Wednesday , 26 September 2018
Blic Vijesti
Home » Umjetnost i Zabava » Mostarska Pozitiva
Mostarska Pozitiva

Mostarska Pozitiva

Piše Vida Sreta Žuljević

 

Održano veče posvećeno antifašisti, autoru 24 knjige, borcu NOR-a, svjedoku I hroničaru vremena, zaljubljeniku u svoj Mostar, g. Mensuru Seferoviću

 

 

Toplo majsko veče u Mostaru. Hotel Bristol, kongresna dvorana upravo idealna za upriličiti  književne večeri, tribine, prezentacije… Okupljeni smo oko prezentacije života i djela g.Mensura Seferovića, Mostarca koji živi daleko od rodnog grada u dalekom Čikagu ali koji svoj grad i njegovu svijetlu istoriju nije nikad zaboravio te ga nosi u srcu i svoju ljubav za njega ponajčešće iskazuje djelom. Vrijedno je napomenuti da se, iako  devedeset-dvogodišnjak, g. Seferović još i dalje aktivno bavi pisanjem.

 

Maj je, pa je nekako i normalno pričati o antifašizmu  i borbi naših naroda protiv fašizma koji je harao Evropom četrdesetih godina prošlog vijeka i prijetio uništenjem cijelom svijetu. Nažalost, fašistički ispadi su danas u porastu kako na našim prostorima tako i u Evropi i Svijetu. Zato je predstavljanje životnog djela antifašiste, istoričara, humaniste i nadasve velikana pisane riječi,  g. Mensura Seferovića bilo razumljivo i potpuno primjereno trenutku.

Okupili smo se baš u pravom broju i pravom omjeru mladih,  ljudi srednje dobi i  onih malo starijih.

Za početak, g. Sead Đulić se obraća skupu, najavljuje razlog zbog kojega smo se okupili i ukratko govori o bogatom životu i spisateljskom radu g. Mensura Seferovića.

Zatim najavljuje  pozdrav skupu od g.  Mensura, po čijoj želji, mladić Dino Golubović, glumac Mostarskog Teatra Mladih govori pjesmu Logorske refleksije.

Logorske Refleksije

Zvijezde nebeske daleke
Što me svake noći obilaze
U logoru Visko di Udine
I noćas rane moje previjaju.
Mostarske djevojke cerničke
Prva djevojka moga pogleda
Moje munje zavjetne
bljesnuše i ove noći
Spletoše se ruke i oči maglene
odnesoše logorske žice dvoredne
i kule betonske, mitraljeske, prijeteće
reflektore i pse lajavce.
Repatica zvijezda što poslednja zgasne
preletje preko cijela neba
i iznad nas
ostavi svijetleći trag budućih dana.

Spjevano u logoru Visko di Udine u sjevernoj Italiji ljeta 1943. Imao sam tada 17.5 godina.

Mensur Seferović

 

Na prve riječi izgoovrene umjerenim, baršunastim baritonom sve su oči uprte u Dinu. Visok kao jablan, čvrstog pogleda negdje u daljinu premjestio sebe u pjesmu pa priča osjećaje tada sedamnaest-i- po- godišnjeg Mensura zatočenog u logoru u Udinama, Italija. Žmarci se u valovima šire mojim tijelom i vidim u gledalištu nekoliko ljudi pokazuju jedni drugima da isto osjećaju. Mislim o pjesmi , o tom mladiću nekadašnjem i ovom ovdje sada… pred nama…i na tren i u mojoj glavi postaju jedno…Mensur nekadašnji i Dino sadašnji …. i NADA preplavi moju dušu. Nada da ova naša današnja mladost i može i zna i hoće da osjeti pravu vrijednost, zna ići pravim putem samo im trebamo dati šansu da uče…trebamo im predstavljati i upoznavati ih sa našom antifašističkom istorijom kroz djela pravih „učitelja“ kao što su  g. Mensur kao i njegovi nekadašnji a i sadašnji suborci i prijatelji–svijetli primjeri antifašista, humanista i aktivista kako iz prošlosti tako i iz današnjih dana.

Gromoglasan aplauz za Dinu i suze u očima prisutnih…Sretne suze..Bravo Dino, bravo mladosti mostarska!

Zatim gospodin Sead Đulić, „drug“ po opredjeljenju, predsjednik Udruženja antifašista i boraca NOB-a predstavlja učesnike i daje riječ g. Milanu Račiću, koji kao nekadašnji omladinac pamti djelo i riječi g. Mensura i nadahnuto opisuje susrete sa njim i drugim „odraslim“ iz vremena kad je on bio omladinac .

