Saturday , 27 May 2017
Blic Vijesti
Home » Jusuf Trbić » Vjera i nauka
Vjera i nauka

Vjera i nauka

Piše : Jusuf Trbić

                                 

                             

           Nedavno je predsjednik RS-a Milorad Dodik, nakon susreta s vladikom banjalučkim Jefremom, najavio uvođenje vjeronauke u srednje škole u njegovom entitetu. Sam vladika je dodao : „ Omladina mora biti upoznata sa svojom vjerom i istorijom, da bi mogla na najbolji način da kreira budućnost“. Reakcije su bile rijetke, a među njima se, po običaju, izdvaja komentar beskompromisnog Dragana Bursaća, kolumniste potrala „Buka“.

“Pa, omladina je jedino i upoznala u našem školskom sistemu vjeru i istoriju! Jer je tako najlakše, jer tu nema ulaganja i investicije u znanje, jer su nam kabineti biologije i hemije ostave i staretarnice, jer djeca izlaze iz škola nepismena, dok znaju naizust žitije svetaca, jer im je budućnost zagarantovana – ovdje kao socijalnih slučajeva ili u inostranstvu kao servisera staračkih domova i redovnih opsluživača građevinskih skela diljem zapadne Evrope. Eto, to je budućnost naše djece, sve sa vjeronaukom!

Doduše, ima tu neke perverzne logike. Jedina budućnost koju nudi religija jeste zagrobni život. Na ovom sreće nema, a osim toga, i narodu je ostalo da se sa ovakvim vlastima, sa političarima prevrtljivcima poput Dodika, koji je od socijaldemokrate došao do supernacionaliste, ne bi li zadržao imetak, dakle, plebsu je ostalo samo da se Bogu moli.

I zato, vjeronauko, dobro došla u srednjoškolske klupe. Ništa mi bolje, niti pametnije nemamo”.

Inače, u RS-u je predmet vjeronauke, kao obavezan, uveden u osnovne škole još 1992. godine, po nalogu Karadžićevog režima, a prije nekoliko godina  je Parlament u Banjoj Luci, razmatrao amandmane na postojeći zakon, po kojima će vjeronauka biti obavezna do kraja osnovne škole. Tadašnji ministar obrazovanja Goran Mutabdžija pojasnio je da se to odnosi na djecu čiji roditelji prihvate da im djeca pohađaju vjeronauku, ali nije objasnio šta će raditi djeca koja ne idu na tu nastavu, niti je ponudio bilo kakav alternativni predmet. Poslanik u prošlom skupštinskom sazivu  Slobodan Popović je to prokomentarisao : « Ja smatram da, ako smo Ustavom odredili da je RS sekularno društvo, da su nacionalna pripadnost, vjerska i politička opredjeljenja privatna stvar svakog građanina, onda, privatnu stvar činiti javnom , najblaže rečeno, nije normalno.»

Sličnog je mišljenja bio  i prof. Miodrag Živanović :» Taj predmet često zna da služi i za animiranje vjernika – i otuda tome nije mjesto u svim nivoima obrazovanja, kojima je zapravo osnovni cilj sticanje znanja.» Teško je i nabrojati koje se sve konvencije o dječijim pravima krše uvođenjem ovog predmeta u škole, što je praksa sve tri vjerske zajednice u BiH. Religija je postala i moda, i obaveza, i znak političkog statusa, i temelj obrazovanja.  Svojevremeno se i Alija Izetbegović usprotivio uvođenju vjere u škole i predložio da se to izučava u vjerskim ustanovama, u crkvama i džamijama, a da djeca u školama uče kulturu ili istoriju religija, da se ne bi razdvajala od malih nogu. Uzalud. Njegovi sljedbenici su u Sarajevu uveli vjeronauku čak i u dječije vrtiće, iako znaju da se u Bosni sve dešava po principu «spojenih posuda» i da postupci jednih, automatski znače opravdanje za postupke drugih. Slično je bilo i sa odlukom da se petkom, u vrijeme džume, nastave i polaganja ispita oslobode studenti sarajevskog univerziteta, što je za državu koja sebe smatra sekularnom – nezamislivo. Kao i u Banjoj Luci, i tada se nije oglasila akademska zajednica, ćutali su oni koji sebe smatraju intelektualcima, s rijetkim izuzecima, a ni mediji nisu bili bozna kako glasni. Tako se nastavio naš put u mračni srednji vijek.

