Ante Milinovic :Serijal zapisi protiv zaborava genocida u Bosanskom Novom

SERIJAL – ZAPISI PROTIV ZABORAVA GENOCIDA U BOSANSKOM NOVOM

VII. nastavak – serijal ima 10 nastavaka 

Autor:  mr.sc. Ante Milinović

Ovo nije poziv na osvetu i mržnju, već poziv na obnovu naše bosansko-hercegovačke domovine, ali da nikad ne zaboravimo zvjerske zločine srpskog  separatističkog genocida u bosansko-novskom kraju

1. Srpski ekstremisti i dalje negiraju bosansku državnost

Bosansku teritoriju su stoljećima svojatali hrvatski i mađarski ultranacionalisti, ali su zbog svoje bezobzirne pohlepe i agresivnosti  za Bosnu i Hercegovinu bili i ostali daleko najopasniji velikosrpski ekstremisti, koji su to u praksi dokazali 1918/23., 1941/49. i 1992/95. godine kroz svoju krvavu oružanu agresiju na Republiku Bosnu i Heregovinu.  Oni ni danas  ne odustaju od svojih genocidnih velikosrpskih planova da etnički “očiste” i pripoje BiH “Velikoj Srbiji”, jer su progonom i uništavanjem nesrpskog stanovništa na polovici državnog područja Bosne i Hercegovine i stvarajem srpske okupacione zone “RS” već ostvarili veliki dio tog svog zločinačkog osvajačkog plana, što ga oni drsko nazivaju “srpskim oslobodilačkim otadžbinskim ratom”!

Međutim, nisu se svi bosanski Srbi uhvatili u to šovinističko kolo, ali su časni Srbi u manjini i onemogućuje im se javno djelovanje. Jedan od takvih najsvjetlijih  primjera hrabrog  otpora srpskoj genocidnoj agresiji na Bosnu je bio stari partizanski idealist iz bosansko-novskog kraja Dimitrije Bajalica-Baja, koji je pružio snažan otpor velikosrpskoj agresiji u Bosni i Hercegovini 1992-95. godine i javno osuđivao  genocidne zločine u Bosanskoj Krajini. On je već jula 1992. je na javnoj tribini u Beogradu pročitao svoj vrlo značajan tekst “Pismo ratnim drugovima”. Bio je to potresan apel svim njegovim još živim saborcima iz narodno-oslobodilačke borbe da sačuvaju velike tekovine oslobodilačkog antifašističkog rata, da ne osramote svoj multietnički ugled i da se odupru ratnoj tragediji i masovnim ratnim  zločinima velikosrpske agresije na Bosnu i Hercegovinu, a posebno u Bosanskoj Krajini. Takvim stavovima Baja je ostao dosljedan do posljednjeg dana života, jer je dva dana prije smrti napisao  tekst pod naslovom “Pitanje svih pitanja”, kao svojevrsnu političku oporuku u sličnom duhu pomenutog “Pisma”. To je bio nedvosmislen poziv da se nastavi borba protiv sramnog velikosrpskog nacionalističkog šovinističkog sljepila, kao neumitne pretpostavke katarze, pomirenja i otvaranja perspektive sretnijeg života budućim generacijama. Ta ga je emocija i dovela do borbe protiv nasilja i zločina velikosrpske agresije, ali je Miloševićeva despotija ugušila te časne pokušaje, uz svesrdnu pomoć SANU, SPC i falsifikata kosovske mitologije, čija je šovinistička demagogija u to vrijeme imala daleko više pristalica i s euforijom proslavljala masovne zločine prilikom osvajanja Prijedora, Bosanskog Novog, Dervente, Sanskog Mosta, Srebrenice i veće polovine Bosne i Hercegovine.

Nažalost, među tim prosrpskim petokolonašima su se iz naivnosti ili iz računa našli i mnogi Bošnjaci i bosanski Hrvati, za koje se to ne bi moglo očekivati, među kojima i filmski radnik Emir Kusturica koji je brzopleto stao na stranu srbo-četničkih agresora i odrekao se svog bosanskog imena i identiteta, prozvao se ni manje ni više nego Nemanjom, te trajno naselio u Srbiji, uporno blateći svoju bosansku domovinu. Tog četničkog poltrona preziru svi Bosanci ali  i svi časni Srbi.

Još je žalosnije što je jedna od prvih žrtava velikosrpske paranoje bio i naš veliki bosanski književnik i nobelovac Ivo Andrić, koji je još od mladosti bio politički zaveden kao veliki prosrpski  jugo-monarhist, te rano ušao u beogradsku dioplomatiju, smatrajući da se  i njegova zavičajna Bosna može razvijati samo pod kraljevskom monarho-fašističkom diktaturom srpske dinastije Karađorđevića. U tom cilju je čak bio koautor genocidnog projekta o “konačnom rešenju” albanskog pitanja, a u nekim od svojih inače vrlo vrijednih književnih djela je za sve nevolje i zaostalost Bosne okrivljavao islamsku religiju i begovat, umjesto da uoči sve historijske prilike a naročito pretežitu  odgovornost megalomanije nekadašnjih velikih sila za njihove stalne ratove na bosanskom području. Zato su se, pravdajući svoje zločine,  na njegova djela pozivali i veli bosanski kasapin Ratko Mladić i slični “osvetnički” velikosrpski vampiri. Tako su se vojnici Vojske Republike Srpske pred stranim novinarima u Višegradu pozivali  na Andrićevu literaturu kao argument za pravednost svoga genocida i temeljni uslov svog ideološkog opredjeljenja.  Većina autora zborniku “Andrić i Bošnjaci” saglasna je da je Ivo Andrić odan velikosrpskoj ideologiji kosovskog mita i da u negativnom svjetlu predstavlja Bošnjake, , stvarajući negativnu sliku Bosne kao zemlje mržnje, te je unaprijed opravdavao svaku moguću kaznu nad njima, (tako pišu Hadžem Hajdarević i Rasim Muminović), a tako je  indirektno poticao genocid nad Bošnjacima.(Zbornik radova “Andrić i Bošnjaci”, Tuzla, 2000)

