Friday , 28 July 2017
Blic Vijesti
Home » Dnevnik stare frajle » Dzula i njen Drago
Dzula i njen Drago

Dzula i njen Drago

ĐULA I NJEN DRAGO

Nermana Begagic

U prvim danima  Nove godine, kada izgleda da sve može da se opet počne od početka, vratila mi se misao  na njih dvoje, ljude koji su dio moga života i naše domovine kakvu je volim. Takvih ljudi i danas ima, njihova Bosna i Hercegovina i dalje postoji, možda malo skrivena, nekada namjerno u kraj odgurnuta i namjerno zaboravljena. Ali ne može zadugo, jer ljubav jeste najviši princip života i najveća snaga ljudskog življenja. Ne treba u ovoj priču niti jedno lice vezati i za jedan narod, ne treba tražiti  nikakvu simboliku, nema je, jer njih dvoje nikada nisu bili do Đula i Drago: bračni par, drugari  za života, dvoje dobrih ljudi, dvije jednostavne duše. Tako je i dan danas, kada leže jedno do drugoga u svojoj Hrasnici, na velikom  mezarju ispod Igmana.
Događaj od koga  je Đula zauzela pijedastal među ljudima kojima sam zahvalna se desio u predvečerje jednog januarskog sniježnog dana pred sam rat kada sam sa njenim sinom  jedincem, očinjim vidom, stigla njenoj kući kroz snijegom zavejanu Hrasnicu. Izašla je na vrata da dočeka novu snahu, moja Đula, moja bedevija , visoka krupna žena velikih ruku, široka, dobra  lica sa sitnim svjetlucavim očima Hercegovine koje su se skupile od puno sunca. Uvela me i posadila na sećiju, pa preko niska stola prostrla platnenu kockastu  salavetu i na nju poredala  duboke bijele tanjire sa kašikama, veliki hljeb skuhan njenim rukama, punu tepsiju zapečena mesa i pekarskih krompira, času sutlije pokrivenu kajmakom. Nutkala me da jedem, dodavala hljeb, i milo me gledajući, kao za sebe šaputala  „lijepa moja snaha“.  Poslije jela  je izašla nakratko iz kuhinje i donijela mi pune ruke prstenja! Sav nakit što ga je imala je stavila meni u krilo i rekla „Da mi budeš lijepa i da mi se nakitiš sutra kada kreneš na posao“.  Zasuzila sam. Sin joj je bio  mlađi od mene, bez djece, jedinac, ljubav i nada a ja razvedena sa troje djece, umorna, puna obaveza , ali silno zaljubljena.  Dok zbunjena   pokušavam svojoj Đuli objasniti da ne mogu da uzmem sav nakit, da je to previše, Drago, Đulin muž sedam godina mlađi od nje,  se vrti oko šporeta, diže  đezvu do očiju da bolje vidi koliko vode će zasuti u  kafu i govori „Neka, uzmi Nerka“ …. Drago je crnomanjast, srednjeg rasta, lijep tek malo prosijed muškarac, porijeklom iz Drevente.  Ima  oštećen vid preko  70 % i  penzionisani je radnik sa telefonske centrale FAMOS-a.

