U posjeti Hemingveju

Putopis: Cojimar, Cuba 2011

Tekst i snimci: Selena Seferovic

Posli smo u ponedeljak ujutru 26 decembra 2011 u posjetu Ernestu Hemingveju, piscu Nobelovcu  koji je svoju veliku novcanu nagradu poklonio kubanskom narodu, u Cojimar na Kubi, gdje je zivio 21 godinu, u malo uspavano ribarsko mjesto na moru, 15 kilomentara od Havane.

Iz naseg hotela Tropicoco gdje smo dan prije dosli na nedelju dana studijskog boravka na Kubi,   ( prvi dio  bio je sa Northeastern univerzitetom iz Cikaga prije desetak godina kad smo proucavali kubansko obrazovanje)  drzavnim taksijem se vozimo sa nasim mladim prijateljima Rusima Katjom i Kirilom Cistjakovima koji su dosli u Toronto prije tri godine iz malog grada  KirovoChepetsk, vozom udaljenog 14 sati od Moskve, sve organizovano preko turistickog agenta, i placamo 40 pezosa (za strance- sto je ekvivalent 40 dolara, plus tip  5 dolara. Kubanci koriste tzv. domace pezose).

Penjemo se na vrh brda sa prekrasnim cvijecem i rastinjem koje mirise na svjeze  tropske kise, i dolazimo do  luksuzne vile sa kulom cardaklijom ‘ Finca Vigia’  koju je Hemingvej kupio 1939 godine za 18. 500 pezosa. U Havani se vjencao sa svojom cetvrtom zenom Mary Welch koju je iz milja zvao pepinillo, krastavcic. Kasnije ce ona, vec kao udovica, u istoj vili intervjuisati Fidel Kastra, i predati mu vilu kao poklon revolucionarnoj vladi i gradjanima Kube, koja je pretvorena u muzej.

Saznajemo od lokalnih kustosa da bi ljeti  Hemingvej obicavao da hoda po vili u sorcu i bez kosulje. Dozvoljavao je djecacima iz San Franciska de Paula, obliznjeg sela da ubiru mango plodove, ali ne i da bacaju kamenje po drvecu. Neko mu je rekao da to oni rade da vjezbaju bejzbol udarce loptom, i on im je, da bi sacuvao drveca, kupio  uniforme, rukavice i organizovao bejzbol tim ‘Gigi’s Stars’ ( Los Estrellos de Gigi) u cast svoga sina Gregorija.

                                                             Srecni kamen ‘chinas pelonas’

Prema njegovom prijatelju Hereri Sotolongo, Hemingvej je bio sujevjeran. Uvijek je drzao ‘srecni kamen’ koji se na Kubi zove ‘chinas pelonas’, i prema njegovim uvjerenjima imao je magicno magnetsko dejstvo. Takodje je vjerovao da mu broj 13 donosi srecu i na svim tablicama njegovih kola broj trinaest je bio obavezan. Volio je macke, pa se u basti pored bazena mogu vidjeti cetiri mala mezara sa imenima njegovih mezimica.

Vilu ‘Finca Vigia’ posjecivali su mnogi poznati glumci, knjizevnici i politicari, narocito oni koji su glumili Hemingveja ili u filmovima po njegovim motivima, kojih je bilo veoma mnogo:  Gari Kuper, Erol Flin, Ava Garner, Ingrid Bergman,  Spenser Treisi koji je glumio starca  Santijaga u filmu ‘Starac i more’. Posjecivali su ga i cuveni spanski toreadori kao Miguel Dominguin i Antonio Ordonjez, kao i Zan Pol Sartr, Rafael Alberti i Anastas Mikoyan.

Lov na marline koji je Hemingvej poceo 1932 na Kubi postao je toliko popularan da se danas odrzava intenacionalno takmicenje poznato sirom svijeta.  Hemingvej je potom kupio svoju drvenu ljepoticu jahtu ‘Pilar’ kako bi se posvetio svome najomiljenijem sportu –pecanju. U svojoj knjizi ‘Golfske stuje’ kaze: veliki razlog sto zivim na Kubi je velika Plava Rijeka.

