Friday , 28 July 2017
Blic Vijesti
Home » Dnevnik sa sporednog kolosijeka » Sta to prica Pasagina Zlata?
Sta to prica Pasagina Zlata?

Sta to prica Pasagina Zlata?

Nova knjiga, o sebi, o svima, o svemu, o svačemu

      ŠTA TO PRIČA PAŠAGINA ZLATA ?

Nedavno je u Čikagu osvanula, friško štampana, nova knjiga. Džepnog formata, 258 strana, prepuna kratkih životnih priča i lijepih fotografija.

Pod naslovom: BRČKO, SAVA I PAŠAGINA ZLATA.

Autor je, piše na koricama, Zlata Kalić.

Šezdeset šest joj je godina. Od čega je u svom Brčkom provela oko 46, a u Americi 20 ljeta. Bavila se u životu svime i svačim, ali joj u radnoj knjižici, nakon završene škole učenika u privredi, zapisaše: školovani šuster. Pa je odradila svoj zanat u brčanskoj tvornici obuće “Izbor”.

                            * * *

Zlatu susrećem već godinama. I uvijek, kad smo bliže jedno drugom, ona uz osmijeh kaže: drago mi je Mugda tebe – i čuti i vidjeti te. Kad je saznala da sam se rodio u Posavini, u selu Domaljevcu, dvanaest kilometara od Brčkog, gdje mi je otac Mujo bio učitelj, primila me je u svoj bliski duhovni kružok, kao svoj svoga.

Drago bi i meni, da je vidim i da je čujem i učini mi se da je time sve svršeno i rečeno. Ali onda rekoše da Zlata, ovdje u Čikagu, piše knjigu. O sebi, o svojim bližim, ali i dalekim. O brojnim prijateljima i znancima, o Brčkom, o rijeci Savi i livadama oko Brčkog. O svojim životnim mukama, kojih je bilo na gomilama, i zadovoljstvima, koja su se jedva nazirala. O knjizi mi je nešto škrto   nagovijestila, ali je rekla kako ne treba da dolazim na promociju, nije ta njena knjiga dostojna moje novinarske visosti, pa ni literarne pažnje, jer njeno pisanje nije literatura. Nisam tome pridavao neke posebne važnosti, jer je i Zlata govorila tako i meni, ne pridavajući posebnu pažnju ni jednoj svojoj rečenici. Pa priznajem da sam olako primio njezinu preskromnu obavijest, kako nešto piše o sebi, mnogo više o drugom i drugim, ponajviše o Brčkom, o Savi, o svemu, o svačemu, nakupljenom na cijeloj kamari.

* * *

I tako je to išlo, tandrkavo kao seoska konjska zaprega na džombavoj cesti, dok od nje nedavno ne dobih knjigu i ne pročitah je. Pa se više nego prijatno iznenadih. Pa bre, ta Zlata, obućarka, šusterka, piše jezikom literature. Istina, na svoj način. Ali u tom njenom načinu se otvara riznica ljepote njenih misli, plemenitosti njenog duha, originalnosti njenog stila, izgubljenosti u analizi, razumijevanju i prihvatanju same sebe u sebi, u ogorčenosti što je život nikad nije mazio, jer joj je ispod koljena uvijek podmećao tvrde klipove za spoticanje. Uz stalno poluskriveno prisustvo jedne Zlatine posebne i nikom drugom namijenjene sreće žitota, čak i u prilikama i u neprilikama, kad se učini da tu nema ni mrvice od mrve sreće.

Kratka rečenica, sažeta kazivanja, u jednom pasusu svog teksta izgovori   dobar dio cijelog života, jasno kao jasni, osunčani proljetni dan i tajnovito kao prikradanje kolebljivog, počesto mutnog i nepredvidivog sumraka.

                                  * * *

Ja je upitah: šta to hoće da nam opriča i zašto to hoće da nam opriča, obućarka i spisateljica “zlatne knjige” Pašagina Zlata? Koja sila je nagnala da se lati pisanja, posla daleko od svega drugog u životu, poput udaljenosti naše zvjezdane galaksije od neke tamo, ako se ne varam, ogromne zvijezde Andromene?

Tim pitanjem, medjutim, kao da sam pritisnuo okidač njene vatrene sprave, koja opaljuje hiljadu puta brže i milion puta više od najbržeg savremenog mitraljeza!

…Pa kad baš ´oćeš, kad si baš kidiso, rećiću ti sve što je važno. Jas sam od prvog dana rodjenja pa mnogo mojih narednih godina života, po mom uvjerenju, daleko više nesrećna i odbačena, nego što sam srećna i prihvaćena. Pa uzmi samo mog rahmetli oca Pašagu, koji za svog života nije izustio ni jednu lijepu riječ o meni, o svome, doduše ne planirom, petom rodjenom djetetu Zlati. Čula sam ga kako govori mojoj majci Hasni:

“Kako, bona Hasno, da ti se omakno i da rodiš onu muškobaru? Pa ti, Hasno, s njome rodi sve belaje svijeta..!

