SERIJAL – ZAPISI PROTIV ZABORAVA GENOCIDA U BOSANSKOM NOVOM X DIO
ZZ.400. Serijal A.M. za CHICAGORAJA. X. dio
SERIJAL – ZAPISI PROTIV ZABORAVA GENOCIDA U BOSANSKOM NOVOM
X. nastavak – serijal ima 10 nastavaka
Autor: mr.sc. Ante Milinović
Ovo nije poziv na osvetu i mržnju, već poziv na obnovu naše bosansko-hercegovačke domovine, ali da nikad ne zaboravimo zvjerske zločine srpskog separatističkog genocida u bosansko-novskom kraju
1. Thank You America, Germania and EU!
Mnogo naših ljudi iz bosanske a posebno bošnjačke dijaspore u svijetu već dugo zapravo i nisu prognane izbjeglice, već građani SAD, Kanade i Europske Unije, koji su to postali svojim svestranim uklapanjem u svakodnevni život zemalja svoga azila, dakle, mnogo prije prijema svoje matične domovine među članice EU. Oni su se radno, obrazovno i društveno-politički integrirali u svoje nove domovine, posebno u SAD, Njemačkoj, Velikoj Britaniji i Švedskoj, pa i u Francuskoj i Austriji, ali ih ni malo ne napušta ljubav i briga za onu prvu, zavičajnu domovinu. Sve njih grije postojana nada u skoru spasonosnu i uspješnu europsku budućnost Bosne i Hercegovine, koju će definitivno povrditi skori prijem Republike Bosne i Hercegovine među članice EU.
Politički sistemi i modeli država blagostanja tih novih domovina već su doveli mnoge naše mlađe Bošnjake do visokog stepena pripadanja, afirmacije i europske integracije, ali to ne znači da oni zaboravljaju surovu agresiju kao zločin koji ih je istjerao iz zavičaja i svim srcem žele da što prije Europska Unija bude njihova zajednička velika domovina, koja će anulirati posljedice te zločinačke agresije i zaliječiti im strašne duhovne, porodične i materijalne rane. To su potvrdila i istraživanja u okviru projekta Naučnog savjeta Švedske na Uppsala univerzitetu o integraciji emigranata u Skandinaviji. Ona je pokazala da naši ljudi vole zavičaj i osuđuju veleidaju četnika i njihovih slugu, ali su svjesni tog zla i mnogi se ističu svojom uspješnom integracijom i prilagođavanjem u novim sredinama, ne samo ekonomski nego i kao društveno aktivni građani (homo politicus), pa se zato i nova sredina u znatnoj mjeri rado prilagođava njima i njihovim potrebama u okviru promocije politike antirasizma i multikulturalizma. Svi ti modeli daju prioritet dobijanju državljanstva onima koji to žele, pa je u Švedskoj lako dobiti državljanstvo, iako ona još uvijek nije postala tipična zemlja imigracije kao što su Kanada, Australija ili SAD, gdje su zapravo gotovo svi građani stranog porijekla i nemaju problema s predrasudama domaćina. Posebno je jako veliki broj osoba koje su u zemlje azila stigle sa obrazovanjem i radnim iskustvom, često i na višem nivou nego domaće stanovništvo, na pr. mnogi naši lječnici, inženjeri, sociolozi, školski i univerzitetski radnici. Oni su lako našli put ka svojoj profesionalnoj afirmaciji, lako se druže sa Šveđanima kao kolege na poslu ili susjedi, uz određene kodove koje to društvo postavlja.. Za vrijeme mog boravka u Švedskoj uvjerio sam se da u tome postoji bosansko-švedski paralelizam ali generacijska dvojnost odnosa Šveđana prema mega-državljanstvu EU, jer većina starijih još uvijek daje prednost državnoj politici a mlađi se mnogo više osjećaju kao građani EU, uklapajući se u nove odnose, što ne znači da se odrođavaju od zavičaja,već od tamošnjih ultra-nacionalnih politika. Taj proces nije gladak i jednosmjeran, a u uslovima ekonomske krize i rasta nezaposlenosti logično se ponegdje javlja i rast ksenofobičnog populizma.
Nacionalizam je uvijek bio rezultat neracionalnosti ljudi, kako naših tako i dijela stanovnišva zemalja domaćina, a osobito njihove političke manipulacije. Neka naša udruženja u dijaspori u sudaru sa domaćom ksenofobijom lako pokažu dosta etničke isključivosti, posebno ako njima dominiraju ekstremniji nacionalistički pojedinci. Zato čak i pripanici naše mlađe generacije, koji su u izbjeglištvo došli kao djeca i stekli kvalitetno obrazovanje u Švedskoj, Norveškoj, Danskoj, Njemačkoj, Velikoj Britaniji, iako govore perfektno strane jezike, pod pritiskom domaće ksenofobije često odluče da potraže svoj etnički identitet u matičnoj domovini, gdje zbog svojih kvalifikacija dosta lako nalaze posao.
