Tuesday , 20 November 2018
Blic Vijesti
Home » Blic vijesti » Orijentalni institut Univerziteta Cikago Stalna postavka izlozbe o Iranu
Orijentalni institut Univerziteta Cikago  Stalna postavka izlozbe o Iranu

Orijentalni institut Univerziteta Cikago Stalna postavka izlozbe o Iranu

 

Pise Selena Seferovic

Trump je u predizbonoj kampanji  a na zadovoljstvo Natanjahua govorio da je Sporazum sa Iranom najgori ‘dil’ koji je vidio, i ako pobjedi on ce ga ‘razbucati’. I to ‘razbucivanje’ je upravo pocelo  ponovnim unilateralnim uvodjenjem sankcija Iranu  i zabranom izdavanja viza i ulaska u USA njegovim gradjanima (iz 7  muslimanskih zemalja) , zaboravljajuci pri tome multilateralni karakter sporazuma sa prakticno svim svjetskim silama kao sto su: Rusija, Kina, Britanija, Francuska i Njemacka.

‘Igramo se vatrom’, rekla je Andelina Djoli u Ujedinjenim nacijama govoreci o neustavnosti zabrane izdavanja viza koju je juce federalni sudija  privremeno zaustavio.

Da bi se postigao ovaj sporazum o sprecavanju Irana da  postane 10 zemlja u svijetu sa atomskom bombom u zamjenu za ukidanje sankcija, Obama/ Clinton/Keri administracija ulozila je veliki trud. Keri je presao avionom 650.000 kilometara , kao da je  obisao okolo Zemlje 16 puta.

Iranski ministar spoljnih poslova Mohamad Dzavad Zarid tim povodom rekao je:” Ako iranski sporazum bude postignut, trijump diplomatije znacice da smo svi pobjedili umjesto da svi izgubimo”

 

 I sada se sve to rusi. Kako ce reagovati zemlje potpisnice? Kako Iran?

U medjuvremenu, prebirem po glavi koliko znam o Iranu. Jeste, ucili smo o  Bliskom istoku i Kolijevki civilizacija u slivu  rijeka Eufrata i Tigrisa, o Persepolisu, o Hamurabijevim zakonicima.

 Ucili smo o Teheranskoj konferenciji Staljin, Cercil, Ruzvelt  1943. kad su velike sile nakon Drugog svjetskog rata prekrajale kartu svijeta i pravile uticajne sfere. Kroz cijelu historiju Iran su pokusavale da zauzmu sile kao Rusija, Otomansko carstvo, Britanija, Sovjeti, crno zlato, nafta i geostrateski polozaj znacili su  i tada i sada prevlast u regionu i bogacenje kod kuce. 

Sjecam se kad su dolazili  u Beograd Sah Reza Pahlavi  sa kraljicom Sahbanu Farah u zvanicnu posjetu nesvrstanoj Jugoslaviji, uz Tita, i Jovanku prosetali ulicama a mi djaci im mahali  trobojnim zastavama sa pionirskim maramama.

Komentarisali smo kako je kraljica  lijepa , kako ima divne haljine i krupne oci, a Jovanka sva u zelenom sa turbanom, pored njih  Dzemal Bijedic, tada Predsjednik Izvrsnog vijeca, korpulentni Mostarac, ocev prijatelj. Tito u pocasnoj uniformi, ni blizu okicenoj kao Sahova sto je.

Zatim je dosao Zuko Dzumhur sa njegovim ‘Pismima iz Azije’ i predivnim crtezima bas iz Irana. Pa smo onda jadom zabavljeni kad nam se zemlja rasturala, zaboravili na Iran i Irak, ali su nas oni docekali ovdje u Americi.

Nakon 11 septembra  i teroristickog napada na kule u Njujorku kad je poginulo 3000 ljudi u jednom danu, koji je promjenio i Ameriku i svijet, dosli su ratovi najduzi u americkoj historiji u Iraku i Avganistanu, pa zatim Sirija, pa  izbjeglicka kriza,  ISAS, islamofobija, i najzad  Trump, ‘narandzasto cudoviste’ kako ga je nazvala  glumica i knjizevnica Mira Furlan.

 

Na Northwestern Univerzitetu upoznali smo Serin Abadi, prvu zenu muslimanku Iranku koja je dobila Nobelovu nagradu za mir i sa njom uradili intervju.

Prijateljica Zuhra, profesorica na Univerzitetu Medison u Viskansinu, rodjena Iranka, pozvala me je da joj budem gosca u njenoj kuci  u Teheranu u kojoj sada zivi samo njen otac,  bilo je to prije nekoliko godina, ali je savjet prijatelja bio ne idi, nije vrijeme za to.  Sad pogovovo nije.