“Nemoj, ba, Pašago tako. Sve ima gore od goreg, dobra je naša Zlata, ne kajem se ja, Pašaga, što nju rodih!”

Sve sam to slušala iza ćoška naše kuće, jer je taj dan moja lopta zalutala u Djulagine prozore. Imala sam oko 12 godina.”

Upitah je opet:

-Pa bona, Zlato, ti si prva, a možda i jedina kći na Dunjaluku koja iz duše mrzi svoga babu?

-Jok ja, Mugdime, nemoj tako zboriti. Jas sam ga iz dna duše voljela i cijeli vijek čekala da me uzme na krilo i poljubi kao kćerku. Bio je krupan i jak, prava ljudina. Ali to ne dočekah. Čak i kad mene jedinu od djece nije stavio u papire naslijedja njegovog povelikog imetka, ja osta da ga volim, kao da mi je sve poklonio! Jer roditelj je roditelj i kvit!

***  

… Imali smo sreću da smo živjeli, odrasli i radili u najljepšem dijelu Dunjaluka – u Bosni i Hercegovini. Imali smo drugu sreću da smo stasali u predivnom Brčkom kojeg si i ti upamtio. Svi mi možemo promijeniti mjesto boravka, kontinenta, države i grada i uzeti drugo državljanstvo. Ali ne možemo promijeniti domovinu i grad gdje smo se rodili.

Tako mi, u početku razgovora, opriča Pašagina Zlata. To njeno kazikvanje predstavih sebi kao široko platno koje izlazi iz automatske mašine za proizvodnju tekstila. Pretežno crne boje, ali protkane tu i tamo srebrenastim cvjetovima, koji simbolišu njenu rijetku sreću. Da bi odmah iza tog uvoda traka postala mračna kao olujna noć, gotovo bez ijedne iskre blagotvorne svjetlosti, bez neke neodredjene nade ili barem malog životnog užitka. To mi potvrdi i njena daljnja ispovijest…

* * *

…Babo je i dalje ganjao majku Hasnu da me stavi pred sebe i očita mi lekciju. Jer u komšiluku se priča kako ta muškobara ganja loptu, muško joj nije ravno, i kako za njom viču: Torero Ole! A jeste da meni, kad se dohvatim lopte, nije babo Pašaga ni na kraj pameti.

Zlatin babo Pašaga imao je, sa bratom Eminom, veliko imanje. Kuću, nepregledne placeve, koji su disali u zagrljaju rijeke Brke. Govorilo se kako su Pašagina djeca sretna jer će dobiti u miraz velike vrijednosti od imanja. Oko Save i rijeke Brke. Ali Pašaga sačini papire za naslijedje, svoj djeci odredi parcele, izuzev petoj – po imenu Zlata.

…Uz sve to ja sam kao djevojka bila ružno pače, ni jedno me muško nije pogledalo, ni u našoj kući, ni u školi, ni u gradu. Jednom se ponadah da ću prvi put zaplesati, da će neka momčina doći da me zamoli za ples.

Organizovana je igranka na igralištu rukometnog tima “Mladost”. Zlata nabavila “babijeg uha” i crvenog krep – papira da se kao malo dotjera. Onda se pojavi jedna momčina, iskoraknu pred mene, upita “da li plešeš”, a meni srce hoće da iskoči, doletjeh do “sedmog neba” kao od šale. Kad on meni glasno, da svi okolo čuju, dobaci rugajućim glasom: ”E pleši i dalje sama!” Okrenu se i ode. Vidim ja da se meni piše loše što se momaka tiče.

Onda sam cijeli dan probdila na Ženskom mostu, tako se zvaše, neće li me koji begenisati i pozvati. Ali cijeli dan ni makac. Komšinica Nadira kao da je sve znala, vraćajući se s posla upita: “Naleti li, Zlato, šta za tebe?”   A ja pošteno: “Moja Nadira , niko ni da me pogleda?¨ “Boga mi, Zlato, nema šta ni pogledati!”- nije me poštedila ni Nadira

                        * * *

I tako Zlata – djevojka, davno sazrela za udaju, osta neudata do svoje 27 godine. Onda iznebuši Munir, dobri i čestiti Sandžaklija, s kojim živi već 37 godina. Dobili su sina, Maid mu je ime, sunce sjajno matere – Pašagine Zlate, zbog kojeg je, tvrdi svima, još medju živim. Došla je u porodicu Kalića, dočekalo Zlatu u toj familija šest djeverova i dvije zaove i nije se morala boriti za svoje mjesto u novoj porodici u drugom kraju Brčkog. Odmah je dobila svoje prijestolje u novoj kući. A tome je doprinio i svekar Zito, koji je dobio posebno mjesto u Zlatinom srcu, ali i Zlata u njegovom.

