Tuesday , 17 October 2017
Blic Vijesti
Home » GENOCID » Moj put u Srebrenicu
Moj put u Srebrenicu

Moj put u Srebrenicu

 

 

Bosna se i danas štiti i brani na Drini, u Srebrenici. Posjet Srebrenici za mene je bio zakleta sveta dužnost, mali hadž, jer Srebrenica nije za zaborav, već za posjećivanje, pamćenje, obnovu i stalno pominjanje.

Integritet BiH i  Srebrenice moramo odgovorno braniti u Srebrenici. Ako  Srebrenicu ostavimo samo ovoj generaciji Majki Srebrenice, koja izumire, malobrojnim bošnjačkim povratnicima i sve daljoj bošnjačkoj dijaspori Drinskog područja, budimo sigurni da će rukom srpskog agresora iz Srebrnice biti  dosljedno brisani svi oblici bošnjačke kulutre, a nepregledno polje bijelih nišana u Potočarima počeće zarastati u travu zaborava.

 

Jedanaestog jula ove godine ispunila se moja davna želja da posjetim Srebrenicu, najveće javno stratište Bošnjaka u Evropi, i da se u mnoštvu ožalošćenih poklonim srebreničkim, bratunačkim, zvorničkim, … šehidima i zatražim za njih božiji blagoslov, a za nas i njihove katile opomenu, ukor i oprost. Bio je to za mene u nekom smislu „Mali hadž“.

I danas, kao 20 godina unazad, kao jučer, i kao što će sutra, Srebrenica tuguje, trpi i šuti, traži one kojih nema, čeka pravdu koje nema i prima poglede saosjećanja kojih je sve manje… I ko će i da li će sutra i narednih mjeseci, dana i godina, osim neutješnih ali ponosnih majki Srebrenice, trajno načetih bolom, doći ovdje da se pokloni mrtvima, pomoli se za njih,  prouči fatihu, podijeli i sa sobom ponese neutješnu srebreničku bol?…

A tako nije bilo u Srebrenici, u Potočarima, u moru bijelih nišana nevinih žrtava srebreničkog genocida tog nezaboravnog dana 11. Jula 2017. kada sam kao jedan od 30.000 ožalošćenih hodio krvavom srebreničkom zemljom nemilosrdno prženom vrelim sunčevim zrakama… Avet smrti Srebrenice, ma koliko se trudili da je prikriju i zaustave, hodi i hodiće svijetom, udarati u zidove šutnje svjetskih motropola, u potrazi  za pravdom krčiti put istine i rušiti laži  i obmane…

  1. kolona sjećanja na 8.372 srebreničke žrtve je samo etapa u nepreglednoj koloni smrti koja prolazi kroz sela, gradove i države, noseći sa sobom poruku “da se Srebrenica nikad ne smije zaboraviti i nikad više nikom dogoditi“…

A Srebrenica nije samo Srebrenica, već je Srebrenica i Prijedor, Ključ, Sanski Most, Foča, Zvornik, Višegrad,  ali i Vukovar, Jasenovac, Kragujevac i sva ona mjesta u Bosni i svijetu gdje su počinjeni teški zločini, gdje se dogodio genocid, gdje se danas odaju počasti svim nevinim žrtvama , koje su na sebi ponijele ili danas nose teret rata.

Upravo to nam govori da je došlo vrijeme da u duhu Srebrenice udržimo svoja uvjerenja, misli i snagu kroz nastojanje da ovaj svijet učinimo sigurnijim, mirnijim, pravednijim i boljim za sve nas, za svijet mira, sloge, ljubavi, dobrih htijenja i istinskih uvjerenja.

