U zemlji predaka

        Hercegovina-zemlja obasjanog kamena

Na putovanju kroz Bosnu i Hercegovinu, nakon posjete Sarajevu i Mostaru , uputili smo se ka Jadranskom moru i Dubrovniku , sa namjerom da u povratku obidjemo Trebinje.

Put od Mostara do mora , pogled  uz  smaragdnu , zahuktalu,  bistrocom i hladnocom obdarenu Neretvu, kupanje u podnozju  vodopada Kravica u srcu Hercegovine- zemlje obasjanog kamena  sa razbacanim zbunovima  nakostresenih listova i etericnih mirisa,  vinogradi u cijim  grozdovima pocivaju  zraci  sunca,  ispunjavali su me divotom ovog podneblja koje  je predano  blagodetima sunca , njegovoj vjecnoj  svjetlosti i toploti.

Ljepota  koja mi  ispunjava grudi,  prateci smirenu Neretvu   u ovom djelu njenog toka sa  gondolama  prepunim  smokava, narova, grozdja, maslina, kajsija , limunova ,  slila  se u more  u suzama ushicenja.

Posle nekoliko dana provedenih u Dubrovniku,  Zdenko, Emin i ja krenuli smo  ka  Trebinju   po vrelom avgustovskom danu, jednom od najtoplijih ovog ljeta . Uz vijugavu  jadransku  magistralu gnjezde se u nizu, kao biseri, prekrasna mjestasca ,  a uz put nas prate   modrina i mirisi  mora, cvrcanje u horu  neumornih cvrcaka cije sam se konstantne koncertne note  posebno  pozeljela.

        Sve tako blizu a tako daleko 

Gledano iz americke perspektive,  gdje  su predgradja udaljena od centra grada desetine milja, Trebinje bi moglo biti  predgradje Dubrovnika,  a udaljeno je od njega  24 kilometra ( 14 milja).     Kad sam sa roditeljima dolazila na ljetni odmor u Srebreno-jedno od mjestasaca na obali Jadrana pored kojeg upravo prolazimo ,  vidjali smo Trebinjce koji bi se sa  familijama  dolazili na kupanje  gotovo svakog dana, a mladi bi dojurili  na  nocne zabave.

Ovaj kratak  put  ne cini nam se sada tako blizak, iz jedne drzave u drugu, iz Hrvatske u Bosnu, iz  Federacije  u Republiku Srpsku, dva entiteta jedne drzave, sve tako blizu a  tako daleko.   U Trebinje  ne dolaze vozovi ni  autobusi iz Sarajeva ili Mostara, kao da je  slijepo crijevo ratom izmucenog i raspolucenog bosansko-hercegovackog tijela.

           U  zemlji predaka           

Objasnjavala sam Eminu, koji prvi put licno upoznaje zemlju svojih predaka, da je kao sto vec zna, dedeka  Mensur  – Mostarac po ocu Aliji Seferovicu, a  Mensurova majka , Fatima-porodicno- Arslanagic je  Trebinjka , kao i  nana Sefika, rahmetli daidza Sefik i njihovi roditelji Fatima-porodicno-Dizdarevic i Salih Omanovic. Sefik, iako je ziveo dugo u Sarajevu, gdje su mu sada sinovi i mnogi prijatelji,  zelio je da ga sahrane u Pridvorcima, kraj Trebinja.  Daidzina zena,  Aisa  Zubcevic je takodje Trebinjka i  sahranjeni su jedno  kraj  drugoga.    Uputili smo se  danas da posjetimo njihove mezare.

