Ante Milinovic:Seijal VIII zapisi protiv zaborava genocida u Bosanskom Novom

SERIJAL – ZAPISI PROTIV ZABORAVA GENOCIDA U BOSANSKOM NOVOM

VIII. nastavak – serijal ima 10 nastavaka 

Autor:  mr.sc. Ante Milinović

Ovo nije poziv na osvetu i mržnju, već poziv na obnovu naše bosansko-hercegovačke domovine, ali da nikad ne zaboravimo zvjerske zločine srpskog  separatističkog genocida u bosansko-novskom kraju

1.  Srpski progon nacionalnih manjina iz Bosanske krajine

      Davorski popisi deportiraca sadrže i podatke prognanih manjina iz Bosanske krajine s više desetina raznih stranih prezimena, a najviše njemačkih, slovačkih, talijanskih i drugih, otkrivajući tako srpski zločin eliminacije zadnjih ostataka nekadašnje brojne doseljene populacije stranih stručnjaka u vrijeme velikih četrdesetogodišnjih napora  austro-ugarske uprave (1878-1918) da europeizira i kulturno i ekonomski unaprijedi tadašnju vrlo zaostalu tursku Bosnu, uvodeći modernu javnu upravu, školski sustav i industrijalizaciju. Zbog toga su se u Bosnu doselili desetci tisuća stranih stručnih kadrova, po vjeroispovijesti u velikoj većini rimokatolici, koji su se u svom radnom i vjerskom okruženju vrlo brzo kroatizirali i integrirali u novu životnu sredinu (Kozličić, SNUSP, str.43–47). Međutim, već je kneževina Srbija  imala za imperativni cilj da okupira  Bosnu, pa je velikosrpska propaganda lažno proglasila te stručnjake za najveće neprijatelje Bosne, za eksploatatore,  zlotvore i krvnike njenog stanovništva, iako su upravo oni donijeli brzi i svekoliki napredak u dotadašnji zaostali bosanski vilajet. Zbog stalne harange te su šovinističke obmane duboko zatrovale mentalitet bosanskih Srba, koji su koristili svaku prigodu za progon i eliminaciju tih «stranih kuferaša», u koje je Petar Kočić bez imalo stida  ubrajao i stručne kadrove iz «bratske» Hrvatske i Slovenije. Prvu im je takvu priliku pružio  dolazak srpske monarhije na vlast u Kraljevini SHS 1919. godine, kada su beogradski vlastodršci dali otkaze većini tih stručnjaka mada za mnoge nisu imali adekvatnu zamjenu, a drugu sličnu priliku pružilo im je 1929. godine uvođenje srpske monarho-fašističke diktature kralja Aleksandra, kada su na sve upravne i gospodarske funkcije u novoformiranoj Vrbaskoj banovini državnim  dekretima imenovani isključivo srbijanski «kadrovi».

         Treća, najbrutalnija etapa eliminacije tih vrlo zaslužnih ljudi dogodila se u vrijeme «narodno-oslobodilačkog ustanka» i rata 1941-45. godine, kada su srpski ekstremisti pod lažnim imenima «oslobodilaca» i «antifašista» pobili mnoge od tih «stranaca» kao i članove njihovih obitelji upravo zbog njihovog katolištva, njihove lojalnosti poslodavcima i logične integracije u hrvatski etnički korpus. Šovinističkom mržnjom zatrovani «antifašistički ustanici» spalili su i razorili gotovo cjelokupnu industriju sjeverozapadne Bosne, motivirani jedino svojim osvetničkim bijesom,  jer su te tvornice, rudnici i goleme pilane koje su podigli sotonizirani  «austrijski kuferaši» bili u vlasništvu hrvatskih, slovenskih i austrijskih dioničarskih društava  kao ulagača svoga golemog kapitala u industrijalizaciju Bosne i Hercegovine. Isto se dogodilo i sa razaranjem pruga, cesta, tunela i mostova, pa je na kraju rata nesretna Bosna zbog velikosrpske politike morala još jednom počinjati svoj razvoj ispočetka. Taj pakao je ipak preživio dio «stranaca» i njihovih obitelji i poslije pedeset godina dočekao završnu eliminaciju kao velikosrpsko «konačno rješenje» tih  plemenitih graditelja, od kojih su mnogi dali svoj veliki doprinos kulturnom, gospodarskom, umjetničkom i multikonfesionalnom razvitku Bosne i Hercegovine a osobito područja Banjolučke biskupije. 

        Četvrta prilika za definitivni etnocidni obračun sa tim zaslužnim «strancima» pružena je progoniteljima «austro-ugarskih kuferaša» tijekom velikosrpske agresije na katoličko i muslimansko stanovništvo sjeverozapadne Bosne 1992-95. godine. Tada su eliminirani posljednji «ostatci ostataka» tih stranih doseljenika iz vremena  austrijske uprave  u Bosni kao i njihovi potomci u drugom i trećem koljenu, o čemu brojne dokaze pružaju i davorski popisi u kojima su stotine deportiraca s prezimenima tih odavno ostarjelih stranih stručnjaka, liječnika, inžinjera, majstora, trgovaca, agronoma, obrtnika i  vlakovođa ili njihovih potomaka.