Međutim, brojni politički aktivni Bosanci, koji mogu i žele ostvariti uspješnu političku karijeru, mnogo se više druže sa svojim švedskim kolegama i izvan posla. Oni ističu svoju posvećenost demokratiji, razvoju švedskog društva i političkoj platformi svojih partija. Ne žele da se bave samo pitanjima razvoja u domovini i integracijom doseljenika, već žele da se profiliraju kao švedski političari. U tome su mnogi sjajno uspjeli, jer im je naše obrazovanje dalo dobre uslove da nastave svoje profesionalno usavršavanje i razviju svoje individualne sposobnosti. Oni su živi dokaz uspješne integracije, kao procesa koji obuhvata ne samo ekonomsku integraciju, već i političku legitimizaciju, a tome pomaže politika uključivanja etničkih zajednica na izborne liste i rukovodne timove tamošnjih političkih stranaka. Oni mogu mnogo pomoći u definiranju europske politike o BiH, a naša se udruženja zajedno s drugim nevladinim organizacijama mogu se uspješno boriti za poštivanje međunarodnih konvencija o ljudskim pravima i pravnom anuliranju posljedica velikosrpskog genocida u Bosni i Hercegovini. Sada je tu borbu lakše voditi u dijaspori, nego u matičnoj domovini, posebno u tzv. Republici srpskoj, jer kao dijaspora u zemljama liberalne realne demokratije imamo mnogo više socijalnih prava nego kao državljani svoje domovine, a građani Republike Bosne i Hercegovine svi zajedno imamo bolju europsku budućnost, u kojoj će migracije biti stvar izbora, a ne nužnost našeg preživljavanja. Međutim, uspjeh tog procesa otimanja BiH iz ralja agresivnih nacionalista ne zavisi samo od europskog projekta već i od tržišno-ekonomskog ujedinjenja, njegove socijalne prespektive i promociju prava izbjeglica na ravnopravan povratak u zavičaj i pravičnu odštetu za sva stradanja u velikosrpskoj agresiji. U tom je cilju EU usvojila Direktivu o povratku, ali se sama EU sve više zatvara za one kojima je ulaz u Europu i mogućnost stvarne zaštite od agresora najpotrebniji. Pravi trenutak za prijem BiH u EU bio je u vrijeme suzbijanja agresije, ali je prosrpski lobi u EU zlonamjerno prolongirao taj proces za dvije decenije, iako je time otežao i prijem same Srbije. Dakako da takve političke diverzije ne mogu onemogućiti prijem države Bosne i Hercegovine u EU i njene velike perspektive da bude jedna od najvažnijih poveznica regija i kultura na europskom jugoistoku. U tom procesu su po svojim djelima već daleko odmakli ne samo mnogi bosanski intelektualci i umjetnici „na privremenom radu“ u gotovo svim zemljama Europske Unije, nego i bosansko-hercegovački filmski, književni i pozorišni festivali, koji u Bosni i Hercegovini okupljaju svake godine veliki broj europske kulturne elite. Takav je rad našeg krajiškog pjesnika Muniba Delalića u Norveškoj, kultorološka aktivnost bosansko-novskog muzealca Jovice Marčete u Švedskoj, novskih folklorista Suvada Hotića u Kanadi i Branka Vujanovića u Danskoj.
Oni u praksi zapravo grade mostove između kultura Istoka i Zapada i zajedno sa domaćim umjetnicima na civilizacijskim raskršćima usmjeravaju međunarodnu kulturnu suradnju na njenim putevima kroz stvarne i imaginarne univerzume. Njihov davni začetak je u našoj bogumilskoj baštini, u univerzalnoj ekumeni bosanskih redovnika, u svjetskoj poeziji Maka Dizdara i vječnim istinama filozofskih poruka proze Meše Selimovića. Svi oni su odavno postali dio europske kulturne baštine, čija je multikulturalnost bila bitna odrednicu u korijenima njihova stvaralaštva. Na sličan način bezbrojni su bosansko-hercegovački umjetnici obogatili i oplemenili europsku i svjetsku književnu, likovnu, muzičku i filmsku baštinu baštinu.
2. Bosna i Hercegovina se širi globusom preko svoje dijaspore
Namjera velikosrpskih agresora da genocidom i deportacijama obezglavi, raskući i uništi bošnjački narod vratila im se kao ubojiti bumerang, jer se veliki dio te vitalne populacije uz pomoć demokratskih naroda svijeta snašao širom globusa iznad svih očekivanja. Tako danas naši prognani sugrađani uživaju veliki ugled kao časni, vrijedni i sposobni ljudi u 137 zemalja svijeta, gdje su u saradnji sa domicilnim stanovništvom pustili svoje zdrave korijene i stvorili trajne i neuništive bosanske emporije, vrlo značajna privredna i kulturna uporišta. U tom velikom svijetu su stvorena bezbrojna utruženja naših građana i njihova krovna udruženja kao što je Kongres Bošnjaka Sjeverne Amerike (KBSA) i drugi, koji uspješno koordiniraju kulturnu i društvenu aktivnost u dijaspori i predstavljaju bosansko-hercegovačke interese u parlamentima i vladama mnogih zemalja. Njihov uspjeh u rad je tim veći što ne okupljaju samo Bošnjake i vjernike ili ljude po nacionalnoj i stranačkoj pripadnosti, već sve ostale državljane Bosne i Hercegovine. Borba za opstojnost države Bosne i Hercegovine nespojiva je s jednoumljem i dogmatskom isključivošću, jer zahtijeva složno djelovanje svih patriotskih snaga. Bosna i Hercegovina
je bila i ostala multinacionalna i multireligijska država, bez isključivosti i nasilja, koje su nam bili nametnuli agresori s ciljem da unište tu i takvu državu, pripajajući njene prostore agresorskim centralama.
