Zbogom Asafu Dzanicu, saradniku i prijatelju
Tekst i foto Selena Seferovic
Rahmetli Asafa Dzanica upoznala sam ljeta 2006 u Bosnjackom institutu Adilbega Zulfikarpasica u Sarajevu na promociji knjige “Buntovnici iz Villefranche” francuske knjizevnice i filosofa , autora Louise Lambrichs. Knjigu je napisala u koautorstvu sa Mirkom Grmehom koji nije mogao doci u Sarajevo zbog nekih licnih razloga.
Asaf je bio njen izdavac i urednik, a na promociji su govorili pored njega sama autorica, prevodilac sa francuskog i glumica koja je citala djelove iz knjige. Iako je bila velika vrucina, promocija je bila solidno posjecena, a tu sam poslije dosta vremena vidjela i mog omiljenog pisca iz Beograda Vidosava Stevanovica, koji se doselio sa zenom i sinovima da zivi u Sarajevu iz protesta protiv ratne politike i sveg zla koje je otuda pokuljalo na Bosnu. U tom casnom drustvu bio je naravno i rahmetli Adilbeg koji je kao domacina davao ton citavom skupu, kao i drugi iz intelektualne sarajevske publike. Nakon promocije otisli smo u salon na spratu na odlicnu bosansku kafu i razgovoru nije bilo kraja.
Kasnije sam knjigu procitala u Cikagu i divila se istrazivackoj preciznosti njenih autora, koja mi je poznata s obzirom na historijsko knjizevnicki rad mog oca Mensura Seferovica, takodje autora ozbiljnih studija. Louise sam vidjala kod oficira i dzentlmena generala Jovana Divjaka u njegovoj Fondaciji, dok se spremala na hodocasce u Potocare i Srebrenicu, kao i u jos nekim prilikama zajedno sa Asafom.
Asaf je na mene ostavio utisak pravog finog rafiniranog intelektualca. Poslije sam saznala njegovu biografiju i upoznala bolje njegovo djelo. Prevodilac sa francuskog i na francuski, borac Armije BiH, pravi iskreni tihi vjernik koji nikome ne natura svoja uvjerenja i navike nego ih drzi privatnim i duboko spiritualnim, urednik, suprug, otac, prijatelj.
Njegova djela su veoma znacajna i ostace zauvijek u kulturnoj bastini nase zemlje i govornika bosanskog, srpskog, hvatskog i crnogorskog jezika, ma kako ga ko nazivao. I kako Lejla rece, ‘iza njega ce ostati nenadoknadiva praznina’ Asaf je preveo “Opsadno stanje” roman Juana Goytisola, kao i njegove ‘Sarajevske sveske”, Glosar filma-index filmskih termina, zatim francuskog filosofa i velikog prijatelja Bosne i Hercegovine Bernara Henri Levija “ Ljiljan i pepeo, dnevnik jednog pisca u doba rata u Bosni’ (Mensur ga pominje u svojim knjigama), “Kuran je istina-naucnici pred Kuranom”, “Duhovna snaga odbrane”, “Teorija moderne umjetnosti-jedna strukturalisticka koncepcija”
Ovo je samo mali dio Asafovog opusa, sigurno ce neko ko ga bolje poznaje napraviti finalnu analizu i vjerujem uskoro i objaviti kao Omaz ovom finom intelektualcu i gospodinu.
Nakon sarajevskog susreta uskoro je Asaf dosao u Cikago sa Smailom Cekicem i imali smo u Bosanskoj biblioteci promocijiu Instituta za genocid, kao i “Knjigu nestalih opstine Prijedor”, koju je uredila Munira Fazlic iz Kozarca. Sala je bila prepuna, govornici odlicni, a potom i druzenje u prijateljskom krugu. Za ovu priliku stigla je u Biblioteku iz predgradja Cikagai Asafova drugarica iz gimnazijskih dana kada je saznala da dolazi, a bio je pristuan i nas konzularni tim sa konzulicom Almijanom Rudic koja je sada u Izraelu.
