SERIJAL – ZAPISI PROTIV ZABORAVA GENOCIDA U BOSANSKOM NOVOM
IX. nastavak – serijal ima 10 nastavaka
Autor: mr.sc. Ante Milinović
Ovo nije poziv na osvetu i mržnju, već poziv na obnovu naše bosansko-hercegovačke domovine, ali da nikad ne zaboravimo zvjerske zločine srpskog separatističkog genocida u bosansko-novskom kraju
1. Srpska genocidna histerija protiv nesrba u Bosanskom Novom
U Bosanskom Novom i ostalim gradovima sjeverne Bosne su tri naroda po pravilu živjela rame uz rame, kao dobri susjedi i prijatelji, često i rođaci, pa je normalnom čovjeku bilo teško i zamisliti nečije etničko čišćenje bez općeg zajedničkog otpora, ali su srpski ekstremisti našli svoje zločinačko rješenje i za taj problem !
Oni su prisvojili, zapravo pokrali, sve zajedničko oružje TO i JNA, zauzeli dotadašnje zajedničke medije i preko njih pomoću suludih laži počeli planski razvijati najotrovniju šovinističku mržnju prema nesrbima, s ciljem da se život nesrpskog življa učini nemogućim. Zato su otpušteni sa posla i bili šikanirani na ulici, a kuće su im i radnje noću dizane u zrak. Ti srpski «oslobodioci» su odmah zaveli strogo ograničenje slobode kretanja nesrpskog življa koja su po svemu asocirala na prve nacisticke progone Židova, uključujući nošenje trake na rukavu i bijele zastave na kućama, zabranu telefoniranja i vožnje automobilom. Bilo im je zabranjeno okupljanje u grupama većim od troje ljudi, kao i da napuštaju mjesto bez dozvole vlasti.
Tih mjeseci su Bosanski Novi i ostala veća naselja u sjevernoj Bosni dobili svoje “Kancelariju za razmjenu stanovništva”, što je zapravo bila agencija za ovaj vid etničkog čišćenja uz prisilno datu suglasnost za deportaciju. Većini Muslimana i Hrvata nije dopušteno da odu ukoliko prvo ne potpišu izjave kojim se odriču svih svojih prava na svoju imovinu u korist okupatora. Tako su se desetine i stotine hiljada ljudi «dobrovoljno» odrekle svojih kuća, automobila, poslovnih prostorija, novca, luksuzne robe, vidjevši zločine lokalnih srpskih vlasti i paravojnih terorističkih grupa, strahujući za svoje gole živote. Mnogi su čak i platili za to sepsko «dobročinstvo» da budu opljačkani i deportirani, kao vrhunac fašističkog srpskog ponižavanja nad nesrpskim dijelom stanovništva.
Nesretni deportirci su gotovo redovito bili i dodatno plačkani u konvojima autobusa i drugih vozila ili bi bili istjerani iz njih i natjarani na pješačenje kroz planine i preko rijeka kao posljednji konvoji Novljana prema srednjoj Bosni. Neki su u putu umirali, jer su bili iznureni, stari i bolesni da bi mogli pješačiti. Neka padne vječno prokletstno na te zločince, koji nisu ni pomislili na svoje roditelje ili djedove! Neki su uz pomoć UNHCR-a «imali sreću» da budu deportirani u dobro organiziranim konvojima šlepera i autobusa, kako je 23. jula 1992. izašlo oko 9.000 Novljana u hrvatski Karlovac, ali je za sve nas koji smo to doživjeli bila najteža tragedija i totalni slom povjerenja u humanističke ideale za koje smo se do tada zajedno borili. Organi Ujedinjenih nacija za izbjeglice, UNHCR (Visoki Komesarijat UN za izbjeglice), bili su potpuno nespremni za ovu katastrofu i nisu vjerovali našim informacijama o srpskom genocidnom teroru, te su samo ponavljali da oni ne žele pomagati to etničko čišćenje. U Hrvatskoj je tada već bilo nemoguće smjestiti pola miliona protjeranih Hrvata, pa je krajem jula Mate Granić, zamjenik premijera Hrvatske, objavio da mala Hrvatska sa samo 4,7 miliona stanovnika, ne može više primati izbjeglice, jer je već imala skoro milion izbjeglica i bila pretvorena se u golemi izbjeglički logor. Zato je pozivao zapadne zemlje da prime veće kontigente prognanika, ali je to glatko odbila britanska ministrica za prekomorski razvoj Baronesa Coker na konferenciji dvanaest zemalja EZ-a u Ženevi, kojoj je upravo predsjedavala Britanija, tražeći da izbjeglice ostanu baš u Hrvatskoj «zbog blizine i bržeg povratka kućama», iako su sve televizije svijeta prikazivale srpsko spaljivanje bošnjačkih i hrvatskih kuća, a svima bilo jasno da im Srbi pale kuće i svetišta upravo s namjerom da im nikad više ne ne dopuste povratak. Zato je ona svoju podvalu bez ikakvog stida pravdala «interesom samih izbjeglica» , pa nam ostaje samo nada da će i tu «plemenitu» Baronesu stići Božja kazna, jer je ta Baronesa otvoreno stala na stranu svojih srodnika srpskih agresora, želeći da jednim udarcem dotuče i bošnjačke izbjeglice i slabašnu odbranu hrvatske države od njoj tako bliskog srpskog imperijalizma.
