Monday , 20 November 2017
Blic Vijesti
Home » Jusuf Trbić »  Zašto su srušene džamije?      
 Zašto su srušene džamije?      

 Zašto su srušene džamije?      

Piše : Jusuf Trbić

                                                                               

 

 

Prošlo je skoro četvrt vijeka od velikog zločina rušenja džamija i svih vjerskih objekata Bošnjaka na teritoriji RS-a, a o tome se šuti, i prašina zaborava polako pada na najcrnje stranice istorije ove napaćene zemlje. A taj ratni zločin, pomno planiran i izveden stručno  i sistematski, jasnije nego bilo šta drugo, potvrđuje prirodu etničkog čišćenja, to jest genocida, kao širokog i dugo pripremanog zločinačkog poduhvata, kojim bi se eliminisalo kompletno nesrpsko, a posebno bošnjačko stanovništvo iz velikog dijela BiH koji treba da pripadne Srbiji. Sve je planirano i organizovano iz jednog centra i sve je izvedeno na isti način i po istom modelu. Džamije i svi ostali vjerski objekti, od kojih, kao i nekad u Srbiji, nije ostao ni kamen na kamenu, srušene su stručno i uz asistenciju policije, daleko od bilo kakvih ratnih dejstava, što sasvim jasno potvrđuje ulogu vlasti i postojanje plana i namjere, posebno važnih kod utvrđivanja genocida.

Dakako, to je bio sastavni dio ukupnih planova uklanjanja nepoželjnog stanovništva iz novokomponovane države prekodrinskih Srba.

 

…………….

 

Pokolj civila u Bijeljini, u prvim danima aprila 1992. godine, pokazao je kako će se stvari odvijati. Otimanje vlasti, istjerivanje s posla, privođenja, naizgled nasumična i nemotivisana ubistva bespomoćnih, noćna odvođenja, pljačke, silovanja, ponižavanja svih vrsta, logori i prisilni rad, stalni i neprekinuti teror, bjesomučna propaganda koja Srbima uliva u glavu da su oni nadmoćna rasa koja ima pravo i da otme i da ubije nekažnjeno, da svi Srbi treba u tome da učestvuju, po cijenu života, jer onda neće biti krivih ni za šta. I poruka drugima : da su oni niža bića i da treba da odu, ovako ili onako.

Jedna od važnih stavki bila je brisanje identiteta žrtava, posebno kulturnog identiteta, pa su Bošnjaci označavani kao Turci ili kao  Srbi koji su, greškom, prešli na islam, kao “kvaran genetski materijal”, kao niža bića koja moraju nestati, da bi pobjedničkoj rasi dali mogućnost svestranog razvoja. U to ime donijet je i plan rušenja džamija, kao konačnog koraka u brisanju nepoželjnog naroda s lica zemlje, da bi se pokazala odlučnost i organizovanost nove vlasti, i da bi se Bošnjacima poslala jasna poruka : ovdje za vas više nema mjesta. Rušenje džamija u Bijeljini počelo je  13. marta 1993. godine, i trajalo dva dana, a izvele su ga specijalne ekipe srpske vojske, uz asistenciju policije. Policajci su dan prije obilazili bošnjačke kuće u okolini i upozoravali ih dane izlaze, a zatim  i da brzo poprave polupane prozore i namire crepove na krovovima, da ne bi platili glavom. Srušena je i centralna bijeljinska džamija – Atik džamija, koju je sultan Sulejman Veličanstveni sagradio polovinom šesnaestog vijeka, pa Salihbegovića džamija iz osamnaestog vijeka, džamije u Pašinim Baščama (iz sedamnaestog vijeka) i  Krpića džamija ( 1870.), kao i turbe Sadik-age bimbaše. Nakon toga srušene su i džamije u Janjarima ( 1867.), Atmačićima ( 1937.), Glinjama ( džamija Azizija iz sedamnaestog vijeka), u Trnovi (1830.), srušene su sve tri džamije u Janji, među njima i Atik džamija. Za nešto više od mjesec dana  porušene su i sve džamije i svi muslimanski vjerski objekti na prostoru koji su okupirale Karadžićeve snage, na isti način, po istom scenariju. Potpuno je uništeno 614 džamija, 218 mesdžida, 69 mekteba, 4 tekije, 37 turbeta i 405 raznih drugih vakufskih objekata. Nije ostalo ništa, ni kamen na kamenu.

Riječ holokaust označava pogrom Jevreja u Drugom svjetskom ratu, a nastala je od dvije grčke riječi : holos, što znači sve, i kaustos, što znači spaljeno. U Bosni su karadžićevci spalili sve muslimanske vjerske objekte, sistematski, planski, i to je bio pravi holokaust bošnjačke vjere i kulture. I niko za to, do dana današnjeg, nije odgovarao. Čak ni Dragan Davidović, Dodikov drug, koji je u to vrijeme  bio ministar vjere, dakle najodgovorniji čovjek za ovo nečuveno divljaštvo. Za rušenje džamija on je bio nagrađen dugogodišnjom službom na mjestu direktora RTRS-a. Džamije su na “svojoj” teritoriji porušili i hrvatski fašisti, sve, pa čak i onu u Počitelju.  Jedino Bošnjaci to nisu činili, pogotovo ne planski i sistematski, i crkve su ostale nedirnute i u Sarajevu, i u Tuzli, i u Bihaću, i u Zenici. Čak i u Srebrenici se niko ni kamenom na crkvu nije bacio.

Do dana današnjeg za rušenje džamija nema krivaca, mada su sve srušene tamo gdje nije bilo ratnih dejstava, a rušenje džamija spada u ratni zločin. Ne zna se ko je to naredio, ko je akcije rušenja izveo, ko je sve to omogućio. I kao da to nikoga ne interesuje, ni tužilaštva, ni sudove, ni političare, ni medije, nikoga. Čak ni nas Bošnjake, jer se tužbe za rušenje džamija mogu na prste prebrojati.

Danas je rušenje džamija zabranjena tema u RS-u, o tome neće niko da govori, pogotovo ne političari ili novinari, pa čak ni obični ljudi na ulici ili seljaci na pijacama. Jasno je i zašto – jer nemaju šta reći u svoju odbranu. Ali, nije jasno zašto to zaboravljaju Bošnjaci, zašto o tome ne govore žrtve, zašto tu istinu ne vičemo mi, koji smo još živi i još se nadamo istini i pravdi.

U vremenu državne, organizovane i sveobuhvatne strategije zaborava, koja na drugi način nastavlja ostvarivanje nacionalističkih ratnih ciljeva, jedini pravi odgovor jeste borba da se sačuva sjećanje.

Bez toga će za nas biti zatvoreni svi putevi koji vode u budućnost.

 

Share Button