Monday , 21 August 2017
Blic Vijesti
Home » Jusuf Trbić » Jezik za zubima
Jezik za zubima

Jezik za zubima

Piše : Jusuf Trbić

 

Nedavno je dosadašnji šef  Misije  OSCE-a u BiH Džonatan Mur upriličio oproštajnu posjetu Banjoj Luci, jer odlazi na novu dužnost. Predsjednici Vlade RS-a Željki Cvijanović i predsjedniku PDP-a Branislavu Borenoviću jasno je rekao da u manjem entitetu i dalje postoji neprihvatljiva praksa diskriminacije Bošnjaka, prije svega u negiranju njihovog jezika, koji pod tim imenom postoji vijekovima. U šta se mogu uvjeriti, rekao je Mur, ako makar i letimično pregledaju prvi rječnik bosanskog jezika iz 17. vijeka. Visoki predstavnik Valentin Incko podsjetio je na to da je Dejtonski sporazum napisan na bosanskom, srpskom i hrvatskom jeziku, i da je time priznato postojanje tri službena jezika u BiH. Uz to, Upravni odbor Vijeća za provedbu mira ( PIC ) prihvatio je 6. juna 2016. godine odluku Ustavnog suda BiH, prema kojoj konstitutivni narodi i ostali imaju ustavno pravo da svoj jezik nazivaju kako žele, a da Ustav RS-a ne smije osporavati to pravo. „Službeni dokumenti RS moraju priznati naziv jezika koji su dali Bošnjaci ( tj. bosanski) i omogućiti Bošnjacima da uživaju isto ustavno pravo da nazovu svoj jezik kako žele, kao i drugi narodi u RS-u“, istakao je Incko.

Utisak je, bar za sad, da ove poruke vlastodršcima u RS-u na jedno uho uđu, a na drugo izađu. Normalnim ljudima ostaje da zinu od čuda pred tolikim bezobrazlukom. Zabraniti čitavom jednom narodu ( i to većinskom u državi) da svoj jezik naziva kako hoće i kako se zvao hiljadu godina, to je zbilja nevjerovatno u današnjoj Evropi. Zar je njima neko određivao kako će zvati svoj sopstveni jezik? Neki među njima kažu  : to je jedan isti jezik, srpski, pa tako treba da ga zovu svi. Da, ali ako je to jedan isti jezik, s kakvim pravom ga Srbi imenuju po sebi? Što ga nisu nazvali nekim zajedničkim imenom, recimo južnoslovenski ili jugoslovenski, pa onda tražili, kao najbrojniji narod istog jezičkog područja, da ga i drugi tako zovu? Onog trenutka kad su ga nazvali po sebi, dali su  pravo i Bošnjacima i Crnogorcima da učine isto to. Hrvate njihovi stavovi  ionako ne interesuju. Ako je to jedan jezik, policentrični, sa četiri dijalekta, onda svako ima pravo da ga, kao i oni, nazove po sebi. I to niko ne smije nametati drugima.

Neki, opet, tvrde da su i srpski i hrvatski zasebni jezici. Ako je to tačno, morali bi nam objasniti na kojem su se jeziku dogovarali četnici i ustaše u Drugom svjetskklm ratu, kad im nisu trebali prevodioci, ili kojim su jezikom govorili Milošević i Tuđman kad su se dogovarali o komadanju Bosne? I na kom se jeziku danas dogovaraju Dodik i Čović?

Ili, logičnije pitanje : ako je to jedan isti jezik, zašto i Srbi svoj jezik ne nazivaju bosanskim, jer je bosanski jezik profilisan još od X vijeka, znatno prije srpskog jezika, a prvi rječnik bosanskog jezika –  „Bosansko-turski rječnik“ Muhameda Hevaija Uskufija iz 1631. Godine,  stariji je – ravno 187 godina od „Srpskog rječnika“ Vuka Karadžića? Bosanski jezik je pod tim imenom  poznat već hiljadu godina, tako su ga nazivali svi, od čuvenog Konstantina Porfirogeneta, vizantijskog cara i istoričara, ili Konstantina Filozofa ( oko 1400. godine), pa do hrvatskih pisaca iz 17. vijeka i Evlije Čelebije. Bosanska kurzivna ćirilica ili bosančica, autohtono pismo bosanskog jezika, upotrebljavala se na dvoru sandžakbega i u međunarodnim kontaktima,  taj se jezik i pismo mogu naći u spisima Crkve bosanske, njime su pisani tekstovi na dvoru kraljevske kuće Kotromanića, kao i čuvena Povelja Kulina bana iz 1189. godine, koja se smatra stubom bosasnkog jezika i samobitnosti. To pismo nalazimo i na stećcima, nadgrobnim spomenicima iz predturskog i s početka turskog doba, a bosanski jezik je zvanično bio jedan od službenih  jezika na dvoru u Stambolu i, kasnije, na austrougarskom dvoru. Bosanski jezik je prvi dobio i udžbenik gramatike – bila je to „ Gramatika bosanskog jezika za srednje škole“ Frane Vuletića iz 1880. godine. Zanimljivo je da na svjedočanstvu Ive Andrića iz Prve sarajevske gimnazije piše : bosanski jezik, ali je to kasnije prekriženo, pa je rukom dopisano : srpsko-hrvatski jezik, jer je, naredbom Zemaljske vlade 4. oktobra 1907. godine, zabranjena upotreba termina bosanski jezik.

