Tuesday , 17 October 2017
Blic Vijesti
Home » Poslijednje Vijesti » Memoari Ferida Buturovica, ‘Kuca mostarskog kadije’
Memoari Ferida Buturovica, ‘Kuca mostarskog kadije’

Memoari Ferida Buturovica, ‘Kuca mostarskog kadije’

 

Svjedocanstvo o jednom herojskom vremenu

Pise Selena Seferovic

 

Iznenada, stize iz Njujorka elektronska poruka  za Mensura, mog oca od staroga drugara, saborca i sugradjanina,  Ferida Buturovica koji mu salje na citanje svoje memoare,  ‘sjecanja skojevca, ilegalca i partizana iz Mostara’, a u kojoj se pominje i nasa porodica Seferovic kao antifasisticka i partizanska, uz jos neke licne note koje su me nasmijale ali ih  ne objavljujem jer postujem njihovu privatnost.

Knjiga je posvecena ‘velicanstvenim palim borcima’ Mostara, a recenzenti su Gradimir Gojer, Muhamed Filipovic, Mirko Pejanovici i Ibrahim Busatlija.

 

Filipovic pise da je veliki dio mladih ljudi i to uglavnom porijeklom iz nekadasnjih begovskih familija bio lijevo orjentisan i podrzavao je KPJ i ulazio u njene ilegalne organizacije, gotovo 90% mladih iz ovih familija bili su clanovi SKOJ-a, I KPJ, pa tako i Burutovic, koji je , bas kao i moj otac, bio zatvorenik Celovine, Mamule (Mensur jos i konc logora u Italiji, Visco de Udine). Filipovici, sestero brace i dvije sestre  bili su pristalice i aktivisti KPJ, a troje je poginulo u NOB-u, gdje ih je dovela tradicija postenja njegovana u porodicama i zgrazavanje nad ustaskim i  njemackim zlocinima nad Srbima, Jevrejima, Ciganima, komunistima, a kasnije i cetnickim nad Bosnjacima.

 

Burutovic u memoarima opisuje Mostar i njegov originalan i snazan antifasisticki pokret.

Poruka knjige po Filipovicu je da se  danasnjim narastajima pokaze kako je i u nemogucim uslovima  moguce postici velika djela, to je bila borba za bolje sutra, sa svim stranputicama ali i pobjedama.

Pejanovic kaze kako je Burutovic bio borac Desete hercegovacke brigade koja je bila od Suteske do Ljubljane  1945. Nakon rata Burutovic je bio uspjesan privrednik, direktor Unisa, jednog od najboljih BH preduzeca.

Knjigu sam procitala sa zanimanjem mada mi je dosta toga poznato preko oca koji je napisao nekoliko knjiga o tom vremenu u Mostaru i Hercegovini, ali na drukciji, vise faktografski,  historijski nacin.

Ipak, za mene licno, najljepsi dijelovi su  kad autor opisuje svoju porodicu i stare obicaje, pa tako i predstavljanje djevojaka udavaca.

U knjizi koju sam nedavno prikazala, Mimi Elford, ‘Once upon a secret’-Bila jednom jedna tajna,  autorka pise kako su se nalazile i predstavljale djevojke udavace:

‘Socijalni registar Njujorka’

‘Knjiga ‘Socijalni registar Njujorka’, o svim najuticajnijim familijama,  stalno je bila na stolu moje majke. Najvazniji dogadjaj u mojim ranim godinama je bio da budem predstavljena u drustvu. Moja majka je insistrala da ja i sestra budemo predstavljene drustvu u dvije drzave. Imale smo dugacke bijele svilene haljine sa bjelim cipkanim rukavicama do lakata, isle smo na balove’ a ‘tu je trabalo  da upoznam drustvo moga ranga’

Odlomci iz knjige Ferida Buturovica, Kuca mostarskog kadije

‘Viđenje cura prispjelih za udaju’

 

