Neobicne sudbine

 HADŽIJIN ŠEŠIR

Sefik Omanovic

      Posmatram osamdesetsedmogodišnjeg Bošnjaka iz Sarajeva Šefika Omanovica kako klanja u našem stanu u Cikagu, u kojem smo ga  njegova sestra i moja supruga  Šefika rado i rodbinski ugostili tokom ramazana.

      I razmišljam o neobicnim ljudskim sudbinama. Uz stalno ponavljanje jednog  pitanja: šta se to prelomilo u duhu našeg Šefika?

      Bio je svojevremeno partijski komunisticki sekretar u Trebinju, a poslijednjih godina napustio je Marksa i Engelsa i prihvatio se Kur’ana, okrenut Allahu, Meki i Medini. Cvrsto je i nepokolebljivo povjerovao u postojanje Dženneta i Džehenema i selidbu ljudskih duša sa ovog svijeta na onaj drugi – Ahiret. Pa iako u poznim godinama svoje devete decenije, krenuo je prije dvije godine na hadž, put Saudijske Arabije, da se bolje upozna sa tajnama i ljepotama svoje nove religije.

      Zamorio se i malo iznemogao na tom dalekom putu, pa su ga na vrelom pijesku Saudije vozali u kolicima za invalide, iako  nije invalid. Radio je u Meki sve što su cinile stotine hiljada drugih hodocasnika iz cijelog svijeta. Bio je presrecan kada je predao reisu efendiji Cericu pismo u kojem je  opisao svoje otkrovenje i svoje doživljaje, izražavajuci poglavaru Islamske zajednice svoju zahvalnost i predanost. Pisao je i pjesniku Džemaludinu Laticu, koji je nesto ranije napisao pjesmu posvecenu Šefiku Omanovicu, nekadašnjem zatoceniku Golog Otoka, kojeg je susretao na molitvama u glavnoj sarajevskoj džamiji.

      U logorski žrvanj Golog Otoka odveo ga je njegov  “dugi jezik”, jer je preglasno govorio i ono što se u ta vremena nije govorilo. Kao pravnik i vrstan ekonomista, poslije rata i pomocnik ministra trgovine bh. vlade, bio je uvjeren da formiranje zemljoradnickih zadruga društvene svojine na sušnom hercegovackom kamenjaru nije realno niti ekonomski održivo.

Bilo je to suprotno programu Komunisticke partije Jugoslavije pa su ga takvi “jereticki”, stavovi odveli na ogoljelo jadransko zatoceništvo, na trogodišnje robijanje u paklu  rezervata za informbirovce.

      Tako je tokom nekoliko godina njegovo ideološko sazviježdje ispunjeno galaksijama Marksa i Engelsa, koje mu je bilo putokaz na životnim putevima od rane mladosti, otišlo u nepovrat. Raspuklo se kao hladna staklena caša uronjena u vrelu vodu. i nakon robijanja i dalje su na njega nasrtali udbovci zahtijevajuci da uhodi svoje nevine prijatelje i sabesjednike. 

      Bile su to godine usamljenosti i bespuca i traganja za stazama izbavljenja i smirenja. Nije htjeo da poklekne. Stecenim znanjima diplomiranog pravnika i uspjesnog ekonomiste dohvatio se novih prostora obogacivanja života, iznalazenja novih rješenja materijalne stabilnosti. To je u njegovom duhu razvilo osjecaje samosvojnosti i samopouzdanja.

      Ali vremena u kojem su tutnjale Šefikove godine nisu bila naklonjena ni njemu ni bilo cemu ljudskom. Jednog dana grunuše plotuni topovske paljbe sa brda oko Sarajeva, oglasi se prijetecim tutnjevima nova, strašna hajducija. Nadje se, zajedno sa ostalim Sarajlijama, u zapjenjenom vrtlogu krvi još jednog balkanskog rata, satiranja svega što je ljudsko i što je covjek stoljecima gradio.  U tom košmaru uslijediše dva moždana udara i nekoliko teških operacija. Dolazio je do ruba vlastite grobnice, ali nekim cudom se uvijek vracao u život. I ponovo se uspravljao na svoje noge, uz nevjericu okoline, svoje vec prilicno bolesne žene i dva sina.

