Friday , 26 May 2017
Blic Vijesti
Home » Mensur Seferovic » Neminovno finale nacionalistickog ludila
Neminovno finale nacionalistickog ludila

Neminovno finale nacionalistickog ludila

 

Resekcija ,,slucaja Karadzic,, (2)
Kako svijet i sami Srbi ocjenjuju ulogu Karadzica i ponasanje srpske desnice i ljevice u protekloj agresiji Pise: Mensur Seferovic

NEMINOVNO FINALE NACIONALISTICKOG LUDILA

Pise: Mensur Seferovic

 “Kako, cu, covjece, biti srecan”

Tada se na vukovarskom ratistu pojavilo cetvrdesetak partizanskih ‘bombasa”, bivsih starjesina ni vise ni manje nego Prve proleterske brigade da bi podizali moral klonulih vojnika Jugoslovenske/srpske vojske i paravojnih dobrovoljaca sa cetnickim kokardama, protiv kojih su se, da apsurd i ironija budu vece, u Drugom svjetskom ratu cetiri godine borili zajedno sa svojim saborcima Hrvatima, Bosnjacim i ostalim narodima protiv fasizma, Njemaca i njihovih savjeznika, ustasa, cetnika, istih tih kokardi. Medju njima je bio i glavni lik moje knjige Iskusenja, pukovnik avijacije i narodni heroj , pokojni Petar Radevic kojeg sam pokusao da ubjedim da ne ide, da se ogradi od takve politike koja kompromituje citav njegov dotadasnji zivot, ali bez uspjeha. Nastao je i novi termin “crveni cetnici”, bivsi partizani komunisti- sada srpski nacionalisti.

Ipak, bili su to i prvi nagovjestaji da se ubuduce nece moci bas tako lako i bas sve kako su ocekivali kreatori rata masovno voditi mlade ljude na ratne klanice. Takodje je postalo kristalno jasno da se u udarnim grupama dobrovoljaca okupljaju mahom ne ratnici vec okorjeli pljackasi i probisvjeti, “vikend cetnici”, cija je hrabrost iskopnila u sudarima sa nepokolebljivim braniocima kucnih ognjista. Ali isto tako i dalje je bilo uocljivo da su u Vukovarske varnice ratnog otpora tokom slijedecih ratnih i poratnih godina bivale prigusivane mitinzima ultranacionalista, ratovodja i bubnjara, tadasnjim rezimskim satrapima na istocnim i zapadnim stranama.

“Kako cu, covjece, biti srecan kad se u ovom nasem Beogradu najvise prica o izmjenama granica unutar zemlje! Zar da svoga sina saljem da postavlja barikade i hajdukuje za racun nekih lidera i sumnjivih planova toboze u ime srpstva i jugoslovenstva a sustinski protiv toga. Kako cu biti srecan kad vec vise od tri godine ne cujem lijepu rijec o Hrvatima…Postali smo zarobljenici nacionalizma, nema brane ludilu, sludjenih je sve vise, neka nam je Bog na pomoci, spasavace nas Ujedninjene nacije…”, oglasavala je covjekovu muku tada vec uveliko proganjana Nedeljna Borba, ubrzo potom preuzeta u rezimske ruke.

 Neiskazane muke

“Da vam kazemo i to da je oko nas sve manje razuma i pameti, svakojake medje su do te mjere udaljile ljude da su im i noci i jutra prepuni neke neiskazane muke, zavisti i jagme”, pisali smo iz Beograda sinu, cerki i zetu u Cikago, drugoj cerki i zetu u Pragu, gdje su se sve vise okupljale grupe i pojedinci izbjeglih mladih i skolovanih ljudi, sto je bio i vid njihovog otpora ratovodjama pod nacionalnim i drzavotvornim zastavama.

Jedan od izbjeglica u Becu, moralni i ugledni akademik Bogdan Bogdanovic, bivsi gradonacelnik Beograda, zacudjen, pita se «sasto u Beogradu Krika nema, zasto se ljudi ne okupe i kazu Stop, mi nismo za ovu vlast i ovaj rat”.

