Politicki zivot Bosnjaka

GRAĐANI I PODANICI

            Prije 100 godina Ali-beg Firdus osnovao je Muslimansku narodnu organizaciju (MNO) 1906, i to je prva politička organizacija u povijesti Bošnjaka, što je i povod ovom članku.  Kad se osvrćemo na to daleko vrijeme kad se formira prva bošnjačka politička organizacija valja nam znati i to da su u Muslimanskoj narodnoj organizaciji (MNO) Ali-bega Firdusa (1862-1910) “sve intelektualne usluge, od najobičnijih pisarskih do štamparskih, savjetodavnih i propagandnih, MNO davali srpski intelektualci”, sto je  “bila posljedica nužnosti, i bez obzira na to koliko je izgledalo čudno da im takve usluge učeni ljudi iz njegovog naroda nisu pružali”.  Drugim riječima, bošnjačka inteligencija pitanje nacionalnosti svoga naroda nije ni postavljala već su se u tom pitanju nekritički priklanjali Srbima ili Hrvatima”, kako to piše Šaćir Filandra u svojoj knjizi “Bošnjačka politika u XX stoljeću” (str. 26, 27).

Tri političke usmjerenosti

            Saznajemo i to da “bosanski Srbi, također, zahtijevaju političku autonomiju Bosne, ali krajnjim i jasnim ciljem da se ona u pogodnom trenutku, poslije isteka austrougarskog mandata, pripoji Srbiji”, “da je to nacionalni politički motiv srpske saradnje s Bošnjacima”, da se ta saradnja nagovara i vodi iz Beograda.

            U tom političkom previranju 1908. pojavljuje se nova Muslimanska napredna stranka (MNS) Ademage Mešića iz Tešnja koja optužuje MNO da svojom saradnjom radi na srpskom nacionalizovanju muslimana (u II svjeskom ratu A. Mešić je bio doglavnik ustaškom poglavniku Anti Paveliću i osuđen je na doživotnu robiju).  Godine 1911. “dolazi do političkog savezništva Bošnjaka i bosanskih Hrvata i bitno mijenja kako bošnjačko stanovište, tako i političke prilike u Bosni”.  Te godine “zasnovana je i Ujedinjena muslimanska organizacija na osnovu osjećaja potrebe zajedničkog rada svih snaga”, pa su tako “kod Bošnjaka prisutne tri političke usmjerenosti glede budućnosti Bosne i Bošnjaka, mađarofilska, hrvatofilska i jugoslovenska”, a “jedino nije bilo posebne bosanske usmjerenosti, zahtjeva za državnu neovisnost i suverenitet Bosne… mada su sve tri usmjerenosti podrazumijevale autonomiju Bosne u manjoj ili većoj mjeri”.

            Bilo je to vrijeme kada je od stotinu žena u BiH krajem prve decenije dvadesetog vijeka manje od njih sedam bilo pismeno (a manje od jedne Muslimanke od njih stotinu), što nije smetalo konzervativnim muslimanskim poslanicima da u Bosanskom saboru 1911. godine, izglasaju da se  izuzmu ženska djeca od obaveznog pohađanja osnovne škole.

            Također je te godine (1911) ispoljena neshvatljiva netrpeljivost bosanskih srpskih sunarodnika.  “Putem nacionalnog glasila OTADŽBINA, koje izlazi u Banjoj Luci a uređuje ga književnik, nacionalista i saborski zastupnik Petar Kočić, razvija se mržnja prema Bošnjacima muslimanima.  Mržnja počiva na vjerskoj, pravoslavnoj osnovi.  Srpski seljaci se nagovaraju da pljačkaju bošnjačka imanja i takva zločinačka i razbojnička djela nazivaju se svetom srpskom nacionalnom borbom.  (Zeman, Organ Ujedinjene muslimanske organizacije, 2. septembra 1911).  U tekstu BALIJE (Zeman, br. 47, 1911), pogrdnom hrišćanskom nazivu za muslimane, Bošnjaci se nazivaju ‘šugavim i smrdljivim’, ‘mističnim anadolcima’, ‘feudalnim smradom i truležom…”

            Š. Filandra piše da  “na početku XX stoljeća Bošnjaci nemaju razvijenu nacionalnu svijest”, da se osjećaj posebnosti i različitosti iskazivan u odnosu na susjedne narode više zasniva na vjerskoj, a ne nacionalnoj osnovi”, da je “Bošnjaštvo tad domovinska a ne nacionalna kategorija”, odnosno prerastanje domovinske u nacionalnu svijest izostaje zbog nepostojanja društvenih snaga koje bi taj pokret poduprle i vodile.”

