Monday , 20 November 2017
Blic Vijesti
Home » Poslijednje Vijesti »   Viva la Mexico, Los Cabos San Lucas
  Viva la Mexico, Los Cabos San Lucas

  Viva la Mexico, Los Cabos San Lucas

 

Viva la Mexico, Los Cabos San Lucas

Bozic 2010/11, u godini kad Meksiko slavi 200 godina nezavisnosti od Spanije i 100 godina revolucije kojom je zbacen diktator Diaz i uspostavljena parlamentarna demokratija socijalistickog tipa

Tekst i snimci : Selena Seferovic

“I wake up in the morning with nothing to do, and I go to bed at night with half it done”

“Probudim se ujutru bez obaveza, a zaspim sa pola uradjenog”

Jesse Ventura

U Los Cabos San Lukas u Meksiku, mali grad od 40.000 dusa koje zive mirno i zdravim zivotom u juznoj Bahi Kaliforniji u Meksiku, kojeg su 1730. godine osnovali jezuiti nakon Cortesovih morskih  osvajackih ekspedicija, poslijednjih dana decembra  2010,   Drago i ja smo posli da intervjuisemo  Dzesi Venturu, bivseg guvernera Minesote, hrvaca i  kontroverznog nezavisnog kandidata i  lovimo marline . Cabo je svjetski centar za lov na marline, ali i mahi mahi, dorade, tune i ostalu nama nepoznatu ribu. Nista se od toga nije desilo, ali smo  se zato vec na prvi pogled zaljubili u ovo prelijepo mjesto na kraju sjevernoamerickog poluostrva, zvano “Lands end”, i kupiIi  “Time share” u luksuznom Playa Grande, na vrhu  brda ispod kojeg se susrecu dva  silna mora Sea of Cortez i Pacificki okean.

       Kupali smo se na Coral Negro plazi, desetak metara od broda gdje je Ventura sa Robertom F. Kenedijem, bratom Dzona Kenedija (predsjednika Amerike) ronio, dok je Robertova porodica odsjela “u vili u maurskom stilu sagradjenoj na stjeni oko 20 metara iznad Pacifika, kuci sa bazenom na gornjem spratu, koja izgleda kao da leti u visinama i sa pogledom na okean sa svih strana, u Pedregal eriji ( J. Ventura, “Don’t start the revolution without me”strana 295), tacno pored “naseg” buduceg  odmaralista Playa Grande i 5 minuta od same pjescane plaze sa mirnim morem , kristalno cistim da se na dnu vide svi njegovi stanovnici bogate flore i faune ( kad god bih pogledala u more, iz njega bi nesto iskakalo, morski lavovi, pelikani, ribe, razne ptice kojih ovdje ima vise od 100 vrsta, toliko je bilo zivo, sve u pokretu, mirisima i zvukovima na kopnu,   u moru i vazduhu, kao nigdje do sada, pa sam imala osjecaj da moram malo da se guram da i ja stanem u taj cudesni svijet), i samo 90 minuta voznje od kuce Venturovih u gradicu u Bahi Kaliforniji …U lokalnim novinama “Gringo Gazette” na engleskom jeziku, na pitanje da li se za stalno preselio u Todos, Ventura odgovara: ”Shvatio sam da u zivotu nista nije za stalno, pola godine sam u Bahi, pola u Minesoti”

 

Playa del Amor temperamentna poput Argentinskog tanga

I sad dok ovo pisem, odzvanjaju mi u sjecanju zvukovi  mocnih talasa koji se razbijaju od stijene koje podsjecaju na mali Rio de Zeneiro, jer se na brdima koja izranjaju iz mora, na svim njihovim stranama nalaze, u ovom slucaju ne siromasne fajele nego super luksuzni hoteli i privatne vile, gradjene prevashodno u stilu arapske arthitekture koju su Spanci donijeli u Meksiko. U stvari, ta mjesavina meksicke, actecke, mediteranske i marokanske arhitekture, sa cestim palapa krovovima, predstavlja stalnu izlozbu arhitekture od cije ljepote zastaje dah, i dokazuje kako je svaka mjesavina interesantnija od samih sastojaka ako se ukomponiju umjetnicki i funkcionalno,  tako da je svi prihvate kao nesto svoje, novo a i staro istovremeno…