Raspolucenim Beogradom i Srbijom tekle su dvije kolone, jedna uzarena i vodjena nagonima rezima, druga malobrojna, svojom mukom i zeljom za mirom, radom i skolovanjem.

“Zastrasujuce su mase kad ih vode izopaceni glavari”

Posmatrala je taj uzbudjeni srpski svijet i Florens Artman, protjerani novinar pariskog dnevnika “Le Monde” i dugogodisnji portparol Haskog tribunala, ciji je moto njene knjige citat iz Euripidove drame Orist: “Zastrasujuce su mase kad ih vode izopaceni glavari”. Pratila je te glavare i na Osmoj sjednici srpskog rukovodeceg jezgra politickih mocnika, vjerujuci da se zaludjenim masama, izopacenim glavarima, nece pridruziti misleci i moralni ljudi tog podneblja.

I dogodilo se, cini se, izvjesno srpsko razvedravanje: bez obzira na ratnicke prijetnje i strasti radikala, nakostrijesene kolone svakojakih “patriota” i ekstremnih navijaca, sa njihovim nacionalno-sovinistickim parolama, demokratska Srbija je progovorila glasackim listicima opredjeljujuci se za evropsku politicku kulturnu i ekonomsku orjentaciju, velikim dijelom zahvaljujuci upravo mladim ljudima, njihovoj izrazenoj zelji da zive u miru sa okolnim susjedima, da vise ne zele da budu topovska hrana i izmanipulisana masa republickih lidera.

U medjuvremenu su dogadjaji tekli u BiH svojevrsnim tokom ispisujuci cuda bosankog otpora, godinama ratujuci protiv “srpskih vukova i hrvatskih sakala”, zateceni izmedju srpske scile i hrvatske haribde, u zlo doba kada su se “Tudjmanove i Miloseviceve zvijezde sastale na nebu iznad BiH, ali su tu i potamnile”, zapisao je sarajevski kolumnist Gojko Beric.

Politicki slijepci

Tako se docekao i dejtonski mirovni ugovor i okupljanje u pariskoj jelisejskoj palati u kojoj je receno da je “cilj Bosna i Hercegovina cjelovita i demokratska drzava, visenacionalna zajednica i otvoreno drustvo, da se borba nastavlja miroljubivim sredstvima, ne silom oruzja, nego snagom ideja i duhom”

“U svijetu kakav jeste Bosna se boljem miru nije ni mogla nadati”, rijeci su Alije Izetbegovica koje je iz Dejtona novembra ’95. ponudio svome narodu.

I, evo, protekle su mnoge godine a u BiH se nijedan topovski plotun nije oglasio, nijedna zrtva saveznicke vojske i gradjana nije pala! “ Za mnoge od nas”, govorio je predsjednik, “ Bosna nije samo domovina, Bosna je ideja, to je vjera da ljudi razlicitih vjera, nacija i kulturnih tradicija mogu zivjeti zajedno”, pitajuci se :“ Hoce li tjeskobe pojedinaca rusiti ono za sta su ginuli nasi vojnici”, insistirajuci da “cjelovite Bosne nema bez Srba i Hrvata”, da “ko to ne vidi, politicki je slijepac”.

Njegov licni prijatelj i cesti posjetilac Sarajeva francuski pisac i filosof Bernar Levi, bivao je u ratnim i poratnim godinama i u Beogradu , pa se tako i 20. decembra 2001, nakon dvocasovne projekcije njegovog filma Bosna, obratio okupljenim Beogradjanima, (njih oko 400, mahom mladih ljudi), podsjecajuci ih i na njihova necinjenja u vrijeme opsade Sarajeva i zlocina u Srebrenici, ne zaboravljajuci da novinarima kaze:” Ali, odlazim iz Beograda sa stvarnom nadom…Mislim da je proces izbacivanja malih Milosevica iz glava poceo i da ce i zavrsiti uspjesno. Siguran sam u to… Sada morate da se suocite s tim. Bice to vrijeme bolno, sa puno patnje…”.

