Friday , 28 July 2017
Blic Vijesti
Home » Mensur Seferovic » Muhamed Mujic, In memoriam
Muhamed Mujic, In memoriam

Muhamed Mujic, In memoriam

Muhamed Mujic, In memoriam

Na vijest o smrti Muhameda Mujica, legendarnog igraca  mostarskog Veleza ( 1933-2016)

Moj tetak, cuveni Hamic

Sjecanje na dane provedene zajedno u Beogradu, Mostaru i na moru u Podacama kod  Graca

 

Hamic,  moj tetak

Moja tetka Narcisa Cica Seferovic Mujic, mladja je sestra mog oca Mensura Seferovica. Kad se udala za Mujica, vec je bio igrac Veleza u usponu,  popularan u gradu. U subotu je umro  u 84 godini zivota, i ispracen je na gradskom groblju u Mostaru uz najvece pocasti,  postovan od svih kojima je ne samo Velez u srcu, nego i Mostar, Bosna i Hercegovina i bivsa Jugoslavija, za cije je boje igrao Hamic sve do penzije.

Na sclici je moja tetka Cica iz mladjih dana, prirodna ljepotica

Velez je sinonim za Mostar, Mujic je sinonim za Velez

Bio je jedan od najboljih igraca ne samo Veleza, nego i jugoslovenske fudbalske reprezentacije u kojoj je bio rijedak izuzetak (kao kapiten 1962 u Cileu). koji nije dolazio iz cuvene cetvorice: Zvijede, Partizana , Dinama ili Hajduka. Nego od nekuda izmedju, iz srca bivse nam zemlje Bosne i Hercegovine, iz mediteranskog Mostara pod Velezom po kome je crveni i partizanski klub dobio ime 1922. godine pod parolom Smrt fasizmu, sloboda narodu,  kad se formirao kao plod radnicke borbe ljudi svih vjera i nacija,  koji su se borili klasno,  a ne rasno/ nacionalno, religijski.

mujic-velez

Prvu crvenu zastavu socijal- demokratije kroz grad Mostar je pronio  bas moj dedo Alija Seferovic, Direktor lozionice i zeljeznica Hercegovine. U Drugom svjetskom ratu za slobodu Mostara borila se cijela porodica Seferovic, moj otac Mensur, tetka Hida, stric Nusret, nana Fatima, dedo Alija.

Trideset godina kasnije, 1952, Velez je postao clan Prve fudbalske lige Jugoslavije. Tako su Mostarski rodjeni postali legende Mostara. Raja sa Neretve ih je obozavala, pratila, bodrila, zivila za klub, i klub za svoj grad.

Samo je nebo iznad nas, govorili su tada Velezovci.

Reprezentacija Yugoslavije ucestvovala je na 7 svjetskih prvenstava, a Hamic je bio u Jugo reprezentaciji 33 puta , od 1956- 62,  18 puta je  davao golove. Pamti se cuvena utakmica Velez Dinamo 1962, u kojoj je Velez pobijedio sa 6:1, a Hamic je dao cak 5 golova. Bio je to vrhunac njegove sportske karijere.

Mi smo raja iz Mostara, sve nas ista ljubav spaja

 

tetka

Velez je bio i ostao ponos i simbol grada, mog rodnog grada,  svih antifasista i ljudi normalnih i postenih koji su za zajednistvo, protiv bilo kakvih podjela. I zaista, ako pogledate imena igraca, trenera i rukovodilaca kluba kroz  vremeplov vidjecete da ima bas svih : i Muhameda, i Marjana, i Bajevica, i Sulejmana, i Ivana, i Marica, i Sliskovica, i Milosa, i Anta,  i Salka. Ne znam kako je danas.

