NEISTINE O «BIVSEM KOMUNISTI» KEMALU KURSPAHICU

  Zbivanja i odjeci

           Povodom pisanja Portala www.rijaset.ba

Razalostio mi je tekst urednistva Portala: www.rijaset.ba pod naslovom: «Bivsi komunisti ne ostavljaju na miru islamsku zajednicu i muslimane». Koji «razoblicava» serijom teskih optuzbi cjelokupnu licnost, ljudsku i politicku, novinara i javnog radnika BiH Kemala Kurspahica. To stivo je i mene pogodilo jer spadama u tu mnozinu – medju «bivse komuniste». Dakle u kategoriju u koju pisci teksta u webu Rijaseta trpaju sve one koji su nekad bili clanovi Saveza komunista BiH. Sto ce reci da svi oni,  koji se broje stotinama hiljada, mrze muslimane i Bosnjake – vjernike i one etnicke – koji ne spadaju u kategoriju vjernika. Ja ne bih analizirao koliko su autori teksta u pravu kad Kemala Kurspahica trpaju  u kategoriju «nepopravljivih islamofoba». Cilj mi je da kao svjedok vremena i dogadjaja ukazem na teske materijalne neistine koje se isnose u tom tekstu, zajapurenom od toboznje borbe za prava, opstanak i miran zivot bh. muslimana . Krivice su iznesene i poredane prema logici autora teksta, koji su sebi prisvojili sva prava tumacenja islama u BiH i zastite interesa svih muslimana, bili oni  ili ne bili vjernici.

Vec na pocetku teksta kaze se kako  Kurspahic, bivsi novinar i glavni i odgovorni urednik sarajevskog «Oslobodjenja» u vrijeme jugoslovensko – komunistickog rezima, sa sigurne i udobne distance (u SAD) gdje je otisao 1994. godine, permanento drzi lekcije muslimanima Bosnjacima i Islamskoj zajednici, iznoseci neutemeljene konstrukcije, podsticuci predrasude prema muslimanima, sireci strah oko njih…

Pod broj jedan neistina je da je Kurspahic prije rata pogotovo tokom agresije djelovao iz udobne fotelje jugoslovensko – komunistickog rezima. Kad je velika vecina nas novinara pristala da on bude glavni i odgovorni urednik «Oslobodjenja», u godinama kad se vec nad Jugoslavijom pripremala oluja koja je iza sebe ostavila pustos, Kurspahic je poveo akciju da «Oslobodjenje» kao list Socijalisdtickog Saveza BiH i  glasnogovornik CK Saveza komunista BiH, ukine takvu ovisnost svog medija od politickih vrhova BiH i da u svoj statut unese maksimu kako ce sam kolektiv birati svoje urednike i direktore. Svih dvadeset pet novinara sa podrucja Mostara i Hercegovine kojim sam bio urednik glasali su za ukidanje politickog pokroviteljstva SSRN i SK nad listom u kojem rade. Tako je bilo u Redakciji Sarajevo i svim dijelovima BiH gdje su postojala predstavnistva lista. Pa je «Oslobodjernje» postalo prvi list Jugoslavije koji je javnom odlukom oslobodjen stetnog tutorstva politike. Pa je 1988. godine proglasen najboljim listom u Jugoslaviji od strane radnika kolektiva u to vrijeme jednog od najnaprednijel lista  «Slobodna Dalmacija» u Splitu. Kurspahic nije 1994. godine odmaglio u strahu iz Sarajeva u SAD. Kad je doslo do agresije 1992. godine on je organizovao stampanje Oslobodjenja u podrumima nekad visoke zgrade «Oslobodjenja» koju su Karadzicevi topovi sravnili do podruma, na srecu projektovanog da moze izdrzati i atomske napade. Kurspahic je organizovao, sa ostalim hrabrim novinarima, ulicni rastur i prodaju lista u Sarajevu i ni jednog ratnog dana nije prekinuto izlazenje. Pa je Redakcija dobila Medjunarodnu nagradu i prizanje za hrabrost i dosljednost u njegovanju onog sto pisci tog spornog teksta  izgleda svjesno zaobilaze kao macak vrucu kasu: njegovanje nacionalnog razumijevnja i multietnicke  gradjanske svijesti. Kurspahic je povrijedjen u saobracajnoj nesreci dok je njegov automobil izbjegavao granate i metke snajpera cetnika sa istoka Sarajeva i prebacen u SAD na lijecenje.