2. Srpski genocidni zločini bili su isplanirani početkom 1991.
Krivica za izvršene zločine se danas u RS po pravilu prebacuje na «pojedine srpske ekstremiste» i tzv. divlje srpske ratnike-osvetnike, kojih je nesumnjivo bilo podosta, ali postoji puno više svjedoka i dokaza da je većina zločina bila planski pripremljena, prema posebnim tajnim instrukcijama o likvidaciji nesrpske elite. Njih su u bosansko-novski SDS donijeli emisari iz vrha SDS, Zlatan Bjelica i Ljubomir Mandić ispred njenog vojnog komiteta, još krajem aprila 1991. godine, a svojom greškom su o tome govorili na skupu pedesetak mlađih srpskih intelektualaca na obnoviteljskoj skupštini SKD «Prosvjeta» u hotelu «Una». To su bile instrukcije da se za «dan D» sve pripremi za brzu i nemilosrdnu likvidaciju muslimanske elite, koje su kasnije u ljeto 1992. godine u velikoj mjeri sprovedene, jer su srpski pučisti i njihova vojna policija u najkraćem roku uspjeli zatvoriti i pobiti gotovo cjelokupno rukovodstvo SDA u Bosanskom Novom. Tada su ubili Rolana Berberovića, Šefika Dedića, Hasana Delića, Feđu Berberovića, Nasku Jahijevića, Muharema Mujkića, Enesa Mustića, Šukriju Karabegovića, Hatidžu Ćustić, Šukriju Ćustić, Smaju Hatića, Šefika Begića, Bajrama Redžepija, Sevdu Veletanlića, Huseina Hotića, Samira Dizdarevića, te Lazu Kovačevića, časnog Srbina koji je pokušao zaštiti svoje komšije Bošnjake. Te iste večeri pritvoreno je i maltretirano na desetine uglednih Novljana, a sutradan, njih oko hiljadu završilo je u logoru na stadionu nogometnog kluba „Sloboda“. Svirepa mučenja nastavljena su nakon odlaska konvoja kada su ubijeni ugledni Novljani Džafer Kapetanović, potpredsjednik SDA, Rešad Berberović, sekretar SDA, Ismet Muslimović, član užeg rukovodstva SDA, te Razim Grudić, Besim Berberović, braća Hasan i Husein Salkić, Hasan Isaković, Abdulah Huzeirović, Mahmut Čehaić, Fadil Blagajčević i drugi kojima se gubi svaki trag. Više stotina Bošnjaka ubijeno je samo zato što nisu bili Srbi, ali ubijen je i dio našeg grada, njegove bošnjačke mahale i sokaci. Svi Novljani znaju da su najodgovorniji za te krvave zločine tadašnji uzurpatori legalne vlasti, pa tek onda njihove sluge u vojnoj uniformi ili bez nje. Njih će sve procesuirati pravedni međunarodni suci, jer njihova imena i nedjela se znaju. To je jednoglasni zahtjev svih časnih Srba u bosansko-novskom kraju i svih nesrpskih stanovnika, koji su još uvijek u izbjeglištvu, ali i velika moralna i pravna obaveza međunarodne zajednice i svih organa vlasti Bosne i Hercegovine, čime će se omogućiti dostojanstven i siguran povratak prognanih Novljana u svoj zavičaj. Cilj tog elitocida je bio da u što kraćem roku obezglavi muslimanski narod i onemogući bilo kakav pokušaj njegovog otpora.Tim ljudima se gubi trag u mučilištima srpske vojne policije, a ne u zatvorima privatnih bandi, pa je planiranje tog i takvog genocidnog zločina nepobitno dokazano. To je najekstremniji primjer planski pripremljenog zločina likvidacije svih ili većine uglednih ljudi jednog naroda, kao stara i vrlo perfidno osmišljena vrsta genocida nad čelnom elitom nekog područja. Tajna direktiva je tako svirepo izvršena u julu 1992. godine da njeni zaplašeni svjedoci ni danas nemaju hrabrosti kazati istinu o grobnicama tih žrtava, a kamo li o izvršiteljima zločina, bojeći se osvete tih krvnika, koji su teško osramotili srpski narod. Međutim, kao i u slučaju prošlog rata, historija neće oprostiti ni zločincima niti pasivnim zaštitnicima tih zločina, koji ih svojom šutnjom prikrivaju. Tako je do danas ostala skrivena tajna podmukle likvidacije nekadašnjeg predsjednika općine u Bosanskom Novom Hamdiju Ekića, koga su na prevaru ubili srpski snajperisti 1992. godine, dok je prilazio hotelu «Una» gdje je bio pozvan na međuetnički dogovor. Tako je bilo i s «nestankom» dobrog čovjeka Zlatka Hasanbašića kojeg su lažni prijatelji na prevaru izveli iz stana i predali ga krvnicima, a sami mjesecima lagali da je Zlatko «prebjegao Tuđmanu», dolazili pretraživati i pljačkati njegov stan, sve dok jednog dana rijeka Sana nije oslobodila utega i podigla njegovo tijelo sa dna ispod željezničkog mosta. To je vjerovatno bio zločin pojedinih bandita, ali je za istinitost takvih izgovora bitno da li je tadašnja ili sadašnja srpska vlast bilo u kom slučaju sudski progonila počinitelje tih zločina.
Hiljade zlodjela srpskih vojnika prema nesrpskom civlnom stanovništvu su još uvijek ostale nekažnjena. Oni su imali za cilj zastrašili i prisilili nesrpsko stanovništvo na odlazak iz zavičaja, pa su dotadašnju zajedničku vojsku JNA proglasili samo srpskom vojskom, prisvojili sve njeno naoružanje i zauzeli sve važnije objekte i položaje u gradu i selima. Dotadašnji zajednički Radio Bosanski Novi je odmah dobio novo ime Srpski radio te je prednjačio u srpskoj šovinističkoj propagandi SDS protiv nesrpskih sugrađana, čemu se suprotstavio općinski načelnika MUP-a i časni Srbin Đuro Umičević i bio odmah ubijen. Srpska je vlast dala Bošnjacima i Hrvatima otkaze u preduzećima i ustanovama, izbacivala ih iz stanova i kuća, hapsila i zlostavljala, pretvarajući podrume hotela „Una“ i Vatrogasnog doma u mučilišta, a stadion «Slobode» u Mlakvama u prvi otkriveni koncentracioni logor neslobode u Bosni i Hercegovini.