Prve  informacije o mjestu i uopste ideju da odemo u ovaj kraj svijeta dao nam je upravo  interesantni bivsi guverner bez dlake na jeziku drzave Minesote Dzesi Ventura,  porijeklom Slovak, koji je nakon politicke karijere odlucio da se preseli u  Juznu Bahu  Kaliforniju, najmladju 35 meksicku drzavu, gdje je kupio kucu u okolini njenog glavnog grada la Paza ( 80 milja od Cabo San Lucasa) , s ciljem da se , kako rece, “odmori od politike”, a u stvari posveti izlijecenju svoje zene koja se iznenada razboljela od cudne bolesti  dok je bio guverner. Potom je u miru i tisini meksicke pustinje kaktusa i dubinama cistog mora u kojima pliva i lovi ribu, druzi se sa domorocima, napisao i knjigu  “Don’t Start the Revolution Without Me, koju toplo preprocujemo za citanje. ( New York Bestselling author Jesse Ventura with Dick Russell)

Nasi pokusaji da dodjemo do njega  preko cikaskih politicara, a potom i americkog  konzula u samom Los Cabosu nisu urodili plodom iz vise razloga; kratkoce vremena i teskoce probijanja privatnosti familije Ventura, (niti u jednom prospektu, u kojima se inace govori o slavnim licnostima koje ovdje zive ili dolaze na odmore, ni rijeci o Venturi. Ima cak i o tome da je mala jevrejska zajednica u Cabosu nedavno otvorila sinagogu…  Glumac Dzordz Kluni  upravo je zapoceo grednju  luksuzne kuce, a pjevacica Madona, kosarkas Majkl Dzordan, glumica Dzenifer Aston i ostali dzet setovci vec od ranije imaju svoje vile . Zbog blizine Holivuda i Kalifornije, prakticno su stalni ili povremeni  stanovnici Los Cabosa i okoline upravo  bogati Amerikanci, pa je ovo meksicko mjesto poznato kao “very fancy”,  najskuplje, sa americkim cjenama, ali zato sigurno, cisto, uredno, niko te ne malteretira da kupis ili uradis bilo sta sto ne zelis, sto bas i nije slucaj u drugim destinacijama, iako je nase iskustvo u Meksiku generalno govoreci (prvo  u Puerto Vajarti 2004  sa mamom Sefikom u Melia odmaralistu, a potom sa Dragom  2005 u Kankunu u  Feniks rezortu bili izvanredni). Cabos je poznat po super luksuznim disko klubovima u kojima smo takodje nocu boravili, luksuznim radnjama svih svjetskij modnih kuca, najboljim restoranima i golf terenima, strip barovima,  masazama i tzv “pratnjama”raznih vrsta…

                           Soba 546  u El Tresoro sa pogledom na marinu

U zadnji cas, a pred pocetak moga zimskog profesorskog raspusta, preko Expedije na internetu rezervisali smo u Tresoro odmaralistu sobu sa doruckom i avionskim kartama  po osobi za 950 dolara. Od toga je na kartu otislo  $ 650 , za sobu sa doruckom ostatak, znaci za nas dvoje platili smo sobu $ 600 za 8 noci i 9 dana. Ovo je za one koji planiraju da putuju da znaju  detalje jer mi veoma preporucujemo da odete u Cabos i uzivate u svemu sto mjesto pruza, a neka mi se jave oni  koje mozda interesuju prednosti  “time share” aranzmana koji smo kupili, objasnicemo  detalje, iako ni pomisljali nismo da to uradimo, bas kao sto je Dzesi Ventura samo nakon 2 dana boravka u Todos Santos i nakon sto je prespavao u hotel Kaliforniji, mjestu koje je grupa “Eagles” opjevala i proslavila svijetom, a nas  Emin  jos dok je bio mali svirao na priredbama sa svojim bendom “Soaked”- “Pokisli”,  u  Bosansko americkom Kulturnom centru u Nortbruku za 100 godina Bosnjaka u Americi , i u Bosanskoj biblioteci na obiljezavanju  Rezolucije o Srebrenici od strane skupstine Ilinoisa za sta je njegova mama Sanja, direktorica Bosansko americkog instituta genocida  narocito zasluzna,  pa je na taj nacin obiljezila i njegov zivot – kupili smo mu majicu za nastupe sa slikom originalnog hotela, nekadasnje hacijende koju su americki umjetnici kupili i preuredili u raj na zemlji.

Nakon ugodnog leta i presjedanja u Dalasu, Teksas, na novom luksuznom aerodromu popili smo kafu i sletili uvece u San Jose de Cabos, potom sat vremena voznje do naseg Los Cabosa i El Tresoro  hotela koji nas je ocarao, a soba sa pogledom na marinu unijela je odmah mir i morski vazduh koji nas je pomilovao za dobrodoslicu.

