Friday , 28 July 2017
Blic Vijesti
Home » Blic vijesti » Tko ce platiti stetu nama?

Tko ce platiti stetu nama?

AGRESORI ĆE NEKAD MORATI BOSNI I NJENIM GRAĐANIMA

 PLATITI PRIČINJENU ŠTETU

 

Zahvaljujući organizovanom istrajnom angažovanju židovskih zajednica Jevrejima se i do danas, 70 godina kasnije,  plaćala naknada štete pričinjene u II Svjetskom ratu. Dvadeset godina nakon agresije na BiH i nakon počinjenog genocida nad Bošnjacima, Bosni i Hercegovini i bošnjačkim žrtvama ni do danas nisu priznata osnovna prava: pravo da znaju ko ih je napao, ko je počinio genocid, ko je pobio dvjesto hiljada i protjerao polovinu bh stanovništva, ko je oteo polovinu bh teritorija, ko opljačako društveni i privatni sektor, razorio fabrike, porušio gradove i naselja, bolnice, domove, kulturne i  vjerske objekte… Sve to pripisuje se formalnim i neformalnim grupama i pojedincima, umjesto agresorima – Srbniji i Hrvatskoj. Umjesto svega toga agresoru se i danas povlađuje i daje podrška, a bošnjačkoj žrtvi gura glava u živi pijesak.

Oduzimanje statusa R državi BiH, a davanje statusa R genocidnoj tvorevini je monstruozno djelo

Oduzeti titular “Republika“ Bosni i Hercegovini  a dati ga na genocidu stvorenoj genocidnoj Republici srpskoj, je monstruozno djelo koje je mogao učiniti samo Monstrum, koji mrzi Bosnu, Bosanstvo, Bošnjaštvo. I ne samo to, odobrio je i ogućio monstruozan korak dalje: dozvolio i pomogao da se sve što je genetski i historijski bilo “bosansko“ nazove i preimenuje u „srpsko“, kako bi se u skorijoj budućnosti na okupiranoj teritoriji BiH nazvanoj Rs izbrisao svaki trag postojanja  Bosne i Bošnjaštva. Iz Srbije se i danas sve čini, naravno sa drugačijom promocijom, da se onim istim i drugim putevima, kojima su u Bosnu iz Srbije ulazili tenkovi i transporteri,  Drina premosti putevima i mostovima i što tješnje poveže sa Republikom srpskom. Nije li i to skriveni moto  sa kojim se ovih dana  na mala vrata gura povećanje cijena akciza na gorivo?

Umjesto da se od strane najviših sudskih instanci svijeta imenuju i osude agresori na BiH, i nakon dvije decenije pred Haškim sudom nastavlja se svođenje krivice za agresiju i počinjeni genocid na pojedinačne slučajeve, što prestavlja skrivanje istine, skrnavljenje pravde, ohrabrivanje i priznavanje prava na agresiju i genocid. Nije li to otvoreno javno asistiranje agresoru?!

Dejtonom nakaradno struktuirane i same sebi suprostavljene separatne nacionalističke vlasti BiH, pod  nadzorom i cenzurom međunarodne zajednice naklonjene agresorima umjestio žrtvama genocida, ne rade u interesu bh naroda, već djeluju suprotno. Umjesto da se zalažu za  obnovu i restauraciju Republike BiH ukidanjem entiteta i sjedinjavanjem bh teritorija, rušenjem neustavnog pogubnog Dejtonskog uređenja, teže razgradnji države i pripajanju etnički očišćenih teritorija agresorskim državama – Srbiji i Hrvatskoj. Umjesto legalnog Ustava RBIH primjenjuje se Dejtonski mirovni ugovor sa nametnutim ustavnim uređenjem, koji pogoduje daljoj podjeli podjeljene BiH i odgovara samo agresoru.

Repubilici BiH se mora vratiti status Republike. Moraju se ukinuti entiteti i  objedititi teritorij BiH. BiH ne može opstati cijela, podjeljena na tri dijela. Genocidna Rs mora nestati sa mapa i iz usijanih glava, sve oteto državi i narodu BiH mora biti vraćeno, sve uništeno i razoreno mora biti plaćeno.