 

Kad sam pocela da predajem u cikaskim drzavnim skolama historiju nasla sam se u situaciji da Iran proucavam dublje, pa sam tako otkrila svo bogatsvo Orijentalnog instituta u Cikagu , vlasnistvo privatnog Unverziteta u Cikagu u koji sam vodila svoje djake nakon lekcija o Iranu.

 

Nedavno, sa Dragom, kad je u Cikagu bio ledeni minus 20, proveli smo nekoliko sati u njegovim odajama. Takvo bogatsvo  je rijetko vidjeti na jednom mjestu bilo gdje u svijetu. U Institutu mozete naci rijetke knjige o Iranu, prodavnicu sa prefinjenim nakitom i detaljima iz ove zemlje sa starom civilizacijom hiljadama  godina, mozete studirati na spratu u njihovoj bilbioteci, i rucati u okolnim grckim, talijanskim i studentskim restoranima. Parking i ulaz su besplatni, i vidjecete koliko je stranaca u kampusu. Jer ko  je bogat u svijetu,  salje svoju djecu na ovaj univerzitet, pa cujete sve moguce jezike, vidite sve razne boje na licima mladih veselih ljudi koji uzivaju privilegiju da mogu  sebi priustiti da budu u ovom centru nauke sa profesorima, mnogobrojinim dobitnicima Nobelove nagrade.

Od avgusta prosle godine do nedavno srela sam u Cikagu nekoliko iskljucivo hriscanskih porodica iz Irana. Kad sam mladu zenu koja radi u frizerskom salonu u koji odlazim pitala u kakvom su statusu dosli  u Ameriku, rekla mi je ‘kao izbjeglice’. Rekla sam da tamo  koliko ja znam nema rata, zbunila se i odgovorila, ne znam mozda ce ga biti. Inace, kaze nisu bili ugorozeni od svojih komsija muslimana, ali eto, bolje je ovdje.

Ipak,   od svega nabrojanog, najvise mi je u sjecanju  slika Teherana iz aviona, na mom  povratku iz Kine gdje sam predavala slavenske jezike i knjizevnosti 1979/80.

Teheran je bio obasjan suncem i dobro se vidio Azadi Tower, simbol grada, sa  planinskim vrhovima prekrivenim snijegom, divnim trgovima i kucama ispred kojih su se plavili bazeni. Posto smo iz nekog razloga kruzili iznad grada prilicno nisko i dugo, ta avionska setnja dobro nam je dosla.  Divnog li grada, svi smo zakljucili zaleci sto  duze necemo  boraviti u njemu.

Kad smo  sletili na Teheranski aerodrom, u cekanju za let do Beograda, proveli smo par sati okruzeni velikim slikama ajatolaha Homenija, naravno alkohol je bio strogo zabranjen, na pojedinim punktovima naoruzani vojnici, kupila sam tri srebrene narukvice za mene,  sestru Sanju i mamu Sefiku. Posmatrala sam ljude, tisina, cisto, kao sterilisano, kao da nema  nikoga. Bila je cudna atmosfera.

Ne zaboravimo da je Amerika uz CIA srusila demokaratski izabranog predsjednika Irana Mosadeha, koji je bio protiv upliva stranog kapitala u zemlju,  i dovela Saha Pahlavija, svoga piuna, koji je bio odvojen od naroda, imao okrutnu Suvak policiju, a nakon megalomanske proslave 2.500  godisnjice Perselopolisa, kad je potrosio milone dolara na mega ceremoniju, narod se pobunio, otjerao ga i doveo Homeninija, drugu krajnost. Tako je pocela Islamska revolucija koja je ponovo promjenila zemlju, a i danas traje u blazem obliku.

 

O svim tim turbulentnim godinama pisu tri izvanredne zene pisci: Azar Nafisi  ‘Reading Lolita in Teheran’, koja je u svojoj kuci drzala predavanja iz svjetske literature koja je bila zabranjena, kao i u knjizi ’ Things I’ve Been Silent About’; sudkinja  Abadi u njenog odlicnoj knjizi ‘Budjenje Irana’,  i    Zarah Chahraman  u memoarima ’ My life as a trator’ koja je demonstrirala protiv Ahmedinadzadovog rezima i zbog toga odlezala u zatvoru, nakon cega je emigrirala iz zemlje.

I najzad, u Cikagu, u Brigdeport  art centru koji vodi Drago, nedavno je bila  Foto izlozba o Iranu kroz kamere nekolicine artista koji su dokumentovali savremeni zivot Irana, veliku naciju, sa mladim obrazovanim ljudima. Te  veceri sam  upoznala neke interesantne ljude ,  sluzila se persijska hrana, slusala iranska muzika.

Share Button