Bilo je kasno, i nikoga nije bilo u hotelskom restoranu, ipak, kuhar nam je  spremio odlicnu veceru , za Dragu mahi mahi ribu, a za mene skampe u sosu od bijelog luka i ruzmarina, uz odlicnu tekilu i crno kalifornijsko vino. Prosetali smo se pustom marinom kojom su krstarili meksicki marinci sa velikim puskama, sto nas je malo iznenadilo, ali kasnije u razgovoru sa njima vidjeli smo da im je tu baza, i slikali su se nasmijani sa Dragom, dok su nas narednih dana prijateljski pozdravljali kad god bismo se sreli, a prolazili smo pored njihove “kasarne’ na putu za plazu. Tu veceru smo platili 100 dolara, iako smo kasnije vidjeli da ima mnogo boljih restorana sa morskom hranom za upola manju cijenu, ocito platili smo prekovremeni rad kuharima, ali nismo zazalili jer je hrana bila friska, odlicno pripremljena , a zelenu salatu sa krastavcima, zelenom paprikom, zelenim avokadom i zelenim kaktusom, zacinjenu zelenim maslinovim uljem i sokom od lime zelenog limuna, pocela sam da spremem odmah po povratku u Cikago, i prozvala Zelena salata.

Jos na aerodromu u San Lukasu, malom internacionalnom novootvorenom prostoru sa palmama na ulasku u ovaj carobni dio svijeta,  Drago je pitao mladica koji je radio na izdavanju auta, koliko kostaju ture za ronjenje, gledanje kitova i slicno, na sta je on rekao: apsolutno nista ako odete na prezentaciju “time share” u  Villa del Palmer, dobicete ove dvije ture besplatno uz bocu tekile, na sta smo pristali, ne samo zbog benefita nego i da vidimo luksuzni hotel  u koji inace ne bismo imali prava ni uci. Nas Tesor  hotel sa 3 zvjezdice  je jedan od prvih izgradjenih u mjestu, Villa de Palmer je 5 zvjezdica luksuzni objekat na cuvenoj Medano plazi.

Sutradan, po nas je dosao isti mladic u tacno dogovreno vrijeme ( koji za slanje potencijalnih musterija, kaze nam,  dobija 55 dolara, kupili ne kupili “time share”), i nakon ugodne voznje uz obalu predao nas  simpaticnom Amerikancu  Krisu Turneru koji nam je, nakon bogatog i otmjenog dorucka, pokazao citav blok zgrada i prekrasnih apartmana, sa dzakuzijima na balkonima koji gledaju na okean u koji su upravo uplovljavali ogromni kruzeri sa po nekoliko hiljada turista od kojih citava regija od  200.000 stanovnika zivi, a bogati investitori ubiru ogromne pare, kao i prodavci dijamanata, satova, dizajneri mode, vlasnici restorana i hotela, jahti i aranzmana. Najmanje opet ostaje za narod domorodacki, ali je zahvalan i na tome sto ima, jer ipak, vidi se, kriza je i turista je za 30-4o posto manje nego ranijih godina, bas kao sto je bilo i na Jamajci vidljivo prosle godine kad smo bili sa Sanjom i Eminom u Negrilu.

Nakon 3-4 sata provedena sa Krisom, naravno da smo ga razocarali sto nismo nista pazarili od njega ( od 10  potencijalnih musterija jedan je kupac), ali smo mnogo naucili o cijelom biznisu i lijepo mu se na tome zahvalili, dobili smo obecanu bocu tekile i dva aranzmana gratis kako je i obecano. Na samom izlazu, Drago vidi mnostvo zena koje rade u ofisu i nekako pomireno sa sudbinom rece “ Au, zene dolaze”, na tako smijesan nacin da sam umrla od smijeha.

Tu upoznasmo “bizniswoman” Martu koja nam rece , na pitanje gdje da rezervisemo rent- a- car, “hocete li besplatno da dobijete kola za 2 dana, hocemo, ali morate otici na prezentaciju u Playa Grande, necemo, ne zelimo  prolaziti kroz istu proceduru, ona nas  uvjerava da  ce im reci da nam samo pokazu objekat koji je u izgradnji,na sta smo pristali, ne znajuci u tom momentu da cemo bas tamo kupiti “time share”.

