Thursday , 14 December 2017
Blic Vijesti
Home » Blic vijesti » Dubicani na posavskom koridoru
Dubicani  na posavskom koridoru

Dubicani na posavskom koridoru

 

 

Svim Dubičkim Bošnjacima i Hrvatima, ženama i muškarcima, koji nisu mogli ili htjeli napustiti svoje domove, i otići u svijet, srpski okupatori uveli su radnu obavezu, i prisilili ih da rade najteže fizičke poslove. Napravili su od njih robove 21. vijeka. Najteži vid radne obaveze Dubičana bilo je kopanje rovova i pravljenje utvrda na prvim borbenim linijama Posavskog koridora, u selu Krešpić- kod Brčkog.

Činili su sve da ubiju istinu, a kada nisu uspjeli, pokušali su da ubiju nas, jer su shvatili da je istina u nama. Koliko su u tome uspjeli, pokazaće im duh vremena u kojem žive i koje dolazi.

 

 

 

Teror srpskog agresora i njegove namjere, građani Bosanske Dubice mogli su osujetiti već prvih godina rata , jer su ranije od drugih osjetili njegovo djelovanje. Prvo ubistvo dogodilo se u Dubici još 23.8.1989. kada su dubički četnici, tek pristigli sa obuke u Srbiji, ubili dubičkog mesara Sulejmana Nezirevića, oca troje djece, samo zato što je bio musliman i išao petkom u džamiju. Bio je to prvi četnički zločin nakon II Svjetskog rata i uvod u  novi genocid nad Bošnjacima.

Početak terora nad Dubičanima

Već 1991. počeli su gorjeti poslovni objekti i kuće Dubičkih muslimana, učestalo privođenje uglednijih i uticajnijih građana pod izmišljenim optužbama, a 20. Septembra i 10.oktobra srušeni mostovi koji su grad i opštinu povezivali s Hrvatskom i bili izlaz u svijet. Oprezniji i iskusniji dubičkli muslimani osjetili su da im se radi o glavi i počeli bježati preko Une i Save, a nešto kasnije  krenuli su i prvi organizovani izbjeglički konvoji. Svi nesrbi, Bošnjaci i Hrvati,  koji nisu izašli te prve ili naredne godine, bili su  šikanirani, i morali izvršavati radnu obavezu, različite teške poslove, na različitim mjestima. U radnu obavezu pozivani su i izvršavali je skoro pune tri godine i muškarci žene. U prvo vrijeme to je bilo obavljanje različitih fizičkih poslova u poljoprivredi društvenog sektora i za privatna lica srpske nacionalnosti na području opštine, a kasnije su slati  i  u druga područja.

Na Posavskom koridoru

Najteži vid radne obaveze bio je kopanje rovova, tranšeja i raznih utvrda za vojsku Rs u Bosanskoj posavini, koja obuhvata Bos. Brod, Derventu, Odžak, Modriću, Bos. Šamac , Gradačac. Orašje  i Brčko. Dubički muslimani su radili u selu Krepšiću. Krepšić je jedno od 39 sela općine Brčko. Prije rata je imao oko 1000 stanovnika. Već na početku rata iz  sela su protjerani Hrvati  i Bošnjaci, a naseljene srpske izbjeglice. Selo se nalazi se na širokoj otvorenoj ravnici uz obale Save, a omeđeno je kanalima, koji se ulivaju u rijeku Tinju, a Tinja se par km dalje ulijeva u r. Savu. Krepšić je u zoni koridora nazvanog „Koridor života“, koji je bio kopnena veza između zapadnog dijela Rs i Republike Srpske Krajine sa istočnim dijelom Rs i Srbijom. U ljeto 1992.g. kopnene snage ABiH  sa  8 brigada HVO i 15 brigada HV duže od mjesec dana držale su u okruženju vojsku Rs , tako da su  svi putni pravci Rs sa Srbijom bili su presjecani, osim saobračajnice B.Luka – Doboj- Tuzla- Bjeljina. Zbog toga Srbi u ljeto 1992. pokreću operaciju „Koridor“u cilju uspostavljanja kopnenih veza  između zapadnog dijela Rs i Republike srpske Krajine sa Istočnim dijelom Rs  i Srbijom. Operacija je počela 14.6.1992. a trajala je do 6.10.1992.  kada su Armija BiH,HVO i HV poraženi, a jedinice Rs ovladale koridorom i zauzele gradove Derventu,  Modriću, Odžak.