Poznato je da je Vuk Karadžić, praktično, konstruisao današnji srpski jezik služeći se istočno-hercegovačkom varijantom bosanskog jezika. Zato se njegov rječnik iz 1818. godine zove upravo tako : rječnik, a ne rečnik. A sve to znači da je današnji srpski jezik nastao – od bosanskog. Pa bi onda Bosanci imali mnogo više razloga da traže od Srba da svoj jezik zovu bosanskim, a ne srpskim. I dok bosanski jezik baštini hiljadugosdišnju tradiciju, Vukov srpski jezik i pismo ćirilica označili su radikalni prekid sa čitavom dotadašnjom tradicijom ruskoslovenskog jezika, kojim su se služili Srbi, i usvajanje novog govora i pisma. Što znači da je, za razliku od bosanskog, današnji srpssi jezik star  samo – dvjesta godina. U tekstu u Peščaniku Dejan Ilić kaže : “Vukova jezička reforma naprosto se ne može videti drugačije nego upravo kao promena identiteta i odbacivanje jednog važnog dela tradicije i to baš iz dotadašnjeg kulturnog jezgra. Prihvatanje Vukove ćirilice praktično je podrazumevalo odbacivanje čitave dotadašnje, na drugačijim ćirilicama pisane tradicije…”

Treba podsjetiti i na to da su velikodržavni nacionalizmi s obje strane vijekovima imali  jasan plan uništenja Bošnjaka, tačnije muslimanskog elementa, a pošto je jezik temelj nacionalne samosvijesti, krenuli su od njega. Od polovine XIX vijeka, umjesto Bošnjaka tri vjere ( kako piše i u „Načertaniju“ Ilije Garašananina), pojavljuju tri naroda, jer se dotadašnji pravoslavni i katolički Bošnjaci pretvaraju u Srbe i Hrvate, uz neprekidno nastojanje da se Bošnjacima ukinu i njihovo ime i jezik, i da se „ prevedu“ na jednu ili drugu stranu i tako eliminišu s ovih prostora. Srbijansko i hrvatsko zakonodavstvo i dalje, mimo cijelog svijeta, tvrde da su Srbi i Hrvati nacije, a ne etničke skupine ( narodi), ignorišući potpuno sopstvene građane koji ne pripadaju tim narodima, odnosno etničkim grupama, slijedeći matricu nacije-države, po kojoj nacija, to jest narod,  ima pravo na državu. Pošto su Srbi ubjedljiva većina u Srbiji, a Hrvati u Hrvatskoj – oni to mogu činiti. Zato je u Hrvatskoj – sve hrvatsko, a u Srbiji sve srpsko, a ne srbijansko. Može im  se.

Ali, u Bosni su stvari mnogo složenije. Tu i dalje traje problem s terminima narod (etnička pripadnost) i nacija. Treba razumjeti da su to dvije različite stvari. Na svijetu ima, kažu, oko 6 hiljada različitih naroda i vjerskih skupina, a samo 193 nacije, odnosno države. Organizacija ujedinjenih nacija okuplja države ( nacije), a ne Srbe, Bošnjake, Tutsije, Flamance itd. Prema Povelji UN riječ “nation” znači država, a “nationality” (nacionalnost) znači državljanstvo. Dakle, prema najvišem svjetskom zakonu, u svakoj državi živi samo jedna nacija, i svi državljani BiH su jedna nacija, i kao takvi su subjekti međunarodnog prava. Međunarodno  pravo ne reguliše odnose između etničkih grupa, već između država, i svaka članica UN mora da poštuje ta pravila. U Evropi postoji i drugo, etničko shvatanje nacije, koje još  praktikuju neke istočnoevropske zemlje, među njima i Srbija i Hrvatska, po kojem je narod izjednačen sa etničkom i vjerskom grupom, ali, u u današnjem svijetu opšteprihvaćeno pravilo je: narod je -politički narod, to jest skup svih punopravnih građana neke države. Početkom 1992. godine Pravna komisija EU (Badenterova) pozvala je sve pripadnike b/h nacije, sve građane,  da izađu na referendum o nezavisnosti, a Ustav RBiH nije poznavao nikakve konstitutivne narode, već samo građane, i po tome je bio mnogo napredniji od ovog današnjeg. Rezultate referenduma je priznala međunarodna zajednica, i činjenica da je, eventualno, jedna etnička grupa bila protiv ( mada je to nemoguće utvrditi, jer je glasanje tajno), sa stanovišta međunarodnog prava ne znači apsolutno ništa.

Dakle, u BiH žive etničke grupe koje mi i dalje nazivamo narodima  : Srbi, Hrvati, Bošnjaci i ostali, ali svi oni jesu jedna nacija – bosanskohercegovačka. To znači da niko ne treba da se izjašnjava kao Bosanac, jer to su svi koji imaju pasoš ove zemlje. Još se sjećamo kako se,  u pripremi popisa, izjednačavala etnička pripadnost ( narod) i nacija ( u pitanju br. 24), jer to ne samo što nije tačno, već je krajnje opasno. (Šta su radili bošnjački političari kad je takav stav unijet u zakon?) Naime, nacije imaju pravo na sopstvenu državu. Kisindžer je, svojevremeno rekao : ako u Bosni žive tri nacije, onda moraju imati tri države. I to je tačno. Kako rekosmo, zakonodavstva Srbije i Hrvatske i dalje pod pojmom Srbin i Hrvat podrazumijevaju naciju, ali to je izraz velikodržavnih politika i starih snova o jednoj državi za sve pripadnike tog naroda, etnički očišćenoj od drugačijih. Ali, oni Bošnjaci koji kažu da je Bošnjak nacija, rade direktno na razbijanju BiH na tri dijela.

Jer, u tom slučaju su nacije i Srbi i Hrvati u Bosni, pa valja praviti tri države. Predlažem da naša vlast ili neko iz vlasti zatraži zvanično tumačenje od UN ili Venecijanske komisije, pa da se termin “nacija” ili “nacionalnost” briše ubuduće s popisnih listića. A jednostavnije je prisjetiti se : svi građani Švajcarske su Švajcarci, a Amerike Amerikanci, i svi su to po nacionalnosti, bez obzira na njihovu etničku pripadnost. I niko se o tome ne izjašnjava, niti za to ima potrebe – jer se podrazumijeva da su svi građani – jedna nacija. Dakle, svi državljani BiH su po nacionalnosti Bosanci i Hercegovci, sviđalo se to kome ili ne. Uostalom, kad i ti nezadovoljni slete na aerodrom u nekoj stranoj državi, moraju popuniti listić na kojem je jedan od rubrika – nacionalnost. U tu rubruku mora se upisati ime države

iz koje dolazite, i nikako drugačije. Pametnom dosta.

Najzad, zar ikome treba objašnjavati šta znače zahtjevi za nekakvu zasebnu teritoriju za Hrvate  (treći entitet) i zaseban kanal na hrvatskom jeziku, ili tvrdnje da Bošnjaci svoj jezik treba da zovu bošnjačkim, a ne bosanskim? Ili zbog čega su velikosrpski nacionalisti  ustanovili poseban rječnik, po kojem je BiH – državna zajednica, državni organi su – zajednički organi, RS je država srpskog naroda i tome slično?  Treba  reći : to je otvoreni poziv na cijepanje BiH i stvaranje tri države, po principu : jedna nacija – jedan jezik – jedna teritorija. Jer, ako imamo tri naroda koja proglašavamo nacijama, tri teritorije i tri odvojena jezika, rezultat može biti samo jedan –podjela.

Dakle, za Bošnjake je od životne važnosti da sačuvaju svoje staro ime i svoj jezik, da ne dozvole srpskim i hrvatskim nacionalistima da ih vodaju žedne preko vode, a još više – da to ne dozvole onim Bošnjacima koji, zbog neznanja ili lične koristi, rade u korist bošnjačke i bosanske štete. Njima svima bi, čini se, bilo najdraže da jezik Bošnjaka – bude jezik za zubima.

Nadam se da takav film nikada neće odgledati.

Share Button