Krajnje je vrijeme da vlasti BiH počnu govoriti jednim glasom i stave  se u službu naroda. Protiv svih podjela.Separatizam i nacionalizam moraju ustupiti mjesto zajedništvu zasnovanom na multietničkom konceptu, koji i dalje klija u narodu. Narodi BiH, Bošnjaci, Srbi, Hrvati i Ostali moraju prepoznati svoje mjesto i naći sebe u selima i gradovima u kojima su rođeni oni, njihovi očevi i djedovi, u mjestu gdje se i danas rađaju i gdje će se rađati njihova djeca i unučad. Jer nitko i ništa na svijetu ne može zamjeniti tvoj zavičajni komad neba.

Žrtve agresije i genocida trebaju ostati istrajne u zahtjevima za ostvarivanje svojih prava. To je njihova dužnost, dužnost sviju nas, prije svega u ime onih koji više nisu među nama, koji su stradali u logorima i stratištima i  položili svoje živote  za ovo što mi danas imamo.

Ako nije vrijeme danas, pa ni sutra, doći će vrijeme kada će agresori na BiH morati obeštetiti žrtve genocida, državi i građanima BiH platiti naknadu za pričinjenu štetu tokom agresije izvršene na BiH 92-95. godine.

Mora“ s dlana Abdulaha Sidrana

O  ograničavanju, uskraćivanju i oduzimanju genetskih historijskih prava Bosni i Bošnjacima , o potcjenjivanju, ponižavanju, ismijavanju Bošnjaka govorili su, pisali su, a govore i pišu i danas mnogi, ali malo ko pjesnički slikovito, proročanski dalekovidno, do boli ganutljivo i patriotski snažno, kao b-h akademik Abdulah Sidran, u svojoj pjesmi “Mora“. U „pjesmi ( svih) naših gubitaka“ Abdulah  Sidran je  5 godina ranije osujetio i predvidio  događanja u BiH i predstavio ih kao moru Bosne.

Abdulah Sidran

Mnogo vremena prije nego je na BiH izvršena agresija i nad nama Bošnjacima počinjen genocid i prije nego su prognani izgubili Domovinu, Kuću i Jezik…, akademik Abdulah Sidran je 1986.godine, prije naše more, napisao pjesmu “MORA“, u kojoj kaže:

Šta radiš sine?

Sanjam majko. Sanjam kako pjevam

A ti me pitaš, u mome snu: Šta to činiš , sinko?

 

O čemu, u snu, pjevaš, sine?

 

Pjevam, majko, kako sam imao kuću.

A sad nemam kuće. O tome pjevam, majko.

 

Kako sam, majko, imao glas, i jezik svoj imao.

A sad nemam glasa , ni jezika nemam.

 

Glasom, koga nemam, u jeziku, koga nemam,

O kući, koju nemam, ja pjevam pjesmu, majko.

 

Država BiH i njeni građani nisu obeštećeni za štetu pričinjenu agresijom

Već desetinu godina iz Ministarstva za ljudska prava i izbjeglice BiH stižu izvještaji u kojima se govori kako je preko 90% otete i uzurpirane imovine vraćeno prognanim i raseljenim licima, što je notorna laž koja djeluje vrlo destruktivno i destimulativno na sve one koji su oštećeni i koji od zvaničkih državnih organa očekuju da zaštite njihova prava. Državi BiH ne samo da ništa nije nadoknadito, već se nastavljaju neumoljivo i besprizorno otuđivati kapital, materijalne vrijednosti i resursi. Građanima BiH, prije svega Bošnjacima, nije vraćeno ni trećina mateijalnih vrijednosti, ali se to i ne pominje, niti na tome radi. Uzet nam je novac, dragocjenosti, dionice, pokretna i nepokretna imovina. Uzeta su nam radna mjesta. Našoj djeci dječiji doplatci. Mladima prekinuto školovanje i uskraćene stipendije. Zauvijek izgubljena dobit!  Otjerani smo iz naših kuća, iz naših fabrika, sa naših polja i nijiva…U većem dijelu, pod pritiskom međunarodne zajednice i međunarodnog prava, dijelom su vraćene samo privatne nepokretnosti, a sve drugo se gura pod tepih zaborava. Spaljene i minirane Bošnjačke kuće u gradovima Rs skoro nikom nisu obnovljene niti plaćene. Ako do danas nisu, morali bi se od danas međunarodni posrednici i međunarodne pravne institucije početi pitati, da li su žrtve obeštećene i da li im su im vraćena radna mjesta u institucijama, uredima, fabrikama , školama, bolnicama, hotelima, u kojima su radili kao kvalifikovani stručni radnici, a naklon progona sa kućnog praga, nerijetko kao građani drugog reda, čiste urede, tuđe kuće i zahode, crnče na bauštelama,  služe u kafanama i restoranima?!. ..