O tom fenomenu Ive Andrića se sve do 1990. godine nije smjelo pisati, ali je tada   napokon prestala sramna epoha gotovo polustoljetne komitetsko-udbaške cenzure nad pisanom riječju u BiH i cijeloj jugo-federaciji SRJ, do kada su pod posebno oštrom  kontrolom bile i sve knjige o prošlosti Bosne i Hercegovine. One su se morale uklapati u srbokomunističku koncepciju historiografije, a u prvom stupnju morali su je provoditi  svi izdavači i sami autori kao takozvanu «samocenzuru», ukoliko nisu željeli nastradati. Međutim, tada se odišlo u drugu krajnost, jer su slobodu pisane riječi iskoristili i bezbrojni neuli diletanti koji su pisali i objavlivali debele knjige svojih nebuloza o prošlosti Bosne, ni malo ne poštujući historiografska pravila i obavezu istraživanja i navođenja naučnih dokaza i arhivski izvora. Takav diletant u historiografiji je bio i sam Andrić, ali je kao književnik postigao najviše domete. Njega su naši pojedini novi kvazi-stručnjaci stavili u isti koš s običnim petokolonašima, proglašavajući većinu njegovih djela o Bosni antibošnjačkim i protuislamskim, iako je do tada službena recepcija tih istih njegovih djela u bosanskoj javnosti bila vrlo pozitivna. Prava istina je negdje na sredini, a njegova biografija nam otkriva otkud kod njega  uz velike književne istine i brojne neistine poluistine o Bosni.  Međutim, te uzroke ne poznaju ti naši novi, nadobudni ali i vrlo nevješti a ponekad i nedobronamjerni «analitičari» koji su pomiješali kruške i trešnje, pa Andrićevim književnim djelima pristupaju kao historiografskoj nauci, iako on to nikada nije htio niti mogao biti, već je prošlost Bosne prikazivao kroz svoju osebujnu poetsko-literarnu dioptriju, a ona je, kao i uvijek u književnosti,  bila neizbježno vrlo subjektivna. Te diletantske neznalice su zapravo  pisali svoje «kritičke rasprave» ili čak debele knjige o po njima željenoj historiji Bosne, tretirajći Andrićeva djela kao njegovu «istoriju Bosne», iako je Andrić u pristupu bosanskim temama  izabrao književnu formu kao njemu dostupniji i objektivno daleko lakši, komotniji i neobavezniji vid (književnog) pisanja o Bosni! Zato je njega daleko teže i kritizirati, jer se on kao pisac uvijek može opravdati koncepcijom «zabludjelog» lika! Njegovi likovi nose dobre i loše odlike (ili grijehe) nekadašnih aktera prošlosti Bosne, ali je istina da je on i sam ponekad bio diletantski historiograf, kada se kao književnik upuštao u naučno-historiografsku problematiku i kategorički presuđivao, jer je u nju unosio svoj subjektivni odnos kao pristalica vodeće uloge srpske dinastije i zapravo propagatora velikosrpskih ideja, tačnije mitova!

Andrić je bio i ostao veliki književnik, ali je ponekad lako upadao u zamku velikosrpske politike, kao i brojni Hrvati iz njegovog tadašnjeg okruženja, posebno njegovi rođaci, edukatori i prijatelji bosanski fratri, kao i sam biskup Strosmayer. (Vidi zbornik radova pod naslovom «Andrić i Bošnjaci», Mostar, 2009.)

Međutim, takvi Andrićevi “kritičari” u spornim djelima brkaju gledište lika sa gledištem autora, pripisuju piscu ono što misli, osjeća, pa čak i izgovara njegov lik. Tako se njihova  interpretacija u velikoj mjeri reducira na ideologijsko stajalište, pa je to zapravo politički falsifikat,  jer Andrić nigdje ne pripisuje zločine bosanskom muslimanskom stanovništvu, već pojedincima. Tu se samo može pretpostaviti utjecaj ideološkog stajališta pisca, koji je bio veliki pristalica Srbije kao «balkanskog Pijemonta”, pa je već u mladosti preselio u Beograd, stupio u kraljevsku diplomatsku službu i počeo pisati svoja djela ekavicom! Međutim, neke bošnjačke likove Andrić je opisao i sa velikom simpatijom, dakle suprotno današnjim kritičarima. Tako je u «Travničkoj hronici» srpskom ekavicom  opisao epizodu o stradanju o Ahmet-bega Cerića, “novskog kapetana” koji je “bio posve mlad čovek, tek zaseo posle očeve smrti na svoju kapetaniju, savršeno razvijen, plemićkog držanja, ponosan, rečit i neobuzdan… Po tradiciji kapetana sa krajine mrzeo je i prezirao vezira, retko dolazio u Travnik i odbijao da prima od koga uputstva i zapovedi.” Ahmet-beg Cerić završiće tragično u sukobu sa svirepim vezirom Ibrahim-pašom, što je još jedna potvrda polivalentnosti Andrićeve slike Bosne kao mučilišta i ljudske patnje, jer je on dat kao primjer nevine žrtve, iako se historijska istina znatno razlikovala od takva književne  interpretacije, uključujući i samo pravo ime Džafer-bega Cerića, tog novskog kapetana. 