Znam iz komunikacije sa kolegama – novinarima, sa muslimanima i ne muslimanima, da je Kurspahiceva ruta idejnog i ljudskog kretanja  uvijek bila «halal destinacija» posmatrano u kontestu istinskih interesa gradjana BiH, a nikad «haram pravac» jednoreligijskog i jednonacionalnog formata.

Nije istina da Kurspahic i njegovi novinari nisu strahovali od «verbalnog delikta» u vrijeme, kako se u tekstu sa naglaskom i apetitom ponavlja, «jugoslovensko – komunistickog rezima», vec su ga  itekako osjecali kao tesku idejno – politicku sjenku nad glavom, bez obzira sto su gotovo svi bili komunistii. Kurspahic je u vise navrata pozivan i u CK SK BIH i u Glavni odbor SSRN da daje objasnjenja za  objavljivanje tekstova slobodnije politicke orijentacije, koji su zagovarali  slobodu javnog izrazavanja i borili se za veci stepen demokratije. Slicna sudbina je pratila i mene kao sefa dopisnistva u Mostaru jer sam u nekoliko navrata grdno ispastao zbog «verbalnih delikata» u svojim novinskim tekstovima. Ali nikad zbog svog «verbalnog delikta» i politickih kaznjavanja nisam zamrzio taj – kako naglasava pisac teksta protiv Kuspahica -  «jugoslovensko – komunisticki rezim».

U tekstu www.rijaset.ba  se navodi kako je Kurspahicu bilo ugodno u foteljama Oslobodjenja i kad su Mladi muslimani i drugi patrioti provodili godine u focanskom i zenickom komunistickom getou.  Kurspahic je u doba pojave prvog talasa Mladih muslimana oko 1947. godine bio nedorasli djecak pa ne pamti to vrijeme. Ja sam kao ucenik mostarske gimnazije prvi put cuo o toj organizacije kad su uhapseni ucenici koji su sa mnom bili u istom Sedmom C razredu, O.B. i E.K., kao inicijatori i osnivaci isturenih grupa Mladih muslimana. Iz radoznalosti otisao sam na sudjenje njima dvojici. U jednom trenutku okruzni javni tuzilac Muhamed Mirica procitao je okrivljenom B. dio teksta iz Deklaracije Mladih muslimana koju je on sa starijim bratom napisao. Koji je glasio: «I kad svi muslimani izginu na bojnom polju u borbi za islam, ostace mladi musliman sa puskom u ruci da dovrsi borbu!» Tuzilac je upitao pkrivljenog: «Posto si ti autor ovog pamfleta, reci nam protiv koga ce ta mladomuslimanska puska pucati? Protiv fasista,  protiv cetnika,  na ustase i hitlerovske zelenokadrovce, ili protiv nekog treceg u 1947. godini, nakon oslobodjenja zemlje?»  B. je uporno cutao a tuzilac je dodao: »Pa zna se protiv koga ce u miru i slobodi pucati. Na narod koji je izvojevao slobodu i ravnopravnost.! A nije vam palo na pamet da ovo napisete u periodu fasisticke oklupacije i pozovete mlade muslimane u zajednicku borbu za oslobodujenje».

Namece se zakljucak,  i tada i kasnije, nakon pojave novih mladomuslimanskih grupa, kako je taj pokret bio naivan i bez pravog cilja, nanoseci daleko vise stetu bosanskohercegovackim muslimanima nego korist. Jer je Narodno – oslobodilacka borba, porazom cetnika u BiH, spasila muslimane jos veceg klanja i satiranja.. Jeste da je komunizam u globalu bio protiv vjera, ali u Novoj Jugoslaviji nije bilo odstrela ni muslimana niti pripadnika drugih religija. Izuzev ako se pojedinci nisu organizovali u grupe koje kuju zavjere protiv drzavnog sistema, sto ni jedna drzava u svijetu ne dopusta.U sustini Mladi muslimani su bili fundamentalna organizacija, organizovana i mobilisana u periodu 1945 -  1950. godina, kad korpusi narodne odbrane Nove Jugoslavije vode vitku za hvatanje ostataka cetnika na istoku Jugoslavije, grupa krvolocinih ustasa u zapadnoj Hercegovini, kad je vec pripremljena Staljinova ofenziva za izdaju Tita i podredjivanje jugoslovenske Partije mocnom SSSR-u uz pomoc informbirovaca. U takvoj atmosferi i Mladi muslimani su objektivno postali izdajnici i grupe koje rade protiv drzave i naroda. Stvar je pjedinaca  sto ocjenjuju da je mladomuslimanska pobuna bila opravdana i patriotska jer je komunizam ugrozio islam. Medjutim u arapskom svijetu je djelovala organizcija Muslimanska braca, takodje u srzi islamska ali i fundamentalna i po mnogo cemu zlocinacka. Pa se vladajuci vrhovi tih islamskih zemalja nisu libili da razbiju te organizacije, da pozatvaraju njihove vodje i osude na smrt one najradikalnije, koji nisu prezali ni od ubijanja predsjednika arapskih zemalja. Da li pisci tog teksta smatraju da je pokret Mladih muslimana bio blagodet za muslimane i pravi vid borbe za njihovo navodno oslobodjenje diktature u vrijeme kad su se tek gradili prvi metri puta u slobodu i bolji zivot? Ja mislim da su bili u najmanju ruku sasvim nepotrebni i stetni, ali posto sam «bivsa komunjara» mozda mi nije vjerovati!

