Wednesday , 13 November 2019
Blic Vijesti
Home » Blic vijesti » “Mensurizam”

“Mensurizam”

Odlomak iz knjige Mensura Seferovica ” Zivot pise svoju pricu”
MENSURIZAM 
U prostranoj sobi saradnika političke rubrike u listu “Narodna armija” sjedila su četiri novinara: Đorđe Subotički sa crnim florom preko oka kao gusar sa nekog južnog mora, Vojvođanin; Novak Garčević, Crnogorac, sin “kulaka”, koji je imao stotinjak ovaca oko kamenitih vrtača i greda; Jovo Radovanović, dobrodušni učitelj, rodom iz Užica, i Mensur Seferović, “cvikeraš” iz Mostara.
Učitelj Jova stigao je iz Bitolja kao novo pero i pojačanje u prorijeđenoj redakciji, koja je 1949. godine ostala bez nekoliko novinara i glavnog urednika uhapšenih i optuženih sljedbenika Informbiroa, skupine zemalja koje su od 1948. godine ekonomskom blokadom i političkim nasrtajima očekivali da će brzo slomiti otpor samosvojnosti i nezavisnosti Jugoslavije.
U dvije susjedne sobe oficiri bivše Kraljevine Jugoslavije koji su se vratili iz njemačkog zarobljeništva pisali su vojnostručne priloge, zbunjeni i preplašeni događanjem u redakciji.
Našu sobu je “pročistio” oficir državne bezbjednosti (KOS-a, vojne UDBE), neki Vukčević, koji je upao među nas četvoricu saopštavajući Subotičkom da je uhapšen, stavio mu lisice na ruke i izgurao u hodnik. Sutradan je izveden i Garčević.
Ostadosmo nas dvojica ćuteći i nošeni teškim, sumornim mislima.
Dva mjeseca kasnije hitan poziv novog glavnog urednika pukovnika Dušana Dozeta, zvanog “mali Lenjin”, valjda što je bio rastom mali i dobar poznavalac marksizma i lenjinizma.
Tek što smo ušli u kancelariju potekao je varničavi i žustri dijalog.
Subotički je izjavio da ste vas dvojica dali ’crvenu pomoć’ porodicama uhapšenih novinara.
Istina je da smo mu posudili novac kako bi u Zagrebu kupio dječja kolica jer mu je supruga bila pred porođajem.
“Želim da se suočim sa njim u zatvoru”, rekao sam.
“Jutros smo rekli šta se dogodilo novinaru koji je skuvao lažnu vijest o crvenoj pomoći’. On ili neko drugi”.
Ubrzo se razgorjela nova žeravica.
Poslao sam glavnom uredniku tekst kojim sam obaviještavao da ne želim više da svakog mjeseca pišem interni izvještaj o sadržaju i uticaju političkih rubrika nekoliko oblasnih vojnih listova, kao što su isto činili novinari drugih rubrika za “svoje” oblasti, uvjeren da je to jedan od zadataka savjetnika Političke uprave Državnog sekretarijata narodne odbrane (DSNO), nezainteresovanih i slabo obdarenih za pisanu riječ, pa su se mudro dosjetili da te svoje poslove prebace na nas novinare očekujući da ćemo ih ćutke prihvatiti i da se nećemo usuditi protestovati.
Koji sat kasnije vraćen mi je tekst, kucana stranica preko koje je krupnim crvenim slovima ispisana riječ MENSURIZAM.
Ne bi to bezazleno napisana riječ. Mogla se tumačiti svakojako u prilikama kada se staljinistička hajka pojačavala protiv vojnog i političkog rukovodstva u našoj zemlji.
Njeno puno značenja razabrao sam kada mi je novinar rubrike “Nauka i tehnika” Stevan Korda pokazao svoj kritički komentar o slaboj saradnji vojnih komandi sa građanskim institucijama koje su obrazovale mlade za tehnička usmjerena, vraćen tekst preko kojeg je krupnim slovima istaknuto “MENSURIZAM”.
Bilo je sada potpuno jasno da ta riječ označava i tumači, po njima, neodgovorno i ekstremno kritikovanje, napad i nipodaštavanje viših vojnih organa, pa se moglo očekivati da ćemo i nas dvojica doživjeti neveselo jutro i hapšenje.
Ali, srećom, ne bi tako. Naš “slučaj” podstakao je i razgovore šta i kako da se dalje radi ili ne radi, pri čemu je svemu tome presudila riječ načelnika Političke uprave, bivšeg studenta, general-majora Vukašina-Vuleta Mićunovića, ratnog političkog komesara 29. hercegovačke udarne divizije, u kojoj sam bio ratni reporter i urednik lista “Hercegovački borac”.
Stigla je odluka da se Mensur Seferović i Stevan Korda pošalju na školovanje u Pješadijsku oficirsku školu (POŠ) u Sarajevo, Stevan na 12-mjesečni tečaj komandira čete, Mensur na tečaj komandanta bataljona. Tako smo nas dvojica otpočeli proces vojnog obrazovanja vojnih novinara, što nas je potom, nakon završenog školovanja, ko bi to želio, kvalifikovalo da možemo obavljati i stručne vojne dužnosti.