Već i prema prikazu tog lika ne može se tvrditi da Andrić mrzi Bošnjake, islam i krivotvori povijesnu sliku Bosne, već samo da takvoj Bosni prvenstveno preferira vodeću prosvjetiteljsku ulogu velikosrpskog nacionalizma, što je tada bila česta politička zabluda.  Andrićeva književnost sadrži golemi raspon tema,  od slika zla, užasa i tragike, do slika ljepote, zanosa i dobra, kao pokušaj da se prikaže panorama prošlosti Bosne, zbog čega je dao takve likove kao što su Fata Avdagina, Alihodža, Ćorkan, Đerzelez, braća Morići itd, koristeći mnogo više bošnjačku mitologiju nego historiju, književni tekst kao djelo književne imaginacije ne treba ni biti faktografski istinito,  jer je tvorevina piščeve mašte.

Uostalom, odavno je poznat rad Midhata Šamića o Andrićevoj slobodnoj preradi postojeće  dokumentarne građe u umjetnički tekst u «Travničkoj hronici” jer mu je to dopuštala “licentia poetica” ili sloboda književnog stvaranja. Sve ostalo su samo pokušaji raznih ideoloških doktrina, kako čisto političkih, tako i nacionalnih i religijskih, da “ukrote” književnika, punoj u suprotnosti sa slobodom umjetničkog stvaranja. Takve interpretacije ne traže umjetničku vrjednost književnog djela, već traže nadređivanje  identiteta vlastite ideološke memorije, uključujući bošnjačke «dokaze» da je Andrić mrzio Bošnjake, velikosrpske “dokaze” o tobožnjoj historijskoj krivici Bošnjaka, kao i hrvatske  optužbe za Andrićevo konvertitstvo i izdaju hrvatstva. Zato je  posebno paradoksalna ona tvrdnja nekih kritičaa da je Andrićev roman «Na Drini ćuprija”, iako radnja nije dovedena do 1941. godine, ’bio zapravo pripovjedačko-sugestivna anticipacija genocida /četničkog nad Bošnjacima/ iz Drugog svjetskog rata (Rizvić, 1996: 223) i još neki autori.

Zapravo, višeslojna egzistencijalnost bosanske prošlosti još čeka svoje istraživače, koji neće zapasti u stupicu ideoloških isključivosti, pa ni u stupicu ideološko-političke kritike o  Andrićevoj literaturi, koja je kao svaka prava umjetnost, samo pokušavala pronaći neke  univerzalne istine i metafore svevremenske stvarnosti, onako kako je upravo sam Andrić pisao u svom poznatom eseju “Razgovor s Gojom”.

Srpski ultraši RS su svjesni da su odbrojani zadnji dani njihovoj nacionalističkoj dominaciji, pa se nastoje prikazati kao dosljedni borci protiv vehabijskog ekstremizma. Zato su početkom avgusta 2010. godine  u Bosanskom Novom i Bosanskoj Dubici na protivzakonit način izveli spektakularmu akciju hapšenja “naoružanih muslimanskih terorista”, čija je jedina krivica bila što žive u RS (jer su preživjeli etničko čišćenje i genocid) ali su nezaposleni, pa imaju vremena da svakodnevno posjećuju lokalne džamije, a posebno ako imaju kompjuter i mobilni telefon, auto i kuću a ženskinje im kosu  prekriva mahramom. Njih je zbog toga bez naloga zaskočio  “Čađin” eskadron, da bi ih javna tužiteljica D.Basrak ubrzo pustila kući, uz izjavu : “Koliko znam to je bilo samo uzimanje običnih izjava od građana, ne hapšenje. Prema zakonu, bez suglasnosti tužioca niko i nije mogao biti uhapšen na ovom području (Bos.Novi i Bos. Dubica)“, dodajući kako Tužilaštvo nije bilo upoznato sa akcijom policije. Očito je zaboravila da u manjem bh. entitetu važi samo Dodikov zakon. Naime, Čađini specijalci su trijumfalno obavijestili srpske medije da su u tom pretresu  pronašli “gasni pištolj, tehničku opremu, vazdušne puške, zastave, noževe i laptop računare”. Koliko li kamiona  oružja i puno opasnije “terorističke opreme” ima tek u u Dodikovim i Čađinim dvorima ? Zato se Dodik žestoko opire funkcionalnom objedinjavanju tih bezbijednosnih službi na nivou države kao što je praksa u svakoj drugoj zemlji svijeta, ali njemu  nije cilj da BiH bude normalna država. Znali su Dodik i Čađo da kod uhapšenih neće naći ni oružje ni eksploziv ali su bili sigurni da će uputiti jasnu poruku svima onima koji su se usudili vratiti u “njihovu prćiju”. Slanje takvih poruka osim što jasno povezuje Karadžića i Dodika jeste i faza u procesu “stvaranja povoljnih političkih uslova” za otcjepljenje i podjelu BiH kako bi se sakrio vlastiti lopovluk u ime “RS i vaskolikog srpstva”. To je bio osnovni cilj ovog hapšenja. Dovoditi to u vezu sa Izvještajem Stete Departmenta i Dodikovom željom za američkim savezništvom samo je uvreda Amerikancima. Kome to nije jasno, očito je progutao Dodikovu veliku laž. Jedino je pod diktatom takve rasističke politike moguće graditi sliku društva u kome je normalno da kuhinjski nož od Muje napravi teroristu a u trapu skriveni mitraljez od Radovana samo jednog “opreznog” Srbina spremnog da brani “svoju otadžbinu” i svoju „nejač“.