  1. Memorijal Srebrenice nije samo mimohod u Srebrenici , već i u susjednim državama nasljednicama Jugoslavije, uključujući i Srbiju i Hrvatsku, koje su bile agresori. To su i ovaj put bili skupovi podrške koji su se pridružili Srebreničkom u brojnim gradovima BiH ( uključujući Visoko u kojem je tom prigodom otvoren „Trg žrtava genocida u Sreberenici“), gradovima Hrvatske – Rijeci, Zadru, Splitu, Puli, Buzetu…, te kanadskom gradu Hamiltonu, koji je 11. Jula proglasio za “Dan sjećanja na žrtve genocida u Srebrenici“. Ali skupovi podrške nisu izostali ni u mnogim drugim dijelovima svijeta, naročito onima gdje je bosanska dijaspora prepoznata i brojnija.

Nikad ne treba zaboraviti da je Srebrenica u vrijeme počinjenog genocida bila zaštićena zona UN, koje za ono što se Jula 1995.  dogodilo u Srebrenici zajedno sa holanskim bataljonom snose ne samo su-odgovornost, već punu direktnu ogovornost, mada  je uporno izbjegavaju, poriču i  negiraju. Možda sve dodtle dok svijest ne urazumi savjest.

Upravo zbog toga je od izuzetne važnosti da svake godine svi zajedno obilježavamo tužnu godišnjicu Srebreničkog genocida kao opomenu za ono što se dogodilo i upozorenje svijetu da se ne ponovi.

  1. Srebrenička komemoracija

Komemoracija u Memorijalnom centru Potočari počela je intoniranjem himne BiH i obraćanjem domaćih i stranih predstavnika. Dok je Potočarima vladala grobna tišina, prekidana samo teškim uzdasima i jecajima, glumac Rijad je ganutljivo  recitirao  odlomke romana „Derviš  i smrt“ autora Meše Selimovića. Potom je izveden „Srebrenički inferno” uz muziku Đele Jusića i po tekstu Džemaludina Latića, te položeno cvijeće i odana počast žrtvama genocida. Središnju molitvu za žrtve genocida  učenjem Kur’ana  i klanjanjem podne i ikindija namaza predvodio je reis-ul-ulema Islamske zajednice BiH Husein ef. Kavazović, nakon čega je slijedilo iznošenje tabuta sa posmrtnim ostacima 71 žrtve genocida. Čitanje imena žrtava praćeno je bolnim kricima i jecajima srebreničkih majki, ali i ogromnog broja prisutnih. A među prisutnima je bilo malo onih koji nisu brisali suze sa lica i obraza.

Biviši načelnik Srebrenice i Predsjednik Organizacionog odbora za obilježavanje 22. godišnjice genocida g. Ćamil Duraković  u svom pozdravnom govoru je naglasio da je zločin genocida pravno utvrđena činjenica potvrđena presudom Međunarodnog suda, potsjetio na značaj  predstojećih presuda za ratne zločine Karadžiću,Mladiću … i pozvao  Srbe koji znaju gdje su masovne grobnice da to jave institucijama koje ih traže.

Konačan smiraj našla još 71 žrtva Srebreničkog genocida

Nakon klanjanja dženaze – namaza počelo je iznošenje tabuta iz musale Memorijalnog centra. Članovi porodica i preživjeli srebrenčani sa komšijama i prijateljima na rukama su do iskopanih mezara prenijeli zelene tabute sa posmrtnim ostacima svojih najmilijih.

Tužno je bilo, da tužnije ne može biti, bolno da bolnije ne može biti, gledati srebreničke, zvorničke, fočanske .. i druge majke u moru bijelih nišana, između svježih humki  bošnjačkom krvlju natopljene srebreničke zemlje, u kojoj će biti pokopana sva njihova nadanja, strahovanja, zebnje, težnje i čežnje…

