Tuesday , 17 October 2017
Blic Vijesti
Home » Blic vijesti » Bajram je, nema  naseg daje
Bajram je, nema  naseg daje

Bajram je, nema  naseg daje

 

Pise: Selena Seferovic

 

Rodom iz  Pridvoraca kod Trebinja,  od rahmetli majke Fatime i babe Saliha hadzija  Sefik Omanovic je nakon krace bolesti u 89 godini preselio na ahiret 15. dana Ramazana u Sarajevu gdje je zivio sa porodicom  vecinu svoga zivota, a dzenazu mu je klanjao glavni imam za Hercegovinu,  Husein efendija Hodzic koji ga je i posjetio u bolnici neposredno prije preseljenja.

U Cikagu, gdje je dosao 2007 godine  da posjeti svoju  sestru Sefiku Seferovic sa porodicom, i gdje je obisao sve nase imamei klanjao u svim nasim dzamijama, u blagoslovljenoj noci  Kadra, 27. dana Ramazana, hutbu mu je predao efendija Ekrem Mujezinovic u prisustvu vjernika koji su dupke ispunili  prostorije Rumije ( Udruzenje Plava i Gusinja u Cikagu) smjestene u sjevernom dijelu grada, u neposrednoj blizini nasega stana.

Tom prilikom u veoma nadahnutom govoru efendija Mujezinovic je vjernike  podsetio na hadziju Sefika Omanovica i njegov boravak i klanjanje u ovom dzematu, kada je Sefik  veoma nadahnuto govorio o svom iskustvu na hadziluku koji je obavio u svojim poznim godinama i prilicno narusenog zdravlja, i tom prilikom,  izmedju ostalog je rekao  slijedece: Morate i sami ako ikako mozete otici na hadziluk da spoznate to duhovno bogatstvo koje vam niko ne moze opricati ako ga sami ne dozivite.”

“Sefik je bio  drag i blag covjek sa kojim ste mogli pricati elokventno o svemu, ja taj njegov govor i sada imam zapisan i sacuvan u mojim papirima, nikad ga necu zaboraviti” kaze mi efendija Mujezinovic koji je , vidi se to, veoma postovan i omiljen od svih prisutnih, kao i njegova lijepa i prijatna hanuma dok nam nudi odlicne tufahije koje je sama napravila

Za vrijeme svoga jednoipomjesecnoga boravka u Cikagu i  Njujorku, hadzija Omanovic je obisao svoje stare prijatelje i ahbabe Esmu i Midhata Hamidovic, Becira i Nedime Tanovic, Mujka I Mersu Erovic,  Nurka Gaziju, doktora Asafa Arslanagica,  sreo se sa glavnim imamom za Sjevernu Ameriku  dr. Senadom efendijom Agicem, sa kojim sam ga upoznala prethodnoga ljeta u Sarajevu kada su obojica dosli na promociju knjige moga oca Mensura Seferovica ”Iskusenja”  u Bosnjackom institutu rahmetli Adila Zulfikarpasica, a u Americi se sreo i sa drugima kojima je pomagao citavog zivota i koji su uvijek za njega imali rijeci hvale.

“Sefik meni i mojoj porodici mnogo znaci.  On me je i upoznao sa mojim sadasnjim muzem. Mi smo ga iskreno postovali i voljeli, a i on nas”, neutjesna je Esma, koja je sa muzem i cerkama  ugostila hadziju  u svojoj krasnoj porodicnoj kuci.

Nesto vise o  mom dajdzi  Sefiku, koji je bio izuzetno skroman covjek iako je imao cime da se pohvali, i koji mi je rekao nekoliko mjeseci pred smrt da zeli da bude upamcen samo  kao dobar covjek, sto svakako i jeste po izjavama svih onih koji su ga dobro poznavali, napisala sam nakon mog boravka sa mamom Sefikom u Sarajevu 2006 godine clanak i objavila u Novoj svijesti, cikaskom casopisu koji se potom i ugasio zbog pomanjkanja finansijskih sredstava,  kao i moj otac Mensur Seferovic  ,” Hadzijin sesir”, sto je premijerno objavljeno na Bosnjaci.net, pa ce to podsjecanje na ove clanke ujedno biti  i djelic zivotne price mog voljenog dajdze, dok mi u dusi odzvanjaju rijeci nasega poslijednjeg razgovora.