      Tada Šefik Omanovic podiže ruke prema nebu i okrenu se iz dubine duše Allahu. Proucio je sva važnija poglavlja o islamskoj religiji, otisnuo se u poznim godinama na hadž u Medinu i Meku, i evo ga sada gdje klanja u našem stanu u Cikagu, ne propuštajuci ni jedno klanjanje petkom u nekoj od cikaških džamija.

      Pred njegov povratak u Sarajevo pripremio sam diktafon da mi   kaže svoj doživljaj puta na hadž i utiske iz Cikaga, posebno  kako su ga  docekivali  kada se pojavljivao u svom obaveznom, na glavi stalno prisutnom ŠEŠIRU. Iz svoje bogate sarajevske kolekcije donio je u Cikago tri razlicita šešira koja su se slagala bojom i krojem sa njegova tri razlicita odijela. Seširi su njegovi stalni saputnici ma gdje išao  i ma gdje se pojavljivao. Znao je da nigdje u Kur’anu nema propisa o tome šta musliman treba da nosi na glavi: fes, kapu sa strehom, ili nešto trece i cetvrto. Uostalom niko ga ni u Saudiji, ni u Meki i  Medini, ne upita  zašto nosi sesir, potvrdjuci  i na taj nacin da je taj milionski skup okrenut osnovnim vrijednostima vjere, trezvenom shvatanju božanskog puta i uzvišenom znacenju hodocašca. ,,Zar to nije lijep mekanski doživljaj!,, – zadovoljno primjecuje hadžija Šefik.

      Ali tako ne bi svugdje. U glavnoj sarajevskoj džamiji “covjek sa šeširom” bio je usamljen kao neki stranac, premda je, kad bi klanjao, imao bijelu, pletenu hadžijsku kapicu na glavi.

U cikaskoj pakistanskoj dzamiji u koju su ga odvela dvojica nasih Bosnjaka ( prije toga bio je i u Rumiji kod hodze Ekrema Mujezinovica, u Northbrooku kod imama Senada Agica i kod hodze Kemala Karica), ostavljen je sam da slusa molitvu na engleskom jeziku, dok su se njegovi pratioci nekud izgubili, a njegov pratilac na putu kuci isprati ga rijecima: “Je li, Boga ti, sta ce ti taj sesir?”

      Bio je Šefik i u novoj cikaškoj džamiji bez munare, na iftaru. Slušao je dijalog suceljenih pojedinaca, iako su svi zajedno gradil dzamiju.  Jedan dugajlija upita Šefika odakle je? On uzvrati da je iz Sarajeva. Dugajlija je netrpeljivo uzvratio da on ne podnosi ni Sarajevo ni Sarajlije, i da je on otud iz Kladuše. Zatim je razvezao pricu kako je njihov jedini “babo” Fikret Abdic daleko bolji od Alije Izetbegovica.

     “Ogadi mi iftar taj zadrigli iftardžija i inadžija rasute pameti”, veli Šefik. “Ostavih hranu na pola zalogaja. Razmišljam kako je teško deverati sa ljudima razlicitih politickih shvatanja, makar bili vjernici kao i taj iz Kladuše. Jer neki nece da shvate da džamija i vjera nisu mjesta niti okruženje gdje treba raspirivati netrpeljivosti i isticati razlike, pogotovo politicke”.

      Imao je hadžija Šefik svojih vidjenja i ponešto da kaže i za vrijeme cetverodnevnog boravka, kao gost, u porodici Mithata Hamidovica u zapadnom dijelu Cikaga. Našao se medju starim sarajevskim prijateljima, u prostranoj i velikoj kuci u kojoj se nadjoše i njihove dvije kcerke. Jedna doktor medicine a druga doktor farmakologije. Zaposlene su na dva ugledna cikaška univerziteta. Jedna je nosila mahramu , neudata, druga otkrivena, sa troje djece. Svi su sacinjavali zanimljivo i dinamicno porodicno muslimansko jezgro. Otac je bio na bh ratištu, majka je takodje imala prekrivenu kosu mahramom, moderno obucena.