Sta reci na «argumente» iznesene u  tekstu www.rijaset.ba  kako «Kemal Kurspahic  ima pravo cuvati svoju «zamrznutu» pamet u jugoslovensko – komunisitckom frizideru, ali nema pravo zaustavljati «odmrzavanje» bosnjacke pameti od jednoumne, anacionalne i bezbozne ideologije, kao zablude koje su Bosnjaci platili visoku cijenu – genocid».

Kurspahic je svojom akcijom odvajanja lista i kuce «Oslobodjenje» od drzavne i partijske politike pokazao i dokazao da nikad nije imao zamrznutu pamet u jugoslovensko – komunistickom frizideru. Naprotiv i on, i mi svi novinari, i list «Oslobodjenje» u cjelini, dobili su prava krila kada je odluka o «raskidu braka» sa politikom gotovo jednoglasno usvojena. Nije kriv jugoslovensko – komunisticki rezim za genocid napravljen nad muslimanima tokom agresije. Jer da nisu pobijedili Tito, njegovi partizani i komunisti, na celo neko nove «druge» Jugoslavije dosao bi Kralj Petar  Drugi Karadjordjevic a ministar unutrasnjih poslova bi po svoj prilici  bio Draza Mihajlovic. Kada je rijec o tome da je Kurpashicu bilo ugodno u sigurnim foteljama odapinjana strijela protiv kontrarevolucionara, posebno Mladih muslimana, treba onda prema toj logici reci da je ne samo njemu, vec za  oko 300 hiljada bosnaskohercegovackih komunista bilo takodje vrlo ugodna fotelja «vrebanja na mladomuslimansku divljac» – sto je daleko, predaleko od istine. Kurspahic ne gaji nostalgiju za Titovim vaktom jer je on bio kumunisticki, vec ako u njemu i svima nama mnogim  ima nostalgije za tim vaktom onda je to zbog izvrsenog genocida u Srebrenici koji je za Titova vakta bio nemoguc.

Ta vika pojedinaca u IZ i Rijasetu zbog gajenje kulta veselja i tradicije prema Djeda Mrazu spada u djecije igre. Ta zar pisci kolumna sa web sajta  rijaset.ba  nemaju preceg posla od borbe protiv vec udomacene tradicije da se Nova godina slavi ponegdje i uz Djeda Mraza, kojem slavljenici ne pripisuju nikakvu nadnaravnu moc pokrstavanja muslimana, kako to toboz zabrinuti za svekoliki dzemat naricu auteri teksta rijaset.ba. Djeda Mraz je uistinu ustaljena tradicija Evrope, bh. muslimani su dio Evrope, pa zasto ih proglasavti nevjernicima ako su prihvatili jednu naivnu i veselu kultnu dionicu te iste Evrope.

Na kraju te globalne kritike Kemala Kurspahica u pismu se na nekoliko navrata naglasava kako je Kurspahic «posljednji covjek koji ima pravo na racun negativne anlize IZ i Rijaseta ostvarivati licnu korist; posljednji covjek koji moze svoju kitiku proglasavati kao brigu za kolektivnu korist muslimana; posljednji covjek koji ima pravo braniti bosanske muslimane od portala Rijaseta i reisu-ul-ulem.., itd, itd.