Milorad Dodik je, po običaju, bio vrlo jasan : «Izgrađeno je nekoliko stotina novih objekata i crkava koji su u funkciji onog što upravo želimo da vidimo, a to je jaka, moćna i odlučujuća uloga crkve u pogledu razvoja same RS.» Tako je on do kraja razgolitio namjere vlasti na svim stranama u Bosni : stvaranje vjerske države, u kojoj će strogo biti odijeljeni jedni od drugih ljudi različitih konfesija, uprkos jasnim odredbama Dejtonskog sporazuma i Ustava, koje BiH definišu kao sekularno društvo. A to je, dakako najkraći put u propast.

Tako smo dobili nešto što se slobodno može nazvati diktatom religija, koje u svemu vode glavnu riječ. Kao da smo u srednjem vijeku. Opravdanje vlastodržaca je : da je to praksa i u Evropi. A da li je baš tako?

Vjeronauku u školama nemaju Francuska i Engleska, koja je nedavno zakonom zabranila da država finansijski pomaže škole u kojima se izučava religija. Vjeronauku kao fakultativni predmet imaju Bugarska, Hrvatska, Češka, Estonija, Mađarska, Italija, Latvija, Poljska, Rumunija, Slovačka, Španija, Malta i Srbija, a učenicima se nudi alternativni predmet, najčešće etika i kultura religija. Obaveznu vjeronauku imaju Austrija, grčki dio Kipra, Finska, Grčka i Irska, a u Njemačkoj je to slučaj u nekim pokrajinama. Ali, mogu li se sve te države porediti s Bosnom? Da li tamo polovina stanovništva mrzi svoju sopstvenu državu, da li se tamo političari trude da što više razdvoje etničke skupine, da li tamo lideri otvoreno zagovaraju raspad države, da li su tamo podjele svih vrsta, a posebno religijske, temelj rata, zločina, genocida, mržnje? Živio sam u Njemačkoj i znam  do koje je mjere  tamo religija odvojena od države, dok je ovdje to postao obavezni model ponašanja. Oni koji u dječije glave, od malena, guraju svako svoju istinu i svoje vjerovanje, treba da znaju da je to garancija da će nam se ponovo dogoditi ono što smo nedavno preživjeli. Za nas je jedino rješenje potpuno izbacivanje religije iz škola i državnih institucija, u kojima su danas sve kancelarije iskićene vjerskim simbolima više nego crkve i džamije. Moralo bi se znati da ne mogu entiteti, opštine i sve institucije imati svoju krsnu slavu, moralo bi se znati da svako treba da se moli Bogu u svoje slobodno vrijeme, a ne u toku posla i studiranja i o trošku svih nas, i da djeca moraju biti oslobođena svega što ih dijeli. Uz to, kako da djeca razdvoje religijske istine od naučnih, kad na jednom času uče da je Bog stvorio čovjeka, a na drugom da su u pitanju priroda i evolucija?

Prema pouzdanim istraživanjima, 85 posto djece završi osnovnu školu a da ne zna tablicu množenja, 30 posto ih je funkcionalno nepismeno, većina ne zna osnovne istorijske činjenice, ne poznaje geografiju, hemiju, svjetsku književnost…Ispada da je najvažnije naučiti ih koje je vjere Bog, naučiti ih šta je «naše, a šta «njihovo», i ko koga treba da mrzi. To, u konačnici, znači podjelu zemlje. A ako se za to zalažu oni koji žele raspad ove države, šta je s onima koji tvrde da žele BiH kao jedinstvenu državu svih njenih ravnopravnih građana?

 

Share Button