    Dvije cerke intelektualke, islamski odgojene, samosvojno su odlucile: jedna je dala slobodu svom lijepom ukrasu, svojoj kosi, druga je svoju kosu prekrila mahramom. U cikaskim susretima hadzija Sefik  saznao je i za druge mlade i obrazovane Bošljakinje i Bošnjake, ekonomski vec dobro stojece, o djevojkama talentovanijim i obrazovanijim od muškaraca, okrenutih i svome zavicaju u BiH, i koje su ucestvovale  i na ovogodišnjem ljetnjem okupljanju bh. dijaspora u Sarajevu. Bistre im glavice, lijepog izgleda i osmijeha. Priželjkivali su da se udaju za dobre momke iz svoje rodjene zemlje. To je Šefiku leglo na srce. Jer žene su, u ulozi majki, istrajniji nosioci i tumaci tradicije i neposredniji vaspitaci djece, mladog naraštaja u cjelini. Dopalo se Šefiku što  u Cikagu  i u cijeloj Americi ima povremenih okupljanja Bošnjaka  povodom znacajnijih datuma i praznika.

      Nas hadzija zna da se iz dijaspore šalju pare rodbini, ljudi obnavljaju kuce uz pomoc donatora, neki odlaze na ljetnje odmore i tamo troše, i. sve to povoljno utice na standard društva i snagu države. Ali kao da se tu stalo.

      “Šta možemo u situaciji kad se aktiv biznismena pri Kongresu Bošnjaka Sjeverne Amerike ne oglašava, kao da i ne postoji. Nema ni ministarstva za dijasporu u BiH”,  kazem Sefiku, i razgovor potece kako su Bosanci u Americi svoje mogucnosti usredsredili na egzistencijalno obezbjedjenje, kupovinu na kredit stanova ili kuca, skolovanje djece, i tesko je predvidjeti da li ce i koliko ce ekonomski strucnjaci ponuditi svojih projekata i programa  o tome gdje se sta moze izgraditi ili investirati, ili otvoriti preradjivacka preduzeca, radionice, pilane, fabrike za flasiranje pitke vode, za preradu voca i povrca, sa koliko zaposlenih, kolika ce se dobit ostvariti. Treba prihvatiti i realni izazov I rizik.

       Adil Zulfikarpašic je na najbolji nacin predocio kako, kuda i gdje da se usmjere raznovrsne mogucnosti uspješnih Bošnjaka širom svijeta. Njegov Bošnjacki institut je danas ponos Sarajeva i BiH. Ovog puta neka to budu mali proizvodni pogoni po zavicajnim opštinama…

      “Kako li su samo pametne ove moje hadžije”, šeretski nas prekinu  moja supruga Šefika. “Kako li samo lako, iz ovdašnjih fotelja, kroje zamišljene kule u maglenim prostorima.

      *

      Dogodilo se da se  Šefik na cikaškom aerodromu , a na putu za Njujork u posjetu nasem sinu i snahi u jednom trenutku izgubio u gužvi. Što je vrijeme više odmicalo njegova sestra Sefika je bila sve zabrinutija, jer brat ne zna  engleski, a avion samo sto ne poleti. Zamoli  jednu sllužbenicu aerodromske bezbjednosti da jave preko razglasa kako treba pomoci jednom starom covjeku sa šeširom na glavi i dovesti ga na šalter broj 9. To su objavili, ali Šefika opet nema. Onda se žena iz bezbijednosti zaputi  u gužvu i najzad pronadje izgubljenog putnika poznavši ga po šeširu. Tako je  “hadžijin šešir”  odigrao  pozitivnu ulogu spasivsi svoga vlasnika daljih komplikacija.

      Ipak, u Sarajevo je stigao sa jednim šeširom manje. U svekolikom uzbudjenju pred povratak i daleki put natrag u  Bosnu i seher Sarajevo, jednostavno je zaboravio svoj omiljeni tamno plavi talijanski borselino.

Mensur  Seferovic