Dakle, radi se o Dodikovom zastrašivaju Bošnjaka baš u ramazanske dane, da se pokaže ko je ondje gazda!  Srpski novinari “nezavisnih” medija su naveli kao najjači argument za hapšenja upravo -”svakodnevne odlaske u lokalne džamije” i “prekrivene supruge”. Sjetimo se sličnog junaštva Dodikove policije kod polaganja kamena temeljca za obnovu Ferhadije, džamije u Trebinju, Gacku, hapšenja srebreničkih djevojaka koje četnike podučavaju geografiju i historiju; Jurišića, Ganića i drugih koje Čađin eskadron obavještajno obrađuje. Poslije ovoga Bosanski Novi i Bosanska Dubica nekako postaju “normalne” epizode u drami genocida i etničkog čišćenja,  jedino su zbog pritiska međunarodne zajednice prisiljeni mijenjati scenario, pa umjesto konc-logorima, autobusima smrti  punih žena i djece, porušenim džamijama i masovnim zločinima, oni sada  naklonost svjetskog javnog mijenja pokušavaju pridobiti njegovom okupiranošću problemom terorizma. Shvatio je Dodik da bi bilo politički korisno priključiti se tom trendu pa makar teroriste morao i izmišljati. Zato je odmah  aktivirao Čađu kome je medijska prezentacija puno važnija od operativnog rada i valjanih dokaza. Gazdina želja njemu je zapovijest. Tako Dodik preživjele Bošnjake nastoji otjerati promjenom imena  njihovih gradova, zakonom o porezu na zemljište i njegovom oduzimanju, sistemom aparthejda u obrazovanju i zapošljavanju, a ako to nije dovoljno, uvijek dobro dođe optužba da “oni svakodnevno posjećuju lokalne džamije”. Svuda postoje radikalni vjerski i politički pokreti, koji najviše štete donose upravo toj vjeri i politici,  a pravna država ima zakonske načine da im se suprotstavi, bez nevinih kolateralnih žrtava jer se time sama pretvara u terorizam, kao što se to događa u Dodikovom pašaluku.

2.  Naše pravo na slobodnu i suverenu bosansku državu 

Bosna i Hercegovina je stara, međunarodno priznata država, ali njena secesionistička pokrajina RS ne priznaje tu pravnu činjenicu, osporavajući bosanskom narodu pravo na potpunu državnost i nezavisnost, koju je imao sve do 1463. godine kad je ušla u sastav  Osmanskog Carstva. Borbu za  nezavisnost  započela je u 1830-im godinama, da bi je vratila 1943. godine po odlukama AVNOJ-a i ZAVNOBiH-a. Nakon raspada Jugoslavije, Bosna se na referendumu odlučila za status  slobodne i suverene države na koji ima historijsko pravo, ali su je zbog toga 1992. napali velikosrpski separatisti i uz pomoć Srbije i JNA uspjeli okupirati polovicu zemlje. Svoje pravo na nezavisnost morali smo dokazivati u krvavim bitkama, poput Amerikanaca, Engleza i Francuza, ali  BiH zbog opstrukcije nekih velesila još ni danas nije suverena i nezavisna, a čak ni slobodna država jer se trenutno stanje može shvatiti samo kao djelimična srpska okupacija, uz dozvolu  međunarodne zajednice,  Evropske Unije i ostalih velikih sila. Kad neki tvrde da mi danas imamo državu to nije istina. Naravno da Bosna i dalje postoji i nikad nije prestala postojati ali nikako nije moguće objaviti da je to sređena država kao što bi trebala biti poput drugih zemalja ovog svijeta. Nijedan narod ne može prihvatiti da živi u jednom poludržavnom haosu pod nadzorom međunarodne zajednice i da dijeli vlast sa očiglednim neprijateljima te države. Naš je narod to dokazao već 7.5.1991. na Pologu kod Mostara, kada  je svojim tijelima i punim rudarskim šleperima zaustavio srpske tenkove i spriječio blokadu Mostara, kličući usred zapadne Hercegovine pridošlom prvom bosanskom predsjedniku Aliji Izetbegoviću. Da su tada četnici zauzeli zapadnu Hercegovinu, danas bi postojale samo Velika Srbija i Slovenija, bez Bosne i Hrvatske, za čim neki beogradski nostalgičari u dijaspori i danas žale.

Nažalost, mnogi malodušni Bosanci danas (2009) misle da je sve gotovo, da je borba za pravdu i za opstanak Bosne gotova, iako još ništa nije gotovo. Ta borba za slobodnu Bosnu i traje otkako je Husein-kapetan Gradaščević krenuo u junačke bitke za autonomiju naše zemlje i do danas ona nije završena. Razni dušmani Bosne nisu odustali od svajatanja Bosne a posebno  nisu odustali velikosrpskih ekstremisti od agresije na našu zemlju Zato glavni cilj svake bosanske odnosno bošnjačke politike mora biti konačno i stvarno oslobođenje Bosne, a ne njena polovična okupacija od velikosrpskog imperijalizma. Mi želimo biti slobodni od bilo kojih tutora i nikog se više ne bojimo osim dragog Allaha, a naša je najveća zakletva da se  kunemo  Velikim Bogom da nećemo biti ničiji robovi, a zapisana je na mezaru našeg prvog rahm. Predsjednika.