Prva, najprva, najdraža Aisa Buturovic, begovica, zatvorenica, logoras, partizanka-“crvena kadinica” Dok teturam beskrajem, od Oblasnog komiteta u brigadu, misli odlutaše. Sjećam se kako su majku prozvali: prva, najprva, a u porodici sa dodatkom – najdraža. Trajala je 1910. godina. U svemu slična prethodnim. Okupacijska austrijska vlast se učvrstila. Bosna smirila. Grad i mahala su nastavili da žive, stotinama godina uspostavljanim ritmom. Svakog petka, poslije džume (vjerskog obreda), momci su odlazili na viđenje cura prispjelih za udaju, uvijek u drugu avliju. Dotjerane, obuvene i obučene u najljepše što su imale i dobile za tu priliku od majki, starijih sestara, rodica, prijateljica, ukrašene svojim porodičnim i posuđenim nakitom; uzbuđene i ustreptale; pod strogim nadzorom starijih; prema ustaljenom redu; do posljednjeg detalja uvježbanim pokretom i korakom, treba da izađu na tren-dva iz hajata porodične kuće u drugu žensku avliju, da ih vide i osmotre znatiželjni momci, pomiluju žudnim pogledom i nadom – možda će nekom od njih upravo ona, poslije ovog današnjeg iskoraka u avliju postati životna družica, odabranica srca.

Tog petka, poslije džume, mladići su krenuli u prvu mušku avliju prostrane porodične kuće Muhamed-age Blagajca, jednog od najbogatijih posjednika u Mostaru. Znalo se da ima imanja u Ljubuškom, Vitini, Veljacima, Hamzićima, na Mazoljicama i Biskupovoj Glavici.

U Mostaru je imao četiri kuće – za svakog budućeg zeta po jednu, trgovinu i zlatarsku radnju.

Njegova najstarija kćerka Aiša prispjela je za viđenje, neka se adetu udovolji. Napunila je 16 godina, treba da se zacuri. Nema se šta kriti, djevojka je uredu: nije ni luda, ni uskraćena, ne šepa, vidi na oba oka, čuje, završila je mekteb, pošla u medresu. Čak, pričaju komšije, i ljepuškasta je. I još se po nečem ovo viđenje pročulo u mahali. Među momcima će biti i mladi mostarski kadija, beg po porodičnom porijeklu, tek pristigao iz Sarajeva, alafrango (prozapadno) obučen, vrijeme mu je za ženidbu – i to se doznalo. Pa se iskupilo podosta momaka u muškoj avliji, sve, ili skoro sve, udavače od Zahuma do Donje mahale u prostranom hajatu porodične kuće Blagajaca. Pjevalo se i natpjevavalo. Počinjali momci iz prve avlije, odgovarale djevojke iz halvata – o nesretnoj ljubavi Efičine Fate, lijepom haznadaru Mustafi, vjetru sa

 

Neretve i lijepoj Dari.

U kući se služila kahva, himber, šerbet , lokumi i gurabije. U prvu avliju momcima se iznosilo šerbe, voće, suho grožđe, šljive i orasi. Pred očima uzbuđenih majki ustreptale djevojke su vršile posljednje pripreme: puderisale nos, bakamisale obraze, karminale usne, drhtavim rukama odvezivale i opet vezivale jemenije, češljale se, pritezale dimije – muajem, posebno šivene za ovu priliku. Starije sestre, majke, strine i tetke pažljivo su, i po ko zna koji put, provjeravale curetke: danima uvježbavan korak, držanje glave, stas, vrtnju stražnjicom – donjim dijelom tijela.

Po ustaljenim pravilima prva će nastupiti domaćinova kćerka, djevojka koja se prvi put “pokazuje”. Ona je “prva” i ostat će “prva” ovog viđenja. Za njom će se redati ostale djevojke, po starini. Svaka će zadržati svoj broj za sljedeći poziv momaka, ako im se svide.