Gregorio Fuentes bio je njegov licni kapetan, a  zvao  ga je ‘Pilar of the pilar’, stub stuba. Preko Fuentesa koji mu je postao intimus, sprijateljio se i sa skromnim ribarima Kohimara. Kada mu je izasla knjiga ‘Starac i more’, sve ih je  pozvao u svoju vilu na prijem. U policama knjiga u vili nalazi se mnosto  o borbi bikova koja mu je takodje bila strast, a na zidovima su slike  bikova  o cemu je pisao u njegove tri knjige: ‘Sunce se ponovo radja’, ‘Smrt popodne’, i ‘Opasno ljeto’.

Marina Hemingvej u Kohimaru

U maloj suvenirnici muzeja, kupujemo mapu  ‘Places in Cuba related to Hemingvej’, i potom odlazimo u Marinu Hemingvej u Cojimaru ,  siromasnom  mjestu sa cuvenim restoranom ‘La Terasas’, gdje je Hemingvej bio redovan gost. Na zidu slika uvale sa njegovim brodom ‘Pilar’ i fotografije Hemingveja sa Fidelom. Njegov sto u uglu sa pogledom na more niko ne koristi, ogradjen je i dio je uspomene na velikog ribara i pisca humanistu  kojeg svi vole i postuju kao da i danas tu zivi sa njima.

Njegova bista, okruzena rotondom nadgleda citav zivot gradica, a nedaleko od njega je  statua jos jednog kubanskog velikana revolucionara Jose Martija  i nekoliko ustanova, skolica, obdaniste i pokoja poluprazna radnjica. Tu je u tvrdjavi i vojska u ciju sam sobu slucajno upala iz radoznalosti pentrajuci se stepenicama da vidim kakav je pogled s visine. Vojnik skoci kao oparen kad me ugleda na pragu sobe, i veoma ljubazno pokaza mi da se  ‘s mjesta okrenem’.

Dok se slikamo sa Hemingvejem prilazi nam mladi umjetnik, visok i vitak sa plavim ocima i nudi osvjezenje u obliznjem restoranu, kaze ‘La terasa’ je preksupa, samo za americke turiste. Ulazimo u privatnu kucu u izgradnji i srecemo doktora matematickih nauka, Kubanca iz susjednog mjesta   senjora Jose Ramona, koji je zavrsio najelitnije skole u Moskvi, naravno govori ruski bez akcenta, a u drustvu mladoga Rusa koji mu je gost. Ramon kaze da mu je benzin do Havana univerziteta bio skup i da to sebi nije mogao da priusti, dao je otkaz i posvetio se turizmu, izdaje svoju dvosobnu kucu sa erkondisnom i garazom, a i svoje vodicke usluge . Soba je 20 pezosa po osobi sa doruckom, pa koga interesuje, evo i njegove adrese:  rdmyose@yahoo.es. Kaze nam da je volonter i da daje casove na obliznjem univerzitetu koji sam obisla prije 10 godina kad sam bila prvi put na Kubi sa delegacijom prosvjetnih radnika iz Cikaga, kao i da je clan Komisije za doktorate na Havana unverzitetu. Smije se stalno, izgleda zadovoljan, dok njegov gost ruca, rece nam da su i oni bili u Hemingvej muzeju, a potom ce negdje dalje…

Ljudi su veoma ljubazni, prijatni, stojicki podnose sve nedace i iznad svega i pored svega obozavaju svoju Kubu. Pod Raulom, zadnih godina, mogu malo slobodnije disati i baviti se biznisom, nedavno je oslobodjeno 3000 politickih zatvorenika,  grade se nove i popravljaju stare kuce.

Od slikara kupujemo jedan portret Hemingveja, a pridruzuje nam se na kratko i gospodin sa  sesirom ciji ce lik zuvijek ostati na nasim slikama. Ova kuca restoran izgleda bas bogato, sva u mermeru i sarenim divnim keramickim plocicama,  ulazu njihovi  iz Amerike. Na jelovniku ribe i jastozi, cijene oko 15 pezosa.

