Tuesday , 17 October 2017
Blic Vijesti
Home » Jusuf Trbić » Šovinistička farsa
Šovinistička farsa

Šovinistička farsa

Piše : Jusuf Trbić

 

             U neprekidnoj poplavi ludosti svih vrsta, koja već godinama ne napušta naše prostore, najnovija šovinistička izjava Daneta Maleševića nije izazvala naročitu pažnju. Da, to je onaj isti Dane Malešević,  Dodikov ministar prosvjete i kulture RS-a, koji se proslavio zabranom bosanskog jezika u školama, praćenog lucidnim, i nadasve stručnim tumačenjem, da se jezik kojim govore Bošnjaci mora, po narodu, zvati bošnjački. Pri tome nije objasnio zašto se, u skladu s tim  genijalnim objašnjenjem, to ne odnosi na jezik kojim govore Austrijanci, Brazilci, Argentinci, Novozelanđani, Škoti, Čileanci i mnogi drugi, među njima čak i stanovnici SAD-a, najmoćnije zemlje na svijetu. Svi mogu, samo mrski Bošnjaci ne mogu, i tačka, presudio je umni Malešević. Ovih dana ponovo je imao sličnu izjavu. Rekao je da će u RS-u biti zabranjeni svi udžbenici iz Federacije u kojima se govori o genocidu u Srebrenici, opsadi Sarajeva i sličnim temama. Jedini genocid koji se ovdje može izučavati jeste genocid ustaša nad Srbima u Drugom svjetskom ratu. O genocidu nad Muslimanima, koji su izvršili četnici u tom istom Drugom svjetskom ratu – srpska djeca takođe ne smiju ništa znati. O zločinima Nedićevog režima u Srbiji – takođe. A pogotovo ne o Miloševićevoj ideologiji Velike Srbije, o državnom planiranju zločina, o etničkom čišćenju i genocidu koje su izvršili Karadžićevi i Mladićevi Srbi, o njihovim koncentracionim logorima, progonima, planskom silovanju, rušenju bogomolja i zatiranju tragova čitava dva naroda u polovini Bosne, o zajedničkom cijepanju države s Tuđmanovim Hrvatima, o državnoj politici Srbije i RS-a koja svim silama čuva rezultate velikosrpskog pohoda, o aparthejdu u manjem entitetu, o programiranoj mržnji, o stvaranju pravoslavne države na tlu BiH… Sve to, po ministru Maleševiću, mora prekriti ruzmarin i šaš, da bi ostala na svjetlu dana samo nova, falsifikovana i lažima stvorena istorija, koju kroje novi, polupismeni i nacionalizmom opijeni politički lideri, poput Dodika.

Ali, zar su takve izjave nešto novo? Na takve proljeve mozga odavno smo navikli. Nevolja je samo što u svemu tome itekako ima sistema, što je to državna strategija konstruisanja lažne prošlosti, kao podloge za novu realnost, i što uz takvu politiku odrastaju nove generacije, koje za osam ili dvanaest godina školovanja ne mogu saznati ni kako se zove njihova država, ni s kim tu žive, ni kakva im je stvarna istorija. Danas su škole u RS-u rasadnici nacionalizma i laži. U tim školama djeca uče da je Bosna oduvijek bila srpska zemlja, stvorena u srednjem vijeku, sa sjedištem u današnjem Sarajevskom polju, da su svi bosanski kraljevi biti Srbi, da je jedini jezik u toj zemlji odvajkada bio srpski, a pismo ćirilica, da su tim jezikom i pismom ispisani stećci, srpski nadgrobni spomenici, da su Srbi vijekovima bili žrtve  divljih turskih hordi, da su Bošnjaci nastali isključivo od Srba, izdajom vjere pradjedovske, da su Srbi najstariji narod na svijetu, da istorija Republike Srpske seže do najdaljih praistorijskih vremena, da tu sve pripada Srbima, a ostali su neželjeni gosti koji tu nikad prije nisu živjeli, u školama u RS-u djeca ne mogu saznati ništa o drugom dijelu svoje države, ali ni o nacionalnim spomenicima na tlu RS-a, poput Ferhadije, oni ne znaju ništa ni o Sarajevu i Mostaru, ali ni o antifašizmu, koji je naprosto izbrisan. O bošnjačkim piscima, slikarima, sineastima, naučnicima, važnim istorijskim ličnostima – da se i ne govori. Nije slučajno dosta prostora u već poznatom Memorandumu SANU  broj 2. zauzelo obrazovanje, koje treba, po svim linijama, ujediniti sa onim u Srbiji. Zato djeca u školama u RS-u nikada nisu, i neće, ni riječi čuti ne samo o Srebrenici i Sarajevu, već ni o jednom  jedinom  zločinu Karažićevih sljedbenika, niti o presudama Haškog tribunala, kojima je obuhvaćen i kompletan politički i vojni vrh RS-a. Ali će zato naučiti sve o bezgrešnosti Srba, o narodu koji je uvijek bio žrtva drugih, o zločinima nad Srbima, o nepravdama koje im se neprekidno nanose hiljadama godina. Đaci u RS-u nikada ne čuju da je Republika Srpska entitet u sastavu države Bosne, za njih je RS država stvorena “odbrambeno-otadžbinskim ratom” u kojem su se Srbi samo branili od zlih Bošnjaka, koji su uvijek željeli da im  nanesu zlo. Uostalom, i patrijarh srpski Irinej je poručio da su RS i Srbija “vekovima” bile ista srpska država, a da je sama Republika Srpska “delo Božije”. Što znači da je sve učinjeno po nalogu Svevišnjeg,  po njegovom odobrenju i njegovom ličnom planu, i da je sam Bog vodio Srbe do ostvarenja vjekovnog cilja. A ako je RS “ delo Božije”,  ni zločini nisu zločini, ni masovne jame nisu gubilišta, ni logori nisu zlo, a etničko čišećenje i genocid nisu zločinačka posla, već bogougodno djelo.

