Monday , 21 August 2017
Blic Vijesti
Home » Blic vijesti » Peter Maass : O genocidu u BH: Vrh vlasti je organizirao genocid u BiH
Peter Maass : O genocidu u BH: Vrh vlasti je organizirao genocid u BiH

Peter Maass : O genocidu u BH: Vrh vlasti je organizirao genocid u BiH

 

Priredila Selena Seferovic

 

 

Ovaj intervju sam prenijela sa e-novina, iz pera Amira Telibecirovica. Uradjen je januara 4, 2013, ali je aktuelan i danas kada govorimo o genocidu u BH generalno, i pojedinacno o genocidu u Srebrenici. Posto se prioblizava  juli 11, Dan komemoracije, dobro je da se podsjetimo Massovih ocjena.

Inace, kad sam dosla u Ameriku tog istog jula 1995 kad se dogodio Srbrenicki genocid, prva knjiga koju sam procitala i priredila za nase novine koje je tada pokrenuo i  uredjivao moj otac Mensur Seferovic ‘Zambak- BH odjek’, bila je upravo Piterova knjiga ‘ Voliti susjeda’.

Ne znam da li je Piter dobio ikakvo zvanicno priznanje BH drzave, a zasluzio ga je kao prijatelj istine, i Bosne i Hercegovine.

Peter Maass je rođen 1960. godine u Los Angelesu, gdje je i odrastao. Nakon što je diplomirao na kalifornijskom Berkeley Univerzitetu, radio je za evropski Wall Street žurnal u Briselu. Poslije je radio za New York Times, International Herald Tribune i Washington post.Danas živi u New York cityju. Njegove izvještaje u BiH za vrijeme rata, upratila je press služba kabineta Radovana Karadžića, zbog čega na press konferencijama ponekad nije dobijao press izvještaje niti odgovore na pitanja.

Američki novinar koji je među prvima dobio pristup koncentracionim logorima oko Prijedora 1992. godine, Peter Maass napisao je knjige koje ne zastarijevaju, koliko god se vremenski odmakli od njegovog svjedočanstva. Skupa sa svojim kolegama Royom Gutmanom, irskim reporterom Edom Vuliamyjem, te još nekoliko inostranih snimatelja, objavio je prva svjedočenja i slike logoraša iz tih logora.

Boravio je u Sarajevu pod opsadom, obilazio je linije fronta, bio u srednjoj Bosni na samom početku sukoba Armije BiH i HVO, pratio stanje u Banjaluci uoči miniranja Ferhadije i ostalih drevnih džamija u tom gradu.

Sva ta iskustva je krunisao svojom knjigom naslova “Love Thy Neighbor”, odnosno Ljubi Bližnjeg Svoga, objavljenoj u SAD-u 1996. godine, nakon čega je i njen prijevod stigao u BiH.

Njegovu knjigu, kao i knjigu “Svjedok Genocida” od Roya Gutmana, danas širom svijeta koriste svi koji žele detaljnije ili preciznije izučiti dešavanja u BiH za vrijeme raspada Jugoslavije.

Maass se potom nastavio baviti pisanjem. Njegova druga knjiga se zove Crude World – the violent twilight of oil a bavi se naftom kao opštim, globalnim i političkim pojmom današnjice, uz analizu u kojoj mjeri nafta jeste a koliko nije uzrok modernih ratova po Bliskom Istoku.

Druga knjiga po redu koju ste objavili, bavi se pitanjem nafte u današnjem svijetu, ali se čini kao da se u njoj bavite naftom ne samo kao potrebnim gorivom, nego i kao specifičnim političkim fenomenom današnjice?

Pošto sam već imao iza sebe knjigu o Bosni, koja je bila moj ulazak u knjižni svijet, pomislio sam kako ne želim da više radim knjigu koja će biti samo o ratu. Ali sam usput pomislio i to da bih se mogao baviti uzrocima rata, ne toliko samim ratom. Proveo sam nekoliko godina čitajući razne publikacije, da bih shvatio kako je nafta stvar koja je u pozadini barem nekih od savremenih ratova. To je sigurno jedna od stvari koja čini da neko osiromaši a da se neko istovremeno obogati, širom planete. Najviše zbog tih razloga počeo sam raditi na toj knjizi. U njoj sam se dakle više bavio time šta pokreće ratove, za razliku od moje knjige o Bosni, na koju sam inače ponosan, gdje sam se bavio jednim konkretnim ratom i prikazom kako on izgleda iznutra.

Citirali ste kontroverznog američkog ministra iz vlade Georga W. Busha, Donalda Rumsfelda, kada je izjavio da invazija na Irak nije imala uopšte veze sa naftom. A vi ste na to rekli kako je to bilo i zbog nafte, ali da nafta nije bila ni jedini ni glavni cilj okupacije Iraka. Šta ste time mislili?