Poslije podne odlazimo u centar stare Havane u Floridita restoran u kojem se nalazi Hemingvejeva bista u bronzi, slikamo se sa starim bardom, pijemo  deigiri koktel koji je on proslavio, kao mohito sa nanom, takodje njegovo omiljeno pice. Svugdje po zidovima  njegove slike, zaista je popularan, to ce vam svako potvrditi.  Prisjecam se vecere sa Sonjom Macado, Argentinkom sa kojom sam ovdje bila prije toliko godina  i jela odlicnu pastu sa plodovima mora, iako su cijene paprene, duplo skuplje od najboljih restorana. Razmisljam da  prvi cas nakon raspusta posvetim Kubi, i da  svojim djacima  u Aspiri pricam o Hemingveju, prikazem film ‘Starac i more’, i  ponudim neveliku  knjizicu za obradu i analizu.

Desetak godina ranije, sa mojim ucenicima iz  Eugene Field skole preveli smo ovu knjigu na bosanski i ilustrovali je djecjim crtezima. Zbog kratkih recenica i dosta dijaloga, knjiga mi je odlicno posluzila za ucenje engleskog za djecu i odrasle, pa sam taj method prikazala na drzavnoj Ilinois lingvistickoj konferenciji pod naslovom ‘Putevima Hemingveja-bosansko engleski dvojezicki program’

Vodila sma svoje djake i njihove roditelje, kao i nase pisce, goste Bosanske biblioteke Simu Esica i Safetu Obhodjas u Oak Park, rodno mjesto Hemingveja u blizini Cikaga, njegovu Fondaciju i Muzej rodnu kucu, a potom sam isla njegovim tragovima sa muzem Dragom u Petaski, Micigen, gdje mu je otac imao ljetnju kucu, kao i na Ki Vest, u kucu muzej slicnu ovoj na Kubi.

‘Tragovima Hemingveja’ naziv je buduceg eseja o ovom velikom piscu koji se polako stvara i dopunjuje godinama, nedostaje nam jos odlazak u Ajdaho, mjesto gdje se Hemingvej ubio u svojoj kuci, a zbog nesnosljivih bolova zbog raka i depresije. Njegovi kriticari kazu da je patio od paranoje i da je bio superosjetljiv i da se zalio da ga CIA zeli likvidirati, sto se kasnije pokazalo tacnim , jer ne zaboravimo, bio je intimus Fidela Kastra na kojeg  je CIA, a prema kubanskim izvorima, pokusala bezbroj atentata, o cemu je nedavno objavljena i knjiga iz pera  kubanskog  ministra unutrasnjih poslova. U Muzeju revolucije u Havani mogu se vidjeti zaplijenjeni originalni izvjestaji CIA, kao i kopija ove knjige.

Kinesko, rusko, kubansko i ex jugoslovensko komunisticko iskustvo

Na povratku iz Kohimara, u taksiju pricamo sa nasim mladim saputnicima Rusima koji nam kazu da mladja generacija ne voli Putina i da zele fer i postene demokratske izbore, pozdravljaju protestna okupljanja i ocekuju pozitivne demokratske promjene, iako starija generacija, ocito je, zali za starim sistemom, narocito u malim mjestima kao sto je njihovo, i u kojem se citav zivot odvija oko prakticno, kako rekose, jedne velike fabrike  gdje  vecina radi, pa tako i njihovi roditelji, jer se boje novih drustvenih odnosa  sa odsustvom socijalne politike kakva je postojala u sovjetsko vrijeme.

Taj , kazu ‘homo sovjetikus’ se zadrzao u Rusiji, sto mi je potvrdilo i nekoliko ljekara i sestara iz Rusije u Vajs bolnici gdje se lijece moji roditelji, a jedna od njih kaze; nema vise kulture, izdavastva, bioskopa, baleta, radnickih univerziteta, sve je to sada prepusteno privatnicima, da te strah uhvati, a njih ne interesuje kultura nego biznis i profit. U kulturu treba ulagati, iz nje se ne mogu izvlaciti veliki profiti.

Procenat ljudi koji podrzavaju stari sistem je, prema nasim sagovornicima pola pola, i ide po savovima generacija, nesto slicno kao na Kubi i Kini. Taj  zal za starim sistemom je cista dvolicna svijest podanika, jer je poznato da je Sovjetski Savez bio policijska drzava koja je u velikom milionskom broju slala svoje ljude u razne logore, pa tako, prema naucnim izvorima svaki peti gradjanin ima iskustvo logora, o cemu pisu mnoge knjige u novije vrijeme. Nasi prijatelji ne zale za tim dobom, nisu ga ni upoznali, mladi su, smatraju da republike treba da su samostalne i da saradjuju, sto se i dogadja. Kazem im da je nedavno profesor Yohanan Petrovsky Shtern ( zavrso doktorat u Moskvi, a potom u Americi)  sa Northwestern universiteta u Cikagu na drzavnom radiju, pored ostalog, govorio o Jevrejma i Rusima i historiji pijenja u Rusiji, procitala sam i knjigu o Djeci gulaga, i jos nekim interesantim temama iz novije sovjetske historije, prici nikada kraja.