Moj vlastiti primjer

Da bi nam svima bilo jasnije o čemu govorim ilustrovaću to na vlastitiom primjeru. Zovem se Zijad Bećirević. Rođen sam u Bos.Dubici 1942. godine. Kad je počela agresija na BiH ja i moja supruga Hatemina bili smo u pedesetim  godinama starosti. Sin Armin i kćerka Enida su studirali u Zagrebu. Supruga je 33  godine provela na radu u SDK, a ja 18 godina u opštini Bos. Dubica i nepunih 13 u Trgovačko-ugostiteljskom preduzeću “Dubički robni magazin“. Sa nama je u zajedničkom domaćinstvu živjela moja majka, slijepa starica stara 90 godina.

U toku radnog vijeka dugog preko 30 godina ja i moja supruga izgradili smo vlastitu kuću u  Bosanskoj Dubici i gradili vikendicu na otoku Viru kod Zadra, koja je ostala nedovršena, bez vode i struje. Posjedovali smo manju zemljišnu parcelu u Hrvatskoj Dubici, uz obalu Une i nasljedili lijep komad zemlje od Hateminine majke u dubičkoj ul. Prvomajska, pored gradskog groblja.Tokom rata ovo zemljište je uzurpirano i još ga nismo uspjeli vratiti u posjed. Naša porodična kuća nam je početkom rata oduzeta i data na korištenje doseljenim srpskim familijama. Vratili smo je sudskim putem nakon 10 godina korištenja bez naknade.

U posjedu moje supruge bila je i starija kuća na sprat izgrađena u bosanskom stilu u ul. Bahre Šerića u Bos Dubici, nasljeđena od njenih roditelja, koja je u prvim danima torture minirana, spaljena i izgorjela do temelja, a do sada niko nije proglašen odgovornim, niti je šteta nadoknađena. Prema procjeni Povjereništva opštine Prijedor sa sjedištem u Zagrebu od 18.4. 1994.g. pričinjena šteta je  procjenjena u visini od 105.850 DM. Na pismene zahtjeve podnesene opštini za obeštećenje niko nikad nije odgovorio. Nije bilo odgovora ni na žalbu podnesenu 30.7.2007. Instituciji ombudsmena – Uredu u Bićaću.Većini Dubičana je poznatio da su u Bosanskoj Dubici po dogovoru  ekstremiste Milana Milića, tada nadležnog za urbanizam i komunalne poslove i Radovana Karadžića, koji je Dubicu više puta posjetio, minirane i zapaljene sve starije bosanske kuće u užem centru grada.  Najviše ih je srušeno u zoni dubičke pijace. Pripadale su porodici Ćehajić, Berberović… Niko do sada nije obeštećen. A slično se na isti način dogodilo Bošnjacima u ostalim bosanskim gradovima na području Rs.

Kako na osnovu ovih činjenica, koje su kao jaje jajetu slične situaciji drugih prognanih bošnjačkih porodica, Ministarstvo za izbjeglice ili bilo koji drugi državni organ može osnovano tvrditi da je  oteta imovina uglavnom vraćena.

Imovina dubičke porodice Bećirević

Predratnu imovinu  porodice Zijada i Hatemine Bećirević sačinjavale su :  nekretnine –  kuća na sprat sa odvojenom garažom i vrtom u Dubici, ul. 4. Jula br 13, nedovršena vikendica na Viru kod Zadra i zemljište uz r. Unu pov. 1 dunum u susjednoj Hrv. Dubici, a supruga  je posjedovala vrijedan vlastiti i nasljeđeni porodični nakit. Imali smo nešto ušteđevine kod Ljubljanske banke i nešto gotovine kod kuće. Kuća u Dubici je bila namještena sa svim potrebnim za život prosječne familije. Vozili smo  “Stojadina“ starog 7 g.

