Thursday , 21 September 2017
Blic Vijesti
Home » Pisma iz tamnog vilajeta » Moral na službenom putu
Moral  na službenom putu

Moral na službenom putu

Piše : Jusuf Trbić

                                                   

 

           Eto, i to smo konačno čuli sa govornice Skupštine RS-a i iz usta predsjednika tog entiteta Milorada Dodika : Bakir Izetbegović mora da povuče zahtjev za reviziju presude o genocidu, a država Bosna i Hercegovina treba da uputi zvanično izvinjenje Srbiji. I to da učine, kako je tri puta u jednoj rečenici rekao, “zajednički organi” BiH. Kakvi zajednički organi? BiH nema nikakve “zajedničke organe”, već institucije države, dakle državne organe, kako to jasno piše u Dejtonskom sporazumu. Onom istom u koji se dotični Dodik i jarani mu iz Banje Luke kunu češće nego u Svetoga Savu.  Kad ste posljednji put čuli taj izraz : državni organi od nekog srpskog političara? Njihov plan dovršenja ratnog pohoda mirnim sredstvima, poznat kao Memorandum 2, dao je jasne i detaljne upute o javnim nastupima srpskih političara, novinara, intelektualaca i svih javnih radnika. Između ostalog, što manje koristiti ime države, a što više RS-a, pridjev srpski izgovarati i kad treba i kad ne treba, a državne organe obavezno nazivati zajedničkim, kako bi ispalo kako su BiH dogovorom stvorili entiteti, pa oni mogu i da je rasture.

Ali, da se vratimo zahtjevu za izvinjenje.

Pametni ljudi su davno rekli da je negiranje posljednja faza genocida. I to već dugo gledamo na političkoj sceni Srbije i manjeg bosanskog entiteta. Ali, teško je bilo ko mogao pretpostaviti da ima još jedna faza genocida, koja dođe poslije  negiranja : kad se žrtve izvinjavaju zločincima za sve što im je učinjeno. U toj, završnoj fazi genocida, ubijeni se izvinjavaju ubicama, progonjeni progoniteljima, logoraši onima koji su ih zatvarali, mučili i slali na onaj svijet, silovane žene se izvinjavaju silovateljima, a opljačkani – razbojnicima, bačeni u masovne jame izvinjavaju se ubicama, džamije se izvinjavaju rušiteljima, a živa spaljena djeca i žene traže oproštaj od Milana Lukića. Sarajlije se izvinjavaju Ratku Mladiću, bijeljinske žrtve Arkanu, ili makar Ceci, ubijeni Krajišnici Radoslavu Brđaninu, a Potočari, glasovima više od osam hiljada ubijenih, traže oproštaj od  Ljubiše Beare. A najviše razloga za izvinjavanje imaju oni koji od sudova traže istinu. Pogotovo ako nisu tražili dozvolu zločinaca da govore u ime žrtava. Mladen Ivanić, predsjednik BiH, uporno ponavlja kako Srbi, tj. on koji ih predstavlja, nisu dali saglasnost da se traži istina. A ako nema saglasnosti onih koji su vodili i počinili zločine, žrtve to ne smiju same činiti.

To je onaj isti Mladen Ivanić, koga su Bošnjaci iz RS-a, praktično,  izabrali za člana državnog ( a ne zajedničkog) Predsjedništva, što mu je Dodik više puta nabio na nos. Onaj isti Mladen Ivanić koji gazi Ustav BiH i Dejtonski sporazum, ignoriše odluke Ustavnog suda i postrojava spsku vojnu jedinicu u Banjoj Luci, kao da je on vrhovni komandant vojske, a ne Predsjedništvo, kao kolektivni organ. I to čini ne vodeći računa o tome da taj puk, po zvaničnoj formulaciji, nastavlja tradiciju Vojske RS-a, koja je učestvovala u genocidu u Srebrenici. Dovesti tu jedinicu na proslavu 9. januara, koji je označio zvanični početak secesije, rata i etničkog čišćenja u Bosni – krajnje je nemoralno. I to mu je bilo malo, pa je nedavno izjavio agenciji Srna ( citat iz Dnevnog avaza), da je “1. mart dan kada je 1992. godine počeo rat i patnja Srba, i da srpski narod nikada neće zaboraviti to, ali ni licemjerstvo onih koji danas osporavaju 9. januar, a slave 1. mart.”