Efendija Husein Hodzic nam je davao uputstva  kako da od centra grada dodjemo do Islamskog centra . Kolima smo zbunjeno stali ispred arkada, na ulazu  starog grada.  Platani, basta hotela  pod lipama koje su lelujale u sjenci mojih sjecanja,  danas   pognutiim  od tereta vremena,   sjede muskarci bez namjere skorog ustajanja .    “ Slobodno prodjite kolima kroz prolaz starog grada”, sugerirao je efendija, od prvog naseg susreta  prisna i draga osoba. Sestra Selena se sa njim dogovarala i ugovarala da efendija Husein  uci dovu rahmetli daidzi, koji je Huseina i poslusao kad je odlucio  da u Pridvorcima  bude sahranjen  gdje  mu  otac pociva , u zemlji predaka. Husein je jedan od poslijednjih koji je posjetio Sefika u sarajevskoj bolnici i pricao nam je detalje njihovog razgovora.  Nas troje smo se takodje prisjecali susreta sa dajom , posebno njegovog dolaska u CIkago kad je Emin imao priliku da  g a upozna.   Urucio nam je poziv za neposredna dogadjanja koja ce se u islamskom centu desavati ovog ljeta, kao da cemo ovdje dugo ostati, pokazao nam prostorije i eksponate, dvoriste koje se za ova najavljena dogadjanja uveliko renovira.  Bozo, upoznao nas je sa njim Husein,   vrijedno radi  na renoviranju ovog vjerskog objekta. “Niko ne smije skrnaviti vjerske objekte iako nisu njegove/njene  vjere, to bi trebalo biti svetinja”, rece nam , “ …a ako budem imao vremena ,  pokazacu vam  danas Omanovica mahalu, gdje su  zivjele porodice Omanovic, i gdje je jedan od domacina , u nesigurna vremena,  od odmazde  u zemunici sacuvao  pravoslavnog vladiku  kad je pred kraj osmanijskog carstva bjezao sa par zemljaka  iz ovog kraja.

“ I onda im tako vratise za tu dobrotu- susjetsku i vjersku solidarnost” , neko od nas prokomentarisa, misleci na danasnjicu i na agresiju na Bosnu i Hercegovinu od strane susjeda –Srbije , Crne gore i Hrvatske tokom  1992-1995.godine.  Prije rata je  u Trebinju bilo po popisu iz 1991 blizu 20%  Bosnjaka  od ukupnog broja stanovnika  . Danas ih je u Trebinju  , racunali smo zajedno  toga dana, ima  manje  od jedan posto.   Preko ljeta  dodju na odmor i  Trebinjci koji zive u drugim gradovima u Bosni i Hercegovini i  sirom svijeta,  da poprave ili dograde svoje kuce, preoru svoja imanja, koja nisu prodali , i  u katastarskim knjigama Trebinje u velikom djelu njima jos uvijek pripada. Sadasnja  vlast im pokusava oduzeti  vlasnistvo  donosenjem novih   zakona  po kojima se zemlja oduzima od vlasnika i postaje drzavna svojina ako se redovno  ne obradjuje i ne koristi.

“Zato Bosnjaci-Trebinjci  redovno placaju d a im se imanje odrzava, i druge drzavne dazbine na imovinu. Ima i primjera da su po nepovoljnim uslovima prodali  bud zasta kuce, stanove i imanja i  poslije rata   opet kupili za  vece pare  svoju bivsu kucu, stan ili zemlju “, komentarisao je efendija .

Lejla, moja  rodjaka po mami, zivi u Trebinju sa muzem  Sinisom , i troje djece .  “Od kad ne radim, napisao sam knjigu, evo upravo ce izaci iz stampe pa ce te moci citati kako nam je bilo i kako nam je sada”.      Lejla i Sinisa, razmisljaju da eventualno predju  u Sarajevo  i nadju za djecu bolje skole i vece radne mogucnosti koje pruza veci grad, a u isto vrijeme  Lejla   ne zeli da istgne duboke korjene iz zemlje svojih predaka.

      “Nece biti usamljen tvoj daidza”         

U tihom usamljenom mezarju u Pridvorcima, nema posjetioca, nema ni mjesta za nove mezare i dzenaze. Malo bozije okrilje,  kraj daidzinog i daidzinicinog mezara stojimo nas troje pognutih glava.          “ Nece biti usamljen tvoj daidza. Sredicemo sve razorene i napustene dzamije i kraj njih mezare, ima ih ukupno devet , a pet smo vec obnovili “, kao da zna o cemu razmisljam , dosluhnuo je  efendija koji inace nije Trebinjac ali je u toku desetogodisnje sluzbe u Trebinju izuzetno zavolio ovaj kraj i njegove ljude. Pricao nam je o preprekama na koje je nailazio i nailazi tokom svoga rada, ali ga duboko vezuje i nosi dalje vjera u Alaha i u napredak ovog grada.