Restoran Tabasco sa nogama u pjesku

U povratku smo se prosetali Medano plazom na kojoj se nalaze luksuzni hoteli, restorani, ali je pjesak bio nekako grub i valovi poveliki, samo je Drago usao da se osvjezi jer je dan bio topal, a voda prilicno osvjezavajuca, ne hladna, ali ni previse topla kako bi se ocekivalo. Rucali smo u “Tabasco” resoranu sa nogama u pjesku, riblji (fish sevice)- hladna salata od komadica sitno isjeckane ribe sa odlicnom salsom, i ja koktel od skampi serviran u sirokim casama uz hladno Corona pivo i bocu flasirane vode za mene, i taj ugodjaj jednog od poslijednjih decembarskih dana godine 2010 koja upravo prolazi,  u kojoj je bilo raznih privatnih i opstih  gubitaka ( Dragoljubu je umro otac), tuga, katastrofa, poplava, neizvjesnosti i napetosti, unio je mir u nase duse i nekako nas  opustio.

Inace, klima je toga dana, a i svih narednih dana  bila oko 25-27 stepeni celzijusa, a tempraratura mora  nesto hladnija nego sto smo ocekivali… Uz put smo vidjeli lokalne prodavce, nimalo agresivne,  koji nude svoje suvenire, nakit i odlicno srebro, koralje, vezenine, a pored jednog hotela grupa djevojaka se takmicila koja ima ljepse grudi, pa je taj striptiz na plazi privukao gomilu ljudi, drugi su pak surfali na daskama, stariji citali knjige, bilo je zabave za razne uzraste i potrebe. Na samom kraju kilometarke plaze nalazi se i restoran sa imenom “Office”, kako to divno zvuci, cesto smo ga pominjali.

Onda smo uzeli vodeni taksi i otisli do “Lovers” plaze , do cuvenog Arca-Luka koji je na svim prospektima Cabosa, i do mjesta gde se spajaju dva mora : Sea of Cortes i Pacific. Plaza je prostrana, sa druge pacificke strane zovu je “Divorse Beach” , a izmedju “Lawyer Beach”.  Smijemo se, znaci prvo  ide Plaza zaljubljenih, pa Advokatska, i najzad Plaza razvedenih. Za voznju brodicem platili smo po osobi 20 dolara za oba pravca, i nakon jednog kupanja, opet u prilicnim valovima, vratili smo se u nas hotel Tresoro, koji nosi spansko ime za  trezor, ja malo razocarana sto izgleda necu imati adekvatnu plazu za kupanje, bas kao u Puerto Vajarti kad smo se mama i ja samo jednom okupale u Pacifiku ciji su nas talasi razbili i uplasili, i vise se nismo ni usudile uci u njega nego smo se kupale u bazenu, sto nam ipak nije umanjilo odlican boravak.

 

Pomracenje mjeseca u Los Cabosu

Uvece smo na rivi vecerali plater za dvoje od $34 sa plodovima mora, jastoga, ribu, lignje , skampe sa  rizom i organic salatom, sa picem i napojnicom oko $ 60 , sto je za gala veceru ovoga tipa vise nego dobra cijena. Prije spavanja otisli smo u nas djakuzi, a potom gledali pomracenje mjeseca

Sutradan smo stigli sa Martom u raskosni Playa Grande i obisli gradiliste novog velelijepog  hotela na samom Pacifiku sa Viktorom Perezom, a od mladog kubanca Angela posve neocekivano kupili “time share” u lancu Gold Crown hotela, uzeli novi  pasat  i njime otisli u San Jose del Cabo , malo divno mjesto na istocnoj strani Baha Kalifornije .  Izmedju Cabo San Lucas i San Jose del Cabo nalazi se koridor od 18 milja sa  golf terenima, a do gradica se moze doci i vodenim putem, i iako je Cabo San Lucas mnogo popularniji od San Josea, koji je do nedavno bio “uspavana ljepotica” kako su mu tepali domoroci, i on je ozivjeo, pa su se lokalni umjetnici poceli doseljavati u vecem broju. Tako sam upoznala i jednog  pravog Turcina u antikvarnici sa luksuznim nakitom i umjetninana, a na moje pitanje “otkuda vi ovdje”, odmahuje lijeno rukom u stilu- ma pusti sad to…

                                          Sarmantni San Jose del Cabo

 