Oni koji se sada nemaju gdje vratiti, moraju stvarati svoju životnu bazu u svijetu a u momentu očekivanog pravnog i faktičkog anuliranja posljedica agresije i stvaranja realnih šansi za povratak, logično je da dođe do podjele i „raseljavanja“ bošnjačkih porodica na njene grane u starom zavičaju i novoj domovini, a to je još jedno i to definitivno globalno širenje Bosne i Hercegovine! Ništa ne smeta što će neka naša djeca postati Amerikanci. Ali je vrlo važno da nikad ne zaborave svoje korijene, ono što su im bili roditelji. To se postiže pomoću dobrih knjiga o zavičaju i kroz jezik, njegovo njegovanje u okviru porodice i bošnjačke zajednice u dijaspori Ako sačuvamo svoj jezik, kulturu i običaje, onda nam je globus postao domovinom, onda smo se ukorijenjenili i tamo i ovdje. Takvi su naši zemljaci vrlo značajni za svoju zemlju, jer su graditelji mostova prijateljstva među državama i narodima, među kulturama i kontinentima! Bitno je pri tome da sačuvamo svoje korijene, a u tome roditelji imaju veliku ulogu, dužnosti i obaveze. To je pravi, najbolji način za afirmaciju i kvalitetno širenje Bosne u svijetu, a ne samo po ratnoj tragičnosti njene historije i egzotičnosti njenih naselja.
Bitan preduslov je postići konsenzus o multietničkoj kulturnoj i povijesnoj baštini, kako zavičajnaoj tako i domovinskoj, kako bi naši potomci bili upoznati koja znanja o korijenima i memoriji predaka uz zavičajni jezik treba sačuvati kao prioritete, da nikad ne zaborave svoje prave izvorne vrijednosti Za to treba napora i discipline, ali naši mladi naraštaji na mnogim poljima pokazuju izvanredne rezultate, pa se s pravom može očekivati da će dostići visok nivo i u takvoj organizaciji svog matičnog habitusa. Bićemo ponosni na njih.
3. Genocidom se ne može izbrisati polumilenijska bosanska epoha
Veliki grijeh ekstremnih nacionalista što istrajavaju na etničkoj i vjerskoj podijeljenosti bosanske nacije, stvarajući tri zasebne trajno suprotstavljene zajednice, čime razbijaju državnu koheziju i pretvaraju Bosnu i Hecegovinu u bespomoćnu invalidnu državu, koa se vječito vrti u krugu nesporazuma svojih nacionalista, što je drugo ime za sveukupni državni haos. Najdestruktivnije je razbijanje jedinstvenosti državnog naroda kao bosanskog nacionaliteta BiH na tri lažne nacije, iako se radi samo o etničkim dijelovima bosanskog demografskog korpusa. Ako ga političari zastupaju svjesno, oni čine kažnjivo protudržavno djelo nacionalne izdaje, po zadatku stranih agentura, a ako to čine nesvjesno, iz neukosti, onda više ni časa ne mogu obnašati nikakve funkcije u bosansko-hercegovačkoj državi, već moraju odstupiti u tamu svog neznanja ili poći na modernu demokratsko-ekumensku edukaciju. Dvadeset godina je bio dovoljno dug period da i najveći zaluđeni politički i nacionalni ekstremisti evoluiraju u prave državljane vlastite države koji se dosljedno bore za jedinstvenu vezu između svakog državljanina i vlastite države, a time i cijele nacije. Upravo je nacionalno jedinstvo svih etničkih sastavnica onaj put koji treba izabrati, jer svi državljani jedinstvene države Bosne i Hercegovine predstavljaju njen narod, njenu naciju. Favoriziranje imena etničkih dijelova bosansko-hercegovačke nacije slabi BiH i nije u funkciji njenog snaženja već služi njenom agresivnom remećenju i rastrojstvu. Na toj obmani su velikosrpski ekstremisti izvršili agresiju u cilju razbijanja Republike BiH, počinivši sramno veleizdajničko protivdržavno djelo. Zato se borba za Bosnu i Hercegovinu ne može voditi sa pozicija nacionalističkih stranaka, ekonomskih regija i vjerskih zajednica, nego sa pozicija obnove agresijom i unutarnjom izdajom razjedinjene i rastrojene bosansko-hercegovačke nacije. Iz tog je razloga, unaprijed zadata Upozoravam da Prioritet je da državu ravnopravno konstituiraju njeni državljani, a ne separane stranke i konfesije, koje mogu biti u tajnoj ili javnoj službi osvajača (devide et impera), ulazeći u partnerske odnose sa drugim razbijačima države, što dovodi do blokiranosti i vječnog usporavanja napretka države. Izuzetak su državotvorne stranke koje djeluju u duhu univerzalnog jedinstva bosansko-hercegovačke nacije i koje u tom cilju moraju ulaziti u partnerske odnose sa drugim državotvornim strankama. Međutim, nikakve stranke niti vjerske zajednice ne smiju preuzimati funkciju države, što potiče uplitanje susjednih država u unutrašnju organizaciju države BiH, umjesto da vjerske zajednice u BiH jačaju i potiču svoju državu BoH da štiti prava svojih državljana u državi, EU i OUN. Vjerski službenici se u javnom obraćanju moraju obraćati svim državljanima bez razlike i diskriminacije istovremeno kao cjelokupnoj naciji, a ne razdvajati jedinstvenu državnu naciju BiH na “tri ili više naroda” , čime se svjesno ili nesvjesno potkopava vlastita država i daju krila Dodiku da naziva budaletinama sve odreda u BiH. Sva retorika i vokabular bi morali biti na zajedničkom bosanskom jeziku i tako biti svim etnicitetima prihvatljivi da bude vjeru u pravednost, sigurnost i ravnopravnost svakog državljanina BiH. Samo tako može BiH nakon dugogodišnjeg stanja rastrojenosti postati slična većini država sa jedinstvenim teritorijem, jedinstvenim jezikom i jedinstvenim političkim narodom, bez obzira na neke minimalne religijske i genetičke razlike.