      Kao tužni memento tim nevinim žrtvama progona navodimo prezimena nekih od tada deportiranih obitelji:

a) iz Prijedora i okolice: Becner, Biršl, Civlaki, Damiani, Gottstein, Gottwald, Hedl, Hudeček, Lokanc, Mottore, Sedlaček, Sejbal, Stock, Zakošek  i drugi.

b) iz Bosanskog Novog i okolice:  Fruk, Freml, Hoffmann, Kućan, Molek, Mottore, Pernar, Prohaska, Seidl, Schmuck, Štemberger, Šprajcer, Terkuč, Zamola, Wolf i drugi.

c) iz Banja Luke i okolice: Battista, Cindrič, Coff, Firmann, Graff, Holovati, Hromatka, Kern, Kloiber, Lang, Magerle, Maller, Meinhard, Najrajter, Pegan, Pšorn, Stefanetti, Schmidt, Schweiger, Telen, Termann, Varga, Wenzel, Zeman i drugi.

d) iz Ključa i Sanskog Mosta: Ajzerle, Bohanek, Domonji, Vajtl i drugi.

e) iz Kotor Varoša i Prnjavora: Belina, Dalšašo, Čerina, Konečni, Matejček, Montibeller, Paternoster, Perman, Potocki i drugi.

      Po svojoj tužnoj sudbini i uglavnom doseljeničkom podrijetlu ali i po pohlepi srpskih ekstremista za tuđim kućama i stanovima bio je sličan i bezdušni progon samohranih katoličkih starica i staračkih obitelji, koji je kulminirao u vrijeme davorskih deportacija tijekom 1995. godine, jer su u njihove «bogataške» elitne kuće odmah smještane odabrane srpske izbjeglice iz Hrvatske. Za te sramotne velikosrpske progone staračke populacije imamo desetke primjera u objavljenim popisima, a svi ti prognanici su bili stari i osamljeni ljudi, ponajviše stare žene:

a) iz Prijedora su deportirani samotni starci  Juro Topalović (1926), Anđa Tomljenović (1920),  Slavica Džogić (1927), Vilma Dujmušić (1928) i staračke obitelji Biršl, Becner, Zijan, Smik, Rakonca, Gottwald, Jordan, Mottore i drugi.

b) iz Sanskog Mosta su deportirane: staračke obitelji Bohanek, Valtl, Herceg, Mijadžikovići i drugi.

c) iz Bosanskog Novog su deportirani: samohrana starica Katarina Ludvik (1919), Antonija Jozić (1930), bračni par Zvonko i Marija Terzić, obitelj Štefana Fremla  i drugi.

d) iz Banja Luke i drugih naselja: starac Franjo Kern (1906), Alojz Kirn (1911), Bara Šubarić (1925), Ružica Jović, Sofija Miljković i drugi.

2.  Srpski progon Hrvata iz prijedorske regije 1992-1995. godine

      Demografska statistika za razdoblje 1992-95. godine pokazuje radikalno smanjenje broja katolika u župama Banjolučke biskupije pod srpskom kontrolom, čak za 82,7 posto ili za 43.000 ljudi, jer je od  52.000 katolika, koliko ih je bilo 1991. godine, krajem 1995. godine ostalo samo 9.000 (BLB 1881-2006, str.72) To je smanjenje bilo vrlo drastično i  na području osam župa prijedorske regije koja je u tom «ratu bez rata» izgubila  8.496 vjernika ili 82,5 %  populacije (BLB,  str.68), a neke župe i naselja (Stratinska,  Briševo) izgubile su od čak 97 do 100 posto svojih vjernika! Da je žestina tih progona katolika bila nejednaka, zorno pokazuje statistička tabela eliminacije katolika po župama  prijedorske regije i nejednaki procenti prognane populacije iz tih župa u zadnjoj koloni te tabele. 

       Statistika pokazuje kronologiju dinamike progona Hrvata, iz koje se vidi da je do kraja 1994. godine iz prijedorske regije bilo eliminirano preko 60 % katolika ili 6.249 osoba, da bi deportacijom  još  55,5 % ili 2.247 Hrvata od preostalih 4.053 Hrvata   tijekom 1995. godine bio dovršen ratni zločin etničkog čišćenja gotovo 83 posto   hrvatskog stanovništva ovog područja. Svako negiranje tog zločina je posve deplasirano i neobranjivo.