Ali je za to preduslov da podjednako budu uvažavana ljudska prava svih građana i prava svih etničkih segmenata a ne samo prava najbrojnih ili najmilitantijih  naroda. Oni moraju postići konsenzus i pristati na istinu o zajedničkoj prošlosti, i onoj lijepoj i onoj ružnoj, kao dokazu želje za postojanje zajedničke zemlje. To je želja i nada svih časnih građana Bosne i Hercegovine. Kome to nije jasno, nek` ide iz Bosne.

Savremena historija potvrđuje da nikad nije kasno za stvaranje nacije u suverenoj (i složnoj) državi, niti za stvaranje jedinstvenog identiteta svih naroda koji žive u istoj zemlji,

3.  Dan državnosti BiH 25. novembar je test za veleizdaju u RS

Svi državljani Bosansko-hercegovačke države u domovini i dijaspori su i 25.11. 2009. godine svečano proslavili  Dan državnosti BiH, jer je na taj dan prije 66 godina, godine 1943. u Mrkonjić Gradu na prvom zasjedanju ZAVNOBiH-a stvorena naša matična država Bosna i Hercegovina. Tog dana je zapravo Bosna i Hercegovina obnovila svoju državnost koju je izgubila 1463. godine padom Bosanskog Kraljevstva pod upravu Osmanske Carevine. Uz odluku o obnovi državnosti BiH, donijeta je i odluka o potvrdi njezinih historijskih granica, te o  njenoj definiciji kao jedne od šest ravnopravnih republika u sastavu federalne republike Jugoslavije. Te su odluke nakon četiri dana potvrđene i na Prvom zasjedanju AVNOJ-a u Jajcu.

Ove godine je 25. novembra i predsjednik SAD-a, Barack Obama, u ime američkog naroda, uputio čestitku građanima BiH povodom tog velikog praznika, Dana državnosti. «Posebno ga  čestitam onim ljudima u Americi koji porijeklo vode iz BiH”, naveo je predsjednik Obama u svojoj čestitki. Međutim, u samoj Bosni i Hercegovini, secesionistički vožd Milorad Dodig i njegovi bahati skorojevići ne priznaju taj praznik, jer bi željeli da to bude dan Daytona,  kada je sahranjena jedinstvena Republika BiH i priznata ultranacionalistička vlast  entiteta RS. To je akt otvorene veleizdaje domovine za koji će taj bahati Dodig  kadli-tadli morati krivično odgovarati, ali do njega nikada ne bi ni došlo da je bosansku državu u Daytonu  zastupao neki novi Avdo Humo i zatražio obnovu Republike BiH kao  na ZAVNOBiH-u 1943. godine i ne bi priznao nelegalnu daytonsku tvorevinu RS.  Nažalost, Bosnu i Hercegovinu su tada kao i danas predstavljali bivši srpski udbaški ili sadašnji četnički agenti i slični mafijaši.

Šta više, novi «Butmirski krug pregovora» srozan je čak i ispod nivoa nepovoljnog i silom  oktroiranog ustava iz Daytona.  Taj sunovrat je posljedica razmišljanja, ambicija i pouzdanja predlagača, da medju Bošnjacima postoje osobe i stranke, koje će do kraja izići u susret svim zahtjevima daytonske tvorevine Republike srpske da se onemoguće bilo kakvi budući integrativni procesi u Bosni i Hercegovini.  Prema tim zahtjevima nezakonite Republike srpske svaki integrativni proces u korist države Bosne i Hercegovine, postao bi protuustavna aktivnost  i kažnjivo djelo.  To je vrlo razorno antibosansko djelovanje bosanskih čelnika koji  koji daju poticaj i viziju uspjeha najvećim  neprijateljima države Bosne i Hercegovine, javno tvrdeći da ne priznaju BiH kao zakonitu državu,  priznajući tvorevinu RS koja je nastala u vrijeme brutalnog velikosrpskog etničkog čišćenja R BiH !

Sam Dodig kao novi Milošević kritikuje sve građane Republike BiH, koji kao Bosanci  žele jedinstvenu BiH i daje podršku toj novoj veleizdaji, podržavajuci takve jalove pregovore, jer jalovi su pregovori  onaj mehanizam koji već 20 godina koriste separatisti kao mehanizam kojim su državu Bosnu i Hercegovinu  gotovo doveli do secesije i nestanka.

