Friday , 26 May 2017
Blic Vijesti
Home » Dnevnik stare frajle » Sarajevski taxi
Sarajevski taxi

Sarajevski taxi

Oni su prvi koji mi požele dobrodošlicu pri mom povratku u Šeher. Razgovorom koji lako kreće,opuštenošću, povjerenjem koji mi ulijevaju i ukazuju, svaki puta učine da osjetim da mi je i moje Sarajevo raširilo ruke i da sam stigla kod sebe.
Njima, čuvarima na kapijama duha našega grada, evo, sa prijateljskom posvetom, ovo nekoliko zapisa……
SARAJEVO NOW: Pred ponoć izlazimo nas tri izNarodnog pozorišta dobro u zanosu nakon «Evgenija Onjegina».
Sarajevo noću se u svoj svojoj ljepoti prostrlo pred nas, onako kako ga volim još od studentskih dana ipovrataka u sitne sate iz Steleksa. U ulici od pozorišta prema
Titovoj otvorena picerija, u njoj red ljudi čeka na komade u trokut rezane ogromne pice, zaljevene zelenimsosom od peršuna, bijela luka i maslinova ulja…
Ali tu ne služe Sarajevsku pivu! Razmišljam ima li smisla kupiti pive u otvorenom marketu na drugoj strani Titove i popiti ih sjedeći na platou ispred nekadašnje Sarajke.
Teško odustajem, bojeći se da to nije suviše slobode od tri ženske u sitne sate u skoro pustom gradu.
Taksista, prosijed pomršav vozač žutogsarajevskog taksija nas vozi preko Švrakina prema Dobrinji. Pitam je li mu kasno, a on odgovara da samo noćui vozi!
– Kako izdržite, čudim se, zašto se maltretirate da ne spavate noću, svjetlost čovjeku treba.
– Makonstantno sam malo pospan, odgovara , ali vrijedi se naviknuti, malo pošuti pa dodaje gledajući ravno u cestu Gospođo, jeste li primijetili da papci noću rano idu na spavanje?
– Nemam pojma, odgovaram.
– E pa ja vam kažem, papci idu rano u krevet i zato ja noću vozim pa sam miran da ih ne gledam poSarajevu!
Nasmijemo se i ja pomislim na naše propušteno pivo na platou nekadašnje Sarajke. Možda smoipak mogle sjesti i guštati u tišini noći, ako tad papci spavaju.
BOLJE DA SMO IZMIJEŠANI: Sjedam u taksi kod autobuske ispod Merkatora na Dobrinji, idem na stanicu. Sjedim naprijed, ne moram se vezati, mogu pušiti i sve vrijeme pričati sa vozačem. Ma gdje to još ima u svijetu?
Kratak razgovor o vremenu i već prolazimo kraj vehabijskog sivog kompleksa kod Nedžarića, na ulicigrupa bradatih muškaraca razgovara, ne zna se čija je brada ružnija, dlake na sve strane, razletilese, valjda je takav propis.
Malo postrani tri upakovane hanume u crno i jedna pobuljena i u nekomuskom roza “kompletiću” do zemlje.
– Bože moj, nikako da se naviknem da ih gledam, kažem taksisti.
On malo makne glavom ustranu i potvrđuje:
– Ni meni nikako ne ide u glavu što će im ovo, eto davno smo imali bradate četnike i ustaše, valanije trebalo da dobijemo bradonje i na muslimanskoj strani!
Dok vozi kraj duge betonske zgrade televizije Sarajevo sjeti se da doda:
– Ma dobro ste vi i prošli gospođo. Treba zahvaliti Bogu da imamo pravoslavnih i katolika uSarajevu,da nisu svi otišli, jer da ih nije, ovi Novi Naši bi vas sve upakovali ko one hanume odavno,a nas natjerali da zabradatimo! …
– Ko bi nas to pokrio, pitam, a on će,
– Pa vidite koliko su samo zauzeli Sarajevo: Izetbegovići, Cerići i ovi njihovi? Odavno bi oni od vasnapravili crne hanume da nije i ovih naših drugih …

