Monday , 20 November 2017
Blic Vijesti
Home » Blic vijesti » Basta
Basta

Basta

Nerama Begagic

Ljeto je 2014, još jedan  juli u tuđini (doduše nakon tolikih godina sve je, čak i Balkan, postalo jednaka tuđina). Jutros kiša pada i oblaci se spojili u sivilo nad gradom. Da je još moja otišla bih do nje i sjedila pod orahom, gledala kako kiši i nadala sa da neće predugo da ne bi, previše natopljeno vodom, povrće u rastu počelo trunuli. Prošle su godine otkako su mi i nju uzeli, i više ne idem do tamo i ne plačem kada pomislim na nju. Kao i sve drugo smjestila se u dio ovoga života, dio prošlosti od kojih sam sastavljena…jer sve što dođe i ode imalo je svoj tajni rezon boravka uz nas, i poslije, po tragu koji se ostavilo u nama  znamo zašto je u suštini tu i bilo.

A bilo je da sam u 1995.oj godini počela  da gubim dah. Znala sam ići ulicom i osjećati kako mi se pluća sužavaju i da imam sve manje zraka u ovoj zemlji. Rat je još uvijek trajao, pokušaj dogovora između zaraćenih snaga u BiH je davao nade, prekidi vatre a onda opet nastavljanje. Sanjala sam svoje u Bosni … peta godina kako ih nisam vidjela…

Jedan dan šetam sa Emirom  pored rijeke koja protiče na sto metara od solitera u kojem stanujem sa djecom. Idemo lijevom obalom uzvodno, desno od nas su ograđene  bašće. Na kraju utabana puta je napuštena velika bašta a onda gospodarska zgrada upola izgorjela  oko koje su se savile lijane i zelene grane ušle kroz prozore bez stakla.
Ulazim u baštu i sjedam na neko drvo,  kažem Emi da to bude naša zemlja.
Ni deset dana poslije Mišel, rodica moje Brigitte koja se trudi da koriguje moj francuski, a kojoj pričam o želji da imam svoju baštu na pijaci sretne poznanicu koja sa braćom ima negdje komad zemlje naslijeđen od roditelja.  Mišel je pita da li bi mi dali tu zemlju na korištenje , isti dan vodi me tamo: To je ona bašta u kojoj smo Emo i ja sjedili!

U Leroy Merlin od ono malo para što imam kupujem lopatu i velike makaze, kramp i paket velikih vreća za smeće, gumene rukavice.  Valja mi prvo očistiti baštu od smeća, nabacanih praznih flaša pive i jeftinog pjenušava vina koje su ispili  SDF koji su spavali često u malenu šumarku u uglu bašte od nekih 600-700  kvadrata svoj zarasloj u korov i travu. Svaki dan ujutru uzimam svoj sav zahrđao biciklo od 20 i kusur godina koji mi je neko dao, stavljam na njega alat  i idem u baštu da čistim.  Skupljam vreće i vreće smeća. čak i bačena klozet papira, novina, starih krpa…. stakla…
Onda dolazi  na red čupanje visokih suvih  stabljika izđikljale trave.  Usred bašte izranja  mlado stablo jorgovana, u dnu šumarka divlja trešnja i još jedan jorgovan . Uz živicu kraj ulaza je krušćić a sa druge strane u uglu stablo oraha i lješnika . Sva je bašta i svo drveće prekriveno nekom otpornom lijanom koja se zeleni a kada priđeš bliže vide se njeni kraci sa malim zakačkama na drveću, penje se i pokriva grane.  Sad tu lijanu tražim , režem joj grane, vješam se svom težinom o nju, vučem da se oslobode krošnje… ne odustajem. April je 1995.  Dio bašte do oraha je pun stabljika maline koja se sama od sebe širila. Nalazim i šljivu ispod koje od komada velikih metalnih  ploča pravim kolibicu. Svašta od materijala nalazim okolo napuštene gospodarske kuče. Svaki dan idem tamo i rovim po gomili kisla namještaja , ulazim u sobe izmičem popadale grede.