            Dr Atif Purivatra u svojoj knjizi ‘Jugoslovenska muslimanska organizacija (JMO) u političkom životu Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca ističe kako je ‘Srpska riječ’ u uvodniku ‘Dru Spahi i drugovima (V/1923) iznijela “posljednju riječ bosanskih radnika u pitanju BiH, a to je – autonomistički pokret BiH, uperen je protiv Srba i Srbije”, jer BiH su čisto srpske pokrajine, koje su vječito težile za sjedinjenjem sa majkom Srbijom.  Zato jer “Bosna ne želi autonomiju niti o njoj može i smije odlučivati Spaho.“  Nešto ranije (13. IV 1923) da je “Bosna za svakog Srbina predmet iznad diskusije”.

            Beogradski ‘Jugoslovenski pijemont’, politički i književni dnevnik, navodi da su dr Spaho i Korkut “predstavnici srednjevjekovnog mraka i poretka i svih zala koji proističu iz toga”.

            “Zakonom o nazivu i podjeli Kraljevine na upravna područja (3. oktobar 1929) ustanovljena je upravna podjela zemlje na banovine, umjesto dotadašnjih oblasti i srezova”, piše A. P.  “Formiranje banovina u odnosu na BiH značilo je potpuno njeno cijepanje i uklapanje mnogih njenih dijelova u srpska, hrvatska i crnogorska upravna područja.  Time je ostvaren plan dr Šrškića da se dokine odredba Vidovdanskog ustava (član 135, stav 3) kojom je na insistiranje JMO sačuvana BiH kao administrativna upravna cjelina”.  O Šrskićevom odnosu prema BiH, objašnjava razgovor Ivana Meštrovića i ovog radikalskog vođe neposredno poslije uspostave banovina: “Ja ne mogu gledati minareta, oni moraju da nestanu”.

            Banjalučki Muslimani su pozvali – 12. januara 1919 – svoje vjerske sunarodnike da se radi zaštite svojih prava organizuju u Muslimansku zajednicu i predvidjeli postojanje frakcija unutar organizacije.  “Pored insistiranja na političkom organizovanju svih Muslimana, u poruci je karakterističan stav o Muslimanima kao jednoj etničkoj kategoriji, koja egzistira uporedo sa Srbomuslimanima, Hrvatomuslimanima i Jugomuslimanima”.

Zapis o naciji

            U vrijeme Drugog svjetskog rata partizanska vojska je okupila pod jednu zastavu najveći broj Srba, Hrvata, Bošnjaka i drugih građana i seljaka, i na tom spasonosnom programu prokrčen je put i do Prvog zasjedanja ZAVNOBiH-a u Mrkonjić Gradu 25. novembra 1943 (Dan državnosti BiH).

            Vrijeme partizansko kada se porodila nova BiH, kada je narod prepoznao ko je ko, Alija Izetbegovic je obilježio riječima: “Dođu u selo četnici, narod bježi, dođu ustaše, narod bježi, dođu partizani, narod ne bježi”.  Kad je to tako bilo, zasto to ne bi moglo biti i sada i ubuduće, makar to trajalo i godinama, ko zna koliko dugo.  Mogućno je, ako to ljudi prihvate kao svoj program, ako se “isključe sve isključivosti”, ako žele da žive jedni uz druge u svom zavičaju, a jedni pored drugih u dijaspori.  I Armija R BiH je djelovala na toj višenacionalnoj osnovi, ali, na žalost, u surovim ratnim okolnostima i nacionalne otuđenosti i nesaradnje, posljednjih godina rata postajala je bošnjačka, ponestalo je samopouzdanja da se naprosto mora istrajati u plemenitoj i ranije ispoljenoj političkoj i državotvornoj orijentaciji.

            Odjek međunacionalnog udaljavanja Bošnjaka i Hrvata u zemlji i pretvaranja savezništva u međusobne oružane sukobe neposredno je nanio razarajuće vjetrove i u dijaspori, na čikaška raslojavanja antiratnih višenacionalnih grupa i sredina.  Organizacija DIJALOG ZA MIR okupljala je znatne grupe ne samo Bosanaca i Bosanki već i druge građane , bile su nezaboravne TRIBINE sa istaknutim predavačima i iz drugih gradova i vještim govornicima,  sve do širih demonstracija koje su nacionalisti označavali kao “ljevičarska okupljanja”.  Djelovale su i humanitarne organizacije kao SAVE BOSNIA koje su nesebično podržavale R BiH.  I rasulo je bilo potpuno.

            U svojoj knjizi “Muslimani u Sovjetskom Savezu i u Jugoslaviji” njen autor Wolfang Hopken izložio je mnoge činjenice, pitanja i dileme koje su i u jednoj i drugoj državi uzburkale strasti i nerijetko žestoke konflikte, da bi na kraju zapisao:

            “Ovo priznavanje Muslimana kao nacije bilo je, takođe, rezultat izmijenjene nacionalno-političke kalkulacije u post-rankovićevskoj eri.  Ipak, ostaje da se utvrdi da su jugoslovenski komunisti koji su uz svaku dugovremensku nekonzekvenciju svojom političkom odlukom priznali Muslimane kao naciju, pokazali naposljetku više sposobnosti za učenje negoli sve druge političke snage prije njih, bilo to u staroj Jugoslaviji, ili u nekom lageru građanske emigracije (egzila).”

“Šta se ovdje dešava”

            Posmatrao sam penzionisanu američku učiteljicu, Bošnjakinju koja je sa roditeljima došla u Ameriku kao djevojčica, kada je usplahireno upala u svecanu salu regionalne drzavne biblioteke Conrad Sulzer gdje se na drugom spratu nalazi odjel tzv. Strane knjige, pa tako i nase Bosanske biblioteke, osmotrila  sa primjetnim iznenadjenjem stotinjak vec popunjenih sjedećih mjesta, i obratila se Seleni, osnivacu i direktorici  biblioteke: “Šta je ovo, ko ovo organizuje, šta se ovdje dešava”.

            Dobro je što je sa mužem došla u Bosansku biblioteku i vidjeće kako tece kulturno informativni i  obrazovni društveni život slušalaca, mladih i starijih, viševjerskog i višenacionalnog određenja, vidjece da je sala puna Bosne, da i ona može da dâ neki svoj rukovjet i doprinos ako zeli, odgovorila je Selena, koja je 2006. objavila knjigu Bosanska biblioteka u Čikagu (Govor Zavičaja) na 471 stranicu u tvrdom povezu , sa više tekstova prevedenih na engleski jezik, o prvih 6 godina intenzivnog rada Biblioteke.

            Sumnjičavi posjetilac znao je da se do tada u Čikagu, ako se nešto događalo u muslimanskom društvenom životu prije dolaska najnovije izbjeglicke populacije nakon agresivnog genocidnog rata u Bosni i Hercegovini 92-95, moglo dogoditi jedino u džamiji , a sad, evo, taj život buja i na drugim mjestima u gradu, sa drugim školovanim  ljudima i raznovrsnim sadržajima. I ta mreza novih organizacija i udruzenja povecavala se iz godine u godinu, sve do ove 2010 koja  je  upravo pred nama.

            Dakle, nove godine su obogaćene sa nekoliko zavičajnih organizacija, umjesto jedne oglasiše se tri radio-stanice, TV program, cetiri časopisa, nekoliko internet glasila, više vjerskih i svjetovnih sastajališta, pored ranije organizovane dvije ženske grupe u džamiji na  sjevernu od  grada Cikaga, u Nortbruku. 

            I kao što život piše svoje stranice, postade aktuelna mudrost Alije Izetbegovića:

            “Hoće li tjeskoba pojedinaca uništiti ono za što su naši vojnici ginuli”.

            Na sastanku redakcije Tribine Bošnjaka u Čikagu prof. dr. Arif Tanović se osvrnuo na dugi protok događanja:  “Jednostavno rečeno, društvo nije bilo pripremljeno na demokratske alternative: državna birokratija bila je nesposobna za nužne promjene, a nacionalizam u svim republikama narastao je do secesije Slovenije i Hrvatske i nabujalog hegemonizma Srbije.  Disolucija nije mogla biti mirna i civilizirana kao, na primjer, u Čehoslovačkoj, ili čak u SSSR-u.  Prigušeni nacionalizam eksplodirao je kao nacionalizam i šovinizam.”

            Grmljavina prijetećeg velikodržavlja sa prostora bivše Jugoslavije, sa istočnih i zapadnih strana, razgrađene matice zemlje, zahvati kao užareni plamen sve živo na našim zavičajnim ognjištima, mirnim staništima.  Zavladaše surovost i nacionalistička pomama, strast za rušenjem  imanja ljudi druge vjere i nacionalnosti, zastranjenja svake vrste.

Bajden (Biden) u sarajevskom atomskom skloništu

            Kako se u partijskim i drugim rukovodećim jezgrima lako otpisuju osvjedoćeni graditelji multinacionalne BiH, Bošnjaci visokih intelektualnih i naučnih sposobnosti, bez dogmatskih naočara, ukazuju, veoma upečatljivo, dvije sudbine meni dragih građana iz šireg zavičaja.

            Doktor Lamija Hadžiosmanović, profesor Sarajevskog univerziteta u penziji, jedna je od najuglednijih intelektualki bošnjačkog naroda, koja je bila ne jednom na hadždž-u, poznavalac islama i kulturno historijske baštine Bošnjaka, prevodilac sa turskog i arapskog, jedna od četrdeset potpisnika dekleracije Stranke demokratske akcije (SDA), prije nego što je Stranka oformljena.

            Ubrzo je na sastanku slušala o tome “kakav je ko musliman, kakav bi ko trebao biti musliman”, a ona se pobunila i rekla da se takve stvari ne smiju miješati u politiku i da je vjera intima svakog pojedinca”, da “treba nas se samo ticati da li je neko pravi Bošnjak (Bosanac) i koliko taj neko voli ovu Bosnu”, nakon čega je “demonstrativno napustila Stranku”.

            Napustila je i drugu bošnjačku muslimansku stranku u vrijeme pregovora sa Slobodanom Miloševićem, koji su propali, i posvetila se pripremi Bosanskog kuhara.

            Novinar Kemal Kurspahić, glavni i odgovorni urednik “Oslobođenja” od 1988. do 1994. kao dopisnik svoga lista došao je u Ameriku i uz mnoge novinske priloge, pripremio i drugo dopunjeno izdanje svoje knjige “Pisma iz rata”, čije je prvo izdanje objavljeno u opsjednutom Sarajevu ljeta 1992.

            Tokom ratnog pakla novinarski kolektiv “Oslobođenja” sa prve linije fronta, u spaljenoj zgradi pored Miljacke, u njenom atomskom skloništu, stekao je najviša svjetska priznanja opstajući i štampajući list svakodnevno, da bi za takav podvig list i njegov glavni i odgovorni urednik dobili 18 istaknutih međunarodnih nagrada.  I gle čuda!  Takav srčani kolektiv nije dobio ni jedno društveno, vojno, političko, državno priznanje, valjda što je to “bio i ostao komunistički list”, što ne prihvata naočare sa dioptrijom ove ili one stranke, mada je svojim djelom za sve ratne godine bio simbol otpora i grada i države.  (Kurspahić je vec godinama u međunarodnoj organizaciji u borbi protiv kriminala.)

            Sve to, ipak, nije promaklo tadašnjem američkom senatoru, a sada potpredsjedniku Amerike gospodinu BIDENU, koji se u vrijeme rata u opsjednutom Sarajevu u atomskom skloništu razrušene zgrade “Oslobođenja” obratio hrabrom novinarskom kolektivu dirnut njegovim preglaštvom:

            “Vi ne znate koliko znači to što radite.  Ja sam dosta putovao po Bosni i po susjednim zemljama, i tek ovdje i u ovom atomskom skloništu razrušene zgrade ‘Oslobođenja’, gledajući Bošnjake, Srbe i Hrvate kako svakoga dana prave svoj list pod granatama, našao sam razloga za nadu da je Bosna i Hercegovina još moguća…”.

            Ako se takva djelatnost ignoriše, nasuprot inostranih priznanja i zahvalnih čitalaca, ako se takav moral prigušuje crnim lugom, ako se takva predanost zemlji i budućnosti prećutkuje, kako onda da dočekamo sutrašnjicu, uzrastanje cjelovite i multinacionalne Bosne i Hercegovine. 