MELEK ZEĆO: Izađoh iz kuće zaboravivši provjeriti jesam li ključ iz vrata izvadila, automatska brava se zalupi za mnom i ja ostah ispred sopstvene kuće na zimi praznih ruku! Drugi ključ je kod dajdže naBjelavama, nazvah ga od komšinice.
– Ne brini, kaže dajdža, pozvaću taksi da ti donesu ključ da ja ne hodam, čekaj tu kod telefona, javiće se kad stigne u blizinu.
Poslije malo više od pola sata telefon zazvoni, nepoznat glas:
– Nerice, dušo, jesi li se smrzla, evo mene kod Gimnazije za dvije minute sam tamo, siđi pred ulaz u kuću.
Iz crna merđe, lijep taksi, izađe mlad, krupan čovjek široka osmijeha i topla pogleda pa mi kaže:
– Hajmo vidjeti jeli ti ostao ključ u bravi, ako jeste valjaće naći koga da razvali vrata. Ne brini, imam ja raju koja i teške sefove otvara a kamoli ovakve brave.
Ja manja od makova zrna, kud ću sopstvenu kuću obijati i to još od nepoznatih ljudi! Dođosmo dovrata , ja dajdžin ključ u bravu sa bismilom, vrata se otvoriše. Zećo se nasmija:
– Ma znao sam ja, ja sam ti bona sretne ruke, svi me zovu Melek!

Neise, nađem nekim čudom na stolu ključeve, zatvorim kuću i krenemo u grad.
Na Marindvoruprolazeći kraj nove zgrade što se pravi na nekadašnjem prostoru Magrosa pitam Zeću ko to graditu grdosiju?
Odgovara da se priča u čaršiji da su neki Kuvajćani to finansirali ali haj vjeruj, šta ćeKuvajtu ovdje da zarađuju, spominje se da je Bakir Izetbegović iza svega.
-Ma neka i Bakira ali brate što nam malo ne odvoji za Zemaljski muzej, pa Umjetničku Galeriju, paArs Aevi kažem glasom gorčine za pobune.
A Melek Zećo će uz smijeh:
– Gdje si bona vidjela da onaj ko juri paru ima vremena za kulturu? Bolje pogledaj moje kulture,
pa podiže fotografiju sa tri prekrasne ženske, suprugom i kćerima koju drži kraj mjenjača da se i ja divim njihovoj ljepoti.
– Asli je tako, nasmijah se iuto istigosmo.
SEFTE: Sestra i ja stigle smo u štampariju na Ilidži po tek štampane knjige ali bogme, niti su torbe dovoljne niti možemo ponijeti toliku težinu. Naruče nam taksi i ubrzo stiže po nas,
mlad lijep taksista koji nam pomaže unijeti knjige u auto. U vožnji, pri izlasku sa Ilidže, upita jesam li to ja to nešto pisala. Odgovaram da jesam: «Pjesme Ostarjele frajle» .
– Možda imaš godina ali bogme nisi za odbacit, primijeti pogledavši me taksista, nasmijemo se svi a j
a odobrovoljena pitam hoće li da mu jednu pjesmu pročitam, klimne glavom i ja tako idući prema Dobrinji čitam «Sarajevo».
Kada završim pohvali me, ova ti prava, veli, nije ono uzdasi o ljubavi nego pametno pravo. Malo pošuti pa upita: – Koliko košta knjiga, ja bih je kupio sebi i žena mi voli pametnu poeziju.
– Sefte si mi, odgovaram, pokloniću ti od srca knjigu, ako hoćeš i posvetu ću vam upisati.
Tako i bi, on nam pomože sve knjige odnijeti čak do vrata stana pa mi odgurnu ruku da platim i kaže : – Pusti bona i ti si meni sefte jutros, nek nam je oboma u hajru.
Ode, a nama osta ljudske ljepote puno jutro.

Nermana BEGAGIĆ

Share Button