I otac Pašaga je malo ostario, obilaze ga i bolesti uporedo sa starošću. Kad Zlata izlazi iz kuće u   kojoj se rodila da dodje u svoju novu kuću na brčanskoj Dizdaruši, za Zlatom se kreće i njegov staklasti pogled, kao da se oči pitaju je li možda prema Zlati pogriješio? A jeste, itekako, Zlata mu to neće nikad oprostititi. Ali isto tako neće nikad prestati da voli svog oca Pašagu.

Zlata čuva, pazi i njeguje sina Maida, kao svoj najvrijedniji i nezamjenljivi dragulj. A i Maid je uvijek uz njen topli majčinski bok , pogotovo kad se ona razboli, što se dogadja često, pa mora i u bolnici odležati.

Pitam Zlatu Pašaginu: kad je dobila ideju i odlučila da piše knjigu o svom životu, i šta je tom knjigom htjela da postigne?

Ona odgovara: toliko sam toga u životu doživjela i toliko sam patila uz drage trenutke rijetke sreće, da sam morala o tome ispričati moju priču svijetu. Jer sam drugovala, patila i   veselila se, sa tolikim brojem ljudi – prijatelja i poznanika, da su oni učinili moj život zaokruženim, punijim, druželjubivim i humanim, pa sam osjetila da na svijetu nisam sama.

* * *

Mujko I Zlata promocija33

Taj životni put Pašagine Zlate bio je, kao i kod mnogih drugih ljudi, satkan od malih talasa dobra i sreće i velikih, razornih valova, nesreća i tuge. Nakon uvjerenja da joj nikad u budućem životu ni jedan momak neće reći da je barem privlačna ako ne i lijepa, nakon varljive spoznaje da nikad neće biti ničija žena ni majka, susrela je Sandžakliju Munira i rodila sina Maida, dvije beskrajne sreće, dva očinja vida. Zlata mi je, tokom naših razgovora, stalno ponavljala kako je ona ružno žensko koj ni jedan momak neće poželiti. Ali,začudo, Sandžaklija Munir je u zlatinoj ličnosti otkrio svu ljepotu njene duše i dubinu ljubavi koju može da sadrži i daruje njeno srce, pa se tako zatvorio njezin krug sreće.

Ali istorija je često bila mučki rušitelj ljepota i druženja svih ljudi u Brčkom i Posavini, a zna se – ne samo u Posavini, pa je negdje 1992. godine stiglo ono strašno vrijeme mržnji, zatočenja, protjerivanja, ubijanja i bjegstva iz Brčkog u nepoznato, o čemu je Zlata napisala samo jednu jedinu stranicu u svojoj knjizi, ne vraćajući iz mrtvih strahote koje su se desile.

Zlata se tada, sa mnogim drugim Brčacima, obrela u Sjedinjenim Državama, u ogromnom gradu Čikagu, gdje je započela novi život. Ali taj “novi život” korača godinama spotičući se u bliskom dodiru sa nevoljama i smrću. Odmah po dolasku, prije dvadeset godina, u bolnici Sent Džozef u Čikagu ljekari, nakon dilema kakva je to u Zlate bolest stomaka, otkrivaju kancer, što Zlati njeni prevedoše na rak! U ekipi je bio i naš ljekar doktor Lazo i objasnio joj da joj je utroba smežurava i nezdrava kao kod žene od sto godina starosti, vjerovatno zbog svega što je propatila. Nakon prve operacije uslijediše, svake dvije – tri godine, novi hiruški zahvati. Pa nakon njih radijacije, kemo – terapije, mršavljenja, opadanje kose i drugih nevolja. Ali Zlata nije mislila o svom životu i smrti, već o mogućnosti da joj okolina, zbog njene bolesti i slabosti, ne uskrati brigu oko sina. To se, hvala Alahu kaže ona, nije dogodilo.

* * *

Pašagina Zlata je svih tih dvadeset godina u Americi radila u svim organizacijama i tijelima bosansko – hercegovačke dijaspore. Odluči da u svojoj knjizi ispiše po nekoliko redaka o svim rodjacima, prijateljima, poznanicima i prolaznicima, po koju rečenicu ponovnog susretanja i upoznavanja, čemu je posvetila dvije stotine, od 250 stranica svog teksta. Mnogi doseljenici iz Brčkog i Posavine prepoznali su u tim redovima svoje sudbine i dogodovštine, koje su već bile izblijedile u burama stradanja i zaborava. Pa je tako knjiga Pašagine Zlate dragi i vječni spomenar stotinama živih njenih sugradjana, koji se obraduju kad otkriju da je Zlata upamtila i otela od zaborava detalje njihovog hoda kroz život, na koji su već bili podosta zaboravili.

Ovo je moja priča o Pašaginoj Zlati. Naručena je kao promocija uz knjigu. Ali mene je inspirisala da prepričam ovo njeno kazivanje, a sličnoaktikovao ni jednom u svojoj novinarskoj profesiji, dugačkoj 62 godine.

Mugdim Karabeg

 

Share Button