Ako biste zeljeli da u jednoj rijeci opisem ovo simpaticno mjesto, ta bi rijec bila “sarmantno”. U samom centru na prostranom trgu nalazi se stara parohijalna crkva, a usred pustinje koja se proteze uz  morsku obalu. Stari obicaji i tradicija su se zadrzali, a vrijeme kao da je stalo i postalo simbol modernoga svijeta. Ne ovdje, ovdje je sve kao po “istillahu”, ili kako bi stari latini rekli na latinskom “festina lente”, a bosnjani “pozuri polahko”. Sve mirno i cisto, cvjece mirise, restorani pod mango dvecem i sjecanje na Sandru Cicneros, meksicku knjizevnicu sada Amerikanku, i njenu  knjigu “Kuca sa mango drvetom”, koju smo obradjivali u skoli. Povrce je organsko a ribe iz Sea of Cortez, nista nije zamrznuto, nego dolazi iz mora pravo u restorane, od toga se uostalom zivi ovdje.. Tamales, takos i kesadilas ovdje su prvoga kvaliteta, a meksicka kuhinja inspirisana je kulturom lokalnih plemena uz znatan spanski uticaj.

                            Sjecanje na godisnjicu smrti Bogdana Bogdanovica

Ono sto mi se posebno dopalo su Sedmorica velicanstvenih, kako sam ih nazvala,  niz skulptura istaknutih Meksikanaca, boraca za njihovu nezavisnost, generala, ucenjaka i umjetnika, koji su, iako okovani u bronzi, stalno sa svojim narodom, jer na trgu se odvija cijeli zivot, svadbe, crkvene ceremonije, proslave, praznici, karnevali… Tu je i velika bina za koncerte, poetske veceri, umjetnicke tribine… Prolecu mi misli kako mi porusismo nekadasnje  svetinje, i bas danas dok pisem ovaj putopis za svoga brata Vanju i snahu Mariju koji  odlaze u Cabos za par dana, a i na molbu prijatelja da im preporucim “nesto super za godisnji”, prisjecam se da je danas godisnjica smrti velikana i humaniste, velikog borca protiv   Slobodana Milosevica i svega sto on predstavlja- Bogdana Bogdanovica, ciji Parizanski spomenik u Mostaru, nekada ponos i mjesto susretanja i ljubavi, fasisti pretvorise u rusevinu. Na lijevoj strani spomenika , na samom ulazu, Mostarci su ponudili Bogdanu, svom pocasnom gradjaninu, da ako zeli, moze da stavi svoju urnu…

                           Todos Santos i hotel Kalifornija

Nakon povratka, uvece se setamo nasim malim gradicem i jedemo lokalnu hranu na kioscima, kako bi to Entoni Burden u svojoj putopisnoj  TV emisiji “No reservation” rekao, dakle ulicnu hranu, “street food”, koja je svjeza i ukusna, i veoma jeftina. Uz to, imate sansu da porazgovarate sa lokalnim ljudima, da osjetite i tu ljudsku stranu bez koje bi nase putovanje bilo prazno i egoisticno, pa smo tako culi od nekoliko likova da su zivjeli u Americi, ali da su se vratili ovdje i uzivaju u klimi, opustenijem zivotu, moru i pecanju. Jedan je cak nasao i zenu, s ponosom nam je pokazao. Sada je cuvar plaze i to bas ove koju smo mi izabrali, Coral Negro, na koju dolaze vecinom lokalci, mirnu i pomalo povucenu, ali bez valova i bez  dubina koje plase kad ste u ovako velikim morima. (Medano plaza je najveca i najbolja za plivanje, svaki hotel ima svoje sigurnosne mreze)

 

Sutradan idemo u Todos Santos i hotel Kaliforniju. Kad covjek cesto putuje svijetom, dosta stvari brzo i zaboravi, ipak ostanu neki mirisi, osjecaji, zvukovi i slike u trajnom sjecanju. Tako cu pamtiti  carobni miris sa Izlozbe orhideja u lokalnom muzeju, i parfema “Sea jewel Los Cabos”,  osjecaj zaljenja sto sa nama nije  Emin da bas ovdje pjeva  omiljenu “Hotel Kaliforniju”  – a zvali smo ga,  zvukove siline mora i  slike pustinje sa dzinovskim  kaktusima na putu do Todosa, kao i napregnuto gledanje necemo li negdje vidjeti Venturin motocikl  parkiran ispred nekadasnje hacijende. Ponesto od svega ovoga zabiljezili smo I kameom Htjedosmo svratiti u malo ribarsko selo la Playita, ali ipak pozurismo u glavni grad

Obilazimo  kako bi braca Hrvati rekli , “prenapuceni”  glavni grad La Paz, nema nista od kupanja na plazi, ali zato idemo u bogati lokalni muzej i skromnu biblioteku, utapamo se u mnostvo ljudi na velikom gradskom trgu, ne znamo sta cemo prije, a treba ponovo preko pustinje nazad u Cabos.