Uskoro su Sanja Drnovsek Seferovic, moja sestra i otac Mensur otpoceli saradnju u Koracima, casopisu koji je Asaf uredjivao, saljuci skoro redovno svoje eseje, komentare, putopise i analize. U jednom pismu koje mi je Asaf poslao kaze kako je impresioniran nasim porodicnim angazmanom, i da su rijetke familije koje proizvode ‘vrijedna djela’ . U Cikago je Asaf dosao sa svojom prefinjenom cerkom Elmom, koja doktorira na Sorboni u Francuskoj, i , ocigledno, i ona ide ocevim stopama, bas kao i nasa porodica. Elmu sam povezala sa Igorom Stiksom, knjizevnikom Sarajlijom, profesorom na Sorboni.
Prije par godina, odlucili smo da pokrenemo i izdavacku saradnju izmedju Bosanske biblioteke u Cikagu i Koraka, tj Udruzenja za cuvanje BH tradicije koju je Asaf vodio, i da objavimo knjigu Mensura Sefervica “Zvjezde stajacice, o zenama iz dva rata 41-45-91-95”, sto smo i uradili i kulminacija je bila promocija knjige u Sarajevu, opet u Bosnjackom institutu, gdje je i Sanja aktivno ucestvovala zajedno sa Asafom, ali ovoga puta, na zalost, bez tad vec rahmetli Adilbega, a potom i promocijom u Bosanskoj biblioteci uz prisustvo autora, porodice, prijatelja, stalnih posjetitelja Biblioteke, Ilinois politicara, Amerikanaca i ostalih stranaca u prepunoj sali Conrad Sulcer drzavne biblioteke grada Cikaga, u okviru koje radi i nasa Biblioteka.Tako ce nasa imena ostati na koricama ove vrijedne knjige kao dokaz nase medjusobne saradnje i uvazavanja. Nakon svake kritike i komentara na Sanjine i Mensurove clanke, Asaf bi nam prenosio informacije, tako da je ta saradnja, narocito izmedju njih bila stalna i aktivna, a Sanja postala jedan od omiljenih autora na naslovnim stranama Koraka. Nadam se da ce casopis Koraci i dalje nastaviti da izlazi, da se ne dogodi isto kao i sa ‘Mostom’ mostarskim koji se nakon odlaska Alije Kebe prakticno i ugasio.
Sam proces saradnje i promocija protekli su na najvisem nivou, bez ikakvog nesporazuma, na obostrano zadovoljstvo. Sa ovih druzenja i promocija imam nekoliko vrijednih slika koje sam poslala na Face book, da zive i da podsjecaju sve nas na divnog covjeka i intelektualca Asafa Dzanica.
Vijest o njegovoj smrti zatekla me je bas izmedju dva pjesnika Hemingveja i Ljermontova. Upravo sam bila napisala Putopis iz Kohimara sa Kube gdje sam izucavala Hemingvejev boravak na ostrvu, i mog boravka u Pjatigorsku na Kavkazu u Rusiji gdje sam obisla muzej kucu Ljermontova i o tome napisala esej, kad mi Mensur rece , ‘javi se Asafu i posalji mu te tekstove za Korake, bice mu drago’.
I utom vijest, Sanja place ”………pa kako je moguce da Asafa vise nema. Iza njega ce ostati velika praznina, za njegovu porodicu, za Bosnu i Hercegovinu, za njegove prijatelje i postovaoce njegovog stvaranja medju kojima sam i ja. Asaf se borio za Bosnu i Hercegovinu kao borac Armije Bosne i Hercegovine, i njegovao njene tekovine kao glavni urednik “Koraka” koje izdaje Udruzenje za zastitu tekovina borbe za Bosnu i Hercegovinu. Sto vise vrijeme bude prolazilo , vise ce nam nedostajati………”.
Zbog Asafa sam pocela da preispitujem definiciju prijatelja. Pa ko su nam prijatelji, da li ljudi sa kojima saradjujemo, koji nas inspirisu, od kojih nesto mozemo nauciti ili oni sa kojima ponekad samo provodimo vrijeme jedni pored drugih, i zakljucih-iako se privatno nismo druzili, ni porodicno, sigurno je Asaf Dzanic veliki prijatelj i saradnik porodice Seferovic
Zbogom dragi prijatelju…
