Wednesday , 13 November 2019
Blic Vijesti
Home » Blic vijesti » Hanin mejtef

Hanin mejtef

Hanin mejtef
 
Ilegalna tehnika, poznata kao skrivena štamparija u Mostaru u II svjetskom ratu (oktobar 1940 –februar 1945), štampala je bez prekida BILTEN i druge tekstove i bila politički i  moralni svjetionik u antifašističkoj borbi protiv okupatora i  njegovih saradnika u porobljenom dijelu Evrope.
Kako je stamjeno jezgro djelovalo tokom rata (ko je pisao i rasturao štampane tekstove, policiske i druge potrage, hapšenje jednogčlana iz kuce Muštrovića u kojoj je bila štamparija, vatra i zrnija u bunkeru, stroga konspiracija, nabavka papira i boja) zapisano je u knjizi Skrivena Tvrđava (štampana 1982 na 252 stranice) autora Mirze Muštrovićčlana porodice Muštrović sa šest Partizanskih spomenica 1941, sa odgovornim urednikom Mensurom Seferovićem.
Hanin mejtef predočava lik Hane Muštrović, majke četiri sina i četiri cerke, njeno originalno angažovanje u radu svoje djece u sudaru sa nacistima i fašistima u opasnom ratu i nevremenu.
 