Mrtvi umorni, narocito Drago koji stalno vozi, vracamo se u Cabos i odlazimo u “El Coral”, prvi i najstariji restoran koji nas je privukao rostiljem i jelovnikom sa  friskim lignjama i zubacem, stolicama rucno radjenim sa raznim motivima i vezenim stolnjacima. Riba je bila vise kuhana nego pecena, sto nam se nije dopalo. Jedan postariji par prolazi pored naseg stola i pitaju nas  jesmo li zadoboljni hranom, za trenutak zastajemo, kazemo istinu. Produzavaju dalje, a mi se nekako osjecamo lose sto domorocima upropastismo posao. Ipak, dvojici muzicara-marijaca dajem 20 dolara, oni u cudu vrte novcanicu, ne vjeruju svojim ocima tolikom tipu, i brzo odlaze, valjda da se ne predomislim. Izgleda da nisu navikli na darezljive turiste. Sa njima je djecak koji prodaje male papirnate zmajeve i figurice kao papet lutkice koje prave djeca iz obliznjeg Zavoda za autizam”, koji je osnovao doktor koji dolazi ovdje na odmore, kupujem figurice za poklon svojim kolegama edukatorima.

                                            Svijet je bas mali: moj bivsi student J. D. prepoznao me u Cabosu

 

Od mnogobrojnih izleta koji se nude po pristupacnim cijenama od $ 40-100, izabiramo plovidbu sa ruckom, ronjenje i  posmatranje kitova. Kuriozitet predstavlja cinjenica da  mi prilazi momak iz posade, visoki krupni Meksikanac, zove me po imenu i kaze  da sam mu bila uciteljica u  skoli  “Eugene Field”,  u kojoj sam pocela raditi nedugo nakon sto sam kao izbjeglica stigla u Cikago, a od tada je prosla citava decenija.  Selena je bila cuvena meksicka pjevacica, nije tesko Latino djacima zapamtiti moje ime, kazem u sali, a on dodaje uz smijesak “ Ionako bi vas zapamtio”. “Bili ste mi interesantni, pazljivi i od vas sam dosta naucio, prvi put cuo za Bosnu… Sad pratim sve sto se tamo dogadja”.  Bas me je dirnuo, zato volim svoj posao, nikada ne znas koliko u nekom mladom bicu ostavis svoga traga…Kaze mi da je napustio Ameriku, da je srecan ovdje…Iz nekog razloga nije zelio da se slikamo…

Predvece idemo u obliznju fabriku stakla koja snabdijeva luksuzne hotele ne samo casama i vazama, nego i umjetnickim eksponatima, a veceramo  u “Hacijendi Kijote”, super luksuznom i poskupom restoranu u meksickom stilu, setamo se do obliznje katolicke crkve da vidimo kako lokalci, a i poneki stranci, docekuju Bozic 2010. Potom u do kasno otvorenim buticima kupujem sesir rancheros, haljine, suvenire, poklone… Drago mi od lokalnog , poznatog umjetnika daruje mindjuse od srebra i zelenog opala, i uz bogatu koralnu ogrlicu predstavljaju nakit koji rado nosim u raznim prilikama. Ovim putovanjem ujedno smo obiljezili i 20 godisnjicu zajednickog zivota, u kojem smo prozivjeli svega i svacega, od lijepog do ruznog, do uspjeha i ushicenja, od rata do mira i preko Beograda, Budimpeste, Praga, Vroclava, Beca do Amerike i cijeloga svijeta. I taj nas zivotni putopis polako dobija svoje obrise, jednostavne i bez pretenzija…kao svjedocanstvo jednog vremena i jedne zemlje Jugoslavije  u kojoj smo rodjeni i prozivjeli dobar dio svojih zivota… a koje vise nema, osim u nasim sjecanjima

Najljepse od svega, u povratku imamo direktni let do Cikaga koji traje nepuna 4 sata, pa sve u svemu, toplo preprucujemo odlazak u Los Cabos tokom citave odine. Sigurno je, necete se pokajati.

 

Share Button