Svjetska javnost i međunarodno javno mnijenje i ove godine prisustvovali su još jednoj masovnoj dženazi, sa kojom je našla smiraj još 71 žrtva srebreničkog genocida, među kojima sedmoro djece. Najstarija žrtva bio je Alija Salihović, rođen 1923. godine, a najmlađi Damir Suljić, koji je jedva doživio prvih 5 godina života. A svi oni ukopani su u mezarje Potočara, među ranije ukopanih 6.575 žrtava genocida. Time  je još 71 srebrnička žrtva tek nakon 22 godine našla konačan smiraj,  njihove porodice dobile  malu utjehu za svoju veliku bol, a 11. Jula još jednom  obilježen kao jedna od najcrnjih tačaka zemljine kugle, najveća ljaga MZ i UN. Nepregledno polje bijelih srebreničkih nišana postalo je i ostalo trajna opomena čovječanstvu, opomena do Sudnjeg dana.

Komemoraciji u Srebernici prisustvovalo 30.000 ljudi

Jedanaestog jula godine 2017-te, 22 godine nakon genocida počinjenog u Srebrenici, u prisustvu 30.000 ljudi iz cijelog svijeta klanjanja je dženaza  za 71 ekshumiranu i identifikovanu žrtvu genocida. Time je broj  žrtava  ukopanih u Srebrenici porastao na 6.575, a traga se za još oko 2.000 ubijenih.

Srebreničkoj komemoraciji  prisustvovalo je i blizu 6.000 biciklista, bajkera, maratonaca , kojima se ispred Memorijalnog centra pridružilo i 250 učesnika biciklističkog maratona Bihać – Potočari… i 22 učesnika Bihaćkog super maratona…Učesnici marša su ”Putem smrti“ od Nezluka do Potočara prevalili više od 120 km. Obilježavanju 22. godišnjice su prisustvovali i učesnici VI moto maratona iz Zagreba, koji su na put dug nekoliko stotina km krenuli 9. Jula 2017.g.

Tog dana sa preko dvijestotine autobusa i bezbroj svojih putničkih vozila stigao je u Srebrenicu  ogroman broj bh i stranih građana , od kojih mnogi od njih iz najudaljenijih gradova i država svijeta.

Komemoraciji u Srebrenici  i ovaj put prisustvovali su predstavnici nevladinih organizacija  “Žene u crnom”, Helsinškog komiteta za ljudska prava,…

Svoj glas podrške žrtvama genocida dali su Predsjednik lige socijalista Vojvodine (LSV) Nenad Čanak i Predsjednik Liberalno-demokratske partije Srbije(LDP) Čedomir Jovanović. Čedomirovu poruku  “Nema tog suda koji svojom presudom o srebreničkom genocidu nad Bošnjacima sa mog naroda  može skinuti teret odgovornosti i obaveze, da se kaže istina“ vrijedi posebno istaknuti.

Tužnom  skupu je porisustvovao i član Predsjedništva BiH Bakir Izetbegović,koji je u svom  obraćanju pozvao srpski narod da prihvati istinu o genocidu u Srebrenici i naglasio da “bez istine i pravde nema pomirenja “.

Na značaj komemoracije ukazali su u svom obraćanju Visoka predstavnica EU za vanjsku politiku i sigurnost Federica Mogherini, a prisutni predsjednik Međunarodnog suda za bivšu Jugoslaviju ( ICTY) je poručio negatorima genocida da “nikad neće uspjeti prikriti razmjere zločina”, i apelirao na žrtve genocida da ne dopuste da ih negatori genocida uvuku u zamku trajne mržnje.

Komemoraciji nije prisustvovao načelnik Srebrenice  M. Grujičić, kojeg su “Majke Srebrenice” zbog negiranja genocida proglasile nepoželjnim.

Glas za Srebrenicu iz bližeg i daljeg okruženja

Ovo je prilika potsjetiti da su o genocidu u Srebrenici  širom svijeta organizovani komemorativni skupovi,  izložbe, okrugli stolovi… Jedan od njih je održan pod pokroviteljstvom gradonačelnika Zagreba Milana Bandića u Novinarskom domu u Zagrebu, sa porukom “da o genocidu u Srebrenici treba pisati i govoriti“. Na ovom skupu je dr.sc. Emir Suljagić promovirao svoju knjigu “Srebrenica MCMXCV“, u kojoj se potsjeća da je Srebrenica ne samo najveći masakr, već potvrđena namjera  agresora  da ubiju sve ijednog bošnjačkog  vojno sposobnog muškarca.