Mnoge su tuđe loše i nerazumne opcije predložene za BiH, posebno neke iz Daytona, ali njih treba ponuditi tim državama-predlagačima da ih prvo primjene kod sebe, pa će loših prijedloga biti malo ili nimalo. To osobito važi za Ustav Bosne i Hercegovine koji mora biti jedinstven temelj države, pa se tako mora urediti i konstituiranje države, bez odmetničkih «država u državi», već po pravilima koja vode jedinstvu države i njene političke nacije. Takve tuđinske podvale našoj domovini Bosni i Hercegovini su vrlo starog piorijekla, pa se dobro prisjetiti i one podmukle tuđinske koncepcije naše države Bosne i Hercegovine koju je zastupao bosanski književnik, nacionalista i poslanik Petar Kočić još godine 1911. u svom glasilu OTADŽBINA, koje je izlazilo u Banjoj Luci, otvoreno šireći šovinističku mržnja prema Bošnjacima muslimanima i Hrvatima, zasnovanu na vjerskoj osnovi i lažnim mitovima SPC. On je otvoreno nagovarao srpske seljake da napadaju i pljačkaju bošnjačka imanja i takva zločinačka i razbojnička djela nazivao svetom srpskom nacionalnom borbom, a Bošnjake nazivao ‘šugavim i smrdljivim anadolcima’, ‘feudalnim smradom i truležom…” (Zeman, list Ujedinjene muslimanske organizacije, br.47/ 1911). Isto tako je list ‘Srpska riječ’ (13. IV 1923) otvoreno širila laži da su BiH čisto srpske pokrajine, koje su vječito težile za sjedinjenjem sa majkom Srbijom, te da “Bosna ne želi autonomiju niti o njoj može i smije odlučivati Spaho.“
4. Bosna je uvijek bila multikulturna europska zemlja
Skoro pristupanje Republike BiH u EU donijeće nam u praksi oblik djelimične (ili potpune) konfederacije sa većinom europskih država pa tako i zemalja ex-YU, za koju su se 1990/91. zalagala i BiH i Hrvatska, ali za to balkanski kasapin «Slobo» nije htio ni čuti.
EU donosi oblik konfederacije BiH sa susjednim državama, ali bez agresorskih entiteta,
jer je Bosni od davnine bilo svojstveno federalno ili čak konfederalno povezivanje brojnih feudalnih područja, kako zbog njene geografske strukture i ispresijecanosti, tako i zbog snažnog individualizma i slobodarskog mentaliteta njenih ljudi. Ona je po tome bila poznata od svog postanka, a nastavila je s takvim oblikom povezivanja sa hrvatskim regijama u doba vojvode Hrvoja, a u doba Tvrtka sa srpskim krajevima, da bi se u doba sultana udružila sa jednim i sa drugim.
Tako je na zahtjev SAD u novije vrijeme potpisan Washingtonski sporazum 18. 03. 1994. godine u Washingtonu između Bosne i Hercegovine i Republike Hrvatske. Dogovoreno je primirje i konfederacija BiH i Hrvatske, koji je djelimično realiziran i dopunjen drugim Splitskim sporazumom od 22.07. 1995. godine, da bi se olakšalo zajedničko suprotstavljanje srpskom agresoru, pa je to bila logična odluka, s čistim i poštenim ravnopravnim odnosima u svemu, kako se radi u EU ili još bolje, a ne s nepoštenom namjerom, kao prilikom određivanja Vance-Owenove granične linije 1993. godine! Zato se srpski ultra-nacionalist Milorad Dodik danas uzalud trudi svojim «kvazi-zakonima» zabetonirati «državnost» svog secesionističkog entiteta nastalog u krvi genocida nad nesrpskim civilima, koji još nije sudski sankcioniran. Da bi se o tome mogli dogovoriti, vodeće stranke i državna tijela BiH moraju biti evropski orijentirani demokrati, a ne balkanski plavi, crveni ili zeleni ultranacionalisti.
Konfederacija BiH i Hrvatske kao konfederacija dviju nezavisnih država imala je smisla i 1992. godine i bila korisna za obje zemlje, ali nije bilo pravog dogovora, jer su ga sabotirali anglo-srpski agenti i domaći unutrašnji petokolonaši, takozvani srbomuslimani i srbohrvati, po pravilu iz struktura stare Udbe, kao i najveći krivci za međusobne ratne zločine koji su se ubacili u taj projekt da ga sabotiraju. Kočničari su bili i ostali neki dvolični ljudi na najvišim položajima kako sa hrvatske, tako i s bošnjačke strane. Pale su nepotrebne i besmislene žrtve kao plod anglo-srpske spletke s Vens-Owenomim planom. Washingtonski sporazum predviđao je raspodjelu vlasti u federaciji 50%-50%, ali su propale velike beneficije za obje zemlje i prolongirana pobjeda nad velikosrpskim agresorom, kao i primitak BiH u Europsku Uniju, a nastao je srpski genocidni entitet kao otvorena prijetnja Srbije momentalnim miniranjem opstanka Republike BiH i njenu podjelu. Srbi i danas prijete ratom ako se ukine njihov entitet RS. Zato su srpski lobisti u OUN i EU glavni krivci za te domete srpskih agresora, iako do tada svjetska zajednica nikada u historiji nije podržavala okupaciju teritorija nezavisnih država od strane agresora u jednom ratu, jer je to bilo nagrađivanje agresora.