      Zanimljivo je da se u davorskom popisu deportiranih katolika mogu pouzdano identificirati 152 stara hrvatska rodovsko-obiteljska prezimena, čiji su nositelji s velikom upornošću uspijevali izbjegavati stare i nove etničke progone sve do svibnja 1995. godine, kada su ih  srpske vlasti nemilosrdno a često  i u velikom broju ipak deportirale  iz njihovog zavičaja ili prinudile na bijeg u susjedna naselja.

a) S najviše deportiranih članova (više od 50) zastupljene su slijedeće  obitelji:

Blaževići (175), Briševac (53), Brkići (58), Ćosići (160), Delići (52), Grgići (84), Jurići (209), Komljenovići (103), Lipovac (130), Lovrići (51), Mandići (54), Marići (261), Matići (175), Matijevići (74), Pavlovići (90), Petrovići (52), Pranići i Pranjići (101), Šalići (165),  Tomići (105), Tutići (56), Vukovići (64) i drugi.

b) S nešto manje davorskih  deportiraca (20-50) zabilježene su ove obitelji:

Abramovići (24), Babići (28), Begići (26), Božići (21), Hrvat (21), Iveljići (30), Josići (46), Ljevar (40), Pajići (22), Pavići (30), Topići (41) i drugi.

c) S 10-20 deportiranih prezimenjaka u popisima su  zastupljene  ove obitelji:

Antunovići (10), Anušići (10), Banovići (16), Bjekići (14), Butkovići (15), Čengići i Čengija (14), Dandići (11), Didovići (11), Drinčići (15), Gavranovići (19), Ilišinovići (15), Ivankovići (11), Ivanovići (15), Jolići (11), Marjanovići (18), Markovići (20), Matanovići (12), Pavičići (10), Stipići (18), Šabići (12), Šolaja (11), Tolići (12), Vidakovići (14), Žunići (19) i drugi.

d) S manje od deset davorskih deportiraca je mnogo obitelji i rodova, kao:

Atlije (8), Buzuk (8), Dejanovići (9), Dimači (6), Dizdarevići (6), Dugandžije (9), Horvati (7), Jakare (6), Kaurinovići (6), Klarići (9), Lujići (5), Marijani (6), Mitrovići  (5), Mlinari (9), Pandže (4), Panići (7), Rendići (6), Rivići (8), Rudonja (6), Stojići (6), Šikići (6), Tomasi (5), Tubići (5), Zekići (7), Zgodići (9), Ždralovići (7) i drugi.

(Napomena: dio navedenih prezimena ima širu disperziju i izvan prijedorske regije.)

3.   Čudesna vidovitost književnika Meše Selimovića

Neki naši bosanski pisci i pjesnici poput Meše Selimovića u svojim djelima često su iznosili  svoja razmišljanja o Bosni i Bošnjacima. Tako je Meša Selimović u djelu “Derviš i smrt” još 1966. godine vidovito predskazao suvremenu krizu bošnjačkog identiteta, o kojoj  kaže i ovo:

«…A mi nismo ničiji, uvijek smo na nekoj međi, uvijek nečiji miraz. Zar je onda čudno što smo siromašni? Stoljećima mi se tražimo i prepoznajemo, uskoro nećemo znati ni ko smo, zaboravljamo već da nešto i hoćemo, drugi nam čine čast da idemo pod njihovom zastavom jer svoje nemamo, mame nas kad smo potrebni, a odbacuju kad odslužimo, najtužniji smo vilajet na svijetu, najnesretniji ljudi na svijetu, gubimo svoje lice, a tuđe ne možemo da primimo, otkinuti, a ne prihvaćeni, strani svakome pa i onima čiji smo rod, i onima koji nas u rod ne primaju. Živimo na razmeđi svjetova, na granici naroda, svakome na udaru, uvijek krivi nekome. Na nama se lome talasi historije, kao na grebenu. Sila nam je dosadila, i od nevolje smo stvorili vrlinu: postali smo pametni iz prkosa.(Selimović, DIS, 40)

Nešto kasnije naš veliki pisac nastavlja svoja razmišljanja:

«…Šta smo onda mi? Lude? Nesretnici? Najzamršeniji ljudi na svijetu. Ni s kim historija nije napravila takvu šalu kao s nama. Do jučer smo bili ono što želimo danas da zaboravimo. Ali nismo postali ni nešto drugo. Stali smo na pola puta, zabezeknuti. Ne možemo više nikud. Otrgnuti smo, a nismo prihvaćeni. Kao rukavac što ga je bujica odvojila od majke rijeke, i nema više toka ni ušća, suviše malen da bude jezero, suviše velik da ga zemlja upije.

S nejasnim osjećanjem stida zbog porijekla, i krivice zbog otpadništva, nećemo da gledamo unazad, a nemamo kamo da gledamo unaprijed.  Zato zadržavamo vrijeme, u strahu od ma kakvog rješenja. Preziru nas i braća i došljaci, a mi se branimo ponosom i mržnjom. Htjeli smo da se sačuvamo, a tako smo se izgubili, da više ne znamo ni šta smo. Nesreća je što smo zavoljeli ovu svoju mrtvaju i nećemo iz nje. A sve se plaća, pa i ova ljubav. Zar smo mi

slučajno ovako pretjerano mekani i pretjerano surovi, raznježeni i tvrdi, veseli i tužni, spremni uvijek da iznenadimo svakoga, pa i sebe? Zar se slučajno zaklanjamo za ljubav, jedinu izvjesnost u ovoj neodređenosti? Zar bez razloga puštamo da život prelazi preko nas, zar se bez razloga uništavamo, drukčije nego Đemail, ali isto tako sigurno. A zašto to činimo? Zato što nam nije svejedno. A kad nam nije svejedno onda svaka čast našoj ludosti.»