Iako mi to niko, pa ni general Vule nikada nije potvrdio, uvjeren sam da nas je upravo on, mene kao svog partizanskog ratnog antifašističkog druga i saradnika i Stevana spasio hapšenja, ili bilo kakvog drugog kažnjavanja, pa se to svakako može ubrajati u jedan od srećnih momenata u mojoj karijeri u mračna i teška vremena Informbiroa.
Komandir tečaja u POŠ-u kapetan Bjedov, jedan od “bogova stroja”, upućen personalnom “štafetom” iz kakvog politički užarenog i sumnjama nagriženog kolektiva, dolazimo, očigledno je bio dobro obaviješten o nama dvojici, nije dugo otrpio i pred jutarnjim dugačkim strojem slušalaca zaprijetio mi bez ikakvog razloga i povoda kako će mi “pokazati svoga boga”, onako iznebuha.
Napustio sam, za sve prisutne posve neočekivano, svoje mjesto u stroju i krenuo prema kapetanu Bjedovu, koji je upravo silazio, ali se brzo opet vratio na betonsku klupu, neodlučan šta da čini, i ne znajući šta ću ja da uradim.
Popeo sam se na susjednu betonsku klupu i glasno rekao:
Zahtijevam da odmah, ovdje, pred slušaocima, objasnite u ime čega, zašto ćete mi pokazati svoga boga’!
I vratio sam se među iznenađene slušaoce, očigledno odobrovoljene, jer  bivalo je sve više kaplarskih nastrojenih nego razumnih starješina. Možda je to bio i moj revolt što više stotinina slušalaca već godinama ćuteći, podnose okamenjene i prevaziđene školske odnose starješina i slušalaca.
Tako se opet dogodio “moj slučaj”, čiji je rasplet bio neočekivan i za Upravu školskog centra.
Začela se nova priča
U prilikama kada su se u izuzetno sušnoj i gladnoj 1950. godini, kada je pristizala prva UNRIN-a pomoć, Armija i Zemlja branili jedinstvom i disciplinom, Generalštab je u Sarajevo uputio zahtjev koji je obavezivao da Školski centar obezbijedi bataljon vojnika kojim će rukovoditi slušalac Mensur Seferović i glavni snimatelj Danilo Gagović kako bi izveli vježbu “Bataljon u napadu” uz saradnju tenkova, artiljerije, inžinjerije, avijacije i pripremali prvu jugoslovensku vojnu fotomonografiju o uvježbanosti naših oružanih snaga.
Tako se dogodilo da se uz jutarnju smotru slušalaca postroje vojnici učesnici vježbe za koju sam pisao tekst.
Pješadijsku vojnu školu završio sam 31. januara 1951. sa ocjenom Odlično.
Ostao sam u Sarajevu kao stalni dopisnik Sarajevske armijske oblasti koja je obuhvatala velike teritorije od Mađarske do Albanije.
Jednom sedmično štampao se list za koji sam slao veće i kraće priloge gotovo za svaki broj, objavljujući povremeno u “Oslobođenju” i drugoj jugoslovenskoj štampi putopisne reportaže, a jubilarna 1951. godina sa 10-godišnjicom proslave Narodnooslobodilačke borbe istakla je moje motive o sudbinama ljudi i događajima u bitkama na Neretvi, Sutjesci, Kozari i Drvaru, bio sam zapaženiji novinar historičar, hroničar partizanskog ratnog vremena, a ponajmanje pisac vojnostručnih ogleda, iako sam i za njih bio stručno obrazovan.
A onda se dogodio još jedan “moj slučaj” 27. juna 1951.
Pukovnik Milan Basta, nezadovoljan “uspavanim” Odborom za proslavu 10-godišnjice Narodnooslobodilačke borbe, bez šestomjesečnog programa, saopštio je ’počasnim članovima da će Odborom ubuduće rukovoditi major Seferović, da će tri puta sedmično okupljati članove odbora i pripremati raznovrsne programe i akcije.
Meni, pak, ovo nije odgovaralo. Rekao sam da radim za “Narodnu armiju”, i obaviještavam javnost u Jugoslaviji, šta se događa i šta život nanosi, pogotovo kad je riječ o pisanju o ratnim zbivanjima, rekao sam da svoju novinarsku i društvenu aktivnost ne želim da podređujem sjedeljkama ravnodušnih eglendžija.
Ishitrenu naredbu o mom kažnjavanju UKOROM, da sam “odbio zadatke povodom proslave 10-godišnjice Narodnooslobodilačke borbe”, na četiri stranice odbio sam kao nepromišljenu, nekorektnu i netačnu, podkrepljujući svojim objavljenim prilozima i drugim raznolikim činjenicama.
Svelo su se na “zagubljenu” (poništenu) naredbu jer izostao je potpis komandanta Sarajevske armijske oblasti.
Novu 1952. godinu doživio sam obogaćen vjenčanjem sa lijepom Trebinjkom Šefikom Omanović, mlađom učesnicom Prvog kongresa Ujedinjenog saveza antifašističke omladine BiH (USAOBiH), koji je održan u Sarajevu, posljednjeg dana Drugog svjetskog rata 9. maja 1945.
Share Button