Dubičani na radnoj obavezi u Krepšiću

Od juna 1993. godine, pa narednih mjeseci  sve do oktobra 1995. Godine, dubički muslimani koji nisu izašli iz grada ili nisu mogli izići, iz bilo kog razloga, privođeni su SUP i slati  na radnu obavezu na Posavski koridor, u zonu sela  Krepšića. Na rad su slati u grupama, a radovi su trajali nepune tri godine. U grupi ih je bilo 15 do 30 ili više, a kopali su tranšeje i utvrde na prvoj borbenoj liniji. Radili su mjesec, dva ili duže. Vraćali ih na dan dva kući u Dubicu i ponovno odvodili. Svako je morao ponijeti jedno ćebe i kašiku. Spavali su na betonu, pokriveni jednim ćebetom, pola ćebeta pod sebe, pola preko sebe. U prvoj radnoj smjeni bilo ih je 15, a već u narednim smjenama preko 30. Odvođeni su i dovoženi autobusom, pod nadzorom komandanta  dubičkog krila Vojne policije Željka Sljepčevića. Već u prvoj smjeni našli su se ugledni dubički građani i  bivši dubički rukovodioci: Hasan Ćoralić, do agresije Predsjednik općine, Mustafa- Mujo Ćoralić, bivši Sekretar opštine, Bećirević Mehmed, do tada direktor Dječijeg vrtića „Pčelica“,  Arnautović Fadil, nastavnik matematike, Kahrić Kasim, kom. direktor Šećerene, … Rad je trajao od 8 ujutro do 5 popodne, a često se radilo cijelu noć i 24 sata neprekidno. Kada se nije radilo na iskopu robijaši su čupali i pasli travu, po komandi “Pasite“ Turci!“ Događalo se da logoraše po završetku smjene natjeraju na pješačenje. Jedna takva maršuta duga 32 km bila je pogubna za nastavnika matematike Fadila Arnautovića, koji je prethodno na smrt pretučen. Pored njih, u zoni Krepšića, Vučilovca (prema Orašju), Pelagićeva i Marković Polja rovove su mjesecima kopali i gradili utvrde: Adem Kalabić, Sakib i Sead Hašić, Edhem Alijagić, Ismet Palić, Mehmed Lelić, Mirsad Kalabić, Fikret Krivdić, Zlatko Bejtović, Jusa Seferović, Alija Hašić, Meho i Husein Škorić, Hašim  Ćejvan, Muharem Seleš, Subašić Adem, Bašić Muharem-Badžo, Sakib – Žuti, Bećirević Mehmed, Zdenac Hasan, Kalabić Zele, dva brata Jujića…  Većina njih radila je više smjena. Dolić Jasmin  odvođen je na rad skoro 3 godine, a bio je učesnik prve smjene u junu 1993. i zadnje oktobra 95, kada je posumnjao da se nikad neće živ vratiti kući. Prilikom rada na iskopu rovova, koji su bili na puškomet od položaja vojske ABiH, neki logoraši, kao Kasim Kahrić, prisiljavani su da rade i paradiraju u uniformi srpskog oficira, kako bi postali dobra meta snajperistima s druge strane borbene linije. Njih i njihov rad su nadzirali dubički milicioneri… ali i neki muslimani obučeni u uniformu vojske Rs.  Malo je bilo njih koji su tada pokazali da imaju srce, da imaju dušu. Jedno ime, za ljubav svih nas, treba izdvojiti – ime Pavlice Milorada, bivšeg Šefa sale bivšeg Hotela “Park“, koji je u najtežim vremenima, u vremenima najvećih iskušenja pokazao da čovjek čovjeku u svim uslovima može biti čovjek.

Donacije za srpsku vojsku

Logoraše radnog logora Krepšić povremeno je obilazio i vršio smotru komandant Pantelija Ćurguz, protiv kojeg je prije par godina pokrenut proces po komandnoj odgovornost za ubistvo 7 Kozarčana, ali nikad nije okončan. Po uobičajenom postupku, dan dva pred zamjenu radnih smjena, logoraši su poredani u krug, a srpski oficiri su im povratak kući uslovljavali upisom “donacija“ za srpsku vojsku. Prije nego se izjasne koliko daju, bili su batinani. Uobičajeni iznos donacije bio je 500 KM, koji se morao odmah po povratku sa rada predati vlastima. Adem Subašić se odmah odrekao „Škode“ i “donirao“ određeni iznos za Srpsku vojsku. Sljedio ga na isti  način Meho Lelić, a onda redom sve jedan po jedan. Onaj ko nije imao šta upisati  i dati tučen je i prebijan do smrti.  Kad su došli do Mehmeda Bećirevića,  bivšeg direktora Dječijeg vrtića „Pčelica“, tada starog 50 godina, rekao je da nema više ništa, da je sve već dao. Nastavili su ga još jače bjesomučno udarati. Pod kišom batina jedva  je smogao snage da izusti da ima još samo stariji auto, kojeg se tada „rado“ odrekao. Od teškog rada i batina Mehmed se nikad više do kraja nije oporavio. Obolio je, doživio više moždanih udara i preminuo. Sličnu sudbinu, zbog posljedica teškog  rada i uslova,  doživjeli su i neki drugi, kao Hasan i Mujo Ćoralić, Edhem Alijagić, Adem Subašić, Fadil Arnautović… