Kucno sijelo

Napokon sam se sa suprugom, poslije nekoliko mjeseci , pridruzio subotnjem kucnom sijelu akademskih sabesjednika, njihovom jednomjesecnom okupljanju, svaki put u drugoj kuci, fakultetski obrazovanim porodicama, mahom nacionalno mjesovitih sa prostora bivse Jugoslavij, okupljenih uz jedan uslov da se medju njima tih noci ne govori o politici.

Cinilo se da je prijedlog Bosnjaka, neocekivan, prihvatljiv za umorne i prezaposlene sugradjane, zaokupljene mnogim brigama, pa se tako kucna sijela nastavise uz “svetski sto” , muziku i ples, bez njihove skolovane djece nosene drugim ovozemaljskim izazovima.

Ali ove noci ne bi tako. U ugodnom kutku prostrane kuce, njih nekoliko oko okruglog stola, kresale su varnice zivota kojim se zivi, kako su shvaceni novinski komentari “ Gradjani i podanici” i “ Obama nije socijalista ali ja jesam”, sta da se ocekuje od partija u matici zemlji, o otudjenosti ljudi u dijaspori.

I noc je brzo odmicala . U drugom kraju kuce muzika je bivala glasnia, cula se i gitara malog Emina, tiha pjesma i opustanje zadovoljnog skupa: dvije doktorice, dvojice kompjuterskih strucnjaka, gradjevinskog inzenjera,  zena  sudija, trojice ekonomista, magistra maternjeg jezika i magistra drustvenih nauka, koji su bili i tamo i ovamo, odmarajuci i dusu i tjelo.

U ponoc se rasu klupko akademsko, neko rece-intelektualno, otisnu se u snijeznu januarsku ovogodisnju noc.

 Intelektualci! Sta o njima  kazu knjige mudrosti, sabrana znanja?

 “ U socioloskom smislu , inteligencija je odredjeni drustveni sloj formiran pretezno na osnovu viseg obrazovanja.U sirem smislu, inteligenciju sacinjavaju svi obrazovani ljudi; u uzem, samo oni pojedinci koji kao aktivni stvaraoci djeluju u drustvenom zivotu, a posebno u oblasti nauke i kulture”( Enciklopedija Leksikografskog zavoda, knj.5, strana 174 I 175)

               Druge mudrosti nas upucuju da pored onih koji su se ukopali u svoje politicke i ideoloske rovove, ili u svoju ljusturu, postoje I ljudi koji zivot oko sebe gledaju otvorenih ociju i svako kreativno djelo podrze, kao vlastitu potrebu, ljudski cin, poput heroja francuskog pokreta otpora, pisca i naucnika koji se bavi antickom filozofijom Zan Pijer Vernana, koji se u “ slucaju Bosne” osjecao “ isto onako kako se osjecao 1940, kada su proganjali Jevreje i pripremali unistenje ostalih ‘nizih rasa’ , a zatim  jezgrovito pise: “

 U Francuskoj postoji tradicija  jos od proslog vijeka angazovanja intelektualaca,od Zole i afere Drajfusa.,oglasiti se u javnosti ne samo kao gradjanin , nego kao ime koje nesto znaci, dio je kulturnog ponasanja….I danas svasta potpisujem i ne kajem se ni za jedan potpis ili podrsku samo zato sto je onaj koga smo stitili ispao docnije nedostojan , ili cak monstrum. Rijec je o odbrani principa”( M.S. Kamena ognjista, strana 10)

         Pamtim i rijeci Mise Glena, reportera BBC-a iz Londona: “ Znam taj grad (Sarajevo) vec dugo, i ako  propadnem sa njim, barem cu propasti sa dobrim drustvom. Mozda je ovo previse emotivna reakcija za novinara, ali ne stidim se toga”.

Ne zaboravljam ni rijeci slobodoumnog knjizevnika Dragana Velikica kad kaze: “ Sve dok smo samo nacija, nismo ljudi”.

  Ljudi takvog srodnog kulturnog i humanog ustrojstva bili su moji knjizevni  sabesjednici, i to moje sesdesetogodisnje novinarsko I  publicisticko iskustvo predocavam ne samo ovima ciji su se putevi spleli i na kucnim sijelima.

   Kako da se oglusim i zatvorim oci kuda me upucuju mudrosti koje kazu da ono sto ostaje od covjeka, sto je trajne vrijednosti, nije to sto je covjek skupio za sebe, vec sta je dao I ostavio drugima.

    Tesko je ostati covjek sve do svog nekrologa.

Pjesnik i slikar sa mostarskog i beogradskog podneblja ostavio je neobjavljenu pjesmu sa stihom da je “ pripadao generaciji koju su bolele tudje rane”.

Ali uzalud. Sludjene beogradske nacionalsoviniste posmatrao je, godinama, suteci, bez rijeci, jer ga vise nisu boljele tudje rane.

Nije vise bio intelektualac.

Mensur Seferovic