Međutim, zahvaljujući odlučnoj akciji SAD agresori su zaustavljeni, pa je srpskim ekstremistima i njihovoj petoj koloni među Hrvatima i Bošnjacima teško biti javno protiv njega, bilo na riječima ili na djelu. Iza projekta Federacije stale su SAD i Europska Unija. Otuda taj apsurd da imamo iskazanu opću volju za napretkom, a da pomaka na bolje nema, već se u BiH i dalje životari na najmizerniji način. Problem je u neslozi utjecajnih europskih zemalja u odnosu prema cijeloj situaciji. Zato bi zajednički prijem u EU bio bi za BiH i Hrvatske ekvivalent za idealnu ekonomsku konfederaciju, jer bi to geografski i ekonomski bila idealna zajednica, ali je ne žele srpski ekstremisti.
5. Srpski ekstremisti i dalje negiraju bosansku državnost
Bosansku teritoriju već stoljećima svojataju hrvatski i mađarski ultranacionalisti, ali su za Bosnu i Hercegovinu bili i ostali daleko opasniji zbog svoje bezobzirne pohlepe i agresivnosti velikosrpski ekstremisti, koji su to u praksi dokazali 1918/23., 1941/49. i 1992/95. godine kroz svoju krvavu oružanu agresiju na Republiku Bosnu i Heregovinu. Oni ni danas ne odustaju od svojih genocidnih velikosrpskih planova da etnički “očiste” i pripoje BiH “Velikoj Srbiji”, jer su progonom i uništavanjem nesrpskog stanovništa na polovici državnog područja Bosne i Hercegovine i stvarajem srpske okupacione zone “RS” već ostvarili veliki dio tog svog zločinačkog osvajačkog plana, što ga oni drsko nazivaju “srpskim oslobodilačkim otadžbinskim ratom”!
Međutim, nisu se svi bosanski Srbi uhvatili u to šovinističko kolo, ali su časni Srbi u manjini i onemogućuje im se javno djelovanje. Jedan od takvih najsvjetlijih primjera hrabrog otpora srpskoj genocidnoj agresiji na Bosnu je bio stari partizanski idealist iz bosansko-novskog kraja Dimitrije Bajalica-Baja, koji je pružio snažan otpor velikosrpskoj agresiji u Bosni i Hercegovini 1992-95. godine i javno osuđivao genocidne zločine u Bosanskoj Krajini.
Prema svjedočenju uglednog srpskog političara i nekadašnjeg ambasadolra Ljube S. Babića u beogradskom časopisu DANAS od 10.10.2004.godine već jula 1992. je na javnoj tribini u Beogradu istaknuti bosansko-krajiški prvoborac iz Slabinje kod Bosanske Kostajnice, Dimitrije Bajalica-Baja, bivši poslanik savezne skupštine i direktor beogradskog NIP «Borba» pročitao svoj vrlo značajan tekst “Pismo ratnim drugovima”. Bio je to potresan apel svim njegovim još živim saborcima iz narodno-oslobodilačke borbe da sačuvaju velike tekovine oslobodilačkog antifašističkog rata, da ne osramote svoj multietnički ugled i da se odupru ratnoj tragediji i masovnim ratnim zločinima velikosrpske agresije na Bosnu i Hercegovinu, a posebno u Bosanskoj Krajini.
Dimitrije Bajalica je tih godina pažljivo pratio pojavu zlokobnog produbljivanja jugoslavenske političke krize i čak u četiri beogradskaudruženja (Multietničkom udruženju Bosanaca i Hercegovaca, u Društvu za istinu o NOB, u Beogradskom krugu, kao i u Medija centru), na brojnim sastancima sa svojim prijateljima sarađivao da se nađe zajednički jezik među republikama i iznađe rješenje da se otklone uzroci velikosrpske agresije, koja je vodila neminovnom raspadu teško stvorene SFRJ kao zajedničke države.
Nažalost, razvoj događaja je pokazao da su velikosrpski ekstremisti brojčano nadvladali Dimitrija Bajalicu i njegove pristalice političke tolerancije i izbjegavanja ratnog sukoba, onemogućavajući potrebne političke i društvene reforme – koje su obećavane još od početka šezdesetih a posebo kasnije u Ustavu iz 1974. godine, što je gurnulo zemlju u tešku agoniju mračnjačke velikosrpske nacionalističke agresije i dovelo do tragičnog razaranja zajedničke države.
»Dimitrije Bajalica je bio jedan od onih ljudi koji su otvoreno i hrabro govorili o glavnim uzrocima i akterima krize, zapisao je Ljubo Babić. Takvim stavovima Baja je ostao dosljedan do posljednjeg dana života, jer je dva dana prije smrti napisao tekst pod naslovom “Pitanje svih pitanja”, kao svojevrsnu političku oporuku u sličnom duhu pomenutog “Pisma”. To je bio nedvosmislen poziv da se nastavi borba protiv sramnog velikosrpskog nacionalističkog šovinističkog sljepila, kao neumitne pretpostavke katarze, pomirenja i otvaranja perspektive sretnijeg života budućim generacijama.