U novom bunkeru
Hanu su znali u njenom kraju Donjoj mahali da zna Kur’an kao da se sprema za hafiza, koji ga zna napamet, po kućama je održavala mevlude i hatme, poput očeve majke Mustuše, koja je imala svoj mejtef.
Prve godine tehnika je radilla u jednoj sobi i u štali sa tri krave, koji je završen na dan napada njemačke armije na Sovjetski Savez.
Bunker je s vremenom postao nepodesan, nije imao dovoljno zraka, lampa i smrad su gušili, ulaz u bunker morao se držati otvorenim.
U bunker se dalje nije moglo izdržati. Kopanje novog skloništa, prema Džemalovoj zamisli, počelo je početkom 1942. godine. Osmog maja je sve bilo gotovo. Ni najvještiji agenti nisu mogli otkriti sklonište, čije je gradjenje bilo malo majstorstvo. U novopodignutom predsoblju pod namjerno nije napravljen od dasaka. Ostavljen je u sitnom pijesku. Stare kamene stepenice su dignute i umjesto njih stavljene drvene, koje su vodile do prvog sprata.
Ispod stepenica se bijelio pijesak, a ispod njega novi bunker. Kako se moglo dospjeti  do njega? Trebalo je izvući prvu i drugu stepenicu, pa na odredjenom mjestu razgrnuti pijesak , zemlju, kamen, a onda bi se ukazala gvozdena poluga. Ko dosegne do nje- lako ce se  naci u bunkeru. Polugom se dizao poklopac. Onaj koji se nalazio u bunkeru posebnim znakom je bio obavještavan o otvaranju poklopca.
Bunker se nalazio “duboko” ispod površine zemlje. Bio je dugačak dva i po metra, širok metar i po, a visok metar i četrdeset santimetara. Zrak se dovodio kroz kuhinjski dimljak, koji je napravljen na “lakat”. U bunkeru su bile dvije pisaće mašine, roto-aparat, nekoliko šapirografa, boje, šabloni, nešto papira(stari bunker je služio za sklonište papira), zatim električna peč i žarulja za osvetljenje. Postojao je specijani patent za davanje signala ukućanima iznad bunkera, koji su opet, preko posebnih “ženskih utikača”, smještenih izmedju dvije grede u potkrovlju, davali upozorenje onima u bunker da ugase osvjetljenje, ili prekinu rad roto-aparata. Osvetljenje se u odredjenim situacijama gasilo u bunkeru, da agenti po strujomjeru ne bi zapazili da ipak negdje svijetližarulja.
Hanina ideja
Majka Hana je posmatrala šta i kako rade njena djeca, čudila i radovala njihovoj vještini i odlučnosti da izgrade savršeno zaštićen bunker.
Jednog dana je okupila sinove i kćeri i izložila im svoju originalnu ideju da u porodičnoj kući otvore mejtef.
Svi su se začudili, jer je to bilo u suprotnosti sa konspirativnim djelovanjem štamparije i odudaralo od karaktera i svrhe ilegalne tehnike, koja je štampanim tekstovima snabdjevala i  hercegovačke partizanske jedinice.
Majčin predlog nisu uzimali ozbiljnim. Ali majčina upornost i promišljenost bili su presudni, jer su izgledali i realni.
Shvaćeno je na kućnom dogovoru, da rad sa djecom u mejtefu može samo da doprinese konspiraciji i sigurnosti skrivene štamparije.
Ubrzo je prostrana soba bila puna djaka prvaka. Bilo je to razdragano dječije okupljanje, nimalo dosadno sastajalište, poput dječijeg obdaništa ili vrtića, ali i vredno učilište.
Kuća je u blizini gradskog sklonista od bombardovanja savezničkih aviona i roditelji su bili sigurniji nego da su djeca bila u svojim kućama.
Mala Branka i njena majka
Hanu je iznenadio rani dolazak njene poznanice iz sokaka Zorke Kovačević, tihe i dobre žene, kojoj su ustaše 1941 godine odvele i ubile muža samo zato što je Srbin. Ona je ostala u crno obučena sa dvoje djece, sama, hrabro se boreći sa nedaćama života, strepeći da jednog dana dodju i po nju i  djeca ostanu sama.
“Curica od 5-6 godina koja je Zorka držala za ruku bila je uplakana”, prisjećao se Mirza Muštrović.” Pogled je zabola u zemlju i nestrpljivo čekala šta ce Hana reći. S vremena na vrijeme potresaju je zaostali suzdržani jecaji.
-Došla sam – poče Zorka-da te molim , moja Hane da mi Branku primiš. Već danima ne prestaje ponavljati ‘Hoću i ja u mejtef’. Ne možeš ti tamo, govorila joj Zorka, neće te primiti. Tamo idu muslimanska djeca. ‘Kad mogu ona, mogu i ja,’ odgovarala je Branka. I dovela sam je da čuje sta ti kazeš.
Niko bolje i lakše ne može da se sporazumi kao majke. Branka je “ispod oka” bacala poglede na Hanu isčekujući nestrpljivo šta će odgovoriti. Hana ju je pomilovala, a onda se obratila Zorki:”Hoću, drugo, kako neću. Dobro kaže mala, kad mogu sva djeca iz mahale, zasto ne bi i ona mogla. Nabavičemo joj tablu, spužvu, pisaljku i sufaru”.
Sutradan je mala Branka medju prvima došla u mejtef “pod punom opremom”. Bila je najrevnosniji đak mejtefa.
Kad bi sirena najavila nadolazak jata aviona “tvrdava” prema naftnim poljima u Rumuniji i dalje prema Njemačkoj,u “razredu” bi nastao metež, dok Hana ne bi djecu smirila i povela u sklonište odmah poviše kuće i čekali kraj uzbune.
Čija su ovo djeca
Kćerka Šemsa iz drugog dijela grada, upala je jedno jutro u “razred” i usplahirena uzbunila djecu da su navrh sokaka ustaše i policajci, sto nije zbunilo Hanu jer je djecu ranije uputila sta da u tim prilikama treba da čine.
“Sada ćemo svi naglas proučiti hair dovu. Ko ne zna, neka sluša i sa mnom ponavlja”.
Djeca su naćas zivnula, išcekujući šta će dalje biti.
Ustaše i policajci grunuli su sobu i prekinuli molitvu.
Čija su ovo djeca?- pitao je ustaša.
-Svačija, a najviše božija!- dočekala je Hana.
-Pa šta rade ovdje u ovolikom broju?
Čuli ste i sami, uče se moliti dragom Bogu, Alahu. Sada u ratu malo ko vodi  brigu o tome, pa nam zato Alah pomaže kako može.
Pa da li ti, stara, imaš odobrenje za ovo?
Zar treba odobrenje  da se djeca mole Bogu?
“Razredom” osu dječija graja i policijska potraga ode iz sokaka.
Nekadašnji urednik knjige “Skrivena Tvrđava” , hiljade milja udaljen od Starog mosta i obnovljene kuće Muštrovića, na čikaskom podnevlju sa kćerkama Selenom i Sanjom, piscima knjiga “Govor  zavičaja i Sučeljavanje sa predrasudima”, iščekuju neke bliske dane da se rekonstrujiše legendarni bunker čarolija antifašističkog Mostara,otvori i podari gradjanima i turistima, da udju  u bunker i neposredno osjete vrijeme ratno, nikad neponovljeno.
Mensur Seferovic
Share Button