Veliki dio krivice za genocidne ratne zločine u Bosanskom Novom i okolici snosi »Srpski radio Novi Grad» koji je širio laži o zločinima nesrba i bio inspirator i dirigent brojnih «samoinicijativnih akcija tzv. «odmetnutih» bandi «srpskih osvetnika» u bosansko-novskom kraju koje su nakon svake takve lažne radio-vijesti ili radio-harange bez oklijevanja granatirali, pljačkali, rušili i spaljivali nesrpska naselja, kuće, radnje i bogomolje, s potpunim gaženjem svih ljudskih prava žrtava, zapisanih u postojećim ženevskim konvencijama. Tim zločincima ni malo nije smetalo što njihove žrtve nisu počinile nikakvo krivično djelo, niti je protiv njih podnijeta tužba ili donijeta bilo kakva sudska presuda, već im je dovoljna krivica bila njihova pripadnost drugoj naciji ili religiji. U svom teroru su stalno spominjali i osuđivali nekadašnje ustaško-nacistička zločine, ali su ih sami još krvavije ponavljali ! Nakon mitinga na Gazimestanu Milošević i vlasti Republike Srbije nisu skrivali da su oni glavni pokretači ratne agresije, niti su krili svoj cilj da stvore Veliku Srbiju, a njihovi lokalni izvršitelji su imali dužnost da unište legalnu vlast BiH i pretvore je u Zapadnu Srbiju koja će se sjediniti s okupiranim dijelom Republike Hrvatske, a zatim ujediniti u Zajednicu srpskih zemlja ili Veliku Srbiju, «verifikujući» tu militarističko-imperijalističku ideju na nizu srpskih izbora i referenduma od 1989. do 1995. godine.
Svi srpski zločini pljačke i otimanja bošnjačkih nekretnina prilikom predavanja molbi za konvoj spasa, takođe su bili planski, jer su nesrbi morali potpisati darovanje svoje imovine srpskoj opštini Novi Grad a ne pojedinim »divljim» banditima. Samo sretnim slučajem Bosanski Novi nije upisan u listu svjetskih masovnih zločina, jer je zaslugom dubičkog gradonačelnika Nikole Karana spriječeno izvršenje planiranog masakra nad 3.500 nesrpskih civila u prvom novskom konvoju spasa, koji je 15. jula 1992. godine umjesto prelaska u Hrvatsku trebao biti pobijen na obali Une u Bosanskoj Suvaji. Taj je časni čovjek srpske narodnosti spasio od smrti 3.500 Novljana i zaslužio najveće priznanje za to humano ponašanje u vrijeme najžešćeg raspirivanja protubosanske histerije. Zato je sasvim pogrešno i nedopustivo da se gotovo redovito odbacuje odgovornost tadašnjih srpskih vlasti za zločine i prebacuje na «divlje grupe osvetnika» koje su se «otele kontroli» vlasti i td.
3. Strašni zločini srpskih agresora u Novskom Pounju
Nakon vojnog puča SDS od 6.4. 1992. godine srpski ekstremni nacionalisti su uspjeli pokrenuti posebno mlađe naraštaje u sustavne i unaprijed planirane ratne zločine, kojih je samo u općini Bosanski Novi počinjeno preko 3000 zlodjela, među kojima je i više stotina ubijenih civila, 13 porušenih vjerskih objekata i preko 1500 spaljenih nesrpskih domova. Bez sudskog sankcioniranja tih zločina ne može biti normalizacije međuetničkog suživota na tom području i državno-pravnoj konsolidaciji Bosne i Hercegovine. Ta pučistička vlast SDS je svoj karakter zločinačke organizacije pokazala već 1991. godine kada su njeni čelnici zapovjedili bosanskonovskoj brigadi TO da iz svog raspoloživog naoružanja danima zasipa sa bosanske obale Une nebranjena civilna naselja na hrvatskoj obali Une, ubijajući djecu, žene i starce i razarajući njihove domove. Definitivno ga je potvrdio njezin program eliminacije uglednih nesrpskih građana ili elitocida, a zatim injezin program općeg etničkog čišćenja i deportacija nesrpskog stanovništva 1992-95. godine do najvišeg nivoa od 7% što ga je provodila preko Vojne policije i lokalnih četnika na najsuroviji rasističko-šovinistički način, istjerujući svoje mirne sugrađane iz njihovih domova, zatvarajući ih u konc-logore i zatvore (Stadion, Blagaj, Hotel, Sanatron, SUP, Vatrogasni dom, Krajinapromet i dr.), da bi ih na kraju prognala iz zavičaja u Srednju Bosnu i Hrvatsku u četiri velika deportacijska konvoja. otimajući im nekretnine i novac. Vrhunac zločina bila je likvidacija više stotina nesrpskih civila, od čega najviše u dolini Japre te gradovima Bosanskom Novom i Bosanskoj Kostajnici.
Međutim, ekstremisti su u svojoj neukosti previdjeli činjenicu da su još prije stotinu godina štampane desetine bogatih arhivskih knjiga-kodeksa s izvornim latinskim poveljama o historiji tog područja, koje dokazuju domicilnu autohtonost Hrvata i današnjih Bošnjaka kao islamiziranih potomaka tih starinaca. Te su zbornike prije stotinjak godina objavile uglavnom strane znanstvene institucije, pa su im i urednici bili većinom strani autori, koji su izvan svake sumnje u «navijačk» vjerodostojnost – radi se o Theineru, Thalloczyju, Fraknoiu, Prayu, Chmelu, Barabaszu, Hodinki, Laszowskom, Smičiklasu i drugim. Prema svim tim arhivskim izvorima to domicilno bošnjačko i hrvatsko stanovništvo je autohtono, ali je velikosrpska pučistička propaganda kroz svoje medije huškala Srbe protiv Bošnjaka bezobzirnim lažima o «srpskoj istoriji» sjeverozapadne Bosne, te stvarala klimu linča i progona nesrpskih starosjedilaca, pripremajući teren za brzo i potpuno plansko uništenje nesrpske kulturno-historijske baštine. Zahvaljujujući toj medijskoj histeriji Srbi su već na samom početku agresije u rekordno kratkom roku uništili svih 205 džamija i blizu stotinu katoličkih crkava, samostana, kapela i župnih stanova u ovom sjeverozapadnom dijelu Republike Bosne i Hercegovine, ukupno preko tri stotine vjerskih objekata i spomenika kulture, što je zločin bez premca u njihovoj istoriji, smatrajući da će na taj način zauvijek izbrisati sve tragove postojanja tih nesrpskih starosjedilaca. Otrovna histerija srpskog medijskog agitpropa (prije svih «Srpskog radio Novog Grada») temeljila se poznatoj propagandi srpske mitologije o milionskim srpskim žrtavama u Jasenovcu.