Zanimljivo je da je u mladosti i Dimitrije Bajalica – Baja bio izraziti politički ekstremist jer je pripadao boljševičkoj ljevici koja se sve do 1960. borila protiv privatnog vlasništva i otela posjede njemačkoj nacionalnoj manjini, a nju likvidirala ili protjerala iz naše zemlje, te u njihove kuće naselila borce-koloniste iz «pasivnih krajeva». Važan član Specijalne komisije za tu genocidnu kolonizaciju bio je upravo naš zemljak Baja, ali je on kasnije evoluirao na svom životnom putu i nije se pridržavao krutih direktiva i šablona. «Radije je promišljao i tražio i moguća druga, cjelishodnija rješenja, naročito kada se radilo o postupcima koji su direktno pogađali ljude. Zbog takvog, nedogmatskog pristupa doživljavao je mnogo neprijatnosti i nepravdi». Ta ga je evolucija i dovela do borbe protiv nasilja i zločina velikosrpske agresije, ali je Miloševićeva despotija ugušila te časne pokušaje, uz svesrdnu pomoć SANU, SPC i falsifikata kosovske mitologije, čija je šovinistička demagogija u to vrijeme imala daleko više pristalica i s euforijom proslavljala masovne zločine prilikom osvajanja Prijedora, Bosanskog Novog, Dervente, Sanskog Mosta, Srebrenice i veće polovine Bosne i Hercegovine.
Nažalost, među tim prosrpskim petokolonašima su se iz naivnosti ili iz računa našli i mnogi Bošnjaci i bosanski Hrvati, za koje se to ne bi moglo očekivati. Takvu petokolonašku sramnu ulogu je izabrao i filmski radnik Emir Kusturica koji je brzopleto stao na stranu srbo-četničkih agresora i odrekao se svog bosanskog imena i identiteta, prozvao se ni manje ni više nego Nemanjom, te trajno naselio u Srbiji, uporno blateći svoju bosansku domovinu. Tog četničkog poltrona preziru i svi časni Srbi.
Još je žalosnije što je jedna od prvih žrtava velikosrpske paranoje bio i naš veliki bosanski književnik i nobelovac Ivo Andrić, koji je još od mladosti bio politički zaveden kao veliki prosrpski jugo-monarhist, te rano ušao u beogradsku dioplomatiju, smatrajući da se i njegova zavičajna Bosna može razvijati samo pod kraljevskom monarho-fašističkom diktaturom srpske dinastije Karađorđevića. U tom cilju je čak bio koautor genocidnog projekta o “konačnom rješenju” albanskog pitanja, a u nekim od svojih inače vrlo vrijednih književnih djela je za sve nevolje i zaostalost Bosne okrivljavao islamsku religiju i begovat, umjesto da uoči sve historijske prilike a naročito pretežitu odgovornost megalomanije nekadašnjih velikih sila za njihove stalne ratove na bosanskom području. Zato su se, pravdajući svoje zločine, na njegova djela pozivali i veli bosanski kasapin Ratko Mladić i slični “osvetnički” velikosrpski vampiri. Tako su se vojnici Vojske Republike Srpske pred stranim novinarima u Višegradu pozivali na Andrićevu literaturu kao argument za pravednost svoga genocida i temeljni uslov svog ideološkog opredjeljenja. Većina autora zborniku “Andrić i Bošnjaci” saglasna je da je Ivo Andrić odan velikosrpskoj ideologiji kosovskog mita i da u negativnom svjetlu predstavlja Bošnjake, , stvarajući negativnu sliku Bosne kao zemlje mržnje, te je unaprijed opravdavao svaku moguću kaznu nad njima, (tako pišu Hadžem Hajdarević i Rasim Muminović), a tako je indirektno poticao genocid nad Bošnjacima.(Zbornik radova “Andrić i Bošnjaci”, Tuzla, 2000)
O tom fenomenu Ive Andrića se sve do 1990. godine nije smjelo pisati, ali je tada napokon prestala sramna epoha gotovo polustoljetne komitetsko-udbaške cenzure nad pisanom riječju u BiH i cijeloj jugo-federaciji SRJ, do kada su pod posebno oštrom kontrolom bile i sve knjige o prošlosti Bosne i Hercegovine. One su se morale uklapati u srbokomunističku koncepciju historiografije, a u prvom stupnju morali su je provoditi svi izdavači i sami autori kao takozvanu «samocenzuru», ukoliko nisu željeli nastradati. Međutim, tada se odišlo u drugu krajnost, jer su slobodu pisane riječi iskoristili i bezbrojni neuli diletanti koji su pisali i objavlivali debele knjige svojih nebuloza o prošlosti Bosne, ni malo ne poštujući historiografska pravila i obavezu istraživanja i navođenja naučnih dokaza i arhivski izvora. Takav diletant u historiografiji je bio i sam Andrić, ali je kao književnik postigao najviše domete. Njega su naši pojedini novi kvazi-stručnjaci stavili u isti koš s običnim petokolonašima, proglašavajući većinu njegovih djela o Bosni antibošnjačkim i protuislamskim, iako je do tada službena recepcija tih istih njegovih djela u bosanskoj javnosti bila vrlo pozitivna. Prava istina je negdje na sredini, a njegova biografija nam otkriva otkud kod njega uz velike književne istine i brojne neistine poluistine o Bosni. Međutim, te uzroke ne poznaju ti naši novi, nadobudni ali i vrlo nevješti a ponekad i nedobronamjerni «analitičari» koji su pomiješali kruške i trešnje, pa Andrićevim književnim djelima pristupaju kao historiografskoj nauci, iako on to nikada nije htio niti mogao biti, već je prošlost Bosne prikazivao kroz svoju osebujnu poetsko-literarnu dioptriju, a ona je, kao i uvijek u književnosti, bila neizbježno vrlo subjektivna. Te diletantske neznalice su zapravo pisali svoje «kritičke rasprave» ili čak debele knjige o po njima željenoj historiji Bosne, tretirajći Andrićeva djela kao njegovu «istoriju Bosne», iako je Andrić u pristupu bosanskim temama izabrao književnu formu kao njemu doszupniji i objektivno daleko lakši, komotniji i neobavezniji vid (književnog) pisanja o Bosni! Zato je njega daleko teže i kritizirati, jer se on kao pisac uvijek može opravdati koncepcijom «zabludjelog» lika! Njegovi likovi nose dobre i loše odlike (ili grijehe) nekadašnih aktera prošlosti Bosne, ali je istina da je on i sam ponekad bio diletantski historiograf, kada se kao književnik upuštao u naučno-historiografsku problematiku i kategorički presuđivao, jer je u nju unosio svoj subjektivni odnos kao pristalica vodeće uloge srpske dinastije i zapravo propagatora velikosrpskih ideja, tačnije mitova!