Priča topla, iskrena i puna poštovanja za one koji su omladinu učili pravim životnim vrijednostima a među njima svijetlo mjesto pripada g. Mensuru. Aplauz za g. Račića  se razliježe salom.

Potom g. Sead najavljuje dio hora OŠ Potoci sa njihovom nastavnicom gdjom. Dijanom Šoše na čelu. Pjevaće par pjesama Mostarskih Kiša, ansambla koji je, do posljednjeg rata devedesetih, pjesmom slavio NOB od 1941-1945 i sve tekovine njome izvojevane.

Prva pjesma Mostarska Mati…Prvi taktovi i prve riječi krenuše lagano a onda za djelić sekunde hor od sedam djevojcica i njihove nastavnice gđe. Dijane Šoše dobija pratnju od nekoliko desetina prisutnih…sala odjekuje pjesmom a mi prisutni nekom magijom nostalgičnog zanosa postajemo jedno … djevojčice osnovno-školke,  mladić Dino, moja kćerka Ana do onih od nas koji smo prevalili polovinu vijeka i ušli u šezdesete, sedamdesete i osamdesete a potom do g. Mensura devedeset dvogodišnjaka..svi smo jedno …svi, pa makar samo za ovaj trenutak i za buduće drago sjećanje postajemo jedna duša.

Kada bi naša pjesma znala,
o kad bi pjesma mogla da vrati,
svog bi dječaka dočekala
jedna tužna mostarska mati.

Razmišljam i ponavljam za sebe “O kad bi pjesma mogla da vrati…”

Opet aplauz…Aplauz za djevojke i za njihovu nastavnicu, aplauz za pjesmu…aplauz za jedno vrijeme i jednu svijetlu ideju koja je postala životno opredjeljenje za g. Mensura i mnoge od nas prisutne, ideju antifašizma.

Moja kćerka Ana Žuljević je na redu. Priča prvo kako je upoznala g.Mensura i kako ju je fascinirao njegovom ljubavlju prema Mostaru. Priča kako ju je uvijek, kad bi se ona vraćala iz Mostara sa odmora, zapitkivao o Mostaru  kao da g. Mensur želi da izgradi još jedan most prema voljenom gradu, tako je bar ona shvaćala i prihvatila ulogu mosta te je rado dijelila detalje njenog boravka u Mostaru što bi g. Mensur slušao i vidno bio ushićen i radovao se svakom novom susretu sa njom.

Ana čita osvrt na knjigu g. Seferovića  Krst i mjesec u Božurevom Dolu  koji je napisala kćerka g. Mensura Seferovića, Selena Seferović, magistrica , direktor BIH biblioteke u Chicagu. U tom osvrtu govori Selena o djelu u kojem njen otac slavi one koji nisu bili u rovovovima ali su svojim djelima u datom trenutku spašavali živote drugih i drugačijih da bi ih spasili od zla, od onih koji su se u Drugom svjetskom ratu priklonili uz fašističke okupatorske snage. Ana čita sa žarom kojim je i gđa. Selena pisala i u svakoj napisanoj i izgovorenoj riječi osjeti se žar ponosa na očevo djelo, na njegovu pravednost, humanizam i antifašizam kao njegovo životno opredjeljenje.

Poslije Ane, g.  Sead opet najavljuje hor i prije nego što su djevojke i njihova nastavnica počele pjevati, zvuci poznate mostarske „himne“, pjesme Februarska su se razlili po prostoru  i ispunili naša srca ponosom što smo tu, što slavimo tu antifašisticku ideju i ljude koji su časno predvodili i još, kao g. Mensur od rane mladosti pa do danas, stoje na čelu kao svjetionici pokazujući put, utabanu stazu antifašističkog opredjeljenja kako onoj nekadašnjoj tako i ovoj sadašnjoj mladosti kao i svima nama.

Uslijedio je moj osvrt na knjigu Vjetrenik.