Takvo višegodišnje ponašanje  čelnika BiH koji Dayton obožavaju kao zlatno tele i time ozakonjuju zločinačku tvorevinu RS a ne avnojsku BiH, neoboriva je potvrda njihove izdaje i srpsko-udbaške kolaboracije s agresorskim projektima, s neprijateljima “avnojske Republike BiH”. Tu jednostavnu istinu moraju shvatiti svi  iskreni bosanski patrioti koji nisu politički analfabete, bez obzira na svoju narodnost, stranku ili vjeroispovjest. U protivnom ostaju slijepi kod svojih zdravih očiju. Uzrok tom kokošjem političkom sljepilu je vjerovatno u tome što su mnogi Bosanci u politici još uvijek programirani da slušaju neke “važne ljude”, bilo da su to komitetlije, srpski udbaši ili domaći četnički lobisti, bilo da su lokalni vlastodrsci ili da su «pravedna» srbo-lobistička gospoda iz Evrope i svijeta, a zapravo vrlo često razne bjelosvjetske protuhe!   Mi se moramo  osloboditi tih zabluda i biti slobodni ljudi koji se ne plaše nikoga kada govore istinu i kada su u pravu. Taj skok iz mentalnog feudalizma u duhovnu slobodu savremenog čovjeka 21. vijeka će biti prava bosanska kulturna evolucija. On je jedini put u Evropu koji ima smisla, jer šta ćemo u Evropi ako smo slijepi i  neslobodni ljudi, koji se mire s tim da im na pola teritorije stoji genocidna tvorevina? 

Mnogi iskreni Bošnjaci koji još i danas vjeruju glavnim srpko-udbaškim agentima u BiH  su samo lutke na koncu tih prevara tih sadašnjih četnickih lobista jer su oni zagovornici  četničkog  projekta velike Srbije, a među njima je  većina vođa nacionalističkih  stranaka. Oni svaku kritiku te izdaje  koriste za četničke ciljeve da našoj Republici Bosni i Hercegovini  nalijepe “fundamentalističku” i «ustašlu» etiketu, tako da svijet bude još jednom obmanut da je povampireni kanibal  Karadžić bio u pravu, jer da se u Bosni pravi “fundamentalistička muslimanska država”, iako se u stvari već napravila velikospska  zločinačka država RS u kojoj se najgrublje progone ljudi zato što su Bošnjaci ili Hrvati. Tako su mnogi bili (i ostali) jedna sorta budala koji su izmanipulisani da rade protiv sebe, a kada bi ipak shvatili da su izigrani,  onda su  bili nemilosrdno odstranjeni  kao i mnogobrojni patrioti Republike BiH koji su zasmetali onim «bosanskim» i «hrvatskim» liderima u BiH,  koji su potpisali i ozakonili genocidni četnički projekt  RS.

Naglašavam da sam kao narodni poslanik u prvom parlamentu  BiH i sam bio među tim budalama, jer sam povjerovao u patriotizam tadašnjih bosanskih čelnika, iako se već tada dosta znalo o  njihovoj udabaškoj prošlosti i da su kao jugo-šovinisti zapravo protivnici svake bosanske države. Ja sam tada kao ekološki poslanik ušao u koaliciju bosanskih stranaka jer sam povjerovao da su se oni konačno osvijestili i stali na stranu  pravde i istine, te da se svi borimo za jedinstvenu i samostalnu Republiku Bosnu i Hercegovinu, koja se već 7.5.1991. uspješno oduprla koloni srpskih tenkova u Pologu kod Širokog Brijega kao prvom pokušaju četničkog zauzimanja Mostara. Nisu ih u selu Polog zaustavili srpski lobisti Mugdo Biogradlija i Ico Sramić, već širokobriješki narod i goloruki patrioti zapadne Hercegovine s nešto lovačkih pušaka, ali s mnogo više  kamiona i šlepera s boksitnom rudačom, preko kojih srpski generali nisu uspjeli proći i tako tiho okupirati zapadnohercegovačku  regiju. Koncem oktobra 1991. su hrabri branitelji sela osujetili četnički helikopterski desant na selo Kruševo, jer bi se Mostar tada našao u okruženju srpskih snaga. Iste bi večeri BBC emitirao te vijesti, ali međunarodna javnost nije ni pokušala  zaustaviti tenkovske kolone srpskih okupatora.

4.   Bošnjačke nene su bile vitalnije od naše političke elite

Najveći krivci za stradanja Bosne su njeni elitni čelnici koji su naivno povjerovali lažnim boljševičkim prorocima da treba odbaciti svoj bošnjački identitet i stari mentalitet, pobožnost i šehadet kao zaostalost i poći za novom zvijezdom  komunizma, uzeti jugoslavenski identitet klanjati se i obožavati novo Sunce, jedinog velikana JBT, koji nam donosi vječnu slogu, mir i napredak. Ta je bajka držala vodu dok i njega nije odnio biološki sahat umiranja, kada su se  opet probudili vukodlaci velikosrpskog imperijalizma  i genocida, te opet nasrnuli na bošnjački narod koji je za to bio potpuno nespreman, jer je bio zaboravio svoj identitet  i odbacio ibadet i šehadet svoga opstanka pa je bio lak plijen velikosrpskih agresora. 

Uzalud je u toj agresiji naš narod potražio spas u EU od drugih naroda, posve različitog mentaliteta, kulture, običaja i religije i  zato je dugo bio prepušten otvorenoj srpskoj fašističkoj agresiji, četvorogodišnjem krvarenju i uništavanju, jer su nas agresori stavili u informativnu i vojnu blokadu, a njihov lobi je davao svijetu samo laži i obmane o nama. Drugačije nije ni moglo biti jer smo bili zavarani lijepim parolama, pa zaboravili na oprez, razum i otpor vampirima. Da nije bilo naših nena i naših žena koje su kriomice u svojim kućama šehadet učile možda bi smo zaboravili kako se zovemo i kako nam je ime, jer naše ‘Sejde Bajramovići’ se i danas dodvoravaju agresoru, umjesto da brane naše pravo na život, slobodu i suverenu državu…Ne, to je samo za druge, za «pobednike»…Zato naši glupani i izdajnici moraju biti zapisani i upamćeni za sva vremena kako nam se nikad to ne bi više ponovilo“.