Pitam ih da mi pričaju o sebi  i kako su se upoznali, Đula Dragi kaže „Stari, ispričaj ti“, i on saopštava  kako je to bila ljubav preko Đulina sina jedinca, sada moga muža. „Ja zavolio dijete , pa onda i mater“, kaže  i toplo je pogleda a Đula ko mlada oborila pogled pa kaže „Stari bolje gledaj da kafu dok sipaš ne prospeš“.
Đula je 1950 i neke  stigla iz Hercegovine, okolina Stoca, sa mužem i djetetom od godinu u  Hrasnicu, Bajro sa dva oka različitih boja počeo raditi u Famosu, stanovali u barakama. Bilo tada u Hrasnici radnika, inžinjera sa svih strana Juge, stizali neki po nalogu partije negi od sebe  da grade fabriku. Stigla i zgodna ženska iz Kragujevca, Bajro  zaslinio, ostavio Đulu i dijete zbog te vrcave Srbijanke, kažu mi. Ostala Đula sama sa sinom bez ikakvih prihoda, nepismena, pomogli joj drugovi iz barake da dobije posao čistačice  u fabrici. Kada bi pošla u fabriku na posao, Đula je  sina zaključavala u kuću  ili ga ponekada, ako je bila u drugoj smjeni,  povela sa sobom. Mališan je lunjao prostorijama dok bi ona čistila. Tako je naišao na Dragu u telefonskoj centrali pa mu sjeo na krilu i zajedno prekopčavali pozive. Dan po dan, zavolio zaista Drago Đulina jedinca , zavolio i Đulu i tako počeli živjeti zajedno : Đula nastavila da posti i klanja, ide u džamiju  a Drago da  priča sa ljudima i kuću snabdijeva.  Nikada nisu nigdje putovali , nikada se rastajali. Đula nije voljela ići u Sarajevo, sve je Drago obavljao, njoj su često dolazile žene za savjet ili toplu riječ. uvijek su za sve njihova vrata bila otvorena.  I godina po godina, nisu imali nove djece, stigli do penzije, mirni dani i tih život koji se lako zaboravlja.  Sve mi je to Drago ispričao to sniježno januarsko veče u Hrasnici i ja se dobro osjećala među njima kako se inače osjećamo uz dobre ljude između kojih vlada ljubav i sloga.
Onda je, samo par mjeseci potom,   stigao rat. Mene je sa djecom odvukao u inostranstvo, sin jedinac im bio u Armiji daleko , njih dvoje jedno uz drugo , nisu se razdvajali.  Jest da su stizali vojnici na vrata počesto , kada god bi kakav problem iskrsao, na sve su na teritoriji pod Armijom BiH po imenu Srbe sumnjali. Tako su  i Dragu obilazili, ispitivali i gnjavili, u Štab pozivali ali on se nije bojao. Nikada on ne bi ni mrava zgazio niti od Đule otišao. Ovaj rat nije bio njegov rat, niti su Karadžićevi vojnici bili njegovi vojnici. Jugoslavija jeste bila njegova domovina, vjerovao je da domovinu, skoro slijep, on brani čašću. On i Đula su bolovali svaku smrt i svaku nesreću za koju su saznavali putem radija ili od komšija. Stigli su do mirnih godina, Đula skroz utihnula. Po cijeli dan je sjedila u čošku sećije i heklala uvijek istu mustru. Drago bi išao napolje donosio namirnice, kupovao  i kuću podmirivao, ono što je heklala, kada ne bi bilo više konca, je  krišom parao, prao konac pa ponovo motao da ima Đula da se čime bavi.  Poslije ratnih  godina neimaština je ušla i u njihovu kuću,  male i rijetke penzije, ali se njih dvoje nikada  nisu žalili. A onda je Dragu udario automobil dok je prelazio cestu, vozač pobjegao. Prenijela ga hitna u bolnicu , bilo mu je skršeno koljeno, nije se znalo kada će opet hodati. Na vijest da je Drago imao nesreću i da je ostao u bolnici Đula je prestala jesti i heklati. Sjedila je u čošku sećije i hudila, ništa nije govorila. Niko je nije na jelo mogao natjerati. Iako vijesti koje su stizale nisu bile loše, ona nije pokazivala da im vjeruje. Kada je 20 dana poslije nesreće Drago stigao kući bila je dobro omršala i ublijedila, izgubila snagu. Dvije noći poslije je tiho izdahnula u predvečerje ležeči na sećiji sa glavom položenom na Dragino krilo. Tako su  ostali do jutra. Sa dženazom se čekalo dva dana jer se tražilo odbrenje da se kupi i za Dragu mjesto do njegove Đule na muslimansku groblju.

Tamo je, dvije godine po Đulinoj smrti , kako je želio,   i sahranjen.

 

 

Objavljeno u Spektar 29/30, januar 2015

……………

 

 

 

 

 

 

Share Button