Ta bolna razmišljanja Meše Selimovića su duboko istinita, ali on tada još nema ni dovoljno  jasnu kritičnost ni potrebnu moralnu distancu prema egoizmu Osmanskog Carstva  i drugih svjetskih velesila koje su se u svom interesu mnogo puta surovo poigrale sa sudbinom i opstojnošću bošnjačkog naroda. Treba naglasiti da su isto takve historijske marionete svjetskih velesila u prošlosti bili i drugi susjedni «mali» narodi, pogotovo Hrvati, Albanci, Makedonci, Srbi, Bugari i Slovenci, mada svi oni danas imaju svoju lažnu velikonacionalnu mitologiju. Uz ekstremne nacionaliste njih produciraju i neki historičari, ali su to ponajviše  autori koji nisu stručno osposobljeni za historiografski naučni rad, nego amateri koji često ne znaju ništa o predmetnoj tematici, osim nekih starih nacionalističkih mitova i politikantskih spletki iz dnevne štampe koja pomoću njih služi ekstremnom nacionalizmu i podiže svoj tiraž.

Pravo je Božje čudo da su Bošnjaci u takvim nepovoljnim historijskim uslovima uspjeli sačuvati svoj identitet i samobitnost. Možda zbog toga što su u kritičnim trenucima, kao u Drugom svjetskom ratu, uspješno  iznalazili neke saveznike, koji su imali interesa graditi zajedništvo sa Bošnjacima. Međutim, tranzicijski kaos devedesetih godina prošloga stoljeća dočekali su potpuno nepripremljeni i nesložni, bez jasne  političke vizije svoje vlastite budućnosti, pa čak i bez jasne definicije svoga identiteta, da bi tek 1993. vratili svoje bošnjačko ime u službenu primjenu.

4.  Mali noćni razgovori s predsjednikom  Alijom o Bosni

Pod pritiskom slične pa i još snažnije depresije od Mešine, koja je nažalost bila fatalna za podjelu Bosne, bio je i naš predsjednik Alija Izetbegović, nesumnjivo duboko moralan i Bosni do kraja odan čovjek, kada sam u toku mog poslaničkog mandata (ispred Ekološke stranke) s njim dva puta razgovarao o koaliciji s SDA. Bilo je to oba puta u kasnim noćnim satima, u prisutnosti sada rahm. Izeta Muhamedagića, a tadašnjeg pomoćnika ministra pravosuđa Republike Bosne i Hercegovine i nekih predsjednikovih savjetnika. Ja sam se kao poslanik zalagao za jedinstvenu bosansko-hercegovačku državu s predratnim upravnim ustrojstvom, pa sam na inicijativu mog  školskog kolege, komšije i jarana Izeta u tome nastojanju poželio i službeno koalicijski udružiti moju stranku sa SDA. Međutim, oba inače ugodna susreta su bila nalik razgovoru preko pokvarenih telefona, jer se predsjednik ibretio šta to nas dvojica hoćemo očuvanje Bosne, kad «bosanski Srbi i Hrvati po nalogu svojih centrala uporno traže podjelu Bosne». Ja tada nisam o toj temi znao niti sam  mogao znati ono što danas znam, ali sam svim srcem želio da naša domovina Bosna trajno opstane, te da mi, njena bosanska djeca ne postanemo siročad !

Mi smo se obojica našli u neugodnoj situaciji kao Bosanci s periferije Bosne da uvjeravamo predsjednika Republike Bosne i Hercegovine da naše biračko tijelo u Pounju želi opstanak cjelovite Bosne a ne njezin raspad na tri posebna nacionalna entiteta. Moja je iznenađenje  bilo tim veće, što je predsjednik Alija u javnim medijima  i svojim istupima u radu bosanskog parlamenta koji sam pratio s najvećom pažnjom, nije zastupao etničku podjelu Bosne, pa sam ga to i zapitao. Odgovorio je da ne želi demonstracije i ulične sukobe stranaka, već da se s njima na miru dogovori iza zatvorenih vrata. On mi je odgovorio s protupitanjem o mojoj «cijeni» za ponuđenu koaliciju («Želite li neki resor u Vladi ili mjesto u diplomatiji?»), a za moje prijateljstvo s kolegom Izetom je otvoreno izrazio nevjericu, rekavši da je sada došlo vrijeme da «svaka tica svome jatu leti» a ne za jugoslavensko bratstvo, iako i on zna da su njegovi preci bili biogradski Srbi! Ja sam tvrdio da su u Zapadnoj Bosni Bošnjaci i Hrvati bili i ostali složni i da se žele boriti za jedinstven Bosnu. On je tada umornim glasom počeo dužu žalopojku o kaosu u zemlji s hiljadu problema iz koje se vidjelo da je doista bio opsjednut nepovjerenjem u srpsku i hrvatsku «braću» i željom da Bošnjaci dobiju posebnu državu, makar to bila samo sarajevska regija ili kako se rugala opozicija «Alijina fildžan država», tvrdeći da će samo tada prestati rat, pa će onda međunarodna zajednica moći uvesti neki svoj «bolji red koji mi i onako ne možemo diktirati niti izboriti vašom slogom i borbenošću».