Nisam niti sportski niti fudbalski strucnjak, i ne znam detalje, ali znam i dobro pamtim neke dogadjaje vezane za moga tetka Hamica kako smo ga svi zvali, jer smo proveli dosta zajednickih dana prilikom mojih ljetnjih raspusta u Mostaru ili na moru u Podacama, gdje je sagradio lijepu vikend kucu na samoj obali mora, a ponajvise u Beogradu kad bi dolazio prvo ako igrac, pa reprezentativac, pa olimpijac, i najzad kao trener kluba kojeg je uvijek nosio u srcu i sve od sebe davao da uspije i odrzi nivo na koji ga je on sa svojom zlatnom generacijom i doveo do vrha.

Mi smo Titovi, Tito je nas, skandiralo se

Istina, bilo je to u doba zajednicke Jugoslavije, kad smo svi zivjeli u slozi i volili Tita, pa nam je Marsalov turnir bio ne samo nagrada nego i cast. Velez je  Kup Marsala Tita osvojio dva puta, a sjecam se slavlja 1986, kad je pobjedio Dinama sa 3:1.

Inace, kad bi Hamic dolazio u Beograd, u bilo kojem zvanju od tri pobrojana, ponekad bi doveo kod nas kuci sa sobom nekog cuvenog igraca, i cijeli kraj bi brujao o tome, sjecam se zivo, znalo se okupiti toliko ljudi da su se prolaznici pitali ‘sta se to dogadja’. Momci su zeljeli da vide cuvene igrace, a djevojke zgodne momke sa hercegovackih vrleti. Za nas mladje u kuci biti u centru paznje i nije bilo tako lose, narocito za djevojke, Sanju i mene,  oko kojih su se ‘otimali momci’, iako bi te posjete uglavnom bile veoma kratke zbog treninga i obaveza prema timu, pa smo mi uglavnom odlazili kod njih na utakmice , i druzili se  nakon utakmica kad bi se stisale strasti uz  vecere sa muzikom u nekim od  beogradskih  restorana.

To je bila velika cast i privilegija, ekvivalent cikaskih Bearsa ili nekog slicnog kluba u nekom drugom mjestu, i biti u tom krugu cuvenih znacilo je ljudima mnogo, vise od igre na zelenim terenima. Dakle, biti uz Hamica, znacilo je biti popularan i u Mostaru i u Beogradu, pa kad se jos tome doda popularnost porodice Seferovic, mog oca pisca Mensura, striceva:  ambasadora Nusreta  ( Grcka, Turska, Bugarska, Maroko, Bejrut),   hirurga Nijaza, i Adema, komandanta podmornice u Splitu,  lista je podugacka.

 

U svemu tome, nas Hamic je bio umjeren, nije se previse trosio u izlascima, bio je porodican covjek, odan svojoj zeni i djeci, svojim roditeljima.  Nije pio, niti pusio, vodio je zdrav, sportski zivot,  bio je ozbiljan,  nije ga zanimala politika, volio je da se sali, imao je smisla za humor.

 

A u Mostaru, vidjala sam ga sa klubom na treninzima, uglavnom na Buni. Imala sam kao djevojka i   platonsku ljubav sa cuvenim igracem kojeg je Hamic veoma postovao. Govorio mi je da je on izuzetak po tome sto uvijek ima pregrst raznih knjiga za citanje, uci vrijedno, polaze ispite, ambiciozan, lijep, dobar fudbaler, ali da ne smijem ostajati duze od 9 uvece, jer ujutru je trening. I da pazim sta radim.  Pred put u Latinsku Ameriku, ‘taj neko’ poveo me je  prije plesa na Bogdanovicev Partizanski spomenik pod zvijezdama. Htio da mi pokloni prsten, koji sam odbila. Bila sam mlada, nisam  ni pomisljala da se odvajam od roditelja. A uskoro smo se vracali u Beograd. Sutradan su otputovali. U medjuvremenu smo se povremeno susretali, a nakon mnogo godina, kad smo oboje zasnovali porodice, rado smo se sjecali tih lijepih, njeznih trenutaka. ‘Taj neko’ ostvario je uspjesnu  fudbalsku,  akademsku i  internacionalnu karijeru, a trenutno takodje obavlja veoma vaznu funkciju.