Prve dvije godine rata u Dubici proveli  smo u strahu, pod stalnom prijetnjom, izloženi srpskom  teroru, u životnoj opasnosti. Bosansku Dubicu su već prvih dana okupirale srpske vlasti, a teror nad Bošnjacima provodili legalna policija,  vojna policija, JNA, Martićevci i privatne vojske, kojih je bilo nekoliko. Bio sam očevidac i svjedok  mnogih događaja, o kojima sam pisao u svojoj knjizi “Historija Bosanske Dubice“, objavljenoj 2008.g.  Optužen sam da krijem eksploziv koji mi je navodno donio sin iz Zagreba i morao sam svakih 7 dana ići na saslušanje u SUP kod inspektora koji se zvao Dragan. Nije bio iz Dubice.

Prva žrtva četničkog terora u BiH pala je u Bosanskoj Dubici već 23.8.1989. godine, kratko nakon Miloševićevog ratnog pokliča sa Gazimestana. Bio je to sin moje sestre, dubički mesar Nezirević Sulejman.

Etničko čišćenje Bosanske Dubice počelo je već 1991.g. Tada su srušeni mostovi koji su Dubicu spajali sa Hrvatskom Dubicom i Jasenovcom, a  pojedinačni izlasci i konvoji prognanih Bošnjaka i Hrvata krenuli su ka Hrvatskoj  i trajali sve do ljeta 1995.godine.

Na osnovu zaključka IO opštine Kozarska Dubica od 12. 1. 1993. svi prognanici koji su “željeli“ da se isele s podučja opštine bili su dužni svoju nepokretnu imovinu ostaviti na raspolaganje Opštini Kozarska Dubica.

Ja, moja supruga i moja majka Dubicu smo napustili 3.marta 1989. godine. Prije izlaska morali smo platiti sve obaveze i opštini Bosanska Dubica, koja je promijenila ime u Kozarska Dubica, svu svoju nepokretnu imovinu staviti na raspolaganje. U zapisniku od 19.2.1993. sačinjenom u Opštinskoj upravi za geodetske poslove se kaže: ”Ostavljam na raspolaganje opštini Kozarska Dubica svoje nekretnine upisane u PL. Br. 1147 KO Bos. Dubica – grad, a koje se sastoje od porodičnog stambenog objekta, spratnica, namještena, sa pripadajućim objektom – garaža sa drvarnicom i pripadajućim zemljištem u pov. 712 m2.

Zavičajna zajednica Prijedorsko-Bihaćke regije i šire okoline RBiH- Povjereništvo opštine Prijedor sa sjedištem u Zagrebu  dana 18.8.1994. procijenilo je  vrijednost imovine koja je oduzeta mojoj porodici u visini od 242.000 KM.

Moja kuća je 19.2.1993. data u posjed Toljević Borislavu iz Visokog, a kasnije Vanovac Urošu iz Visokog. Pred odlazak sam napravio popis pokretnih stvari koje su ostale u kući. Uradio sam to svjestan da se tu više nikad neću moći vratiti. Popis su ovjerila svojim potpisom dva svjedoka.

 

SPISAK POKRETNE IMOVINE U KUĆI ZIJADA BEĆIREVIĆA

na dan 3.marta 1993.godine

  • KUHINJA
  1. Dvodjelna sećija
  2. Komoda- 4 dijela
  3. Stol kuhinjski na razvlačenje
  4. Stolice ( 3 kom)
  5. TV stolić
  6. TV Ćajavec –Filips 840 T
  7. Bakarni stolić sa tepsijom
  8. Trosjed
  9. Električni šparet (komb. plin)
  10. Šparet na drva „Preporod“
  11. Sudoper
  12. Kuhinjski zidni elementi (8 kom)
  13. Bojler „Tiki“ – mali
  14. Luster sa 2 kugle
  15. Karnišle sa zavjesama (2kom)
  16. Paravan za nišu- dvodjelni
  17. Tepih 3,5 x 2,5
  18. Ibrik- bakarni
  19. kuh. elementi-dvodjelni
  20. Tepih staza u niši- 2 m
  21. Luster
  22. keram. garnitura (4 dijela)
  23. Sobna vaga
  24. Plinska boca 10 l s regul.
  25. Kuhinjsko posuđe razno
  26. Servis za kafu
  27. Servis za vodu
  28. Ostalo kuh. posuđe (tanjiri, tacne, tave,

tepsije, escajg, šerpe, lonci…)

