Thursday , 2 July 2020
Blic Vijesti
Home » Blic vijesti » Priča o dobrim mostarskim ljudima (5): Mensur Seferović
Priča o dobrim mostarskim ljudima (5): Mensur Seferović

Priča o dobrim mostarskim ljudima (5): Mensur Seferović

Autor Milan Račić

Pripadam generaciji omladinskih aktivista Mostara, tamo negdje od 1974.godine pa sve do  početka devedesetih. Bile su to generacije koje jesu stvarno baštinile antifašizam i zajedništvo. Jesu gradile i drugi kolosijek pruge Šamac-Sarajevo, a mostarski omladinci tih godina učestvovali i gradili širom bivše nam države. No, isto tako te generacije jesu otvarale i šire vidike, otvarale nove demokratske procese i tražile rješenja u novim okolnostima. Te generacije su začeprkale i u kandidatske liste, osmjelile se da traže više kandidata od zadatog broja, jesu stvorile i MTM koji bi, počesto, zagrebao i tamo gdje nije bilo poželjno, jesu formirale i odnjegovale ansambl Mostarske kiše. Stvorile su i omladinski list LOM koji je jasno i britko ukazivao, kritički i bez pardona, na anomalije koje je i to vrijeme imalo. Počesto bi njegovi urednici iz prizemlja gdje je bilo sjedište SSO – Saveza socijalističke omladine, morali na spratu više, raportirati partijskom sekretaru šta to mi radimo i za koga? Osmjelili smo se da štampamo i za to vrijeme neke brošure i otvaramo izložbe previše liberalne, a premalo jednobojne. I nismo odustajali…

Zašto ovo ističem kad danas govorimo o Mensuru Seferoviću?

I u to vrijeme, za koje danas novokomponovani, nacionalistički i falš-političari kažu da je bilo vrijeme jednoumlja, postojali su mnogi koji su naučno, stručno i uz ogromnan trud i znanje analizirali proteklo i zagovarali buduće. Intelektualac Mensur Seferović jedan je od njih. Neki su, opet, kao vrhunski stručnjaci i organizatori najkrupnije stvari rješavali po kratkom postupku i odmah. Takav je bio i profesor Isidor Papo koji je kao najbolji lijek za srce nudio šipak, a kao predsjednik Savjeta ORA „Nereteva“ sazvao bi savjet koji je trajao najviše 5 minuta. Prethodno bi se sa nama omladincima dobro pripremio, a onda na sjednici Savjeta izdikirao šta je čija obaveza i samo rekao:“ Ti ćeš Jole (Musa), ti ćeš Sadi (Ćemalović), ti ćeš uraditi to i to“ i sve je na kraju bilo vrhunski izvedeno. Opet, neki drugi kao Hamdija Pozderac koji je stvarno podržavao mlade, banuo bi iznenada i van radnog vremena u prostorije Komiteta i omladine u Mostaru, zateko samo čistačicu i onda sa njom na hodniku popio kafu i proljudovao. Bila mu je čistačica bitnija od predsjednika. Tako isto je bilo i kada smo ga upoznali da za predsjednika Omladine BiH predlažemo jednog kandidata za koga smo bili uvjereni da je „prvi i pravi“. Hamdija je samo rekao „neka vam bude i uradite kako ste naumili, ali svi njegovi nisu iz našeg pokreta, nego s druge strane“. U ratu i nakon rata, taj isti postade jedan od glavnih vođa nacionalističe partije. Potvrdilo se  ono što nam je Hamdija rekao osamdesetih – prošlog vijeka. I da ne nabrajam, hiljade ovakvih ljudi i primjera.

Često bi, kod nas u omladinu, svratio i fini – uglađeni gospodin, a drug Mensur Seferović. Zvali bi ga da održi predavanje ili da nas nauči o onom što znali nismo ili ono o čemu se rijetko pričalo. A pričao bi o činjenicama, argumentovanim i potkrijepljenim događanjima, od brojeva do pojava i posljedica. Govorio bi o Titu, najvećem s ovih prostora i onom što je sve dobro i državnički odradio, ali bi isto tako ukazivao na greške i propuste koje smo pravili i koje valja ispravljati.

O stvaralaštvu Mensura Seferovića pisali su i Meša Selimović, Dževad Jahić, Mihajlo Lalić, Radonja Vešović i mnogi drugi ugledni pisci i akademici. No, čini se da je sud o Mensuru Seferoviću najbolje izrekao Bogdan Bogdanović koji u predgovoru za njegovu knjigu – Vjetrenik kaže:“Pred nama je pogled unatrag na rat i ratove, upečatljiva priča bez milosti prema bilo kome. Kazivanje je to leve polovine današnjeg sveta, veran prikaz dalje, ali nažalost i bliže prošlosti, viđen i predočen u ime onih vrednosti koje je jugoslovenska borba promovisala i kojima se uveliko priključila opštim okvirima evropske antifašističke svesti i savesti. U tekstovima ove knjige, u dokumentarnim saopštenjima, kao i u komentarima Mensura Seferovića, nikako se ne skrivaju trenuci zebnje i zamora, čak ni trenuci povremenih partizanskih pokleknuća. Izranjaju ponekad i duboko zakopane unutrašnje tenzije, baš kao što se ne mimoilaze ni drugi sitniji gresi… Ne zataškavaju se ni pojave stalnog osipanja borbenog sastava, dezertiranja, a u nekoliko mahova obrađena su čak i tragična rastakanja borbenih jedinica. Ne skriva se, dakle, druga strana našeg proslavljenog rata protiv sila osovine, što, razume se ne umanjuje već uvećava vrednosti pobuda, pa bar delimično i rezultata…Drugim rečima, ne preskače se ono što je dosad ulepšavajuća partizanska istoriografija, naročito u popularnim tekstovima i školskim udžbenicima uveliko izostavljala i time, suviše često, dovodila u pitanje verodostojnost osnovne istine. A ta je – da su se vodile nadčovečanski teške borbe u ime zajedničkih antifašističkih ciljeva. Jer da se ne zaboravi: postoje uvek i dublje istine, istinitije od rutinskih istinica za svakodnevnu upotrebu“.

Mensur Seferović to isto radi i danas u poodmaklim godinama, ali u SAD. I gospodina i druga Mensura Seferovića zadesila je ista ona izbjeglička sudbina, kao i drugih 1.200.000 hiljada BiH državljana koji tumaraju ovozemaljskom kuglom, ali koji se ne predaju nego i sada stvaraju i uče – sebe i druge. Djeluju iz drugog plana, ali su prvi po znanju i nauku, bez obzira na svoje devedesete  i one naše ratne – proklete, a isto devedesete. Mensur nas je učio u prošlom, ali i svih ovih godina  21.vijeka.

Neko od slobodnoumnih, a takav je i Mensur Seferović, je rekao:“Sve dok smo samo nacija, nismo ljudi“.

Share Button