Porodicno imanje u Pridvorcima su Sefik i Sefika davno prodali,  u vrijeme kad nije bilo popularno imati drzavni stan i privatnu kucu u kojoj se ne zivi. Zeljela sam da posjetim Rupe, uz Trebisnjicu  gdje se igrala moja mama i da vidim porodicnu kucu Melihe Fetahagic, koja  zivi u Sarajevu gdje sam odsjela ovog ljeta, iz cije  se kuce i mama udala, a u Sarajevu sam se i ja rodila,  kao i vikendice Sene i Ferida Fetahagica, dva brata Trebinjaca koji su odavno postali ugledni gradjani  i uspjesni strucnjaci  Sarajeva i Zenice.       Sefik i Sefika  su rano  ostali bez oba roditelja i pazili su jedno drugoga, ostavsi zbog toga izuzetno vezani  tokom citavog zivota. Stariji brat, prvi ucitelj-Bosnjak- u srezu bio je uzor uvijek veseloj i sarmantnoj sestri,   skojevac- ona skojevka , diplomirani pravnik, koga ni Drugi svjetski rat, Goli otok,  a  ni nedavni  rat nisu  obeshrabrili u njegovim radnim intelektualnim,  i porodicnim nastojanjima. Odlazak na hadz ga je Bogu priblizio i Alah mu je u poslijdnjih decenija zivota bio traznja i utjeha.

Novosagradjene kuce u nizu  zatvorile su put do rijeke .  Zelju da se priblizim Trebisnjici uspunio mi  je Husein i odabrao je restoran za zajednicki rucak  uz rijeku,  a koji na nasu radost  mnogo podseca na Konavljanske dvore u blizini Dubrovnika. Pastrmke smo  cesto jeli u restoranima koji se nalaze u blizini cistih hercegovackih rijeka, i jegulje koje se mreste u djelovima gdje se mjesa slana i slatka voda u Hercegovini  kraj Jadrana.

Bozo nije zaboravio svoje obecanje i poslije posla odveo nas je do Omanovica mahale, na uzvisici iznad grada. Mahala je bila potpuno opustjela i oronula i u gradu nema vise  Omanovica.

Umjesto Arslanagica-Perovica most        Od porodice Arslanagica, ostala je samo Rabija, koju smo upravo ugledali,  kako brzo prelazi ulicu, kad smo se uputili ka Arslanagica mostu, nazvanom po ovoj familiji.         Arslanagica mostu, simbolu grada, je promjenjeno ime u Perovica most!   Slikala sam tablu da bih mogla vjerovati sopstvjenoj prici iz ovog grotesnog vremena, gdje se oruzjem i silom mjenja historija i sadasnjica jedne zemlje i njenih naroda u zemlji mojih predaka.

Kod Fakete i Sane Zubcevic banuli smo tokom dana. Obradovale su nam se Aisine sestre koje se u ovoj prostranoj porodicnoj kuci, zajedno sa trecom rahmetli sestrom Sanom,  provele citav zivot same, kazu u tuzi za bratom ljepotanom , partizanom koga su  ubili fasisti tokom Drugog svjetskog rata

.          “Trudili smo se da ostanemo u dobrim susjedskim odnosima sa komsijama  u gradu, pricala je Faketa, ne zaleci se na bilo sta , pa ni na upravu grada, koja je dozvolila da vlasnici novootvorenog restorana  nelegalno prolaze preko njihovog praga.

Razgovor se vratio u  vrijeme ratovanja, kad  je   srpska vlast  preuzela Trebinje i kad je i Bosnjake  mobilisala u svoje prve ratne redove . Ovih dana otvara se spomenik “oslobodiocima” Trebinja, sa svim imenima poginulih.  Kakva ironija u zemlji mojih predaka!

U Srebrenom , kupali smo se zajedno sa  Lejlinom  porodicom kao nekad u stara dobra vremena. Sada  u ulozi roditelja, plutali smo  u mjestu i dugo pricali , dok su n am  djeca uzivala u vodenim dogodovstinama. Emin , iako rodjen u Cikagu, nije imao jezicku barijeru u razgovorima sa starijima i sa svojim vrsnjacima.