U tako stvorenoj paklenoj klimi šovinističke mržnje srpske vojne jedinice i brojne privatne vojske kao samostalne tzv. divlje grupe srpskih osvetnika, krenule su u napad na Bošnjake, takmičeći se međusobno u granatiranju, pljačkanju, paljenju, rušenju i ubijanju nesrpskog stanovništva. U tom histeričnom bijesu su zaboravili na svoje osude takvih istih ustaških zločina iz Drugog svjetskog rata i svoj toliko slavljeni partizanski antifašizam.Oni su u Bosanskoj Kostajnici, Bosanskom Novom i dolini Japre izvršili seriju strašnih zločine nad potpuno golorukim nesrpskim civilima u njihovim vlastitim kućama, obično na taj način što bi im ubacivali u kuće aktivirane ručne bombe ili bi upadali u podrume kuća i pokosili ih rafalima. Svi srpski stanovnici malene Bosanske Kostajnice znaju imena izvršilaca više desetina takvih zlodjela, ali ih iz straha od osvete a drugi iz etničke solidarnosti kriju od ruke pravde, koja je spora ali dostižna, što se dokazuje već hiljadama godina. Kulminacija terora bilo je granatiranje bošnjačkih naselja Prekosanje i Urije 11. maja 1992. godine pod izgovorom da traže oružje. Najteže zločine doživjela je dolina Japre na dan 23. maja 1992. godine, kada su srpski vojnici pljačkali, palili i rušili eksplozivom i zoljama džamije i kuće u svih sedam bošnjačka sela u dolini Japre. Sve što te noći nije bilo spaljeno ili porušeno sutradan je temeljito opljačkano. Mjesec dana kasnije samo u zaseoku Alići masakrirano je 27 muškaraca. Poznati su svi počinioci tih zločina, ali su i dalje ostali bez kazne. Bošnjački dio Bosanskog Novog doživio je svoju paklenu Bartolomejsku noć s prvog na drugi juna 1992. godine, kada je u gradu srušeno ili spaljeno sve što je pripadalo muslimanskom narodu.. Tada su između ostalog porušene i četiri bosansko-novske džamije, od kojih su Gradska i Vidorijska bile zakonom zaštićene kao raritetne vrijednosti kulturne baštine. I dok je te prve junske noći bošnjački dio Bosanskog Novog nestajao u plamenu, samo tri kilometra dalje, u susjednom Dvoru na Uni, sve su to mirno promatrali pripadnici danskog bataljona UNPROFOR-a koji su imali zadatak da, gledaj čuda, „čuvaju mir“.
Ipak, srpski agresori su naprasno «zaboravili» da je grad oduvijek imao bošnjačku većinu, šireći po svijetu suprotne laži, jer je doseljavanje ruralnog srpskog stanovništva u njega nakon 1945. godine bilo sve veće, tako je novi režim mijenjao demografsku sliku grada u njegovu korist. Zapravo, to bosansko-novsko urbano naselje u blizini velike turske ratne tvrđave Novi (Novin) imalo je kroz tri stoljeća 100 % muslimansku većinu građana, jer se uz sultanovu pograničnu tvrđavu iz vojno-sigurnosnih razloga nisu ni mogli nastanjivati nemuslimani. Međutim, već je Omer-paša Latas 1851. godine naselio pet-šest prvih srpskih porodica u Bosanski Novi, ali ne u tvrđavu niti pored nje, u Čaršiju, već daleko na brdu Jablanica , da bi po posljednjem službenom popisu stanovništva 1991. godine ta općina imala je u 60 naselja ukupno .41.665 stanovnika, od kojih je Srba bilo 25.101 (60,24%), Muslimana 14.040 (33,69%), Hrvata – 403 (0,96%), Jugoslavena – 1.557 (3,73%) i ostalih – 564 (1,38%). Prema tome Srbi su imali većinu ali samo u ruralnom dijelu (selima), dok je muslimansko (bošnjačko) stanovništvo činilo većinu urbane populacije u Bosanskom Novom, gdje je po istom popisu bilo ukupno 13.588 stanovnika, od toga su bili Bošnjaci – 6.831 (50%), Srbi – 5.121 (38%), Hrvati – 187 (1,5%), Jugoslaveni – 1.117 (10,5%) i ostali – 332. Prethodni popisi pokazuju da su se i do tada kao Jugoslaveni najvećim dijelom izjašnjavali Bošnjaci (tada Muslimani) i Hrvati, što je bila posljedica političko-psihološkog pritiska na taj dio novske populacije. Tako je bošnjačka većina bila daleko veća po popisu iz 1910. godine kada je grad imao 64% Bošnjaka, ali se po popisu 1981. godine tako izjasnilo tek 42% dok se onih preostalih 23% izjasnilo kao kao Jugoslaveni. (Bosnischer Bote za 1910-1912. dod.)