U entitetu koji se smatra isključivo srpskom svojinom, đaci, među njima i oni koji nisu Srbi, moraju slaviti Svetog Savu, krsnu slavu svih škola, i učiti samo srpsku istoriju, srpsku matematiku, srpsku geografiju, srpsku hemiju, srpsku prirodu i društvo, srpsku fiziku, srpsku fiskulturu, srpski engleski, i, naročito, srpsko vladanje. A onima  koji i dalje hoće da uče bosanski jezik, jasno se stavlja do znanja da ovdje nisu poželjni.

Uz to, Ministarstvo je prije tri godine odredilo da se ekskurzije za male maturante mogu organizovati samo na teritoriji RS-a, i da se nipošto ne smije preći entitetska linija razdvajanja. To važi čak i kad je u pitanju najveća velikosrpska ikona – Ivo Andrić. Ministarsrvo je naglasilo tri lokacije koje se mogu posjetiti : to su nacionalni parkovi Kozara i Sutjeska, Olimpijski centar Jahorina i, obavezno, Andrićgrad. O posjeti Andrićevoj rodnoj kući u Travniku nema ni govora, iako je Travnik mnogo bliži Banjoj Luci nego Višegrad. Put od Banje Luke do Višegrada dug je 330 kilometara i traje najmanje sedam sati, a kad dođu u Andrićgrad, tu nemaju gdje spavati, pa im se savjetuje da produže još 111 kilometara do Jahorine, da djeca ne bi slučajno nogom stala na teritoriju drugog entiteta. U banjalučkoj regiji ima oko 3 hiljade đaka, a ako tome dodamo i ostale iz RS-a, lako je zaključiti da je, samo od đaka, dobit velikog Srbina Kusturice povelika.

Tako se ispostavlja da su banjalučkoj djeci mnogo bliži Višegrad, Jahorina i Trebinje, nego tvrđavva Kastel u Banjoj Luci, koju vlast još nije stigla sasvim obnoviti. Kao što nije stigla obnoviti ni rodnu Branka Ćopića u Hašanima, ni rodnu kuću Gavrila Principa u Bosanskom Grahovu. I sve to Ministarstvo je pravdalo ekonomskim razlozima. Ali, nije ostavilo nikakvu mogućnost da, recimo, đaci posjete Sarajevo, Mostar ili Počitelj, ako roditelji obezbijede pare za to. Tako je grubi nacionalizam prekrio djetinjstvo nebrojenog broja mladih, da bi ih odgojio na lažima i ispunio mržnjom prema drugima. Ako Bosna opstane, kako li će oni živjeti u državi koju mrze?

A kako na sve  to reaguju bošnjački političari? Najsažetiji odgovor na to pitanje pročitao sam u Avazu (od 5. juna), u izjavi Muhizina Omerovića, predstavnika roditelja učenika s područja Konjević Polja, koji se već godinama herojski bore za svoju djecu.

“Generalno, srpska politika shvatila je da može raditi šta hoće”, kaže on. “Postavljam otvoreno pitanje jesmo li  krivi mi što smo se vratili, ili neodgovorna politika i političari koji se izdaju kao zaštitnici Bošnjaka u RS, počev od sarajevskog političkog vrha pa do onog entitetskog i općinskog. Bošnjačka politika prema RS-u odavno je postala manekenstvo. Nažalost, trebalo je mnogo godina da shvatimo da smo mi samo njihov hobi. Ti koji nas predstavljaju i tobože su zabrinuti za naše stanje, svoju djecu upisuju u private škole u Federaciji, šalju ih na časove muzike, plivanja, engleskog jezika…a naša djeca nemaju pravo ni na svoj jezik. Da ih grize savjest, barem bi jedan od njih dao ostavku i rekao da ovako više ne može. Oni dobro odgovaraju politici koju provodi vlast RS i zato i traju toliko dugo.”

Vjerujem da ovome ne treba nikakav komentar.

 

 

Share Button