                  Za vrijeme kratkog boravka u Trebinju nismo dovoljno boravili u ambijentu  starog grada-Kastela,  i drugim arhitektonskim  interesantim    objekatima-muzejima, crkavama, katedralama, manastirima  i obnovljenim dzamijama.  Eminu je moj amidza Nijo dao Ducicevu knjigu tokom posjete u Mostaru, ciji se mauzolej vidi na brdu Crkvin iznad grada.        Meni je posebno  draga Begova kuca, o koje se uvijek sjetim kad mi mama spremi bogatu begovu corbu. O Begovoj  kuci, koja je sagradjena 1764 godine u orjentalnom stilu, ciji je enterijer ukrasen rezbarijama i eksponatima muzejske vrijednosti,  a koja je 1992. godine  spaljena, ne brine nova vlast koja je od kad je  krajem 1992 i 1993 protjerala   iz svojih domova  trebinjske Bosnjake, sistematski  unistavala sve ono sto je bilo vezano za njihovo kulturno-istorijsko i religiozno nasledje.     Sravnjene su za zemljom  sve dzamije sa pratecim objektima, zamjenjena su imena svim objektima, naseljima i ulicama cija su imena podsjecala na Bosnjake i njihovu kulturu.  Poslije rata , iako je kuca uvrscena na listu vaznih nacionalnih dobara Bosne i Hercegovine, nije nista uradjeno na njenom obnavljanju,  i Trebinjci iz Norveske su prije nekoliko godina  pokrenuli  inicijativu i peticiju za obnovu Begove kuce.

Da li pored Huseina ima jos nekog zaljubljenika  koji se posvjetio obrazovnom, kulturnom, ekonomskom   razvoju ovoga grada?

Zdenko i ja, uzivajuci u blagodetima  mediteranske klime ,  i Jadranskog mora  , kojem nismo nasli zamjenu na svim nasim putovanjima po svijetu, smo razgovarali  kako bi bilo da ovdje kupimo malu vikendicu. Zaljubljenici Dubrovnika, svjetske pozornice , nasli bi puno sadrzaja koje nudi priroda i kultura ovog djela hercegovackog I dalmatinskog kraja. Mozda su  slicna razmisljanja imali  i vlasnici nekoliko kuca n a brdu koji jednom stranom gleda na more, u mjestascu  Ivanica,  na teritoriji koja pripada  Federaciji, da u njima uzivaju  ili da ih izdaju turistima.                  Bilo mi je zao sto nemam pedalj zemlje mojih predaka !

Lejla, efendija Husein, daidza Sefik, Rabija, Faketa , ostase  za nama .    

Uspjela sam da tokom boravka u Saraevu, za relativno kratko vrijeme,  jer sam imala  pomoc prijatelja Mirsada Kurtagica, izvadim i  licnu karta i da se u povratku iz Trebinja i Dubrovnika,  poslijednjeg dana  i minuta  registrujem  za glasanje na Bosansko-hercegovackim izborima.   Razmisljanje o Trebinju me je okupiralo dugo poslije naseg povratka u Cikago. Glasala sam za rukovodece organe Bosne i Hercegovina, ali sam u razgovoru sa prijateljima shvatila da bi bilo vaznije da glasamo na lokalnim izborima nu podrucju koje pripada Republici Srpskoj, kao naprimjer u Banja Luci i Trebinju.   U citavoj dijaspori Sjedinjenih Americkih Drzava glasalo je  nesto vise od 3000 gradjana Bosne i Hercegovine na izborima  201o godine,  koji da su glasali samo iz jednog grada nebi bilo velikog uticaja i podsticaja za bilo sta i bilo kuda. Face book-nasa nova mahala

Pratim trud i rad efendije Huseina Hodzica oko obnavljanja dzamija, minareta i mezara , preko  face book-a, popularnog nacina komuniciranja i medju starima i mladima, koje ima posebnog smisla  poslije rata  kad smo rasuti sirom svjeta.  Preko face-book-a  nasli smo se sa nasim dragim Trebinjcima,  Samirom  Saric, talentovanim i uspjesnim skulptorom i muzicarem , koji sa porodicom  zivi u Oslu.  Trebinjka Amira komentarisuci kako jedni drugima cestitamo Novu 2012 godinu, zapazila je  da je druzenja na  face booku njen prijatelj duhovito okarakterisao  kao- nova mahala .

Krajem ljeta ove godine, zahvaljujuci  efendiji Huseinu Hodzicu, svecano  je obiljezeno  otvaranje  dzamije u Pridvorcima, a nedavno sam odgledala  dokumentarac   o  osam obnovljenih  dzamija od ukupno  devet  , a zapoceto je  renoviranje i ove poslijednje.

Emin je  uklopio dozivljaje i saznanja sa ovog putovanja  u mozaik zivota, a ja sam  ovom pricom  cikaskim zimskim  danima  priblizila ljepotu , svjetlost i toplinu zemlje mojih predaka .

Sanja Seferovic Drnovsek