 

Citirajući Rumsfelda sjetio sam se i ostalih američkih političara koji su tvrdili da se moderno ratovanje ne vodi zbog nafte. Moje mišljenje je da to nije tačno. Nafta jeste značajan uzrok američkog odlaska u irački rat, ne jednom nego dva puta. Prvi put početkom devedesetih godina kada je Irak napao Kuvajt, a onda i 2003 godine. Ali, naveo sam u svojoj knjizi da nafta nije jedini razlog za američki odlazak u taj rat. Toliko je drugih ekonomskih i političkih stvari koje su sastavni deo odluke o započinjanju rata. Za mene nije pitanje jel nafta ili nije uzrok za američki odlazak u rat, nego do koje mjere je pitanje nafte imalo uticaja na odluku o tome, u odnosu na sve ostalo.

U američkoj odluci o napadu na Irak, gdje biste postavili naftu na nekoj zamišljenoj skali važnosti, u odnosu na ostale povode za tu invaziju?

Pored toga što naftu smatram ključnim povodom, skoro pa jednako ključnim smatram i paranoju koja je vladala u američkim vladajućim krugovima. Bushova administracija je širila dalje tu vrstu paranoje, naravno i zbog jedanaestog septembra, o potencijalnoj prijetnji. Neke vrste prijetnje jeste bilo, ali ona nije dolazila iz Iraka. Danas već svi znaju da Saddam Hussein nije imao oružje za masovno uništenje. Međutim, postojeći strah od nepostojećeg oružja iskoristila je Bushova administracija. Da ne spominjem kako je i u samoj Bushovoj administraciji bilo nekoliko ljudi koji su vjerovali da je tamo stvarno bilo tog izmišljenog oružja za masovno uništenje. To su bili neki od faktora koji su doveli do odluke o okupaciji Iraka, skupa sa naftom kao bitnim razlogom. Tako da ne znam, ako bih zamislio nekakvu skalu sa ocjenama od jedan do 10, teško je reći na primjer da je nafta bila šesta po važnosti, a paranoja, ne znam, možda četvrta, ili tako nešto. Ali, ako bi samo nafta bila kao povod, onda bi izvršili i napad na Venecuelu, ili druge zemlje koje imaju naftne izvore a do kojih američke vlasti ne mogu doći. Naravno, Bushova administracija je našla način da sve poveže i sa muslimanskim ekstremistima, pa su priče o prijetnjama najviše usmjerili ka arapskim zemljama, posebno Irakom koji ima dobre zalihe nafte.

U BiH još važi onaj stari vic – Bosna je nesretna zemlja zato što ima muslimane a nema naftu. Ipak, NATO se umiješao u ovdašnji rat i bez nafte na terenu. Šta je po vašem tumačenju bio glavni motiv za intervenciju u BiH 1995. godine, kao i 1999. godine u nekadašnjoj SR Jugoslaviji?

U svojoj knjizi sam naveo malo drugačiju verziju vica. Riječ je kao o dva bosanska vojnika koji su kopali rov. Jedan je rekao da nastave kopati, jer ako budu kopali dovoljno duboko možda nađu naftu, vjerujući da bi to spasilo Bosnu. Jedan od razloga zašto nije bilo zapadnjačke intervencije u BiH do 1995 godine, jeste i to što se na Bosnu nije gledalo kao na nešto od strateške važnosti za NATO. Gledalo se na nju kao na nešto bez značajnih prirodnih resursa, poput nafte u ovom slučaju.

NATO i Amerika, oko tretmana i tumačenja tog rata.

Pojavila se bojazan da bi to moglo produbiti podjele među državama članicama NATO kao saveznicima, stoga su odlučili da se umiješaju i prekinu rat.
Da je BiH imala nafte u količinama koje ima na primjer Kuvajt, onda bi se NATO vjerovatno drugačije postavio. To povezuje ono što sam prethodno rekao. Nafta dakle nije uvijek glavni povod za vojnu reakciju NATO ili Amerike, pošto smo bombardovali i zemlje koje su bez nafte. Krajem 1995. godine, Bosna je postala djelimično strateški bitna, jer se rat razvukao na nekoliko godina, i doveo je do podjele između Evropske unije
Bili ste među prvim stranim reporterima koji su imali priliku da posjete koncentracione logore oko Prijedora. Danas mnogi studenti i novinari koriste, ili knjigu Svjedok genocida vašeg kolege Roya Gutmana, ili vašu knjigu, kada žele da se detaljnije informišu o tim događajima. Koliko se mogu uporediti ove dvije knjige?

Royev uradak je fenomenalan, i važniji je od moje knjige pošto je on prvi strani izvještač koji je skrenuo pažnju svijeta na koncentracione logore. Roy je bio prvi koji im je prišao i snimio ih. Mislim da se njegova i moja knjiga dopunjuju u određenoj mjeri. Njegov rad je jako dokumentaran. Ispunjen je korisnim podacima, i njegova knjiga je dosta više fokusirana na same logore nego što je moja. On se bavi i vojnim pripremama za genocid. Moja knjiga je drugačija zato što je samo jedan njen dio o logorima. Veći dio moje knjige je o Zagrebu, Sarajevu, Beogradu, Banjaluci, u političkom smislu. I napisana je drugačijim stilom. Nije kao novinski izvještaj, iako sam prikljupao materijal za nju na novinarski način. Namjerno sam napisao tu knjigu tako da ne djeluje kao priča za obične novine.