Aiša je bila nervozna, još više – prestravljena. Kako će to ona? Ne može, ne zna. Najradije bi pobjegla, uvukla se majci u krilo. Umorna, danima se pripremala za ovaj čas, prethodne noći nije oka slopila. Danima je vježbala  do iznemoglosti, zarad ove dekike–dvije, koliko će trajati pokazivanje u avliji. Za tih 5-6 koraka naprijed u bezdan-avliju, pa trkom nazad u halvat. Nije čula kada su je momci izazvali: – Hajd’ prva, najprva! Nije vidjela čije su je ruke izgurale u avliju, ni čiji je glas poželio – hajd sa Allahovim hajrom, pa ni onaj koji ju je najavio imenom. Za trenutak je izgubila vezu i sa zemljom i sa nebesima. Zakoračila je u provaliju. Pred njom nije bilo ni avlije, ni kaldrme – oblutaka složenih u istočnjačke ornamente, ni šadrvana, cvijetnjaka uz kućne zidove, ni avlijskih vrata i u njima naguranih momaka. Sve se to slilo u bezličnu, njoj nesklonu, masu od koje se morala spasiti, iskočiti posljednjom snagom umornog tijela, drhtavim, premorenim nogama, nazad u halvat. Ne zna kako se našla u kući, svjesna užasne istine da je blokirana strahom propustila priliku, pa sve uradila pogrešno, naopako, ružno, jadno. Bila joj je muka, najradije bi povratila. Osjetila je majčinu ruku na tjemenu i čula umirujuće riječi: – Sve je bilo kako treba. Sve, hvala Allahu! Smirila se, primakla prozoru. Posmatrala je drugarice, tako lijepe, sigurne u svakom pokretu. A ona… Pa je opet doživjela strah, pomiješan sa nevjericom i radošću. Nije odbačena, nisu je momci prezreli! Čula je razgovijetno poziv: – Hajd‘ prva, isprva! Njenoj sreći nije bilo kraja! Ovog puta je razaznavala sve: korake, pokrete nogu, držanje stasa, čak je razvukla usne u osmijeh. – Mišljah neće preživjeti ovaj dan – rekla je moja nena, Aišina majka Fatima – a ona, kakav alčak (mali lopov)! Pravi alčak! Pa su je momci izazvali i treći put: – Hajd’ prva, iznove! I ovu je noć probdjela. Nije mogla oka sklopiti od radosti i sreće. Prethodnu od uzbudjenja I straha

Mladi kadija je pažljivo odmjerio krhku djevojčicu krupnih kestenjavih očiju, vidio njen lagan, nesiguran hod, guste pletenice, pravilne crte lica i odlučio: Allaha mu, bit će njegova! Sve je ostalo išlo lahko.

Muhamed-agi je imponovalo da dobije za zeta mladog kadiju iz ugledne begovske porodice. Riješio ga je prve brige – hajrullah ode sa srećom najstarija. I ostale tri kćerke će, s Božijom pomoći, uskoro.

Mladi kadija, Ahmed-efendija je dobio mladu lijepu bogatu mirađiku, Aiša muža! I to kakvog! Oslovljavat će je u mahali hanuma, kadinice, efendinice, begovice. Šta bi mogla da poželi više mahalska udavača?

Šesnaest godina poslije, kadija i kadinica su mi postali roditelji. Ja njihovo šesto dijete, najmlađi četvrti sin. – Na silu rođen, isprdak – rekla bi majka. – Isprdak – ponovih poluglasno u ovom kamenom beskraju na kraju svijeta, nadomak cilju. Isprdak – prve, najprve, najdraže!!

Trgao sam se na oštar poziv: – Ne mrdaj, pucat ću!! Pratilac je saopćio stražaru lozinku. Prošli smo pored improviziranog bunkera, pokretom ruku pozdravili posadu. Ne, nismo stigli na odredište. Pred nama je, od ove predstraže, bilo još puta, teških teturajućih sati, teškog partizanskog marsa.

Share Button