Nema talasanja na Kubi

U nesto kasnijem razgovoru sa nasim kubanskim prijateljima, Grizelom i Erikom, saznajemo da starija generacija voli Fidela, i da se mladi ne smiju buniti kao sto se to dogadja svuda u svijetu, od Bliskog  istoka,  Evrope, do Rusije i Amerike. Tita odavno nema, otisli su sa scene na ponizavajuci nacin diktatori Sadam Husein, Muamer Gadafi, Hosni Mubarak,  sve imena sa kojima je moja generacija odrastala i bila, narocito preko Pokreta nesvrstanih, dobro upoznata.

Samo jos nema talasanja na Kubi. Fidel istina nije vise aktivan, ali je zato Raul tu sa starom gardom. Ona kaze da je to zato  jer im  Ustav zabranjuje okupljanja, bili bi uhapseni ako bi izasli na ulice iako lose zive ( i ona se sprema da ide na studije u Meksiko, obrazovanje popusta u kvalitetu, nije tako mocno kao prije). Osim toga,  generacija cuvara sistema je generacija njihovih roditelja i nana i deda sa kojima, najcece i zive zajedno u istim stanovima ili kucama. Zatim,  nemaju kompjutere i mobilne telefone, koji su istina rijetki i veoma skupi, pa ih zaobilazi ‘internet revolucija’. Sa jos nekim lokalcima Kubancima sa kojima smo razgovarali, koji otvoreno isticu negativnosti sistema, u isto vrijeme veoma odlucno izjavljuju da zele promjene na svoj , kubanski nacin,  a ne da im ulete mekdonaldi i diktiraju sta oni hoce. Lokalpatriotizam je na zavidnom nivou, svugdje prisutan.

Srednja klasa

Dok se u Americi srednja klasa sa ekonomskom krizom smanjuje, Kina stvara svoju srednju klasu, daje vece politicke slobode i mogucnost putovanja svojim ljudima, sto je do skoro bilo nezamislivo. Pominjemo hrabrost muslimanskih zena u protestima tokom 2011 godine, velike zrtve, a mladi Erik, Ceh Giganin iz Praga, koji je u Havani studirao tri godine, a sada u Meksiko Sitiju uci solo pjevanje i sprema operu ‘Le Miserable’ po motivima Viktora Igoa, kaze da su Kubanci srecni ljudi, i da imaju ono najvaznije sto im treba- besplatno zdravstvo, skolstvo, odlicnu muziku, sport, umjetnost. Pa sta im drugo treba, pita se. Osim toga, kaze da mu je majka pricala da je zivjela dobro u komunizmu, usvojena iz Rusije od bogatih roditelja u Rumuniji, studirala u istocnom Berlinu u kojem je upoznala njegovog oca.

Povratak u proslost

Kakva skupina ljudi sa razlicitih krajeva svijeta, razlicitih generacija, slicnih a razlicitih iskustva…I prvi put na Kubi, kao i sada, osjecala sam se kao da sam se vratila u proslost, kao da  smo izasli iz nekog starog filma. To je upravo i ono najbolje na putovanjima, susreti sa ljudima i razmljena iskustava.

Nesto slicno i mi im potvrdjujemo, da smo u nasoj bivsoj zemlji  Jugoslaviji u kojoj smo se rodili i skolovali, za koju su se borili nasi roditelji, imali solidno zdravstvo, skolstvo, sport i kulturu, ali ne i politicke i ekonomske slobode, da smo mogli prakticno svugdje putovati sa nasim crvenim pasosima na kojima su nam ostali iz tzv Istocnog bloka i te kako zavidjeli. Jugoslavija je po nasem misljenju bila bolja za sve nase narode, i  sramota je  sto nam se zemlja raspala u krvi i genocidu nad Bosnjacima.