Genocidi na širem području BiH čekaju međunarodno priznanje

Genocid u BiH van Srebrenice  priznat je kroz više presuda Međunarodnog suda. Jedna od njih je presuda Srbinu Nikoli Jorgiću (u slučaju Nikole Jorgića protiv Njemačke) za zločine genocida u Doboju 1992.godine, koju su podržali i sa njom se suglasili i poznati svjetski poznavaoci problematike genocida –  gospoda Eric Weite, Martin Shaw, Adam Jones. Pored presude Jorgiću genocid u BiH potvrđen je u Foči presudom Džajić Novislavu i Zvorniku presudom Maksimu Sokoloviću, te u  Kotor Varoši presudom Đurđu Kušljiću.

Velikom dijelu  svijeta je poznato da je tokom agresije na BiH od 1992 do 1995. nad Bošnjacima širom BiH počinjen genocid. Dogodio se on u Prijedoru, gdje je ubijeno 3.100 nevinih , Ključu, Sanskom Mostu, Foči, Višegradu, Zvorniku, Kotor Varoši… Ako ne u ovom onda sigurno u nekom drugom vremenu to će morati institucije međunarodne pravde priznati i verifikovati.

Sa Zeničanima u Srebrenicu

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

U Srebrenicu sam putovao sa Udruženjem porodica šehida Zenice. Na  zbornom mjestu smo se našli u 4 i 30, a kenuli u 5 i 15. Putovali smo preko Olova…Mjesto u jednom od njihovih autobusa, preko mojih zeničkih rođaka,  obezbjedio sam mnogo vremena ranije.Vođa puta bila je šarmantna duhovita Emira Bašić. Moje mjesto je bilo u autobusu označenom sa br.2 , a moj saputnik Redžić Himzo,  čovjek  šezdeset i kusur godina, po znanimanju armirač, koji je svoje znanje, rad i umijeće ugradio u sve značajnije infrastrukturne objekte u Zenici, ali isto tako širom BiH i bivše Jugoslavije. Dok smo se vozli kroz Zenicu skretao mi je pažnju na kapitalna zdanja i pokazivao mostove i viadukte, koji su postali njegov ponos. Na njima je radio marljivo i samoprijerkorno i za svoj rad dobivao značajna priznanja i nagrade.

A kako je svijet mali, uvjerio me i jedan zanimljiv slučaj. Na moje veliko iznenađenje na susjednom sjedištu autobusa, dok sam pitao za olovku da napravim važnu putnu zabilješku, prepozano sam svog bliskog zeničkog prijatelja i rođaka – Ahmeta Hamzića, i on mi je na ovom putu bio drag saputnik.

I kad sam ušao u nepregledno polje bijelih nišana, poklonio se i proučio Fatihu u meni se rastakao nemir koji me tako dugo obuzimao  i prerastao u ogorčenje.

Zločin nikad ne smije biti zaboravljen, ali ni biti prepreka ka budućnosti

Ovoj tragičnoj promociji i ove godine prisustvovalo je više od 30.000 osoba iz BiH, susjedstva, iz svih zemalja Evrope i svijeta. Bilo je tu i visokih zvanica, onih poželjnih sućutnika ali i onih nepoželjnih, koji još uvijek svoju zadojenu mržnju nisu mogli ili htjeli oslobodili i zamjeniti saosjećanjem i ljubavlju. I pored tog svi oni su, htjeli to ili ne, u zemljin eter i svemir poslali jedinstvenu poruku, da zločin ne smije nikad biti zaboravljen, ali ni ostati prepreka na putu budućnosti.