Filosof je ocigledno uvjeren da ce svijet kojem se obraca u dogledno vrijeme preispitati i procijeniti sve sto se dogadjalo i u cemu je ucestvovao, da ce dozivjeti katarzu kao “ psiholosko-filosofski pojam koji znaci prociscenje”, kao specificno estetsko znacenje kako ga je izlozio grcki filosof Aristotel u svojoj Poetici, da procisti, rastereti dusu od stetnih efekata”

Karadziceve “ciste ruke” i naknadna dokumentacija”

Zivot kojim zivimo kao da na to izvjesno razvedravanje i upucuje, jer, evo, nakon 13 godina hajdukovanja i svakojake jatacke podrske “najveci srpski junak” Radovan Karadzic nasao se u haskim zatvorskim celijama i u svom starom drustvu Seselja, Krajisnika, Zupljanina, Gajica, i drugih cetovodja i ratovodja, a malo je falilo i svog vrhovnog sefa, samog Milosevica.

Dogadjanja i cutanja ukazuju i na to da beogradski novinski i televizijski rezimski izvjestitelji, “ cija je glavna funkcija da razdrazuju narod i da huskaju na one kuda im nevidljivi prst ukaze”, i dalje, vec godinama, istrajavaju u svom lagarenju i sasipanju maglene prasine na zaludjene poslusnike i sljedbenike prevazidjene retorike dobrog dijela politicke elite i njihovih ulicnih bubnjara.

Naislo je i vrijeme da “onog trenutka kad se u Srbiji covek proglasi za srpskog patriotu, stice pravo da radi sta hoce”, zapisao je usamljeni posmatrac dnevnih dogadjanja Petar Ignja, obracajuci se zahuktaloj masi: “Kaze otac Panglu, u KUCI Kamijevoj, neveselom stadu:’Braco moja, snasla nas je velika nesreca, braco moja, vi ste je i zasluzili”.

Jedan medju njima, aktuelni beogradski novinar i pisac Marko Lopuzina, u uvodu svoje knjige “Radovan Karadzic- najtrazenija srpska glava” (objavljena 2001.), obavijestava da je novembra te godine u Beogradu osnovan Svetski komitet za “ istinu o Radovanu Karadzicu, sa ciljem da prezentuje dokaze o Karadzicevoj nevinosti i besmislenosti poternice Tribunala u Hagu i Interpola u Lionu”, da je ta “knjiga autorov prilog istini”.

Na kraju knjige, gdje citaocima Radovan Karadzic porucuje da se u Republici Srpskoj “krece(m) po svojoj zemlji kao po svojoj kuci”, objavljene su i dvije Karadziceve naredbe ( 11. marta 1993. i 18. maja 1993), kao “dokaz” zakonitosti i njegove bezgresnosti. U toj drugoj naredbi doslovno ( i samo toliko) ukazuje se “Ministarstvu unutarnjih poslova Republike Srpske (n/r ministra Adzic Ratka) da “se obezbjede svi vjerski objekti u tom gradu i okolini, i zastite od ucestalih teroristickih akcija”, uz zakljucak:”Naredbu izvrsiti odmah i o preduzetim mjerama me izvjestiti”.

Nekoliko dana ranije ( 7. maja 1993), usred Banja Luke srusena je najmonumentalnija banjalucka dzamija Ferhadija, izgradjena 1579. godine, a iste majske noci dignuta je u zrak i njena posestrima-Arnaudija, a ubrzo sa zemljom je sravnjeno svih 16. banjaluckih dzamija.

Ta providna igra sa Karadzicevom naredbom da se “obezbjede svi vjerski objekti” uludo je sracunata, ta naknadno srocena dokumentacija o cuvanju vec srusenih vjerskih objekata, jer svijet je, iako sa zakasnjenjem, shvatio i saznao da su svugdje gdje je stigla Karadziceva i Mladiceva vojska tokom rata 1992-95 sruseni svi muslimanski sakralni objekti, kao u okrugu Banja Luka u kojem je od ranijih 224.000 Bosnjaka ostalo do poratnih dana 13.000, od 207 dzamija ne ostade nijedna ( nakon rata neke su obnovljene, ali ne i Ferhadija) ; od preko 200 imama, ostalo je samo sest…” Tako je ispisan dnevnik BH ratnog zlocinca, kreatora i organizatora genocidnog satiranja.