Velikosrpska agresija je razgolitila svu jalovost uloge i značaja bošnjačke političke elite ali i građanske inteligencije u oblikovanju duhovnosti bošnjačkog naroda i njegove države. Ona još nije osviještena  i čak ne reagira na knjige i studije o toj temi, jer je valjda smatra nevažnom, iako je to pitanje vrlo značajno i u kulturološkom, i u povijesnom, i u nacionalnom i u političkim smislu za bošnjački narod. Sličan muk je pratio i starija leksikografska djela o bosanskoj eliti iz pera Safvet-bega Bašagića, Hazima Šabanovića, Sulejmana Grozdanića, Fehima Nametka  i dr. (Dr Šaćir Filandra 2001, DANI br. 187/2001)

Da li Bošnjaci imaju elitu i da li žele njeno postojanje u europskom značenju toga pojma?

Ima dosta znakova i dokaza da bošnjački narod  još uvijek niti želi niti ima pozitivan odnos prema vlastitim autoritetima, vlastitoj eliti, te da se još uvijek pozitivnije odnosi prema stranim autoritetima, jer se zbog zavisti i rivalstva nisu mogli ni dogovoriti koga treba svrstati u bošnjačku elitu. Zato je njihova uloga u životu vlastitog naroda mala, osim onih političara koji su se znali nametnuti, ali  su upravo oni tu najslabija karika, tj. danas jesu – sutra nisu, pa padaju u zaborav onog trenutka kada im prestaje mandat. Tako se danas niko i ne sjeća čitave bulumente komunističkih funkcionera koja je Bosnom vladala pedeset godina i imala apsolutnu vlast. Međutim, taj sloj je po pravilu omalovažao umjetnike i naučnike, a slavio ih tek kada umru. Nasuprot Europi u kojoj su intelektualne elite zapravo stvarale nacije, u Bosni su ih i vlast i čaršija proglašavali kvariteljima mladeži,  povlašenim šeširdžijama i izrodima Bosne, zbog njihove povezanosti s civilizacijskim tekovinama Zapada. Bošnjački tradicionalisti nisu dopuštali toj našoj prvoj eliti kao što su bili  Bašagić, Ćatić, Osman Nuri Hadžić i drugi da sudjeluju u političkom predvođenju svoga naroda.

Ne poznavajući zapadnu kulturu i  latinsko pismo, oni su za svoje pisare i učitelje radije uzimali srpske studente nego domaće sinove. Ta se situacija nije izmijenila ni do danas, iako su bošnjački intelektualci bili potrebni «narodnoj revoluciji» ali ju je nova politička vlast proglašavala iskvarenom i nekorisnom, iako je govorila  da su nam  ljudi kao intelektualni kapital naše najveće bogatstvo. Oni čak ni u obranu zemlje nisu rado uključivani, ako nisu pristajal na ulogu klimoglavih statista i uvijek odobravali “šefu”. Zato su mladi intelektualci  sebi masovno potražila izlaz “preko Bare” i nisu se mladalački usprotivili propadajućem stanjem naroda i države. Iako im nikada nije bilo lahko, njihova je krivica upravo taj konformizam, jer su se uglavnom pridruživali političkim pokretima u onom trenutku kada je bilo očito koja je opcija vlasti pobjednička.

Oni nisu imali hrabrosti i odvažnosti da djeluju u ime domovine i naroda, nego u interesu sitnog šićara davanog od vladajućeg sloja, skrivajući svoja neslaganja sa režimom, tj.   promovirajući političko licemjerje kao vlastitu etiku. Povod je lako naći u negativnom  iskustvu i pametnoj obazrivosti, ali i u socijalnom instinktu koji govori da ti se u ovoj zemlji se sve može oprostiti osim uspjeha, a da karijera ne ovisi o kvalitetnom radu nego o nekim drugim subjektivnim momentima.  Sve to je lakše razumjeti kada namo da je cijela Bosna 1900. godine imala samo deset Bošnjaka sa fakultetskom diplomom, a 1940. godine ih je bilo već 800 Bošnjaka sa fakultetskom spremom, na svakih hiljadu Bošnjaka dolazio je jedan. Međutim veliki porast bošnjačkih intelektualaca do 1990. nije automatski značio ni promjenu odnosa prema intelektualnoj eliti niti kvalitativno rješavanje bosanskih i bošnjačkih pitanja.

5.  Svjedočenje osmanskih arhiva o Novskom Pounju

Propagatori velikosrpske megalomanije su nas dugo planski zavaravali da su arhivski izvori o bosansko-hercegovačkoj historiji  uglavnom nepovratno propali u požarima desetak austro-turskih ratova na našem prostoru, ali sam se ja sedamdesetih godina prošlog stoljeća svojim očima uvjerio da su samo u jednom velikom istanbulskom arhivu Predsjedništva vlade Republike Turske (Bašbakanlik Osmanli Devlet Aršivleri) sačuvani i uredno registrirani milioni originalnih dokumenata  o prošlosti Bosne, ali do njih nije bio lako doći, jer su istraživači morali poštovati tamošnje vrlo stroge propise o uvjetima njihovog korištenja. Zato su i  rezultati moga istraživanja u njima 1966-68. godine bili relativno skromni, iako sam donio preko dvije stotine mikrofilmovanih dokumenata, jer su propisi ograničavali količinu i iznošenje foto-snimljene građe.