Bilo je to neposredno pred njegovu smrt. Pozvala sam ga da mu  kao i uvijek do tada cestitam Ramazan i zamolim da ne posti jer je u teskom zdravstvenom stanju. Medicinska sestra mi je rekla da je trazio da ga vode  u dzamiju da klanja, i nakon sto su ga doveli do telefona, tihim slomljenim glasom me radosno nazvao

” Lenti” kad mi je prepoznao glas, kako me je zvao od milja jos od vremena kad sam bila curica, a onda se zaplakao, kao da je bio postidjen svojim stanjem i statusom, ponizen staroscu i bolescu, nemoci  i slabosti, rekavsi:

“Evo vidis gdje si me zatekla,  sceri moja”, i jos nesto je govorio sto nisam od jecanja mogla cuti, a onda se smirio kad sam mu rekla:”

Nemoj plakati dajo, bice bolje.

Insallah, odgovorio mi je

“Zovem te da ti cestitam Ramazan”

Hvala sceri moja.

Nemoj plakati, mama je zabrinuta i tuzna, hocu li joj reci da ces biti bolje.

Tu mu se glas pojacao na pomen svoje voljene sestre i skoro je uzviknuo

Svakako, insallah

Dajo, drzi se, volim te, svi te volimo

I ja vas sceri moja

Bio je to nas poslijednji razgovor koji mi cesto  odzvanja u usima od kada ga nema, a juce , na prvi dan Bajrama, osjecam prazninu i nedostaje mi sto ne mogu da mu cujem veseo glas kad bih mu prvom od svih cestitala Bajrame. Danas, pak, na drugi dan Bajrama, Dan sehida, pisem ovu pricu o njemu da ga malo otrgnem od zaborava. U razgovoru sa zajednickom rodicom, profesoricom Sabirom Hadzovic, bivsom predsjednicom  Kantona Sarajevo i  potom Vijeca kongresa Bosnjackih intelektualaca , kaze mi da su gospodja Serdarevic, do skoro  direktorica Zemaljskog muzeja, ona i dajo Sefik napisali dio njegovoga zivota i zivota familije Omanovic za buducu monografiju  o trebinjskom kraju

Umjesto nasih toplih bajramskih razgovora,  u njegovo i mamino ime saljem efendiji Huseinu Hodzicu donaciju za obnavljanje dzamije u Pridvorcima kod Trebinja  za koju je takodje dao donaciju moj dajdza za sedrvan da se nazove po majci njegovoj, mojoj nani Fatimi Dizdarevic Omanovic, a tu je i vjecna kuca   mog  jedinog , voljenog i  nikada prezaljenog dajdze Sefika Omanovica .  Vratio se u svoju  rodnu  zemlju hercegovacku, koju je toliko silno volio.

U pismu od Harisa Hojkurica koji  je bio tako ljubazan i svakoga petka u Cikagu vodio moga dajdzu na dzume, pored ostalog pise:

“Selena,

Zao mi je sto cujem za Sefika da je preselio i da nas je ostavio. On je svoju zivotnu utakmicu odigrao, vrijeme koje mu je bilo ostavljeno na raspolaganju iskoristio i svoju misiju, po mojim skromnim procjenama, upotpunio. U zavrsnici je briljirao i postigao izvrsne rezultate.

Za nas vjernike, on se vratio svome Gospodaru. Smrt nije kraj, nego nastavak, pocetak jednog novog, duhovnog, i kako vjerujemo daleko vrijednijeg, ljepseg i radosnijeg vjecnog zivota.

To je ono sto je Sefik spoznao i cemu se svim svojim bicem radosno okrenuo… Mi zivimo u vjeri, nadi i uvjerenju u nase bolje sutra. Za nas zivot nikada ne prestaje, samo mu se forma mijenja.

Mi cemo se nasem dragom Sefiku uskoro, ako Bog da, neko prije neko kasnije, na tom putu pridruziti, i radujemo se susretu s njim u vjecnosti.  Amin”

 

P.S. Ovaj clanak napisala sam u Cikagu, 21. septembra 2009.

Share Button