Međutim, njegov vrlo važan strategijski položaj je bio glavni razlog za krvavi genocidni udar na Bosanski Novi u spskoj agresiji 1991-95. godine bosansko-novski prostor spaja glavne zone srpske agresije u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini kao «dve nove srpske države» u jedno važno cjelovito (državno) područje! Nakon razdruživanja jugoslavenskih republika srpski su nacionalisti dana 6.4.1992. godine «proglasili» svoju «Srpsku Republiku Bosnu i Hercegovinu», da bi ubrzo ukinuli i samo njeno bosansko ime i imena njenih naselja s tim atributom. Oni su u sjevero-zapadnoj Bosni onemogućili provedbu Odluke Predsjedništva BiH o osnivanju kriznih štabova od 1.4.1992. godine, a legalne jedinice TO, CZ i VP pretvorili u svoje jednonacionalne srpske jedinice TO, CZ i vojne policije. Iz njihovih skladišta oteli su dotadašnje zajedničko oružje i dali ga isključivo srpskim civilima, otvoreno prijeteći nesrbima fizičkim istrebljenjem. Što više, srpski pučisti su se uvježbavali za buduću agresiju na svoje nesrpske sugrađane u napadima na susjedne bosanske i hrvatske općine, posebno u Bosanskoj Krupi već od 21. aprila 1992.godine, a kontinuirano u općini Dvor još od juna 1991. godine.
4. Ekstremisti dijele Bosnu na tri suprotstavljena dijela
Veliki je grijeh ekstremnih nacionalista što istrajavaju na etničkoj i vjerskoj podijeljenosti bosanske nacije, čak i nakon obustave pokušaja susjednih država da podijele našu Bosnu, stvarajući tri zasebne trajno suprotstavljene zajednice, čime razbijaju državnu koheziju i pretvaraju Bosnu i Hecegovinu u bespomoćnu invalidnu državu, koa se vječito vrti u krugu nesporazuma svojih nacionalista, što je drugo ime za sveukupni državni haos. Najdestruktivnije je razbijanje jedinstvenosti državnog naroda kao bosanskog nacionaliteta BiH na tri lažne nacije, iako se radi samo o etničkim dijelovima bosanskog demografskog korpusa. Ako ga političari zastupaju svjesno, oni čine kažnjivo protudržavno djelo nacionalne izdaje, po zadatku stranih agentura, a ako to čine nesvjesno, iz neukosti, onda više ni časa ne mogu obnašati nikakve funkcije u bosansko-hercegovačkoj državi, već moraju odstupiti u tamu svog neznanja ili poći na modernu demokratsko-ekumensku edukaciju. Dvadeset godina je bio dovoljno dug period da i najveći zaluđeni politički i nacionalni ekstremisti evoluiraju u prave državljane vlastite države koji se dosljedno bore za jedinstvenu vezu između svakog državljanina i vlastite države, a time i cijele nacije. Upravo je nacionalno jedinstvo svih etničkih sastavnica onaj put koji treba izabrati, jer svi državljani jedinstvene države Bosne i Hercegovine predstavljaju njen narod, njenu naciju. Favoriziranje imena etničkih dijelova bosansko-hercegovačke nacije slabi BiH i nije u funkciji njenog snaženja već služi njenom agresivnom remećenju i rastrojstvu. Na toj obmani su velikosrpski ekstremisti izvršili agresiju u cilju razbijanja Republike BiH, počinivši sramno veleizdajničko protivdržavno djelo. Zato se borba za Bosnu i Hercegovinu ne može voditi sa pozicija nacionalističkih stranaka, ekonomskih regija i vjerskih zajednica, nego sa pozicija obnove agresijom i unutarnjom izdajom razjedinjene i rastrojene bosansko-hercegovačke nacije. Iz tog je razloga, unaprijed zadata Upozoravam da Prioritet je da državu ravnopravno konstituiraju njeni državljani, a ne separane stranke i konfesije, koje mogu biti u tajnoj ili javnoj službi osvajača (devide et impera), ulazeći u partnerske odnose sa drugim razbijačima države, što dovodi do blokiranosti i vječnog usporavanja napretka države. Izuzetak su državotvorne stranke koje djeluju u duhu univerzalnog jedinstva bosansko-hercegovačke nacije i koje u tom cilju moraju ulaziti u partnerske odnose sa drugim državotvornim strankama. Međutim, nikakve stranke niti vjerske zajednice ne smiju preuzimati funkciju države, što potiče uplitanje susjednih država u unutrašnju organizaciju države BiH, umjesto da vjerske zajednice u BiH jačaju i potiču svoju državu BoH da štiti prava svojih državljana u državi, EU i OUN. Vjerski službenici se u javnom obraćanju moraju obraćati svim državljanima bez razlike i diskriminacije istovremeno kao cjelokupnoj naciji, a ne razdvajati jedinstvenu državnu naciju BiH na “tri ili više naroda” , čime se svjesno ili nesvjesno potkopava vlastita država i daju krila Dodiku da naziva budaletinama sve odreda u BiH. Sva retorika i vokabular bi morali biti na zajedničkom bosanskom jeziku i tako biti svim etnicitetima prihvatljivi da bude vjeru u pravednost, sigurnost i ravnopravnost svakog državljanina BiH. Samo tako može BiH nakon dugogodišnjeg stanja rastrojenosti postati slična većini država sa jedinstvenim teritorijem, jedinstvenim jezikom i jedinstvenim političkim narodom, bez obzira na neke minimalne religijske i genetičke razlike.