II- PRIMAĆA SOBA

  1. Sobna garnitura (trosjed, stol, 2 fotelje,

tabure, ugaoni sanduk)

  1. TA peć br. 6
  2. Regal 4,5 m (sa 4 x 2 elementa)
  3. Usisivač TS 900
  4. Luster sa 5 kugli
  5. Ležaj jednodjelni
  6. Tepih 3,5 x 2m
  7. Karnišla 4m sa zavjesom
  8. Vezeni stoljnjak
  9. vaza sa pepeljarom
  10. Keramička vaza podna
  11. Garniture čaša 6 + 6
  12. Servis za kafu orijentalni
  13. Vinski servis
  14. Posteljina
  15. Enciklopedija-opšta
  16. Kompleti knjiga-Remark i dr.

III- PREDSOBLJE ( prizemlje)

 

  1. Frižider- visoki
  2. Telefon
  3. Šah. garnitura sa figurama
  4. Zidni sat ( Kina)
  5. Tepih 3×2
  6. Luster
  7. Zidni ukrasni tanjiri
  8. Šivaća mašina

 

IV- KUPATILO

 

  1. Veš mašina“ Gorenje“
  2. Kada sa tušem
  3. Pregrada najlonska
  4. Lavabo
  5. Ormaić zidni sa kozmetikom
  6. Ormarić podni za deterđente
  7. Vaga podna
  8. Bojler 5l
  9. Držač ručnika
  10. Tepih staza 1,6 m
  11. Stona lampa

 

V- WC

  1. WC šolja sa poklopcem
  2. Vodokotlić- zidni
  3. Staza- garnit. 3 dijela
  4. Zidna slavina

 

 

VI- PODRUM

  1. Staza 1,5 m
  2. Stalaža sa stak. galonima

VII- ULAZ u prizemlje

  1. Zamrzivač 210 l (ladičar)
  2. Tepih staza
  3. Ormar za cipele
  4. Zidna stijena za odjeću
  5. Sanduk za čiš.obuće
  6. Luster- kugla

VIII- PREDSOBLJE na spratu

  1. Tepih staza- uz stepenište
  2. Zavjesa za stepen. prozor
  3. Tepih 2×3
  4. Zidni sat- drveni
  5. Zavjesa sa karnišlom 3m
  6. Drvena ograda stepenišna 7m
  7. Pokretna vrata za sprat
  8. Stol za peglanje
  9. stalak sa cvijećem

 

IX- ŠPAJZA

  1. Sanduk za brašno 2 kom
  2. Željezna zidna stalaža
  3. Lavabo
  4. Merdevine
  5. Velika tepsija bakarna
  6. Kamp ranac- planinarski
  7. Pajalica

 

X- DJEČIJA SOBA

  1. Kauč sa prekrivačima
  2. Tepih 2×3
  3. Zavjesa sa karnišlom 2m
  4. Luster dvodijelni
  5. Vitrina sobna- 3 dijela
  6. Stolić
  7. Tranzistor veliki
  8. Mini polica za knjige
  9. Pustekija
  10. Kasetofon (u kvaru)
  11. Torba sa remenom
  12. Zidni ukrasi
  13. Razna dječija odjeća
  14. Servis za b. kafu
  15. Vaza, pepeljara…

XI-  SPAVAĆA SOBA (sprat)

  1. Tepih- zilija
  2. Francuski ležaj
  3. Vitrina
  4. Ormari 2 kom
  5. Ormarići 2 kom
  6. Psiha
  7. Stona lampa
  8. Karnišla sa zavjesom
  9. Mlin za kafu
  10. Slika zidna
  11. Stolica 2 kom
  12. Luster kugla
  13. Dušek
  14. Posteljina
  15. Deke
  16. Jorgani
  17. Servis za kafu

 

XII- SOBA SA BALKONOM

 