Do tih razgovora ja nisam obraćao pažnju na neke stranačke insinuacije o njegovoj srbofilskoj naklonosti i udbaškoj saradnji, jer su te optužbe bile uzajamne i uobičajene. Međutim, moj dojam o predsjedniku je i dalje bio pozitivan, ali mi je iz blizine djelovao kao vrlo umoran, deprimiran i bolestan starac, što je možda bila i posljedica tih kasnih susreta i lošeg zraka u suterenu ili podrumu palate Predsjedništva vlade BiH, gdje se sklanjao zbog četničkih granata s Grbavice. Ta je njegova bosanska vlada bila nemoćna da pomogne samoj sebi i oslobodi se blokade, a kamo li da pomogne Foči, Srebrenici, Goraždu i Bihaću, koji su se odbranili zahvaljujući obilnoj pomoći iz bošnjačke emigracije, u čemu sam i sam sudjelovao. Kao i Tuđman, on je mnogo puta pregovarao s Miloševićem, Karadžićem, Adžićem i njihovim bimbašama, kupujući vrijeme dok se međunarodnoj zajednici konačno ne otvore oči i ne aktivira NATO snage.

Ja sam bio strašno razočaran i iznenađen takvom njegovom otvorenom kapitulacijom pred četničkim dušmanima i njihovim stranim pokroviteljima, ali i danas mislim da kritičari nisu bili u pravu tvrdeći da je Alija iz svogog interesa bio izdajnik, iako je kao tzv. posrbica javno priznavao svoje srpske korijene i bio impresioniran njihovim oružjem, brojnošću, slogom i brutalnošću, ne vidjevši mogućnost da bi ih goloruki i malobrojniji bošnjački narod mogao potisnuti s okolnih brda, a kamo li pobijediti. Zato je olako pristao na Republiku Srpsku, kao da je to spassonosna solucija za opstanak Sarajeva. On nije bio lukavi političar, niti je znao kako politički parirati velikosrpskom projektu, bojeći se premoći Velike Srbije uz podršku Rusije, pa smo mi nesrbi u Bosanskoj Krajini taj njegov strah i njegovu nesposobnost platili svojim zavičajem i zdravljem.

Međutim, Alija je bio iskreni vjernik, pa već zbog toga nije mogao biti ni udbaš ni veliki četnik kao Emir Kusturica, vampir žedan bošnjačke krvi, ali je ipak sistematski uklanjao iz vlasti sve koji su se eksponirali kao BH patrioti, pa je u njoj ostala samo negativna selekcija onih kapitulanata sličnih njemu koja već godinama podržava RS na štetu BiH. To  je odlično opisao  Muhamed Gafić u knjizi “Sarajevski rulet”, uz bezbrojne dokaze baš te vrste izdaje, a opisao je i sastanak svojih specijalaca Republike BiH, kojima je Dragan Vikić bio komandant, ali je  na taj sastanak dosao četnički lider Momčilo Mandić i prenio im  da su svi političari postigli dogovor da se jedinica specijalaca podijeli i da se podijele i “materijalno-tehnička” sredstva između srpskog dijela jedinice, na jednoj strani, i muslimansko-hrvatskog dijela na drugoj, ali tu ludost Vikić nije dopustio, jer nije mogao povjerovati da bi baš Alijina vlada dodatno naoružavala agresore na Sarajevo, iako je to bila istinita vijest !  

5.  Mnogi Bošnjaci nemaju dovoljno nacionalne svijesti

Danas se često sreću Bošnjaci, među njima su i mnogi visoko obrazovani ljudi, kojima su velikosrpski agresori pobili mnogo bliže i dalje rodbine, kako u zadnjoj agresiji, tako i u onim svojim ranijim ratnim i poratnim genocidima, ali oni kao da to smatraju nekom višom silom i mire se s tim, pa čak nalaze razna (lažna) opravdanja za te srpske zločine i govore da se sve to treba zaboraviti i «bez priča o agresiji» opet graditi suživot, jer nije srpski narod kriv za te tragedije, već su ga  zaveli njihovi psihopatološki lideri-voždovi.  Ta se, zapravo, vrlo  nemoralna poruka prečesto ponavlja u svim razgovorim o našoj domovini Bosni i Hercegovini, a pokazuje zašto takvi ljudi i nisu bili prava bošnjačka elita, jer su odavno izgubili kompas i svaki pojam o svom bosanskom nacionalnom identitetu, a uz to vrlo često i svoju bošnjačku etničku svijest. Još je gore što se tako izigrava elementarna pravda i pravna logika, jer bi nekažnjeni zločinci tek tada uzeli furseta i iskoristili prvu priliku da dokrajče svoj krvavi program zatiranja nesrpskog stanovništva u «svojoj srpskoj zemlji» koju su na izrazito fašistički način prekrstili u  «Republiku Srpsku», iako ona ama baš nikada u svojoj prošlosti nije bila srpska.

