Tuesday , 17 October 2017
Blic Vijesti
Home » Aktuelno » Majstori mrznje
Majstori  mrznje

Majstori mrznje

Piše : Jusuf Trbić

                                      MAJSTORI MRŽNJE

 

           Politička atmosfera u Bosni je ponovo usijana, nakon ovogodišnjeg obilježavanja 11. jula i nove komemoracije u Potočarima. Čini se da ubijeni Srebreničani danas više smetaju perjanicama velikosrpske politike u Bosni nego dok su bili živi. Razlog je jasan : ne može se više nikakvim lažima negirati taj zločin, najveći u Evropi nakon Drugog svjetskog rata, jedini genocid na evropskom tlu nakon holokausta. Za cijeli svijet to je činjenica koju niko normalan ne dovodi u pitanje, a ni nenormalni se ne javljaju tim povodom. Jedino se iz Srbije i iz vrha tamnog vilajeta i dalje vodi ogorčena borba protiv istine, i to se radi uporno, tvrdoglavo, uprkos cijelom svijetu, na isti način na koji bi se, recimo, mogao negirati zakon gravitacije ili tvrdnja da Zemlja nije centar svemira i da nije ravna ploča. Ali, ni to nije isključeno, jer je u Srbiji pokrenut zahtjev, poduprt peticijom koju su potpisale desetine ljudi s naučnim i drugim titulama, da se iz škola izbaci Darvinova teorija. Jer potpisnici peticije misle da oni nisu nastali od majmuna. Mada nemaju dokaza za to. Elem, negiranje genocida u Srebrenici je već postalo uobičajeno, a ubijanje nedužnih ljudi, spaljivanje živih žena i djece, progoni, etničko čišćenje, koncentracioni logori, silovanja i sve što se radilo u ime Velike Srbije – naziva se gordim imenom : odbrambeno-otadžbinski rat. Samo što niko nikada nije objasnio za kakvu su se to otadžbinu Srbi iz Srbije, Bosne i Hrvatske borili na tuđim teritorijama,  i kako to da su se branili daleko od svojih kuća, iako ih niko nije napadao.

Još zanimljivija je tvrdnja koju svaki čas čujemo : ja ne priznajem presudu iz Haga. Šta to uopšte znači – da neko ne priznaje presudu bilo kog suda? Zamislite da je neko, na primjer, osuđen zbog saobraćajne nesreće, pronevjere ili bilo čega drugog, presuda je postala pravosnažna, osuđeni izdržao kaznu, a neko uporno ponavlja : ja ne priznajem tu presudu. Takvom bi svi preporučili psihijatra. Šta onda preporučiti nekome  ko tvrdi da Srbi nikada nisu držali u opsadi i granatirali Sarajevo? U toku rata bio sam u Njemačkoj i gledao svojim očima : na svakoj TV stanici na svijetu opsada Sarajeva je bila svakodnevna tema, iz dana u dan, bez prekida. Sarajevo je snimano iz svih mogućih uglova, dolazili su svjetski državnici, vodili se pregovori, kamere su pratile svakodnevno ubijanje grada, slikane su žrtve i krvnici s brda, sve se znalo, do najsitnijih detalja, i o svemu postoje nebrojeni dokazi. I onda neko hladno kaže : u školskim udžbenicima u Republici Srpskoj nikada neće biti genocida u Srebrenici i opsade Sarajeva, jer toga nije bilo. Kao što, po njima,  nije bilo plana o stvaranju Velike Srbije, nije bilo etničkog čišćenja ni masovnih zločina, nije bilo ni logora ni rušenja džamija, nema ni masovnih grobnica, u RS_u nikada nije ni bilo Bošnjaka i Hrvata, niti će ih više ikada biti. A oni koji ipak žele da se vrate svojim kućama, i poslije svega – to su okupatori, oni žele da okupiraju srpsku zemlju i osunete sve Srbe, za početak. Kakvi su ljudi koji to govore? Da li je u pitanju bolest, ili nešto drugo?

Ako ne računamo galamdžije, ostaje pitanje šta je s običnim ljudima koji šute na sve.  Najviše što se može izvući od tih šutljivih sljedbenika velikosrpske politike, jeste : svi su činili zločine, svi su jednako krivi. Meni su mnogo puta upućivane primjedbe : da pišem samo o srpskim zločinima u bijeljinskom kraju, a zločina je bilo na svim stranama, pa treba i o tome da napišem koju. Ali, ja pišem samo ono što znam, a u mom kraju nisu postojale nikakve dvije strane. Postojali su samo krvnici i oni koji su ih, glasno ili šuteći, podržavali – i žrtve. Trećih nije bilo. I bio bi red da konačno neki bijeljinski Srbi napišu nešto o zločinima u našem kraju. Da pokažu kako se to radi.

A što se mene tiče, stidim se svakog zločina koji su počinili ljudi iz mog  naroda, makar to bilo i u samoodbrani, jer smatram da samo ljudski šljam može ubijati i mučiti nevine i bespomoćne. Ko god je htio da se pokaže, imao je priliku da ode na front i tamo pokaže hrabrost. I smatram velikom greškom što bošnjački političari nisu insistirali da se svaki zločin počinjen od strane Bošnjaka procesuira, da bi imali pravo da to traže  i od drugih. Ali, neke stvari moraju biti jasne.