Ravnodušni ljudi

            Talas nipodaštavanja prenese se i u čikašku bošnjačku zajednicu, zapljusnuše okamenjena shvatanja jednoumlja, a bilo cija intenzivna kulturna i intelektualna angažovanost smetala je “tjeskobi pojedinaca”, opuštenim eglendžijama.

            Preko čikaškog bošnjačkog radija emitovana poruka da bi Bosanska biblioteka trebalo da svoju djelatnost preseli i nastavi u novoj džamiji bez munare otvorenoj na Western-u, gdje ni tehnički ni kadrovski ne bi mogli izvoditi sadržaje ni približno kvalifikovane onima koji se organizuju u koncertnoj  svecanoj i raskosnoj sali državne američke biblioteke, izostali bi slušaoci raznih religija i nacionalnosti koji su redovno dolazili na  gotovo jednomjesečne  razne programe na ovoj demokratskoj, otvorenoj, alternativnoj sceni, ciji je jedini protokol dobra knjiga i kvalitet rada siroke lepeze saradnika volontera.

             I da apsurd bude veci tu poruku je potpuno neocekivano izgovorio upravo jedan od stalnih saradnika biblioteke u jednom inace veoma pozitivnom prikazu  izuzetno uspjele promocije, po kasnijem priznanju, nagovoren pod pritiskom  tzv.  uglednog i aktivnog u zajednici starog emigranta koji je takodje jedino priznavao ono sto se organizuje pod dzamijskim svodom, iako je i sam bio cesti posjetilac biblioteckih programa, valjda da bi bio u toku, da je dobro informisan i da zna iz prve ruke „ sta se to tamo dogadja“.       

            Ljudima “sa jednim okom” bilo je dakle bitno samo da se ugasi afirmisana i nezavisna kulturna i informativna institucija,  koja je svojim pregalastvom i desetogodisnjim upornim radom stekla ugled kod americkih i ostalih etnickih zjednica, politicara, novinara, akademskih institucija, i koja je clanica Konzorcijuma za jugoistocnu Evropu, a dalje biće šta bude, šta Bog dâ. Na srecu, u  tome nisu uspjeli.

            Okoštalost i “tjeskoba pojedinaca” dovedeni su do apsurda u Čikagu kada je u jednom danu organizovan vjersko-nacionalni skup Bošnjaka  povodom Dana drzavnosti BH, očekujući da će se “pravi Bošnjaci” naći u jednom safu, a istoga dana i gotovo  u isto vrijeme na suprotnoj strani grada organizovano okupljanje svih gradjana raznih nacionalnosti porijeklom iz BH, kao i brojnih americkih prijatelja, diplomata, i uz koncert klasicne muzike sa originalnim repertoarom, vrsnog gitaristu i simfonijski orkestar, preko 400  intelektualaca, ljudi raznih profesija.  I pitam se zašto, čemu  takva podijeljenost, kome to treba i kome to služi?

            Ta pogubna činjenica ukazuje da se bez ikakvog razloga i potrebe sužavaju i obuzdavaju stvaralačke snage bošnjačke nacije, njeno svođenje na međusobno udaljavanje, uskogrudnost i raslojavanje.  Umjesto podrške dinamičnih građana, “gradilo” se jalovo podaništvo.

            Na toj osnovi su se porodila i dva Kongresa Bošnjaka u Sjevernoj Americi, dva odbora  nacionalne politicke stranke bez stvarnog članstva i organizacija,  dva gledista kako raditi na usvajanju Rezolucije o Srebrnici u drzavi Ilinois, pljustala su pitanja zasto su to jedni pokrenuli a nisu drugi, i tako u besvijest, a ti drugi nisu ni porodili tu ideju niti su znali kako da je odrade i ostvare, ali zato znaju kako da sve to vrijedno omalovaze i umanje. Naravno da ni u tome ne uspijevaju, prave vrijednosti se polako ali sigurno ostvaruju.

            U takvom suprotstavljanju koje traje godinama nije ni čudno što je u Sjevernoj Americi opuštenim Bošnjacima i okrenutim svojim planovima, samo 2,7 odsto punoljetnih Bošnjaka i Bošnjakinja glasalo na prethodnim opštinskim izborima, pa je ovdašnji bošnjački list (“Dijaspora”) to obilježio kao dokaz da ovdje više ne postoji politička dijaspora.  Sve to naprosto je umorilo nekad aktivne građane i neki su digli ruke od društvenog angažovanja.