Uzroke toj pogubnoj deformaciji nacionalne i etničke svijesti treba tražiti u nasilnom nametanju klasne «proleterske» svijesti kao prioritetne ili čak jedine po boljševičkom učenju koje su nam Tito i kompartija donijeli iz staljinskog raja i nasilno nakalemili, ukidajući Bošnjake i pretvarajući ih u Srbe, Hrvate ili Jugoslavene.  Svu pogubnost te obmane pokazala je tragedija Bosne i Hercegovine 1992-95. godine, jer da su Bošnjaci očuvali svoj izvorni bosanski državni identitet i svoje oduvijek poznate zajedničke etničke korijene u slozi s prijateljskim hrvatskim narodom, nikada ih velikosrpski agresori ne bi mogli zavaditi i pobijediti, niti bi danas četnici vladali polovinom naše bosansko-hercegovačke domovine koju su oni okupirali i pretvorili u svoju genocidnu  tvorevinu tzv. Republiku Srpsku”.

Pravo je pitanje kakve su šanse da se Bošnjaci osvijeste i ima li nade u opstanak bosansko-hercegovačke države? Poznato je da je tragedija 1992-95. godine većini Bošnjaka otvorila oči i pomogla da se etnički i nacionalno osvijeste, ali su mnogi partijski čelnici iz njihove političke elite i dalje u ponižavajućem sluganskom položaju velikosrpskog javnog ili tajnog lobija, ne samo u domovini, nego još  više u našoj dijaspori, pa za račun srpskih agresora vode pravi informativni rat protiv svakog širenja istine o toj agresiji, težeći da zbune i preokrenu međunarodnu javnost u korist velikosrpskih interesa. Oni računaju na onaj dio međunarodne zajednice koji je i u vrijeme srpske agresije onemogućavao bosansku i hrvatsku odbranu (embargom, informativnom blokadom, medijskim lažima), te snosi dio krivice za naše goleme žrtve i zaustavljanje zajedničke bosansko-hrvatske pobjedničke ofanzive na oslobađanju Banjaluke i ostalih okupiranih djelova BiH, a sada ih prikriva procesima u  Haagu! Takve napade su doživjele i sve knjige istine o srpskoj agresiji u našoj zavičajnoj Bosanskoj Krajini, uključujući i ovu monografiju. Oni i dalje pomažu napore Srba da se odvoje iz BiH i pripoje Srbiji. Ako se to na kraju dogodi, ponovo će buknuti rat s velikosrpskim imperijalistima, a velike sile će opet međusobno trgovati preko leđa bosanskog naroda, uz  nove žrtve i razaranja, koje će taj rat donijeti, uz rizik da Bosna postane nova Palestina ili Bejrut.

6.  Daytonski sporazum se mora uskladiti s konvencijom o genocidu

Na Haaškom tribunalu upravo traje (2010) sramotna sudska farsa u kojoj taj sud dopušta zločincu Radovanu Karadžiću da ismijava sud i međunarodno pravo, te svjedoke njegovih zločina pokušava pretvoriti u zločince! Haaški tribunal za ex-Jugoslaviju na sličan način na temelju potpuno izmišljenih optužbi prosrpskih tužitelja već desetak godina oštro progoni pobjednika nad četničkim zločincima i okupatorima trećine suverene države RH generala Antu Gotovinu, a vrlo malo čini da prisili Srbiju kao glavnog sponzora te agresije da izruči glavnog krvnika nesrpskih državljana RH i BiH,  generala Ratka Mladića.  Zato je Tilman Zülch, predsjednik Društva za ugrožene narode Internacional 26.10. 2009. godine najrezolutnije zahtijevao da Zapad poništi nezakonitu podjelu Bosne i Hercegovine kao posljedicu genocida koju je izvršio Karadžić, a legitimirao Dayton, nakon što su Međunarodni krivični sud (ICJ) i Međunarodni tribunal za ratne zločine za bivšu Jugoslaviju (ICTY), oba u Den Haagu, proglasili armiju i policiju Republike Srpske odgovornom za genocid u Bosni i Hercegovini, a pred sudom se sada nalazi Radovan Karadžić, jedan od trojice glavnih ratnih zločinaca s prostora bivše Jugoslavije. Daytonski sporazum (1995) je protivno međunarodnom pravu  priznao  „Republiku Srpsku“ koju su Karadžić, Milošević i Mladić stvorili nakon agresije na BiH i etničkog čišćenja nesrpskog stanovništva s prostora okupiranog teritorija i time onemogućili povratak većine  prijašnjega nesrpskog stanovnistva, te ponovno ujedinjenje zemlje koja je u ratu opustošena i razorena. Pod najtežim uvjetima u ta se područja usudilo vratiti samo 6 % prognanika. Umjesto da je u Daytonu ujedinjena Bosna i Hercegovina kao zemlja s 500-godišnjom multikulturnom i multireligioznom tradicijom, nagrađeni su zločinci odgovorni za rat i genocid, jer u Republici Srpskoj danas rade stotine ljudi u institucijama vlasti, policiji, privatiziranim poduzećima, pravosuđu i vladi, koji su počinili ratne zločine i koji su odgovorni za masovna protjerivanja i progone nesrpskog stanovništva, za masovna silovanja, koncentracione i zatočeničke logore kao i logore u kojima su vršena silovanja. Ti ljudi su odgovorni i za brojne masakre, medu ostalima, i za masakre počinjene u Srebrenici, Kozarcu, Prijedoru, Bosanskom Novom i druge te za izgladnjivanje i bombardiranje šest zastićenih zona Ujedinjenih naroda.Država Bosna i Hercegovina ima svoje oduvijek poznate regije prema ekonomskim, historijskim i geografskim kriterijama, a RS je nasilna okupaciona tvorevina.