Andrić je bio i ostao veliki književnik, ali je ponekad lako upadao u zamku velikosrpske politike, kao i brojni Hrvati iz njegovog tadašnjeg okruženja, posebno njegovi rođaci, edukatori i prijatelji bosanski fratri, kao i sam biskup Strosmayer. (Vidi zbornik radova pod naslovom «Andrić i Bošnjaci», Mostar, 2009.)
Međutim, takvi Andrićevi “kritičari” u spornim djelima brkaju gledište lika sa gledištem autora, pripisuju piscu ono što misli, osjeća, pa čak i izgovara njegov lik. Tako se njihova interpretacija u velikoj mjeri reducira na ideologijsko stajalište, pa je to zapravo politički falsifikat, jer Andrić nigdje ne pripisuje zločine bosanskom muslimanskom stanovništvu, već pojedincima. Tu se samo može pretpostaviti utjecaj ideološkog stajališta pisca, koji je bio veliki pristalica Srbije kao «balkanskog Pijemonta”, pa je već u mladosti preselio u Beograd, stupio u kraljevsku diplomatsku službu i počeo pisati svoja djela ekavicom! Međutim, neke bošnjačke likove Andrić je opisao i sa velikom simpatijom, dakle suprotno današnjim kritičarima. Tako je u «Travničkoj hronici» srpskom ekavicom opisao epizodu o stradanju o Ahmet-bega Cerića, “novskog kapetana” koji je “bio posve mlad čovek, tek zaseo posle očeve smrti na svoju kapetaniju, savršeno razvijen, plemićkog držanja, ponosan, rečit i neobuzdan… Po tradiciji kapetana sa krajine mrzeo je i prezirao vezira, retko dolazio u Travnik i odbijao da prima od koga uputstva i zapovedi.” Ahmet-beg Cerić završiće tragično u sukobu sa svirepim vezirom Ibrahim-pašom, što je još jedna potvrda polivalentnosti Andrićeve slike Bosne kao mučilišta i ljudske patnje, jer je on dat kao primjer nevine žrtve, iako se historijska istina znatno razlikovala od takva književne interpretacije, uključujući i samo pravo ime Džafer-bega Cerića, tog novskog kapetana.
Već i prema prikazu tog lika ne može se tvrditi da Andrić mrzi Bošnjake, islam i krivotvori povijesnu sliku Bosne, već samo da takvoj Bosni prvenstveno preferira vodeću prosvjetiteljsku ulogu velikosrpskog nacionalizma, što je tada bila česta politička zabluda. Andrićeva književnost sadrži golemi raspon tema, od slika zla, užasa i tragike, do slika ljepote, zanosa i dobra, kao pokušaj da se prikaže panorama prošlosti Bosne, zbog čega je dao takve likove kao što su Fata Avdagina, Alihodža, Ćorkan, Đerzelez, braća Morići itd, koristeći mnogo više bošnjačku mitologiju nego historiju, književni tekst kao djelo književne imaginacije ne treba ni biti faktografski istinito, jer je tvorevina piščeve mašte.
Uostalom, odavno je poznat rad Midhata Šamića o Andrićevoj slobodnoj preradi postojeće dokumentarne građe u umjetnički tekst u «Travničkoj hronici” jer mu je to dopuštala “licentia poetica” ili sloboda književnog stvaranja. Sve ostalo su samo pokušaji raznih ideoloških doktrina, kako čisto političkih, tako i nacionalnih i religijskih, da “ukrote” književnika, punoj u suprotnosti sa slobodom umjetničkog stvaranja. Takve interpretacije ne traže umjetničku vrjednost književnog djela, već traže nadređivanje identiteta vlastite ideološke memorije, uključujući bošnjačke «dokaze» da je Andrić mrzio Bošnjake, velikosrpske “dokaze” o tobožnjoj historijskoj krivici Bošnjaka, kao i hrvatske optužbe za Andrićevo konvertitstvo i izdaju hrvatstva. Zato je posebno paradoksalna ona tvrdnja nekih kritičaa da je Andrićev roman «Na Drini ćuprija”, iako radnja nije dovedena do 1941. godine, ’bio zapravo pripovjedačko-sugestivna anticipacija genocida /četničkog nad Bošnjacima/ iz Drugog svjetskog rata (Rizvić, 1996: 223) i još neki autori.