“Ja sam savrseno miran. Ja sam nevin covjek. Ja sam covjek koji vjeruje u Boga”, jednom prilikom je Radovan Karadzic rekao za sebe, kako pise u prvoj recenici uvoda pomenute knjige.

“Ta moja politika, da ne reknem laz!”

Pred sudijama Haskog tribunala je, ukratko, veliki manipulator i prevarant svake vrste, spreman da mjesecima zamajava svakog zivog stvora.

U mojim rukama je i knjiga akademika- knjizevnika Vladimira Dedijera “Knjizevnost i istorija”, objavljena 1985, u kojoj govori o Memoarima Prote Matije Nenadovica, u kojima prota “ otvoreno priznaje da je u datim situacijama morao i da ‘govori neistinu radi opste stvari’, a zatim:”On, na primjer, kaze kako su vodje ustanka nadmudrile austrijskog generala i dahijske predstavnike na sastanku u Zemunu…’ Prota dalje prica kako je vodio Del Ameta po Srbiji, predstavljajuci ga kao sina Mustafa –pase i sultanovog predstavnika. On pravi spisak laznih podataka da su Turci popalili u Srbiji sve crkve i manastire i tu predstavku podnosi ruskom caru, jer je znao za bolecivost toga carstva prema pravoslavnoj crkvi kao instituciji…I konacno, Prota otvoreno prica kako je narod pljackao u prvom ustanku, i to ne na jednom mestu, nego skoro u svakoj prilici posle pobede nad Turcima. Velicina Protinih memoara jeste bas u tome sto on pise onako kako je bilo… Retko se moze naci koji drugi pisac memoara koji ce tako duboko i iskreno znati da se osvrne na ono sto je radio i da uzvikne kao nas Prota:’Ta moja politika, da ne reknem laz’…Nije cudo sto je Prota, kao umeren covek, odlucio da objavi svoje Memoare tek posle svoje smrti”.

Tako je to bilo prije dvije stotine godina, a danas, u nase doba?

Demistifikacija lazi koja je obisla svijet

Srebrenicku dramu “ gospodari rata Milosevic , Karadzic i Mladic docekali su planetarnim lazima, sinhronizovanim propagandnim nasrtajima koji su dosezali do Ujedninjenih nacija. U to vrijeme je “Oslobodjenje” objavilo da je Milosevicev diplomata Vladislav Jovanovic, ministar spoljnih poslova SRJ,” pismom obavijestio Savjet bezbjednosti da su muslimani koji su ubijeni od muslimanskih, a ne od srpskih snaga koje su zauzele to mjesto”, da je “ taj pokusaj da se odgovornost za masovni zlocin prebaci na zrtve, americka ambasadorka Madlen Olbrajt je okvalifikovala rijecima:”To je velika besmislena laz. To vrijedja inteligenciju clanova Savjeta bezbjednosti…”

Kakva je bolest zahvatila ljude i odvela ih u izoblicenost, u svojevrsnu tragikomediju, svjedoci Danica Draskovic, clan Glavnog odbora SPO, koja je u “Svetlosti” govorila ( a nezavisno Vreme prenijelo 31. marta 1993):

“Jedan nas clan, milicioner, koji je bio na Kosovu, kaze da je cuvena fotografija Zena sa djecom i puskom na ledjima iz sela Prekala, koja je obisla svet-montirana.Zena je krenula na njivu. Fotoreporter je hteo da je slika, a komsija joj dodao pusku. I nastala je fotografija. Posle toga, zena je dobila pomoc, gradjevinski material da napravi kucu, nastala je euforija. Komsija koji joj je dodao pusku tuzio je i trazio pola. Oni se tuze i to u selu svi znaju. To je strasno. Kako se sve demistifikuje!”

Sta je sve strasno, saznacemo ubrzo iz sudnice Haskog tribunala.

Mensur Seferovic

Cikago, avgust 2008.

Autor teksta je 83-godisnji Mostarac, pisac 22 knjige. Zlatnu znacku Oslobodjenja dobio je 1986. godine “ za dugogodisnju uspjesnu saradnju i doprinos u razvoju ovog informativnopolitickog glasila”.

Share Button