            Moja iskustva takođe govore o činjenicama i ravnodušnim ljudima ne samo u Sjevernoj Americi.

            “U Njemačkoj, na primjer, samo 30 procenata Bošnjaka kontaktira Islamsku zajednicu (IZ).  Od toga samo 6 procenata aktivno sarađuje u aktivnostima IZ.  Dakle, samo dva posto od ukupne dijaspore učestvuje u ozbiljnim aktivnostima života Bošnjaka.  Neki mali procenat učestvuje kroz folklorne grupe, klubove itd.  Zar se može očekivati da se ozbiljniji projekti važni za opstanak dijaspore realizuju samo dva posto ljudi?!  To je krhka osovina i po zakonima statistike će puknuti kad-tad.

Uoči osnivačkog Kongresa Bošnjaka u Čikagu prije desetak godina napisao sam clanak za tadasnji Zambak ( koji ga nije objavio, kako su mi naknadno rekli , da se ne bi nikome zamjerali. U međuvremenu je iz naslova tih  novina “Zambak-BH odjek” ispalo “BH odjek”),  polazeći od iskustvenih činjenica iz evropskih gradova da je “procentualno gledano izuzetan uspjeh ako barem 10% Bošnjaka (izuzetak je Švedska sa 23%) od ukupnog stanovništva u dotičnoj zemlji u kojoj se nalazi, pohodi prostore IZ”.  Taj clanak pod nazivom  “Susreti i razlazi” kasnije sam objavio u čikaškoj Tribini Bošnjaka marta 2001, koju sam pokrenuo sa grupom saradnika i jedno vrijeme uređivao, gdje piše i ovo:

       “Ukratko, da li se osloniti i obuhvatiti samo 10% vjernika, ili i 90% ostalih ‘zaboravljenih’ Bošnjaka, ali i Srba, Hrvata, Jevreja, Jugoslovena, ‘mjesanih brakova’,  i ostalih  BH drzavljana.

Odgovor može biti višeslojan, tj. ako se šutke pređe preko te iskustvene činjenice, ako samo dogmate ili ‘užareni’ tumači jednoumlja bilo koje vrste uzmu riječ i o tome pišu, doživjećemo ono što su dobro zapamtili i nekadašnji lijevo orijentisani pjesnici, bilo je među njima i radnika, koji su već dalekih 1935-tih godina napisali knjigu stihova pod naslovom “Čekić i pero”, i poslali na recenziju tada jednom od najistaknutijih književnika tog podneblja Miroslavu Krleži.

I dobili su recenziju od samo tri-četiri slova, najkraću za koju znamo: umjesto naslova “Čekić i pero”, Krleža je napisao: “Čekićem po peru”.  Pa, rekoh, ako se zatvore oči pred tim izazovom, i bošnjačka dijaspora će udariti čekićem po vlastitom tkivu, ostaće uskraćena za jednu vjerovatnu istinu.

“Isključiti isključivosti”

Nova raslojavanja i osipanja bošnjačkog nacionalnog korpusa buknuše, neočekivano, povodom ovogodišnjeg Kongresa Stranke demokratske akcije (SDA), kad glavni oponent Sulejmanu Tihiću, kojem je A. Izetbegović prepustio da kao predsjednik stranke nastavi njegovo djelo, na TV Hajatu samouvjereno izjavljuje da će vjernici delegati na Kongresu glasati za njega.

I kresnu nova eksplozivna kapisla, riječi političke terminologije koje su u Stranci dotad nepoznate. 

I ne bi kako je očekivao nedovoljno elokventni političar.  Većinom od stotinu delegata ponovo je izabran S. Tihić.  Formiran je Glavni odbor i drugi stranački organi, među kojima su i Srbi i Hrvati, čvrsto opredjeljeni da svoju narodnu stranku povedu u evropske integracione tokove. 

Takav demokratski proces je prirodan u savremenom političkom životu zemlje.  A u dijaspori?  Preko čikaške pomenute bošnjačke radio stanice nastavljeno je čerečenje demokratski izabranog predsjednika u emisijama nakostriješenog komentatora koji ponavlja da je na političkoj sceni političar koji vodi zemlju kao izdajnik Bosne i Hercegovine.

