Kad zemljak zemljaku bijase zemljak

Autor:Azra HELJO

Tako je bilo prije petnaest godina , a sada su skoro nestali i snovi , da ne govorimo o željama. Kad smo bili jedno i iz jedne čaše pili, kad je brat razumio brata, kad je zemljak zemljaku bio zemljak. Tih prvih godina radovali smo se zajedno i najmanjem uspjehu svog zemljaka, na Truman Colleg’u sricali prve engleske riječi, usput dijelili cigaretu i zajedno ubijali tugu. Svi naši razgovori završavali su pričom o Bosni, o napuštenom zavičaju, o izgubljenoj familiji, uništenim snovima. Tad nije bilo važno iz kojeg si kraja. Svi smo bili iz jedne zemlje krvlju natopljene i zato smo valjda bili zemljaci. E moji zemljaci, moji junaci kamo odoše ta vremena? A dijelili smo sve; sreću i tugu, kleli se da ćemo se vratiti na svoj kućni prag , kleli se da ćemo djecu učiti da nikad ne zaborave. O Bože, a evo petnaest godina kasnije i mi skoro zaboravljamo. A tada kad smo trošili prvi novac kroz food stamps, ne kao danas kartica, bili su to pravi papirni bonovi i nešto novca od SSI jer trebalo je platiti kiriju, kad je mlijeko bilo 99centi, kad je galon goriva bio 89 centi, kad je pred nam bila obećana zemlja, kad si sve informacije o poslu, gdje i kako ga naći, mogao saznati za kahvom u slastičarnici kod Enise ili u Đakosu. Kad sve to nestade, ni mi sami ne znamo. Kad postadosmo ovo što jesmo, još manje. A možda nije ni važno. Sad je samo zemljak zemljaku postao vuk. Spreman da ga napadne, spreman da za sve što se negativno dešava optuži drugog, spreman da čisti tuđu avliju, a vlastitu ne vidi da je prljava, da je puna trnja koje bode bez namjere da je kultiviše. Zaboravili smo brzo da nas je isto sunce grijalo, isti vjetar šibao, u istog Boga se kleli. Sad smo razjedinjeni, možda nekom paše, jer ono zajedništvo sa početka ove priče je smješteno u prošlost i kako sada stvari stoje za mnoge je najbolje da tamo i ostane, nepoželjni smo jedni drugima i nedaj Bože kako to u njihovim sitnim sujetama izgleda možemo im ugroziti status u zajednici, a ako u vama još vide opasnost za svoj posao ili promociju vlastitog ja, e onda ti se zemljače stvarno loše piše. E moj zemljače moj jadniče, šta si dozvolio sebi. Rođenog zemljaka proglasio si neprijateljem, gledate se mrko poprijeko i trošite energiju na negativne stvari. Ili idete onom logikom da je bolje biti prvi u selu, nego….

Zato i nemamo ništa zajedničko što bi nas održalo , po čemu bi bili prepoznatljivi kao zajednica. Ali zato imamo šansu da biramo kome toru da se priklonimo, i onim tamo pokažemo kako smo mi u pravu. Postupci i izjave pojedinaca su u potpunoj suprotnosti, jer jos niko nije pokazao želju da stvari pokrene sa mrtve tačke i krene ka ujedinjenju zajednice, da nađemo modus za izlaz iz ćorsokaka. A možda to i ne želimo. Jedino smo sposobni da optužujemo jedni druge i u tome smo postali toliko izvježbani da zaboravimo pojedincima dobra djela tako da mi se ovih dana stalno mota jedan hadis po glavi koji kaže Kad su ashabi pitali Poslanika ko je najbolji musliman, On im je odgovorio: «Onaj koji nije ni rukom ni rječju povrijedio drugog muslimana». A naša glasila su puna uvreda, optužbi, i izgleda da smo ipak najbolji u tome. Ostalo prosudite sami. Pa, nekako mi dođe ljepše i toplije u duši te se često vratim u te davne godine s kraja prošlog stoljeća, ovo kažem jer mi se zaista čini da je to bilo tako davno, ali mi dođe toplo oko srca i osjetim žal za tim vremenima. Iz iste čaše smo pili, iz istog tanjira dijelili ručak, a danas ni zemljaci s kojima ste radili neće da vas pozovu uz prigodne datume da o svom trošku odete na ručak sa svojim zemljacima. Možete im nešto pobrkati, ne daj Bože. A ja eto onako, sjetih se kad je Sindikat uz takve praznike zvao svoje penzionisane radnike. Ali, ovo nije ni važno. Ja to onako, samo usput. Važno je da pokrenemo konačno nešto što će biti postavljeno na zdravim nogama, što će unijeti svježu krv i energiju u naš organizam i revitalizirati ga. To je ono što nam treba. I konačno početi raditi, a ne samo optuživati onog drugog, na ujedinjenju zajednice. Jer zdravih snaga sigurno imamo, samo treba iskrena želja, a ne samo deklarativno izjašnjavanje. Nadam se samo da nećemo biti ona masa iz satire “Vođa», jer ako se to desi i kad shvatimo šta je bit će tragično kasno za nas obične pripadnike ove zajednice, koju treba da volimo zbog svojih zemljaka