  1. Kauči 2 kom
  2. Vitrina
  3. Stol niski
  4. Fotelja 1 kom
  5. Stolica
  6. Tepih 3×2
  7. Karnišle sa zavjesom 2 kom
  8. Posteljina
  9. Servis za crnu kafu
  10. Luster sa 4 kugle
  11. Lutka velika
  12. Slike zidne
  13. Prostirači

XIII- GARAŽA SA DRVARNICOM

  1. Kredenac kuhinj. sa alatom
  2. Salonit ploče za drvarnicu 30 kom
  3. željezo 30 kom
  4. Vrata sa štokovima
  5. šparet
  6. Alatke (sjekila, lopata…)
  7. Stol

XIVOSTALO

  1. Dvorišna ograda hrastova
  2. Dvorišne saksije za cvijeće
  3. Fontana dvorišna

XV- SVARI  DEPONOVANE  PRED  ISELENJE

  1. TV
  2. Video “Sharp“
  3. Šivaća mašina „Jadranka“
  4. Mašina za peglanje
  5. Muzička linija “Intermac“
  6. Harmonika „Weltmyster“
  7. Aparat za expres kafu
  8. Medicinska enciklopedija
  9. Mikser
  10. Peć „Plamen“
  11. Frižider
  12. Ventilator
  13. Penta 4,5 KS za čamac
  14. Bakarna mangala

Nakon  progonstva iz Bos. Dubice moja porodica je dva mjeseca provela u Hrvatskoj u Zagrebu,  zatim 5 godina u Njemačkoj.  Poslije izgona iz Njemačke nastanili smo se u SAD u državi Vermont, gdje i sada živimo. Naravno, i u Njemačkoj, a potom i SAD, morali smo ponovno obnoviti domaćinstvo i ponovno kupovati ove stvari koje smo morali ostavili u našem rodnom mjestu Bosanskoj Dubici nakon izgona.

Na osnovu mog Zahtjeva za povrat nezakonito oduzete imovine, podnesenog 17.12.1994.  Commission for Real Property Claims of Displaced Persons and Refugees, kuća mi je vraćena u posjed 7.11.2002. godine Rješenjem Ministarstva za izbjeglice i raseljena lica Broj 05-050-18-1716-01, nakon 10 godina besplatnog uživanja, naravno bez bilo kakvog obeštećenja i naknade.

Sa gore popisanim pokretnim stvarima, koje su bile u posjedu mog domaćinstva do našeg progona  iz Bosanske Dubice ( a koje je manje više posjedovalo svako prosječno domaćinstvo), želim da pokažem koliko je svaka prognana familija oštećena i unazadita samo u materijanom smislu.  Koliko godina treba mladom bračnom paru da ovo steknu da bi mogli normalno živjeti?!

Prognani  su pretrpjeli nenadoknadivu  milionsku štetu

Da li su se ikad upitali ti naši dušebrižnici , koji nam uporno guraju glavu u pijesak i vraćaju nas u prošlost, umjesto da nam, ako ne budućnost, učine lakšu i snošljiviju sadašnjost, – gdje smo mi to radili i gradili?,  šta smo mi to sijali u našim njivama koje sada zarastaju u gustiš?, pravili u svojim fabrikama koje su uništene i pokradene?, šta smo mi to imali u našim kućama, garažama, spaljenim kućama i vikendicama?, a što nam je uništeno ili sada zjapi prazno!? Svi oni dobro znaju koliko godina marljivog rada treba da se napravi kuća, nabavi i u nju unese oprema, namještaj i sitne kućne potrepštine potrebne za normalan život. Koliko je trebalo meni i mojoj porodici da kupi sve ovo što je na ovom spisku, što smo ja i moja žena stekli za 30 godina marljiva rada?  Koliko je trebalo rada i novca za 8.000 prognanih iz Bos.Dubice i njihovih 1.800 porodica, koliko za 2, 2 miliona prognanih Bosanaca, pretežno Bošnjaka, od kojih je 1,2  miliona raseljeno u preko 100 zemalja svijeta?…  Samo su oni najsretniji uspjeli sačuvati pretežan dio svoje imovine u BiH, s kojom su raspolagali prije progona, iako se i ona kasnije pokazala neupotrebljivom. Koliko svima nama , ako bi se mogli sutra kući vratiti, treba rada i novca da sve razoreno obnovimo i sve pokradeno i uništeno namirimo?  A to ni do sada, a pogotovo od sada, nije ničija briga, osim nas prognanih.