Mnoge su tuđe loše i nerazumne opcije predložene za BiH, posebno neke iz Daytona, ali njih treba ponuditi tim državama-predlagačima da ih prvo primjene kod sebe, pa će loših prijedloga biti malo ili nimalo. To osobito važi za Ustav Bosne i Hercegovine koji mora biti jedinstven temelj države, pa se tako mora urediti i konstituiranje države, bez odmetničkih «država u državi», već po pravilima koja vode jedinstvu države i njene političke nacije. Takve tuđinske podvale našoj domovini Bosni i Hercegovini su vrlo starog piorijekla, pa se dobro prisjetiti i one podmukle tuđinske koncepcije naše države Bosne i Hercegovine koju je zastupao bosanski književnik, nacionalista i poslanik Petar Kočić još godine 1911. u svom glasilu OTADŽBINA, koje je izlazilo u Banjoj Luci, otvoreno šireći šovinističku mržnja prema Bošnjacima muslimanima i Hrvatima, zasnovanu na vjerskoj osnovi i lažnim mitovima SPC. On je otvoreno nagovarao srpske seljake da napadaju i pljačkaju bošnjačka imanja i takva zločinačka i razbojnička djela nazivao svetom srpskom nacionalnom borbom, a Bošnjake nazivao ‘šugavim i smrdljivim anadolcima’, ‘feudalnim smradom i truležom…” (Zeman, list Ujedinjene muslimanske organizacije, br.47/ 1911). Isto tako je list ‘Srpska riječ’ (13. IV 1923) otvoreno širila laži da su BiH čisto srpske pokrajine, koje su vječito težile za sjedinjenjem sa majkom Srbijom, te da “Bosna ne želi autonomiju niti o njoj može i smije odlučivati Spaho.“
5. Srpski progoni zadnjih ostataka domicilnih Bošnjaka i Hrvata iz. RS
Pored davorskih deportacija Bošnjaka i Hrvata, u drugoj polovici 1995. godine protjerano je još oko 22.000 građana u manjim skupinama i konvojima na prijelazima preko Une ili prema Zenici, Doboju, Bihaću i Travniku, pa je na tom prostoru krajem 1995. godine ostalo tek oko 9.000 Hrvata, koji se zbog vrlo nepovoljnih životnih uvjeta i dalje smanjivao, tako da ih je danas svega oko 6.500, od kojih se u osam župa prijedorske regije održalo još samo 1.806 katoličkih vjernika. Komunalna infrastruktura naselja i gotovo sve crkve i crkveni objekti na području biskupije pod srpskom vlašću bili su porušeni, pa su u naseljima ostale tek malobrojne, uglavnom staračke obitelji, koje su željele u svojoj kući dočekati svoj biološki kraj i biti pokopane u svom zavičaju. Može se reći da je nakon svih ubijanja, razaranja i deportacija u sjeverozapadnoj Bosni u potpunosti ostvarena prijetnja predsjednika parlamenta RS Momčila Krajišnika iz 1992. godine o eliminaciji svih nesrpskih građana iznad 7 postotnog udjela u ukupnoj populaciji. Za taj ratni zločin genocida Haaški sud je 10. oktobra 2006. godine osudio predsjednika parlamenta entiteta RS Momčila Krajišnika na 27 godina robije, ali se on uporno žali na tu nepravdu, valjda smatrajući da je srpski narod kao viša rasa imao pravo izvršiti deratizaciju hrvatsko-bošnjačke niže rase s područja Bosanske krajine (Vukotić, SET, 20061010). Ipak, nakon Daytona je obnovljena većina razorenih crkvenih objekata i mnogo obiteljskih domova, ali ne i nekadašnji uvjeti za život, a pravda je vrlo spora i većinu izvršitelja tek očekuje pravedno suđenje.
Zbog mladih naraštaja potrebno je naglasiti da su deportacije bošnjačkog, hrvatskog i drugog nesrpskog stanovništva preko Save kod Davora, kao i prethodno trogodišnje etničko čišćenje Bosanske krajine, predstavljale ratne zločine i flagrantno kršenje Haaške i Ženevske konvencije o pravima ratnih i civilnih zarobljenika, a ujedno i negiranje prava hrvatskog i bošnjačkog naroda na njegov povijesni zavičajni prostor u koji je još od vremena srednjovjekovnih županija pripadalo Posanje, Pounje i Povrbasje. Još teže su prilike u Bosanskoj Posavini, jer u njoj sada živi samo 5 % nekadašnjeg hrvatskog pučanstva (Delonga, GK 38, str.14). U tim je krajevima deset austro-turskih ratova gotovo sasvim uništilo njeno srednjovjekovno hrvatsko pučanstvo, ali se ono ipak povremeno obnavljalo.
Srpski progoni i zlostavljanja Hrvata sjeverozapadne Bosne počeli su koncem maja 1992. godine, kada su srpske vojne i paravojne formacije pobile više stotina Hrvata, a na tisuće civila su zlostavljane u konc-logorima, kako bi ih zaplašile i tako prisilile da potraže spas u izbjeglištvu, slično biblijskome egzodusu. U tom «ratu bez rata» srpska vojska je ukupno pobila 760 vjernika Baanjolučke biskupije, a protjerala iz zavičaja preko 70.000 katolika (Ošap, KT 32, str.4). Njihova jedina krivica je bila njihova nesrpska nacionalnost, zbog čega su lokalni mediji protiv njih bez stanke histerično raspirivali mržnju i međuetničku netrpeljivost. Međutim, bilo je i pozitivnih primjera međuetničke suradnje i tolerancije, kada su pojedini časni Srbi iz RS uzimali u zaštitu progonjene Hrvate koje su srpski ekstremisti htjeli likvidirati za osvetu zbog starih ratnih žrtava i tragedija u drugom svjetskom ratu, dakle, od prije 50 godina!
Svu žestinu tog progona rječito posvjedočuje nesmiljeno uništavanja većine katoličkih crkava i drugih vjerskih objekata, da bi sredinom 1995. godine to barbarsko razaranje bilo dovršeno, pa su na području Banjolučke biskupije pod srpskom vlašću spaljena, minirana ili devastirana ukupno 203 crkvena objekta ili 98 posto, od čega 83 katoličke crkve i 41 kapela, 7 samostana i 40 župnih kuća, te 32 katolička groblja (RCBH, str.164).
U tom mračnom vremenu straha i bespomoćnosti plemenitu ekumensku ulogu u zaštiti obespravljenih katoličkih stanovnika Banjalučke biskupije imali su pojedini časni Srbi, a ponajviše karizmatični banjalučki biskup dr.Franjo Komarica i njegovo svećenstvo, koji su se srčano borili za zaustavljanje nasilja i pomagali svome mučeničkom narodu. Vrlo je žalosno da je tek 10. novembra 1995. godine, kada je etničko čišćenje u RS već bilo završeno, banjalučkog biskupa posjetio izaslanik vlade SAD za ljudska prava John Shattuck i farizejski izjavio da «…biskup i svi njegovi vjernici moraju ovdje ostati»!! Velika većina tih vjernika bili su tada već ubijeni ili protjerani, njihove kuće otete ili spaljene, te dovršen sramotan zločin barbarskog devastiranja 98 posto katoličkih crkava i drugih sakralnih objekata u Banjolučkoj biskupiji, te100 bošnjačkih vjerskih objekata! Tada su samo u katoličkoj župi Petrićevac ubijena 22 vjernika, župna crkva sv. Ante miniranjem po treći put sravnjena sa zemljom, a franjevački samostan spaljen po četvrti put u njegovoj povijesti. U njemu je vrlo stari franjevački povjesničar fra Alojzije Atlija bio zlostavljan i umoren, da bi tjedan dana kasnije srpski ekstremisti u Presnačama ubili i župnika Filipa Lukendu i časnu sestru Ceciliju, te ih bacili u vatru zapaljenog župnog stana. Takvo uništavanje najvećih svetinja hrvatskog naroda dokazalo je velikosrpsku namjeru trajnog genocidnog zatiranja svakog traga hrvatskog starosjedilačkog stanovništva, ali su krajem te godine u Daytonu velesile ipak legalizirale i taj tako očigledni zločin genocida, kao i srpsko prisvajanje velikog dijela BiH, dok psve ispolitizirani Haaški sud te stravične zločine ne smatra genocidom! Bila je to posljedica želje nekih velesila da uvijek iznova kažnjavaju Hrvate zbog njihovog tradicionalnog oslanjanja na austrijsko-njemačku potporu, ali i odraz nekritičnog europskog prihvaćanja srpske lažne propagande o hrvatskoj genocidnosti.
Zbog toga je u svijetu sve do danas ostala posve nepoznata prava istina o ratnoj kalvariji katolika Banjolučke biskupije 1992-95. godine, kao i činjenica da je taj genocid započet još tijekom 1941-45. godine, kada su iste snage na isti način prepolovile broj katolika, nepovratno uništile mnogo župa i pobile desetine katoličkih svećenika i drugih duhovnih zvanja. Taj je genocid nastavljen 1992. godine, ali još okrutnije i sistematičnije, na stotinama stratišta i u desetinama konc-logora smrti, a osobito kroz genocidne deportacije, od kojih je najmasovnija bila u ljeto i jesen 1995. godine preko Save kod Davora, nakon okončanja rata. Bošnjacima i Hrvatima se tako još jednom ponovio sindrom Bleiburga i križnog puta, uz iste lažne optužbe o njihovoj genocidnosti.
Čak je i Državna statistika FNRJ prikazala da je nakon 1945. godine iz Bosne i Hercegovine «iselilo» 132.820 Hrvata i 20.648 muslimana, od kojih 84 posto u Hrvatsku (Kozličić, SNUSP, str.45), a biskupijska statistika iz 1960. godine je utvrdila ratno smanjenje broja katolika u odnosu na 1939. godinu za 26.500 osoba (BLB 1881-2006, str.72). od kojih je prema istraživanja dr. Ante Orlovca u ratu i poraću bilo likvidirano oko 15.000 katolika, a ostatak je vjerojatno eliminiran rastjerivanjem i raseljavanjem. U župama Banjolučke biskupije su sačinjeni precizni popisi koji poimenično dokumentiraju po do sada prikupljenim podatcima ukupno 9147 mučenika i žrtava, a među njima i 39 biskupijskih franjevačkih svećenika, te nekoliko kandidata za svećeništvo (Orlovac, KT 32/2008., str.4) Kao tragična opomena i vječna pouka sadašnjim i budućim naraštajima mora ostati mračna povijesna istina da se u bivšem režimu nisu smjele ni spominjati, a kamo li dostojno pokopati, popisivati ili publicirati tadašnje nevine hrvatske žrtve, dok su njihovi likvidatori lažno prikazivani kao oslobodioci i narodni borci protiv fašizma, iako su se služili istom metodologijom uništavanja naroda. Tako su uništavanje muslimanskih nasdelja Kulen-Vakuf i Orašac, te likvidacije hrvatskih hodočasnika i katoličkih svećenika 27. srpnja 1941. godine u Drvaru, Srbu, Grahovu i okolici pedeset godina lažno prikazivani kao antifašistički ustanak, iako ti isti srpski četnički ustanici tada uopće nisu napadali talijanske fašiste, jer su u toj talijanskoj okupacijskoj zoni imali sporazum o trajnoj suradnji s njima, već su napadali i ubijali samo bošnjačke i hrvatske civile, svećenike, oružnike i vojnike! (Orlovac, PPO, str.118-119). Ti su srpski «oslobodioci» spalili sve bošnjačke i hrvatske kuće i naselja, posebno Kulem-Vakuf i Orašac, a samo u jednoj župi Krnjeuša-Zelinovac su pobili ili zauvijek protjerali katolike s njihovih ognjišta iz čak 27 naselja. Ti su srpski «antifašisti» na dan svog ustanka napali vlak s katoličkim hodočasnicima i sve ih žive bacili u jamu Golubnjaču kod sela Trubara, a njihovog župnika vlč. Waldemara Nestora usmrtili nakon strahovitog zlostavljanja i kasapljenja te idućih dana živog pekli i masakrirali grahovskog župnika vlč. Jurja Gospodnetića i vlč. Krešimira Barišića iz Krnjeuše (Ošap, KT 32, str.4-5). Slični zločini izvršeni su nad katolicima u Udbini, Boričevcu, Zrinu, Gvozdanskom, Lješljanima, Vodičevu, Dobrljinu i brojnim drugim mjestima, ali je bivši režim na sraman način pedeset godina prikrivao ta zlodjela ili ih čak uzdizao kao vrhunac humane borbe i junaštva oslobodilačkog rata (Jurčević, PUK, str. 110-125). Takva bezobzirna i nemilosrdna masovna uništavanja su nastavljena i nakon završetka drugog svjetskog rata, kada su komesari OZNE «čistili» hrvatska i bošnjačka naselja od za komunizam nepodobnih ljudi, pa su redovito bez suda ubijali bogatije ljude («kulake») i duhovnazvanja kao «klero-fašiste». imali neku građansku ili profesionalnu suradnju s tadašnjim hrvatskim vlastima. O tim krvavim ratnim i poratnim zločinima posredno govore popisi prezimena u knjizi pofesora Šimuna Penave, jer su ona demografski odraz i svjedočenje o stradanju muslimana i katolika u drugom svjetskom ratu ali i za neke aspekte još starijih faza te genocidne kalvarije u sjeverozapadnoj Bosni, kao lako diostupan a vrlo pouzdan i dragocjen dokumentacijsko-arhivski izvor za kompleksno proučavanje tragične sudbine ove populacije ne samo u posljednjem ratu nego i u mnogo dužem razdoblju, jer se mogu usporediti sa mnogo starijim popisima stanovništva, prateći kretanje najfrekventnijih prezimena u toj regiji.