U svojoj knjizi ste uporedili bosanske Muslimane sa američkim Jevrejima. Pritom, naglašavate kako su i jedni i drugi većinom sekularne populacije, ali su ih različite propagande optuživale za ‘vjerski fundamentalizam’ koji se ne uklapa u takozvani moderni stil života. Koliko je po vašem svjedočenju to olakšalo genocid u BiH, a koliko samo želja počinilaca za pljačkom?

Treba zapamtiti činjenicu da su mnogi iskusni kriminalci bili među izvršiocima zločina, naročito početkom rata. Na primjer Arkanovi Tigrovi, koji su opremljeni i finansirani iz Beograda. Ili u mjestima poput Višegrada, gdje je glavni kriminalac bio Milan Lukić. Radilo se o iskusnim gangsterima, koji su znali da njihove žrtve nisu vjerski fundamentalisti, i ne samo to, nego većina nisu čak ni Muslimani koji su praktikovali religiju. Počinioce u ovom slučaju nije zanimalo da li ubijaju sekularne Muslimane ili ne. Ionako su imali prijeratno iskustvo ubijanja ili bavljenja kriminalom općenito, a pritom su besplatno dobili naoružanje i motivaciju za ratne zločine. Važno je da se zna kako su oni dobili oružje od jugoslovenskih državnih službi i jugoslovenske armije. To naravno dokazuje i da je genocid organizovan i izvršen od vrha vlasti do dna. Ali za masovniji zločin i istrebljenje, potrebno im je bilo više vojske. Tada su na scenu stupili neki od običnih lokalnih Srba koji su se pridružili već postojećim frakcijama, ili poslije ponekih Hrvata u drugim krajevima BiH. Među njima je bilo onih koji su zbog propagande počeli da gledaju na svoje komšije Muslimane kao na potencijalne fundamentaliste, na osnovu čega bi ih protjerivali, zarobljavali ili ubijali.

Međunarodni sud pravde je potvrdio da je genocid izvršen samo u Srebrenici, iako su imali dokaze da se desio širom BiH, dosta prije Srebrenice. Šta mislite zbog čega?

Ko god je uključen u pravne procese, zna da sudski postupak ne zavisi od osnovnih pravnih okvira i zakona koliko od vrste svjedoka, obučenosti sudija, kvaliteta tužilaca, advokata i vrste svjedoka. Prema tome, može biti nedosljednosti u određenim slučajevima. Mislim da se to desilo i sa haškim Tribunalom. Na primjer, znamo da po pravnoj definiciji genocid podrazumjeva kompletno ili djelimično uništenje neke etničke, rasne ili vjerske skupine sa određene teritorije. Bio sam u Bosni 1992. i 1993. godine, i u mnogim mjestima prije Srebrenice sam vidio namjeru da se uništi jedna etnička i vjerska skupina, u ovom slučaju bosanski Muslimani.

Koliko pratite suđenje Mladiću i Karadžiću?

Ne baš detaljno ili redovno, to jest ne odlazim stalno na web stranice da bih upratio dokle su došli njihovi procesi, ili šta je novo u haškom Tribunalu. Kada se pojavi neki istaknuti naslov u novinama ili na web portalima, onda to pročitam. Jednostavno pomislim, bio sam tamo, vidio sam dosta toga, čuo sam dosta toga, znam za šta je odgovoran Karadžić a znam za šta Mladić. Nemam neku želju prolaziti kroz sve to ponovo, ali nisam ni skroz isključen iz tamošnjih zbivanja.

Kolika je mogućnost da jednog dana budete pozvani kao svjedok u procesu protiv nekog od njih dvojice?

Već sam bio u Tribunalu. A što se tiče svjedočenja protiv njih dvojice, ne znam. Pretpostavljam da je Tužilaštvo htjelo da me pozove da svjedočim, dosad bi me pozvali. Ne očekujem da ću ići na svjedočenje. Ima dosta svjedoka, a mislim i da su stvari u vezi s njima dvojicom dosta jasne.

Koliko ste znali o BiH prije nego što ste prvi put došli ovamo kao reporter?

Slabo sam znao, pošto nisam bio u Bosni prije rata. Dolazio sam u bivšu Jugoslaviju, bio sam u Beogradu početkom osamdesetih godina, jer sam neko vrijeme živio u Briselu, pa mi je bilo bliže nego iz Amerike. Početkom devedesetih sam bio privremeno stacioniran u Budimpešti, odakle sam išao kao ratni izvještač u bivšu Jugoslaviju.

Kada ste zadnji put bili u Sarajevu?

Pa, ne mogu tačno da se sjetim, možda 1997. godine, ili malo ranije, kada je prevedena moja knjiga u BiH. Nisam dugo bio tamo.

Share Button