U takvim okolnostima boli i vrijeđa, kada nam političari, naročito oni iz agresorskih redova, mučki i sa šeretskim podsmjehom upućuju poruke u stilu: “zaboravimo prošlost i okrenimo se budućnosti!“ Istina, trebamo se okrenuti ka budućnosti, jer ako se usmjerimo na prošlost otkriće se ono što je svima poznato ali još nije da kraja razotkriveno; postaće jasnije svima ko je to pobio sve te Bošnjake koje i danas tražimo u razvalinama i ponorima i od kojih se njih 8.000 do 10.000 još vodi nestalim, ko je pokrao i gdje je skončalo naše privatno i državno, ko do agresije nije imao ni pošten krov nad glavom a sad ima stanove po Banja Luci, vile po Beogradu, debele devizne račune po stranim bankama, sufurine, šorvanje i prstenje naših supruga i majki u kućnim pretincima? …

Moja familija, kao mnoge druge prognaničke, pretrpjela je mnogo i druge štete i stradanja. Pred početak rata u Jugoslaviji četnici su ubili najmađeg sina moje sestre. Nedugo potom moja sestra je  naprasno umrla, a moja majka od tuge oslijepila. Ni majka moje žene nije mogla prežaliti gubitak rodnog doma, koji joj je spaljen i izgorio do temelja.  A nakon izvjesnog vremena preminula je moja majka, moja supruga izgublila stariju sestru,  nedugo potom i sama preselila na onaj bolji svijet. Za kratko vrijeme igubio sam 7 članova uže i desetinu članova šire familije.   Sad živim sam u iznajmljenom stanu. Moja kuća u Dubici je do nedavno bila  prazna, kao i stotinjak drugih bošnjačkih kuća, koje se ne mogu ni prodati niti ih ima ko koristiti. Ogromna ulaganja uz ogromna životna odricanja pretvorena su u mrtvi kapital. Mrtvi kapital su stotine iseljenih praznih kuća u svim okupiranim gradovima Rs koji prazne zjape i propadaju.

I možda će neki reći, o čemu ja to govorim vama ? Govorim o vama i vašim kućama!

Govorim o mojoj kući koja prazna zjapi na Google mapi, mojim glasom koji je promuko ali ga nije čuo niko, govorim našim Bosanskim jezikom osporavanim uvijek iznova novom polemikom

 

Odgovornost se ne može prevaljivati na pojedince. Odgovorni su agresori!

 

Svoditi odgovornost za počinjene teške zločine i zločine genocida na pojedinačne odgovornosti,a zanemariti stvarne agresivne  ciljeve, etničko čišćenje,  organizacionu i naredbodavnu odgovornost, zasnovanu na strategiji agresora Srbije i Hrvatske, koja je imala jasan isključiv cilj podjelu BiH, oduzimanje teritorije i progon stanovništva radi stvaranja etnički čistih područja,  je ne samo neodgovorno, štetno, već veoma opasno za politika zbivanja u budućnosti… Pojedinačnim pravnim procesima  mogu se samo djelimično ostvariti pojedinačna prava žrtava  za nanesene povrede i pričinjuenu štetu.

Kao što se pojedinačnim tužbama ne može obuhvatiti i adekvatno sankcionisati odgovornost agresora, u ovom slučaju Srbije i Hrvatske, za teške zločine i zločine genocida, tako isto se ne može pojedinačnim tužbama odbraniti i zaštiti pravo građana na naknadu štete koja im je počinjena od strane agresorskih vojnih i paravojnih formacija, već uz svoje građane u zaštiti njihovih prava mora stati država i njenje pravne institucije.

Od države BiH se očekuje da preko svojih nadležnih organa preduzme sve da zaštiti društveno i privatno vlasništvo, da zakonskim putem pred domaćim ili međunarodnim sudovima izdejstvuje pravednu nadoknadu od agresora, za svu štetu koju su počinili državi BiH i njenim građanima tokom agresije 92 – 95. godine, koristeći pri tome praksu i iskustva židovskih organizacija.

 

U Burlingtonu, 14. Aprila 2017                                         Zijad Bećirević

Share Button