6. Bosna je uvijek bila multikulturalna europska zemlja
Skoro pristupanje Republike BiH u EU donijeće nam u praksi oblik djelimične (ili potpune) konfederacije sa većinom europskih država pa tako i zemalja ex-YU, za koju su se 1990/91. zalagala i BiH i Hrvatska, ali za to balkanski kasapin «Slobo» nije htio ni čuti. Tada je EU potvrdio oblik konfederacije BiH sa susjednim državama, ali bez agresorskih entiteta, jer je Bosni od davnine bilo svojstveno federalno ili čak posebno konfederalno povezivanje brojnih feudalnih područja, kako zbog njene geografske strukture i ispresijecanosti, tako i zbog snažnog individualizma i slobodarskog mentaliteta njenih ljudi. Ona je po tome bila poznata od svog postanka, a nastavila je s takvim oblikom povezivanja sa hrvatskim regijama u doba vojvode Hrvoja, a u doba Tvrtka sa srpskim krajevima, da bi se u doba sultana udružila sa jednim i sa drugim.
Tako je na zahtjev SAD u novije vrijeme potpisan Washingtonski sporazum 18. 03. 1994. godine u Washingtonu između Bosne i Hercegovine i Republike Hrvatske. Dogovoreno je primirje i konfederacija BiH i Hrvatske, koji je djelimično realiziran i dopunjen drugim Splitskim sporazumom od 22.07. 1995. godine, da bi se olakšalo zajedničko suprotstavljanje srpskom agresoru, pa je to bila logična odluka, s čistim i poštenim ravnopravnim odnosima u svemu, kako se radi u EU ili još bolje, a ne s nepoštenom namjerom, kao prilikom određivanja Vance-Owenove granične linije 1993. godine! Zato se srpski ultra-nacionalist Milorad Dodik danas uzalud trudi svojim «kvazi-zakonima» zabetonirati «državnost» svog secesionističkog entiteta nastalog u krvi genocida nad nesrpskim civilima, koji još nije sudski sankcioniran. Da bi se o tome mogli dogovoriti, vodeće stranke i državna tijela BiH moraju biti evropski orijentirani demokrati, a ne balkanski plavi, crveni ili zeleni ultranacionalisti.
Konfederacija BiH i Hrvatske kao konfederacija dviju nezavisnih država imala je smisla i 1992. godine i bila korisna za obje zemlje, ali nije bilo pravog dogovora, jer su ga sabotirali anglo-srpski agenti i domaći unutrašnji petokolonaši, takozvani srbomuslimani i srbohrvati, po pravilu iz struktura stare Udbe, kao i najveći krivci za međusobne ratne zločine koji su se ubacili u taj projekt da ga sabotiraju. Kočničari su bili i ostali neki dvolični ljudi na najvišim položajima kako sa hrvatske, tako i s bošnjačke strane. Pale su nepotrebne i besmislene žrtve kao plod anglo-srpske spletke s Vens-Owenomim planom. Washingtonski sporazum predviđao je raspodjelu vlasti u federaciji 50%-50%, ali su propale velike beneficije za obje zemlje i prolongirana pobjeda nad velikosrpskim agresorom, kao i primitak BiH u Europsku Uniju, a nastao je srpski genocidni entitet kao otvorena prijetnja Srbije momentalnim miniranjem opstanka Republike BiH i njenu podjelu. Srbi i danas prijete ratom ako se ukine njihov entitet RS. Zato su srpski lobisti u OUN i EU glavni krivci za te domete srpskih agresora, iako do tada svjetska zajednica nikada u historiji nije podržavala okupaciju teritorija nezavisnih država od strane agresora u jednom ratu, jer je to bilo nagrađivanje agresora.
Međutim, zahvaljujući odlučnoj akciji SAD agresori su zaustavljeni, pa je srpskim ekstremistima i njihovoj petoj koloni među Hrvatima i Bošnjacima teško biti javno protiv njega, bilo na riječima ili na djelu. Iza projekta Federacije stale su SAD i Europska Unija. Otuda taj apsurd da imamo iskazanu opću volju za napretkom, a da pomaka na bolje nema, već se u BiH i dalje životari na najmizerniji način. Problem je u neslozi utjecajnih europskih zemalja u odnosu prema cijeloj situaciji. Zato bi zajednički prijem u EU bio bi za BiH i Hrvatske ekvivalent za idealnu ekonomsku konfederaciju, jer bi to geografski i ekonomski bila idealna zajednica, ali je ne žele srpski ekstremisti.