Kada je, ranije, jednom nasem cikaskom Bošnjaku dozlogrdilo svakojako podvajanje i grupisanje na one koji su zagledani u jedan rukovodeći centar, kao prije više decenija, ignorišući i potiskujući razuđeniju kulturnu i informativnu djelatnost u znaku jačanja multinacionalne Republike BiH, napisao je u čikaškom bošnjačkom časopisu poruku sa naslovom “Isključiti isključivosti”.

Činilo se da vjetar neće otpuhati poruke trezvenosti, jer otvorila se neobična politička pozornica: bošnjački politički aktivisti u zemlji matici i dijaspori, gotovo bez izuzetka, zaklinju se u svoju majku zemlju i državu kao iskreni njeni sljedbenici i zaštitnici, ali, na žalost, svoje međusobne isključivosti nisu napustili.  Njihovi sudari i nipodaštavanja su sve intenzivniji i pogubniji, bez saradnje i dogovora. 

Ovdje u dijaspori ostadoše “ljudi u tuđini”.  O njima je moj zemljak Mostarac filosof Predrag Matvejević, veliki prijatelj BiH, profesor Univerziteta u Zagrebu, Parizu i već godinama u Rimu, pisao da je “upoznao njihovu samoću i njihovu isljučivost”, kad “podjele među njima uvečavaju i dob i uspjeh, položaj i razlike”, kad se “jedni okreću protiv drugih, a ne mogu jedni bez drugih”, kad su “sporovi među njima jalovi i sitničavi”, kad su se “odvojili od svoje zemlje, a u tuđoj nisu pustili korijena”, a oni koji se “odvajaju uzimaju rizik”, kad “pojedini emigranti smatraju da im zasluge, stvarne ili izmišljene daju pravo da odlučuju o sudbini naroda”.  U stvari, “njihovi su prijedlozi neprihvatljivi u zemlji iz koje su otišli, nerazumljivi u onoj u koju su došli”.

Tu neobičnu sliku “ljudi u tuđini” dogradio je i sarajevski kolumnist Gojko Berić sa svojom “Izbjedličkom nacijom”, kad kaže da onaj kome bi pošlo za rukom da među bosanskim izbjeglicama nađe zajednički izbjeglički nazivnik, postao bi slavniji od Lorenca od Arabije i zaslužio bi deset Nobelovih nagrada za mir, pri čemu bi “ovdje prva prepreka za sve bila psihološki Rubikon”.

Drugi mudar Bošnjak, akademik Tvrtko Kulenović, nakon nekoliko mjeseci boravka u Čikagu, posmatrajući političku, ekonomsku i nacionalnu pozornicu, život Bošnjaka, pred povratak u Sarajevo februara 1999, izložio je svoja gledišta, koja je Selena zapisala na stotoj stranici njene knjige:

“Oni koji se nemaju gdje vratiti moraju tražiti svoju šansu.  Tuge i čežnje će ostati, ali možda će u budućnosti biti šansi za povratak.  Ako te mogućnosti ne bude, mislimo na djecu, da sačuvaju zavičajni jezik.  To je jedna od najvažnijih stvari o kojoj uopšte možemo razgovarati.  Ništa ne smeta što će djeca postati Amerikanci.  Ali da nikad ne zaborave ono što su prije bila, ono što su im bili roditelji.  To se postiže kroz jezik, njegovo njegovanje u okviru porodice i bošnjačke zajednice ovdje…  Ako čuvaš svoj jezik, kulturu i običaje, onda si i tamo i ovdje.  I vrlo si značajan za svoju zemlju.  Mi imamo talentovane mlade ljude ovdje koji pokazuju izvanredne rezultate.  Može se očekivati da će oni dostići visok nivo.  Bićemo ponosni na takve.  Bitno je pri tome da se sačuvaju svoji korijeni.  Roditelji imaju velike dužnosti i obaveze u tome.  To je na neki način širenje Bosne u svijetu, njena afirmacija na jedan poseban, kvalitetan način.”

I na kraju jedna pojedinost. 

U nedavnom TV razgovoru na Hajat-u akademik Kulenović je na pitanje voditelja Memije koja je ličnost na njega ostavila najsnažniji utisak naveo i „Josipa Broza Tita i Aliju Izetbegovića, jer je u njihovo vrijeme bilo više organizovanosti i discipline, i to su građani cijenili.“ 

Cikago, 4. januar 2010.                                                           Mensur  Seferovic