Pocast Vaclavu Havelu- Besmislenost ratova

Pominjemo Vaclava Havela koji je upravo preminuo 18 decembra u 75 godini, i Cesku i Slovacku, kao primjer civilizovanog razlaza na demokratski nacin, i zalimo covjeka koji nam je , dok smo zivjeli 3 godine u Pragu bio predsjednik, tako smo ga dozivljavali i prihvatali. On je bio poslijednji predsjednik Cehoslovacke i prvi predsjednik Ceske Republike, koji je kritikovao komunisticke sisteme zbog krsenja ljudskih prava, i pomogao je mirni prelaz iz ceskog staljinizma u kapitalizam. Bio je veliki prijatelj Bosne i Hecegvone, suprotstavljao se genocidnom sistemu Slobodana Milosevica. Govorio je da je to ‘rat ne samo protiv BH nego i protiv svih nas, protiv koegzistencije ljudi raznih nacija i religija. To je napad najveceg mrka proslosti na buducnost, na moral. ‘

Isticemo besmislenost ratova, pogotovo sto mnoge ankete pokazuju da mladi ljudi recimo u Evropi, a i sirom svijeta , i ne znaju ko je koga napadao tokom Drugog svjetskog rata. U Evropskoj Uniji Njemacka i Francuska, vjecite rivalke sada usko saradjuju, Japan nakon atomske bombe i Njemacka  koju su saveznici izbombardovali i podijelili na dva dijela, pored Evrope, prvi su saveznici Amerike, kao i Rusija i Kina u globalnoj ekonomiji, nekadasnji ljuti protivnici tokom dugogodisnjeg Hladnog rata i sudara komunizma i kapitalizma. Svijet je definitivno postao ‘globalno selo’ kako je jos davno Hilari Klinton pisala u svojoj knjigi o obrazovanju.

Uvece, nakon vecere, na nasoj verandi , prikljucuju nam se nasi kineski prijatelji Olivija i Dzeri,  i kako mladic rece , mi nismo tipicni Kinezi, mi smo manjina jer smo muslimani, ne jedemo svinjetinu, pa nam kazu da ovo sto sada vide na Kubi, ‘prilicno siromastvo’ bilo je u Kini prije 20-30 godina ( bas u vrijeme kad sam ja tamo radila kao mladi gost profesor u Quansi provinciji, na Naninskom univerzitetu, i mogu da potvrdim njihovu izjavu sa lica mjesta iz tog vremena), sada se situacija znatno na bolje promijenila, a to zastupaju i Rusi kad je rijec o njihovoj zemlji.

Kinezi, Rusi, bivski Jugovici,  Bosanci, Srbi,  Kubanci.  Pjevamo na kineskom, ruskom ( Podmoskovske veceri), bosanskom. Nasa nova prijateljica Olivija je skolovana operska pjevacica, razleze se njen glas po plazama Karibskog mora Kube, svojom pjesmom privlaci i menadzera hotela Katalonca iz Barcelone Josea, cija je zena, gle cuda, takodje Kineskinja sa Filipina. Casti nas sa dvije flase odlicnog katalonskog vina, ostajemo do 3 ujutru, proslavljamo, istina malo ranije,  Novu 2012 godinu.

Veze nas  donekle slicna proslost  sistema, s tim sto smo mi zaista najbolje zivjeli ali i najgore zavrsili. Na aerodromu u Torontu na putu za Kubu bilo je nekoliko aviona punih Kineza, oko 60 posto, kao i Jevreja koji cak i sa malom djecom tecno govore hebrejski jezik ( do prije 100 godina mrtav jezik, koji je sada zvanicni jezik Izraela i maternji jezik Jevreja sirom svijeta), kazu idu na zajednicke kolektivne odmore u razna mjesta na Kubi.

Polako ulazi kinesko, ruski,  kanadski, evropski, jevrejski, ciji jos ne, ali ne i americki, capital na Kubu. Olivijin suprug kupio je jedan obliznji bar, istina na ime jednog Kubanca, i ta praksa se polako razvija i siri.

Sto se nas tice, nemamo takvih namjera, osim sto Kubancima i Kubi zelimo mirno more i bezbolnu tranziciju u demokratiju i trzisnu privredu. Samo je pitanje vremena kad ce se to dogoditi. Sta li bi Hemingvej na sve ovo rekao?