Mene je, kao čitatelja ova knjiga oduševila prije svega spisateljskim stilom. U laganom, pripovjedačkom maniru g. Seferović  priča istoriju, ne samo onu koja se stvarala na bojnim poljima nego i onu koja se vodila u svakom pojedinom čovjeku zatečenom ratnom pošašću. Njegovi junaci su obični ljudi što donedavno drugovaše  a koji se svako na svoj jedinstven način susreće  sa stvarnošću rata kao i sa svojim unutarnjim previranjem i pitanjem —gdje mu je mjesto u tom trenutku. Upravo zato što je doživio rat i kao običan mladi čovjek i kao ratni zatvorenik i kao borac, kako kaže g. Vinterhalter u njegovoj recenziji Vjetrenika, “Znao je g. Seferović da ljudi nisu preko noći postajali revolucionari ili izdajnici. U širokom rasponu od heroja naše revolucije do ustaških i četničkih koljača nalazilo se hiljadu nijansi. I nije važno što su ljudi nekada bili nego što su postali” S toga u piščevom odnosu prema likovima nema osude, nema strana nego njegovi junaci od Kostriješa, Admirala, Sokola, do Prpe, Sajke, Fatke i drugih bitku vode s dilemom gdje pripadaju u toj novoj životnoj situaciji, kao i sa ličnom zbunjenošću, uplašenošću, hrabrošću i prkosom a pri tom još uvijek ostaju vrckavo šaljivi i neki pritajeni humor upravo daje ovom istorijskom pripovijedanju pečat kao jedinstvenom stilu koji u našoj literaturi nije dovoljno istražen niti saživio. Publicista g.Vinterhalter u svojoj recenziji romana je to vrlo lijepo konstatovao i iskazao jednom rečenicom napisavši da iz rukopisa “emanira vedrina i humor mostarske sredine, koja je u najtežim časovima naše istorije znala da začini život suza grcanjem u smijehu. “

 

 

Prisutni aplauzom nagrađuju i moje izlaganje,  a moja kćerka Ana zatim nastavlja sa čitanjem osvrta na literarni opus g. Seferovića koji je napisala njegova mlađa kćerka gđa Sanja Drnovšek, diplomirani pravnik i dugogodišnji direktor BAGIja, Bosansko-Američkog Instituta za Istraživanje Genocida.

Poslije osvrta, Ana čita i dio priče Penzionerov posljednji kaput koji je Sanja posebno izdvojila kao izuzetnu priču o jednom običnom čovjeku, Suljagi Ćenanoviću, komšiji koji je živio od svoje penzije nedovoljne da se preživi “od prvog do prvog“  pa čak je prodao i svoj zimski kaput da bi nabavio ogrijev za svoje domaćinstvo, ali  se nikad nije žalio nego u miru motao svoju škiju i uvijek bio raspoložen za razgovor i šalu. Gospodin Seferović je  riječima oslikao Suljagin lik i približio ga čitateljima poput umjetnika koji kičicom i bojama to čini na platnu, „Mrveći škiju u plehanoj duhanskoj kutiji suvonjavi starac je ćuteći gledao svoje prijatelje i iz kratkog čibuka zadovoljno teglio i puštao dim koji je štipao za oči i grlo.“(Iz knjige Život piše svoju priču)

I na kraju pjesma Neretva  kao šlag na ovo divno, pozitivnom energijom nabijeno veče posvećeno životu i djelu g. Mensura Seferovića.
i poteče Neretva…ispočetka kao prpošni potočić sa Zelengore a onda poput bujne, robustne rijeke poteče snažno  u zajedničkom horu  nas prisutnih i djevojaka i njihove nastavnice koje stoje pred nama i zanosno pjevaju „Večeras u meni Neretva neka razbija ogromna brda daleka…“

Ima NADE za ovu našu mladost, mislim ponovo i suze mi ponovo teku niz obraze…Suze radosnice, naravno.

Završna riječ …G. Sead Đulić zahvaljuje svim prisutnim i učesnicima na divnoj večeri  prezentacije života i rada g. Mensura Seferovića i daje obećanje da ćemo se nastaviti družiti na ovakav način i pružiti priliku mladima i onim malo starijim da upoznaju ili se prisjete onih mostarskih velikana koji su svoju slavu stekli na gradnji boljeg života za generacije koje dolaze iza njih.

I dok primamo pohvale od prisutnih i stisak ruku, i srdačne zagrljaje opet mi  NADA ispunjava dušu i vjera da ima u ovom našem Mostaru i u nama Mostarcima snage da stanemo (opet, ako zatreba) na put fašizmu kao što su to nekad prije više od pola vijeka uradili g. Mensur Seferović i njegovi vršnjaci i oni koju su ondašnju mladost vodili u borbu protiv fašističke pošasti.

Okončasmo ovo nezaboravno druženje Seadovim čvrstim uzvikom, „Smrt fašizmu“ i odjekom od prisutnih, „Sloboda narodu.“

 

Share Button