Taj posao mi je bio bitno otežan činjenicom da nisam imao kvalifikacije za osmanistička istraživanja, već sam u odabiru, snimanju i  prevođenju građe koristio upute i preporuke mojih prijatelja i poznanika osmanista, osobito Ešrefa ef. Kovačevića, Hazima Šabanovića i Fehima Spahe. Zato je taj rad u turskim arhivima bio za mene  »velika avantura«, dosta različita u odnosu na moja  dotadašnja radna iskustva u talijanskim i austrijskim arhvima.  Ovdje se zahtijevala  duga administrativna procedura za dobijanje naše stipendije i turske vize od odgovarajućega diplomatskog predstavništva, te popuna niza detaljnih formulara za dobijanje dozvole rada i rezervacije termina u arhivu, kao i preporuku arhiva policiji (emnijetu) da mi izda dozvolu boravka (ikamet tezkeresi). Dok sam prve godine uz preporuke i pomoć kulturnog atašea ambasade dosta lako dobio potrebne papire i snimio mikrofilmove željene građe iz regesta,  druge godine su mi za Arhiv u muzeju Topkapi Saraj tu dozvolu odbili bez obrazloženja, iako sam u tamošnjoj knjižnici (po važnosti za našu historiju druge ustanove u Istanbulu) našao i upoznao kolegu kustosa  koji je bio porijeklom iz Bosne i dosta dobro govorio bosanski jezik. Uz njegovu pomoć uspio sam samo vidjeti neke od željenih arhivskih izvora i dobiti obećanje zemljaka da će mi se naknadno odobriti i poslati mikrofilmovi, ali od toga nije bilo ništa. Kad sam treće godine s grupom bosanskih muzealaca posjetio Topkapi Saraj, tamo nije više bilo ni našeg zemljaka ni snimljenih mikrofilmova.  Utješno je bilo saznanje da su takve teškoće bez diskriminacije imali svi istraživači, pa i domaći, ali se moglo čuti da  je posebno oprezan bio odnos prema istraživačima (uglavnom srpskim i ruskim) poznatim po antiturskim interpretacijama arhivske građe.

Tada je fotokopirna tehnika  bila tek u začetku, pa je svima istraživačima broj mikro-filmova bio ograničen na 100, iz »velikih« deftera (popisa) se nije moglo  snimiti više od deset stranica u kontinuitetu, a iz »malih« samo pojedinačni dokumenti, valjda zbog toga da se onemoguće tuđa komercijaln reprint izdanja. I pored pomoći ondašnjih sizova i komiteta, meni je zbog tadašnje devizne besparice bio veliki problem plaćanje, koje se  obavljalo na drugom mjestu, u gradskoj financijskoj upravi ili defterdarliku.  Taj mi se rad ipak isplatio jer sam donio hrpu građe na mikrofilmovima, ali je novac bio potreban i za njihovu obradu i prevod. Zato smo u našem bosansko-novskom muzeju uredili fotokopije a prevode ugovarali sa sarajevskim orijentalistima, kojih je bilo malo i  bili su vrlo oprezni s takvim komitentima, bojeći se političkih neprilika oko interpretacije. U tom pogledu i ja sam bio vrlo oprezan ali sam i protiv svoje volje iz tih razloga imao neželjeni sukob s Hajrom Kapetanovićem, koji je u tadašnjem režimu kao savezni sekretar u SIV-u  bio najmoćniji Novljanin.

Međutim, sva ta dragocjena građa za našu regionalnu prošlost bila je sitnica u odnosu na bogatstvo istanbulskih arhiva, ali je i ona propala u fototeci Muzeja u vrijeme agresije.U Istanbulu čekaju buduće istraživače  stotine kataloga bosanske građe sa milionima arhivskih dokumenata, pomoću kojih se mogu popuniti praznine u našoj historiografiji i dokazati naš kulturno-historijski i nacionalni identitet. Tada mnogi katalozi nisu bili prepisani s arabice na latinicu niti prevedeni na engleski, pa mi je bila potrebna pomoć prevoditelja. Posebno su dragocjeni katalozi Tapu ve Tahrir deftera, koji kroz katastarske podatke daju sliku života stanovništva u Pounju i Posanju u 16. i 17. vijeku, a Defteri Baš Muhasebe sadrže podatke o različitim državnim prihodima koji se na licitacijama izdaju u zakup (mukate) u gradovima i na rijekama, posebno na prelazima (skelama). Moj najveći interes su izazvali bogati katalozi zbirki različitih odluka Porte (Mühimme defteri)  za 17. stoljeće, jer pokazuju da su bili tačni mnogi navodi Evlije Čelebija, koji su do sada bili osporavani kao epska pretjerivanja, pa bi 

buduće rasprave o tom putopiscu mogle prijeći na mnogo čvršći teren. Mislim da su još važniji vojni katalozi s mnogobrojnim tzv. Ruznamče defterima s podacima o tvrđavama, posadama i plaćama krajišnika bosanskog, kliškog, ličkog  i dr.sandžaka, bez kojih nema stvarnog izučavanja političko-upravne, privredne i kulturne historije osmanske epohe u Novskom Pounju. Uz sav uspjeh u BDA ne mogu prežaliti neke osmanske spise sa planovima i crtežima novske tvrđave koje sam našao u Biblioteci Topkapi Saraja, ali mikrofilmove nikad nisam dobio.