Zapravo, višeslojna egzistencijalnost bosanske prošlosti još čeka svoje istraživače, koji neće zapasti u stupicu ideoloških isključivosti, pa ni u stupicu ideološko-političke kritike o Andrićevoj literaturi, koja je kao svaka prava umjetnost, samo pokušavala pronaći neke univerzalne istine i metafore svevremenske stvarnosti, onako kako je upravo sam Andrić pisao u svom poznatom eseju “Razgovor s Gojom”.
Srpski ultraši RS su svjesni da su odbrojani zadnji dani njihovoj nacionalističkoj dominaciji, pa se nastoje prikazati kao dosljedni borci protiv vehabijskog ekstremizma. Zato su početkom avgusta 2010. godine u Bosanskom Novom i Bosanskoj Dubici na protivzakonit način izveli spektakularmu akciju hapšenja “naoružanih muslimanskih terorista”, čija je jedina krivica bila što žive u RS (jer su preživjeli etničko čišćenje i genocid) ali su nezaposleni, pa imaju vremena da svakodnevno posjećuju lokalne džamije, a posebno ako imaju kompjuter i mobilni telefon, auto i kuću a ženskinje im kosu prekriva mahramom. Njih je zbog toga bez naloga zaskočio “Čađin” eskadron, da bi ih javna tužiteljica D.Basrak ubrzo pustila kući, uz izjavu : “Koliko znam to je bilo samo uzimanje običnih izjava od građana, ne hapšenje. Prema zakonu, bez suglasnosti tužioca niko i nije mogao biti uhapšen na ovom području (Bos.Novi i Bos. Dubica)“, dodajući kako Tužilaštvo nije bilo upoznato sa akcijom policije. Očito je zaboravila da u manjem bh. entitetu važi samo Dodikov zakon. Naime, Čađini specijalci su trijumfalno obavijestili srpske medije da su u tom pretresu pronašli “gasni pištolj, tehničku opremu, vazdušne puške, zastave, noževe i laptop računare”. Koliko li kamiona oružja i puno opasnije “terorističke opreme” ima tek u u Dodikovim i Čađinim dvorima ? Zato se Dodik žestoko opire funkcionalnom objedinjavanju tih bezbijednosnih službi na nivou države kao što je praksa u svakoj drugoj zemlji svijeta, ali njemu nije cilj da BiH bude normalna država. Znali su Dodik i Čađo da kod uhapšenih neće naći ni oružje ni eksploziv ali su bili sigurni da će uputiti jasnu poruku svima onima koji su se usudili vratiti u “njihovu prćiju”. Slanje takvih poruka osim što jasno povezuje Karadžića i Dodika jeste i faza u procesu “stvaranja povoljnih političkih uslova” za otcjepljenje i podjelu BiH kako bi se sakrio vlastiti lopovluk u ime “RS i vaskolikog srpstva”. To je bio osnovni cilj ovog hapšenja. Dovoditi to u vezu sa Izvještajem Stete Departmenta i Dodikovom željom za američkim savezništvom samo je uvreda Amerikancima. Kome to nije jasno, očito je progutao Dodikovu veliku laž. Jedino je pod diktatom takve rasističke politike moguće graditi sliku društva u kome je normalno da kuhinjski nož od Muje napravi teroristu a u trapu skriveni mitraljez od Radovana samo jednog “opreznog” Srbina spremnog da brani “svoju otadžbinu” i svoju „nejač“.
Dakle, radi se o Dodikovom zastrašivaju Bošnjaka baš u ramazanske dane, da se pokaže ko je ondje gazda! Srpski novinari “nezavisnih” medija su naveli kao najjači argument za hapšenja upravo -”svakodnevne odlaske u lokalne džamije” i “prekrivene supruge”. Sjetimo se sličnog junaštva Dodikove policije kod polaganja kamena temeljca za obnovu Ferhadije, džamije u Trebinju, Gacku, hapšenja srebreničkih djevojaka koje četnike podučavaju geografiju i historiju; Jurišića, Ganića i drugih koje Čađin eskadron obavještajno obrađuje. Poslije ovoga Bosanski Novi i Bosanska Dubica nekako postaju “normalne” epizode u drami genocida i etničkog čišćenja, jedino su zbog pritiska međunarodne zajednice prisiljeni mijenjati scenario, pa umjesto konc-logorima, autobusima smrti punih žena i djece, porušenim džamijama i masovnim zločinima, oni sada naklonost svjetskog javnog mijenja pokušavaju pridobiti njegovom okupiranošću problemom terorizma. Shvatio je Dodik da bi bilo politički korisno priključiti se tom trendu pa makar teroriste morao i izmišljati. Zato je odmah aktivirao Čađu kome je medijska prezentacija puno važnija od operativnog rada i valjanih dokaza. Gazdina želja njemu je zapovijest. Tako Dodik preživjele Bošnjake nastoji otjerati promjenom imena njihovih gradova, zakonom o porezu na zemljište i njegovom oduzimanju, sistemom aparthejda u obrazovanju i zapošljavanju, a ako to nije dovoljno, uvijek dobro dođe optužba da “oni svakodnevno posjećuju lokalne džamije”. Svuda postoje radikalni vjerski i politički pokreti, koji najviše štete donose upravo toj vjeri i politici, a pravna država ima zakonske načine da im se suprotstavi, bez nevinih kolateralnih žrtava jer se time sama pretvara u terorizam, kao što se to događa u Dodikovom pašaluku.
**************