Pa ako je on «posljednji covjek odbrane» onda ispada da su «prvi ljudi» zastite svog muslimanstva u BiH pisci na web situ rijaset.ba, sto praksa, nazalost, cesto demantuje. Treba dobro odmrznuti nacionalnu pamet pa dati pravi odgovor ko to zamrzava siroke prostore muslimana i svijeta i BiH.

Zalosno, da ne moze biti zalosnije. Kurspahic je visoki intelektualac priznat medju novinarima i diplomatama Sjedinjenih Drzava i ne samo njih i postovan u javnosti dijaspora i BiH.. Evo osnovnih podataka iz njegove sluzbene biografije objavljenih na internetu:

Kemal Kurspahić

Vodeći urednik lanca nedjeljnih listova “The Connection Newspapers”, osnivač je i predsjednik Instituta za medije u demokratiji, sa sjedištem u Washingtonu. Bio je glavni urednik “Oslobođenja” u Sarajevu od 1988. do 1994.

Dobitnik brojnih nagrada za doprinos slobodi štampe i ljudskim pravima u svijetu, uključujući nagrade: Urednik godine u svijetu 1993. (World Press Review – New York); Nagrada za ljudska prava Bruno Kreisky 1993. (Kreisky Foundation – Beč); Heroj borbe za slobodu štampe 2000. (IPI – Beč) i Busekova nagrada za doprinos boljem razumijevanju u Jugoistočnoj Evropi 2003. godine (SEEMO – Beč).

List “Oslobođenje” je pod njegovim vodstvom dobio najviša priznanja u svjetskom novinarstvu, uključujući i priznanje List godine u svijetu 1992, Nagradu Andrej Sakharov za ljudska prava 1993. i Nagradu slobode u Skandinaviji 1993.

Kurspahić je bio Nieman Fellow na Harvard Univerzitetu od 1994. do 1995. i viši naučni saradnik na američkom Institutu za mir od 1999. do 2000.

Autor je četiri knjige, od kojih su dvije štampane u Sjedinjenim Državama: “As Long As Sarajevo Exists” (Pamphleteer’s Press, 1997) i “Prime Time Crime: Balkan Media in War and Peace” (US Institute of Peace Press, 2003).

Njegovi komentari objavljivani su u najuglednijim listovima u SAD i Evropi, držao je predavanja na najprestižnijim univerzitetima i intervjuisan u programima radija i televizije.

Od 2001. do 2006. radio je u međunarodnoj diplomatiji prvo kao spokesman u Beču, a zatim kao predstavnik za karipski region sa sjedištem na Barbadosu agencije Ujedinjenih nacija za drogu i organizovani kriminal.

*  *  *

Mozda ova biografija za neke ljude sa web sajta  rijaset.ba  ne znaci nista jer su vec Kurspahica ubrojali u protivnike muslimana koji sire strah medju njima. Pojedinci sa web sita rijaset.ba  su preuzeli ulogu da rasplamsavaju politicku atmosferu BiH vezanu uz navodno ponovno tamanjene muslimana u BiH, kao sto su krscani svojeveremeno tamanili i proganjali Jevreje i Muslimane u arapskoj Spaniji. Takva strategija verbalnog podizanja politicke i medjunacionalne, odnosno medjuvjerske temperature i sirenja straha za mogucnost egzistencije muslimana u BiH, najmanje ide naruku muslimanima BiH. I oni koji vode takvu hajku ljuto se varaju u zakljucku da su oni ti koji ce najbolje cuvati muslimane od neprijatelja pa i od samih muslimana, vjernika i onih koji su samo etnicki muslimani.

Religija sama ne moze rijesiti probleme i pitanja zaokruzenja nacionalnog bica jedne grupacije, ma koliko se pojedinci busali u prsa da je to njihova i samo njihova zadaca. Do cilja se stize zajednickim snagama u kojim istaknuti intelektualci imaju posebna mjesta. Kurspahic je jedan medju njima. Kritkujuci pojedince u IZ i njihove ponekd tesko objasnjive izjave i postupke on jaca bitku muslimana za organizovanje jake drzave BiH i strategiju ta da drzava bude zajednica ravnopravnih naroda, nacija i religija, dakle gradjana koji ce ostvarivati punu slobodu misli i akcije, bez bilo cijeg tutorstva u ime religija i njihovih normi, sto ce reci samog Svevisnjeg.

Mugdim Karabeg