Salu na stranu, igraci Veleza  su znali da mi je trener Mujic  tetak, pazili su me i cuvali kao sestru, dijelili komplimente, salili se, pjevali,  plesali sa mnom. Bili su to sve dobri, posteni I lijepo vaspitani momci. Ponekad bih dovela i neku drugaricu sa mnom, mladim momcima to nije bilo mrsko. Ali sve pod ostrim okom cuvara casti porodice, i morala kluba, naseg Hamica. Cesto bih povela i svoje drugove, vatrene mlade fudbalere koji su sanjali da ce jednoga dana i oni biti pod svjetlima reflektora, a kad bi se igrale utakmice, mi kao porodica imali smo VIP mjesta, odmah na terenu, uz trenera i igrace.

Na ljetovanjima na moru, Hamic je bio potuno opusten, predat porodici. Klub i igraci nisu bili sa nama. Imao je divnu bastu sa smokvama, grozdjem, i paradajzom, gajio je povrce, smijao se i salio sa svojom zenom i djecom, unucima i familijom. Bili su to  mirni, sretni dani.

 

Moj tetak putovao je po citavom svijetu, obisao je sve kontinente, bio je igrac u Turskoj, Belgiji i Hrvatskoj. Poznat je bio i internacionalno. Kad sam svojim turskim prijateljima to jednom pomenula,  znali smo za Mujica, govorili bi. Tada se na terenima nisu izvikivale fasisticke parole kao danas na nekim utakmicama, bacale zapaljive baklje, navijaci tukli. Jugoslavija je bila postovana u cijelom svijetu, od Amerike do Kine, po Africi i Aziji, svim kontinentima.

Naprotiv,  igraci sa Neretve imali su respekt, reklo bi se bili su omiljeni i kod susjeda na istoku i na zapadu zemlje koji su nas poslije brutalno, genocidno  napali tokom rata 1992-95.

 

 

rodjeni-mostar

Danas, na zalost, Velez krvari i bori se za opstanak i poslije 20 godina od potpisanog mira, bori se za mjesto u Prvoj ligi, bori se da mu igraci ostanu profesionalci a ne  amateri. Cula sam da su nedavno igraci strajkovali jer plate nisu primali mjesecima. I mi ovdje u Cikagu, iako ne bas mnogobrojni Mostarci, znali smo ranije organizovati dobrotvorne vecere da bi  Velez pomogli finansijski. Kolikog je to daha bilo, ne znam, ocito kratkog, jer  nestabilnost Kluba prijeti velikoj krizi, mada, kako je to Sliskovic optimisticki nedavno izjavio, ‘ klub nikad nece  nestati  sve dok je Mostara i u njemu pravih Mostaraca’ .

Velez je prezivio  1941-45, 1991-95, pa ce i ovu krizu, nadati se.

I da zivim poslijednji dan, Velezu ga poklanjam

Rat 92-95 nas je rasturio po svijetu.  Kad nekuda putujem gdje ima nase raje iz Mostara, primjecujem restorane pod imenom Velez. Rat je bio rastavio i porodicu Mujic, djecu od roditelja. Nije bilo lako izdrzati sve pritiske i oziljke rata. Poslijednji put  Hamica i  njegovu familiju  vidjela negdje pred sam rat, potom smo mi otisli u Cikago, dva puta  2002, i 2006 koliko sam bila u Mostaru, nismo se vidjeli, putevi su nam se mimoilazili, Mujici su ili bili na moru, ili ja nekuda drugdje, zao mi je sto se nismo bar pozdravili. Znam da je prije par godina  Hamic jedva prezivio srcani udar, ali da se potom oporavio sve do  prosle subote, kada je zauvijek otisao u pricu, u legendu.

Share Button