Tog pakleno vrućeg dana ponovno sam spoznao ubjedljivu istinu da “Mi ne znamo istinu kazati, kao oni lagati“. Čini mi se, možda radi toga, jer je tu bio i moj glas ponovno  upućen srpskom narodu i Srbiji da prestanu poricati genocid, sagledaju i prihvati istinu, kako bi se čista obraza moglo krenuti putem pomirenja.

Ako za žrtve genocida i majke Srebrenice  nije moguće naći prave riječi utjehe, moguće je riječju i djelom iskazati poštovanje prema žrtvama i njihovim porodicama, ali se srpski agresori ni tome ne priklanjaju.

Učesnicima komemoracije ponuđen  je srebrenički “Cvijet sjećanja“, koji sažima u sebi tugu, sjećanje i neku nikad do kraja ispričanu priču. Cvjet su osmislile i izradile srebreničke majke sa željom da se nikad nikom ne desi ono što se dogodilo u Srebrenici, ali i Prijedoru, Foči i drgim mjestima BiH.

Sveta dužnost svakog Bošnjaka/Bosanca  je posjetiti Srebrenicu

Svi mi znamo, ili većina nas zna, da hadž (posjeta Kabi) predstavlja jednu od pet glavnih islamskih dužnosti, na kojoj je zasnovan islam. Zas nas Bošnjake, za nas Bosance, posjeta Srebrenici bi trebala biti jedna od naših važnih životnih obaveza, u neku ruku “Mali hadž“. Tako sam ja shvatio svoj posjet Srebrenici i dao mu   važnost. Svojim prisustvom u Srebrenici dužni smo braniti i odbraniti svoje neprikosnoveno pravo na djedovinu, na državni teritorij i spriječiti srpske okupatore da pokore, kapituliraju i kapitaliziraju Drinu. Etničkim čišćenjem drinskog područja i stvaranjem  Rs su stvorili preduslove, i sada uz pomoć bošnjačkih poltrona nastoje mostovima preko Drine pripojiti drinsko područje Srbiji i povezati Srbiju sa Rs.

Ono što je srpski agresor tokom agresije uspio postići na Rači i koridoru, u miru se pokušava gradnjom mostova preko Drine… kako bi prodor u dubinu BiH bio što manje primjetan, ali efikasniji i plodonosniji. Nažalost, u svojoj razrokosti to bošnjački političari ili ne vide ili se prave mutavi. Sve dok Srbija ne prizna učešće u agresiji i genocidu i prihvati obavezu plaćanja ratne štete, ni jedan most ne bi smio biti izgrađen na Drini, bez obzira koliko to štetilio ekonomiji dviju zemalja.

Grupnim i pojedinčnim posjetima, učeničkim ekskurzijama i ekskurzijama radnih kolektiva, sindikalnim posjetama i posjetama nevladinih organizacija trebamo braniti i očuvati integritet Srebrenice i drinskih opština sa maticom Bosnom I Hercegovinom. Ispunjavanjem svoje male dužnosti, posjetom Srebrenici i Potočarima, anuliraćemo sve što je srpski okupator u ratnom i poratnom periodu postigao u tom području.

Integritet BiH i  Srebrenice moramo odgovorno braniti u Srebrenici. Ako  Srebrenicu ostavimo samo ovoj generaciji Majki Srebrenice, koja izumire,  malobrojnim bošnjačkim povratnicima i sve daljoj bošnjačkoj dijaspori  Drinskog područja, budimo sigurni da će rukom srpskog agresora iz Srebrnice biti dosljedno brisani svi oblici Bošnjačke kulutre, a nepregledno polje bijelih nišana u Potočarima počeće zarastati u travu zaborava.

BiH bi i mogla preživjeti gubitak Srebrenice i Podrinja, ali ga ne bi preživjeli Bošnjaci.

Burlington, 6.  Septembra 2017.g.

Zijad Bećirević

Share Button