Ne treba biti posebno informisan, pa znati da je plan stvaranja Velike Srbije bio uzrok rata na ovom dijelu Balkana, a da je neposredni uzrok agresije na BiH bila secesija bosanskih Srba. Kopirajući četnički plan iz Drugog svjetskog rata, oni su odredili teritorije koje su im potrebne, pa su već u septembru 1991. godine počeli formirati srpske autonomne oblasti “koje će se priključiti Jugoslaviji”, kako je navedeno u osnivačkim dokumentima. Do 1. marta 1992. godine sve je bilo završeno , a  9. januara je proglašena Srpska republika, kao dio Srbije. Ali, na tim teritorijama je bilo suviše Bošnjaka i Hrvata, pa je Skupština bosanskih Srba donijela zvaničnu odluku o šest strateških cijljeva srpskog naroda. Prvi od tih ciljeva je bio – razdvajanje naroda i stvaranje tri odvojene države na teritoriji BiH. I to “podebljali”odlukom da na teritoriji RS-a može ostati do 5 posto ne-Srba. A kako razdvojiti narode u etnički potpuno izmiješanim  sredinama – to je svojevremeno pokazao Draža Mihajlović, koji je, zbog tih zasluga, rehabilitovan u Srbiji. Etničko čišćenje i genocid bili su svjesno izabrano, racionalno i jedino moguće rješenje, jer se velikosrpski ciljevi nisu mogli drugačije ostvariti. U taj strašni posao Miloševićev režim je uvukao skoro cio srpski narod s obje strane Drine, počinjeni su užasni zločini, kakve svijet nije vidio od završetka Drugog svjetskog rata, i to planski, sistematski, uz ogromni doprinos politike, vojske, polcije, medija, crkve i mnogobrojnih oduševljenih patriota.  Danas je ostao zadatak da se sačuvaju rezultati zločina, pa otuda i toliki strah od otkrivanja istine. Uostalom,  ako su već tvrdili da nije bilo genocida u Srebrenici, zašto nisu uložili žalbu na tu presudu, kako je to glasno upitao Bojan Bajić, tim prije što su institucije RS-a proglašene krivim. Ili, što bar nisu institucionalno i temeljito sakupili i iznijeli dokaze koji govore suprotno. A pošto to nisu učinili, oni, praktično, taj genocid priznaju. Ali neće da kažu. Moralno bi bilo da su vlasti RS-a i Srbije, zajednički, zatražili reviziju, da se konačno utvrdi istina, da se jasno kaže ko je kriv i da se, kako to sama presuda nalaže, kazne zločinci.

Umjesto toga, ponovo se postrojavaju ideje Velike Srbije i njihovi propagatori, ponovo se, pred cijelim svijetom veliča laž i slavi nemoral. Pitam se da li je Mladen Ivanić tražio dozvolu Predsjedništva BiH da prisustvuje tom velikosrpskom skupu u Beogradu, jer se radi o međudržavnim odnosima na najvišem nivou. Pitam se zašto Ivanić nije, kao predsjednik BiH, reagovao na izjave Dodika, a posebno Tomislava Nikolića, predsjednika druge države, koji je rekao da BiH treba pocijepati, ali ne grubo, kako to radi Dodik, već perfidno, “kao zmija uz drvo.” Šta bi taj isti Ivanić rekao da je, na primjer, Bakir Izetbegović otišao u Sandžak i izjavio da Srbiju treba pocijepati, ali nježno. I, ako već radi protiv sopstvene države, zar ga nije stid da prima visoku platu i sve druge prinadležnosti od te iste države? Srpski političari najavljuju da će bojkotovati rad državnih institucija, što bi bio jasan entidejtonski akt.  Da li će odbiti da prime i plate, i otpremnine,  i naknade za odvojen život, hoće li se odreći auta i šofera, i svega ostalog – kad već ne rade?

Kao što se zna, sud služi za to da se utvrdi istina. Zašto se lideri u Srbiji, a pogotovo u RS-u, tako histerično boje istine? Za Srbiju se odgovor može naći u činjenici da su i Nikolić, i Vučić, i Dačić bili neposredni učesnici agresije na BiH, a da je Vučić i za skupštinskom govornicom zaprijetio NATO-u : ako NATO ubije jednog Srbina, mi ćemo ubiti stotinu muslimana. Dakako civila, bespomoćnih ljudi, u skladu s principima herojskog srpskog ratovanja. Uz to, bilo bi problema ako bi morali dokazivati otkud arkanovci u Bijeljini, a vojnici novosadskog i valjevskog korpusa, zajedno s niškim specijalcima, oko Sarajeva, ko je slao regrute, oružje, hranu i gorivo bosanskim Srbima i kako to da su u Vojsci RS-a svi oficiri, uključujući i Mladića, bili pripadnici Vojske Srbije? Na mnogo pitanja bi teško odgovorili, pa se njihov bunt i može razumjeti. Ali, zašto su srpski političari u Bosni toliko histerični, zar nije i za njih bolje da se dokaže ko su krivci, pa da se krivica za genocid skine s leđa srpskog naroda? Da su se, svi oni zajedno, potrudili da makar djelimično otkriju istinu, nikakva presuda i njena revizija ne bi danas bile potrebne. Umjesto toga, oni slave ratne zločince, govore o nekakvom “odbrambeno-otadžbinskom ratu”, okrivljuju žrtve i ukidaju osnovna ljudska prava Bošnjacima i Hrvatima u svom entitetu. Bezočno falsifikuju istoriju i bez prestanka fabrikuju laži, nadajući se da će one, ako se dovoljno ponavljaju, jednog dana postati istina. Makar zvanična.

Svojevremeno je “otac srpskog nacionalizma” Dobrica Ćosić, govorio o tome da je laž srpski državni interes, jer “Srbe je toliko puta u istoriji spašavala laž”.

Laž je i danas glavno oružje u nastavku velikosrpske borbe. Srbija i Republika Srpska brane se samo na taj način, a onaj ko govori istinu – izdajnik je srpskog naroda. Treba lagati “stvaralački, maštovito, inteligentno”, kako je to savjetovao Dobrica, jer “laž je vid našeg patriotizama i potvrda naše urođene inteligencije.” Srpskim političarima ne trebaju ni sudovi ni istina, jer već imaju dovoljno laži na kojima će se održati tekovine Karadžićevog projekta.

Ali, ovoga puta, okolnosti su ipak drugačije. Ne treba niko da proziva Bakira Izetbegovića, jer on je samo progovorio u naše ime, u ime nas,  žrtava velikosrpskih zločina, i živih i mrtvih. Mi tražimo istinu i nećemo nikada odustati od toga,  mi koji nikada nećemo ni zaboraviti, ni oprostiti.

 

Share Button