Da bi se omogućilo takvo jedino pravedno rješenje, te stotine ratnih zločinaca se moraju odmah udaljiti iz pravosuđa, policije i organa vlasti RS i izvesti  pred sud, a Srbija pod prijetnjom najoštrijih sankcija mora konačno isporučiti krvnika  Ratka Mladića Tribunalu za ratne zločine u Den Haagu;

 - treba pokrenuti novi program povratka koji bi omogućio svim izbjeglicama i prognanicima da se vrate na svoja ognjišta;

- mora se ubrzati proces prijema Republike Bosne i Hercegovine u Evropsku Uniju i njenu demokratsku legislativu.

Ne smije se zaboraviti da je VRS imala u Bosni i Hercegovini preko stotinu koncentracionih i zatočeničkih logora, kao i logora u kojima su vršena silovanja, sa preko  200.000 zatočenih civila, te da je više hiljada zatočenika ubijeno u koncentracionim logorima Omarska, Manjača, Keraterm, Trnopolje, Bosanski Novi, Foča, Luka Brčko, Sušica i drugim;

- da je izvršen planski elitocid ili fizička likvidacija pripadnika nesrpske akademske i političke elite;

 - da su sve likvidacije bile strogo tajne pa nigdje nije evidentirano više hiljada ljudi koji su pobijeni na tajnim klaonicama i masovnim strijeljanjima kao kod vaktarnice broj 7 i 8 kod Bosanskog Novog i bačeni u rijeku Unu;

- da je protjerano  preko 2,2 miliona Bosanaca, koji su se raselili na četiri kontinenta u 137 zemalja svijeta;

- da je u četverogodišnjem bombardiranju Sarajeva ubijeno  11.000 ljudi, od toga 1.500 djece;

- da je planski razoreno i spaljeno više stotina nesrpskih sela i gradskih četvrti;

 - da su posve uništeni ili ostećeni katolički crkveni objekti i objekti islamske materijalne kulture,  među njima i 1189 džamija i medresa te 700 katoličkih crkava i crkvenih objekata.

Ekstremni Srbi su samo u Srebrenice ubili 8.376 odrasla muškarca i mladića, te svuda  planski uništavali masovne grobnice kao tragove svojih zločina, tako da se još traga za 15.000 nestalih osoba, silovali su više od 20.000 Bošnjakinja u logorima za silovanja i izvan njih, a 12. 284 vojnika UN-a su koristili kao taoce i kao “žive štitove”.

Agresorska vojska Srbije i tzv. Republike Srpske su u agresiji na R BiH prekršili Konvenciju o sprječavanju i kažnjavanju genocida jer je u toj agresiji postojala namjera uništenja bošnjačkog naroda. Tu činjenicu je potvrdio Međunarodni krivični Tribunal za bivšu Jugoslaviju u svojim presudama i Kongres i Senat SAD-a u svojim Rezolucijama. Kongres Bošnjaka Sjeverne Amerike i druge najznačajnije organizacije iz dijaspore, osuđuju političku trgovinu u Daytonu kao nepravednu odluku kojom je nagrađen zločin od strane međunarodne zajednice koja je tako postala saučesnik u zločinu, jer je ignorisala nepobitne činjenice o genocidu u Bosni i Hercegovini i usporila proces pomirenja među narodima u Bosni i Hercegovini. Zato Daytonski sporazum stavlja još veću moralnu i političku obavezu na političke predstavnike Bosne i Hercegovine da insistiraju i istraju u zahtjevima za istinom i pravdom, te potpunim anuliranjem svih rezultata genocida. Kako je šteta koju su pretrpjele žrtve genocida neprocjenjiva u materijalnom i duhovnom smislu, te da te žrtve i njihova buduća pokoljenja moraju ostvariti svoje pravo na obeštećenje za svoja stradanja i ravnopravan i dostojanstven život na svakom pedlju Bosne i Hercegovine, KBSA smatra da je trenutno ustavno, demografsko i teritorijalno uređenje Bosne i Hercegovine direktan rezultat genocida, kao i svojevrstan nastavak tog genocida, te da je genocid mjestimice u potpunosti uništio a u cjelini bitno narušio karakter Bosne i Hercegovine kao istinske multi-etničke, multi-kulturne i multi-vjerske države. KBSA vjeruje da su principi Istine, Pravde i Slobode osnovni temelji na kojima građani i narodi Bosne i Hercegovine moraju graditi društvo, smatrajući izuzetno važnim i korisnim da se dijaspora ujedinjeno oglasi po presudi, te su zato najznačajnije organizacije u dijaspori usvojile Deklaraciju o pravnom, političkom i moralnom poništavanju svih rezultata genocida u Republici Bosni i Hercegovini, kojom zahtijeva da se:

- proces i pravac ustavne reforme u Bosni i Hercegovini mora u potpunosti rukovoditi činjenicom da je u Bosni i Hercegovini počinjen genocid, te konačno rješenje mora anulirati sve rezultate genocida, uključujući anuliranje Republike Srpske koja je po Odluci Međunarodnog suda pravde odgovorna za genocid u Srebrenici;

- da je daytonsko ustavno uređenje Bosne i Hercegovine, bazirano na etno-teritorijalnim principima, takođe direktan rezultat genocida i kao takvo mora biti ukinuto; 

- da se društveno-političko uređenje Bosne i Hercegovine mora uskladiti sa njenim uređenjem koje je postojalo prije započinjanja genocida, što uključuje i teritorijalno ustrojstvo Bosne i Hercegovine; 

- da svi praktični efekti genocida se moraju poništiti što uključuje i efektivan i samo-održiv povratak svih preživjelih žrtava genocida u svoje prijeratne domove.

- da Bosna i Hercegovina mora povratiti karakter istinske multi-etničke države na svakom dijelu svoje teritorije, status koji je imala do započinjanja srpske agresije koji je rezultirao stvaranjem etničko-čistih teritorijalnih cijelina.

- da potomci žrtava genocida, preživjele žrtve genocida, kao i država Bosna i Hercegovina, moraju biti obeštećeni u materijalnom smislu, kako bi se omogućilo ispunjavanje primarnih obaveza iz gornjih navoda.

- da država Bosna i Hercegovina mora donijeti zakon o zabrani negiranja genocida, te osigurati najstrožiju i najširu primjenu tog zakona.

- da politički predstavnici Bosne i Hercegovine moraju insistirati i istrajati na zahtjevima da Srbija i Crna Gora prihvate punu pravnu, političku, materijalnu i moralnu odgovornost za genocid, te da se obavežu da će u potpunosti podržavati i pomagati poništavanje efekata genocida i sprjećavati bilo kakve buduće pokušaje za ponavljanje genocida u Bosni i Hercegovini.

Veliku uzbunu u patriotskim krugovima i našoj dijaspori i posebnu protestnu Rezoluciju kod međunarodne javnosti je nedavno izazvala namjera RS da prisvoji državnu imovinu kao i privatnu imovinu za koju se redovno ne uplačuje jednostrano nametnuti srpski porez na nekretnine. Na sastanku vođa nacionalnih stranaka u Prudu 5.12.2008. godine pokušali su petokolonaši predati državnu imovinu BiH entitetu RS, ali su odustali, jer su se ipak uplašili javne osude da je to sahrana Bosne i Heregovine, budući da  se  državna imovina ne može komadati, ako BiH nije umrla pa se vodi ostavinska rasprava.

Nema sumnje da je jedini zvanični nasljednik federalne Socijalističke Republike BiH samo suverena država Republika BiH, pa je to zakoniti slijed da i u prvom koraku sva imovina mora biti gruntovno upisana na nasljednika. Ostali koraci koji mogu biti su posjedovna stanja gdje se mogu uključiti svi. Vlasništvo daje pravo raspolaganja imovinom, a posjedovni status daje pravo za savjesno korištenje, bez prometovanja i prenosa prava na druge. Gruntovni upis imovine na državu BiH znači da postaje titular na svakom dijelu teritorije. Titular BiH može uređivati granice sa susjedima i pokretati razne pravne postupke o  vraćanju imovine, o razgraničenju na moru, o ugovaranju odnosa za hidroenergetski potencijal rijeke Drine itd. Ako se državi uskrati pravo raspolaganja državnom imovinom u korist entiteta, to  zapravo znači raspad države, a entiteti sa imovinom postaju države. RS je već dosad uzurpirao hidroenergetski potencijal rijeke Drine pa BiH nema nikakve koristi od Drine, jer manji entitet tako hoće. Time su pokazali da ne zaslužuju ta prava jer je njihovo nesavjesno upravljanje imovinom skupo  koštalo našu državu. Svi velikosrpski petokolonaši se tako sami otkrivaju jer se jako trude da se legalizuje daytonski Ustav, da se izvrši popis našeg desetkovanog stanovnistva, te da se uknjiži imovinu Republike BiH na entitete.