Od komada nađene žice popravljam kapiju na bašti i na nju uplićem cvjetiče od raznih boja komada žice, onda kopam rupu za lišće i grane koju pokrivam metalnom pločom. Sada treba izvući iz korjena čičak  i bijele razgranate svuda korjene žare. Ne gubim odlučnost da sve uredim.

Radim u svojoj bašti od jutra do mraka, svo tijelo me boli. Svaki drugi, treći dan idem u apoteku da mi pomognu sa nekom masti … U šumici  bašte pod orahom  sam iskopala trap za alat u koji ostavljam i pivo. Na kraju dana kada sunce počinje da zalazi iza krovova susjednih kuća ja sama sjedim u bašti , otvorim pivu i pijuckam. Znam i da zapjevam  jer eto, ovo je sada moja zemlja.

U baštu sam ušla puna uvjerenja u moje snage i sve tako ide jedno vrijeme …. čupam motikom busenje trave, okrećem i sitnim zemlju, donosim sjemena : Salata, mrkva, radič. krastavci, tikve… luk, grašak … Kupujem vreću krompira u posluzi pa je stavljam da proklija kraj radijatora. Kopam polutice u zemlju … Čak kupujem i nekoliko sadnica paradjza, kupusa, graška  i paprike. Sve počinje da raste, pola bašte imam lijehe , pola sam ostavila travu, imam čošak čiste žare, pa maline, pa topinambur koji điklja u visine.  Svaki dan mi bašta daje nešto što nosim kući i sve ,je , mislim mojih ruku djelo.
Rijeka je odmah iza staze koja vodi kraj bašte. Našla sam stare kofe za vodu i kreč, oprala ih i sada svako jutro lovim vodu u riječi, zabacim kofu na kanapu i vučem prema sebi. Donosim i kanistere sa vodom od kuće da njome zaljevam salatu … Sve buja sve krene a ja sretna u mome raju … Salate ima toliko  da je ne možemo pojesti, sada stavljam povrće u korpu na biciklo i nosim poznanicima koji su nekada meni pomagali … radujem se da i ja dam ljudima nešto.

U ljeto stiže suša. Teško mi je isčupati korijene žare i sve teže čičak koji se stalno vraća. A onda konačno kiša počinje padati. Trčim taj dan do bašte i stojim pod krošnjom oraha, izlazim I ja na kišu, kisnem  pa se radujem. …. Ali kiša ni sutra , ni prekosutra ne prestaje ni još pet dana …pada bez prestanka. Moj grašak sav pao na zemlju, salata izđikljala, veliki listovi  tikvi pobijelili od nečega iz kiše. Osmi dan padanja sam tužna i plaćem sa baštom , ništa ne mogu protiv kiše.

Prestalo je padati i ja sam uspjela za dan iz mokre zemlje izvući sve korjene žare. Na glave čička sam stavila prazne konzerve da ga utuši, ne može drugačije. Mnogo stabljika salate , graška sam pokupila i bacila.  Sjedim umorna predveče na zemlji kod kolibe  i mislim kako sam samo dio bašte kao svaka biljka u njoj,  nisam ovdje gospodar. Sa zemljom tek dišem.

Sutra ujutru sam stigla , sunce je već obasjalo,  vadim alat iz trapa i spremam se za posao kad ugledam nešto veliko crveno u drugom kraju bašte iza aleje luka.   Idem polako do tamo a sve više nazirem konture velika cvijeta niklog  niodkuda . To me moja bašta nagradila, mislim mirno  i nasmiješena, tiho sretna srcem zahvaljujem,  nastavljam rad ….

Smanjila sam se, potpuno  izliječena od sebe posebne i ljudske veličine. Osjećam se dobro došla, dio sam bašte i jedna od toliko života u njoj. Nikada više od tada nisam bila ni sama ni ista.
…………………
U zimu tu  godinu u januaru  sam sama pješaćila  pored Kanala do malog mjestašceta Corbohem pored grada.  Prešla sam most i sa strane ugledala ozelenjele grane niskog rastinja pored ceste. Nisam odolila, otkinula sam tri listića da ponesem do svetišta u selu   i onda otkrijem da svim srcem sretna zahvaljujem drvetu na daru i da ga pozdravljam ….

Share Button