Recimo : jeste li ikad čuli da neko kaže kako su u Drugom svjetskom ratu obje strane činile zločine i da su po tome svi isti? Niste to čuli, jer svako zna da je fašizam imao za cilj zločin – otimanje tuđih teritorija, etničko čišćenje i istrebljenje čitavih naroda. A šta je bio cilj velikosrpske državne politike? Stvaranje države za sve Srbe, eliminisanjem suvišnih naroda. Poznato je : da je Velika Srbija stvorena na planiranim teritorijama bez etničkog čišćenja, procenat Srba u njoj bio bi jedva 52 posto, što bi ubrzo dovelo do propasti te tvorevine. Etničko čišćenje je bilo temelj Miloševićeve i Karadžićeve politike, jedini način da se dođe do željenog cilja. To je bila državna politika. Najbolja potvrda za to je zvanični dokument o šest strateških ciljeva bosanskih Srba, koji je 12. maja 1992. godine usvojila Skupština srpskog naroda u Banjoj Luci. Prvi od tih ciljeva je : razdvajanje naroda. Kako je moguće razdvojiti narode u Bosni? Kad je pročitao taj dokument general Mladić je ( na toj istoj sjednici) izašao za govornicu i rekao : “Ljudi, pa to je genocid”. Ali, plan je jednoglasno prihvaćen. A svi znamo kako je sproveden. Ubijanje civila, posebno žena i djece, progoni, pljačke, planska silovanja, logori, rušenje bogomolja, prisilni rad i masovne deportacije – to je bio državni program etničkog čišćenja, detaljno razrađen i sproveden, kao jedini način eliminisanja nepoželjnih naroda sa teritorija koje treba da pripadnu Srbima. Drugog načina nije bilo. A pošto namjera i unaprijed smišljen plan definišu genocid, jasno je da su Miloševićevi i Karadžićevi sljedbenici izvršili genocid na 70 posto teritorije Bosne. A zašto to nije tako okarakterisano u Hagu – to je pitanje za neku drugu priliku.  Plan je bio da se strašnim zločinima izazove druga strana da počne činiti to isto, i onda će razdvajanje naroda biti potpuno. Današnja galama o zločinima na svim stranama treba da sakrije tu jednostavnu istinu. Pa se namjerno zaboravlja da su, recimo, Martićevi Srbi protjerali sve Hrvate s teritorije tzv. Republike Srpske Krajine, davno prije “Oluje”, da su Mladićeve trupe dugo napadale Bihać i došle skoro do centra grada, a kad se Peti korpus odbranio i potjerao ih prema Banjoj Luci, počela je kuknjava. I da je vođstvo bosanskih Srba iselilo hiljade svojih sunarodnika iz Sarajeva, i to nakon završetka rata, a danas se žale kako nema Srba u Sarajevu. Naravno, tu treba dodati da su zločinci poput Cace Topalovića pobili nevine ljude, i da su za to platili glavom, ali odgovor na pitanje ko je ubijao sarajevske Srbe u toku opsade treba tražiti od Ratka Mladića. Njegove granate i snajperski hici nisu umjeli razlikovati Bošnjake od Srba, a slušali smo krvavog generala kako naređuuje da se gađaju dijelovi Sarajeva “ jer tu nema mnogo Srba”. Karadžićevi Srbi ( kao i Bobanovi Hrvati) srušili su sve muslimanske bogomolje i vjerske objekte, sve do jednog, sistematski i po utvrđenom planu, ali Bošnjaci nisu odgovorili istom mjerom,  pa i danas stoje stare crkve i u Sarajevu, i u Zenici, i u Bihaću, i u Tuzli, i u Srebrenici.Dodik uporno priča kako je u okolini Bratunca ubijeno 3.267 Srba, da bi time “pokrio” genocid u Srebrenici, a zvanični izvori RS-a kažu da je tokom cijelog rata na tom području stradalo 2.387 Srba, od toga samo 387 civila. Kako kaže Benjamin Butković, treba kazniti krivce za smrt tih civila, ali, isto tako, treba znati da su oni stradali u pokušajima proboja Srebreničana iz obruča u koji su ih tokom cijelog rata držale Mladićeve snage. Dakle, opet su u pitanju dvije vrste zločina : oni programirani, planski izvedeni, i oni drugi, počinjeni u samoodbrani. A to nikako nije isto. I sve dok ne čujemo istinu o svemu tome, neće prestati ova stalna priča o onome što je bilo, ovo masovno “podgrijavanje leševa”, sve dok se to nekome ne obije o glavu.

A, kako rekoh, u mojoj Bijeljini su počinjeni nebrojeni zločini, mada je rat bio daleko. Pobijene su stotine civila, ubijane su i žene i djeca od dvije i četiri godine,  hiljade je prošlo kroz logore i prisilni rad, iseljeno je 35 hiljada Bošnjaka iz Bijeljine i Janje, svi su opljačkani, ojađeni i poniženi. Neprekinuti teror je trajao dugo nakon potpisivanja Dejtonskog sporazuma. Kad sam se, početkom milenijuma, vratio u svoj rodni grad, očekivao sam da ću na licima mnogih mojih bivših prijatelja, drugova i poznanika vidjeti stid. Umjesto toga, dobio sam negiranje očiglednih, neporecivih zločina, šutnju ili ponavljanje laži koje majstori mržnje neumorno šire. I sve dok su oni takvi, treba ponavljati istinu i ne dozvoliti lažima da pobijede.

Zbog žrtava, zbog nas, ali i zbog budućnosti koja mora biti zajednička, kako god da nam bude.

 

 

Share Button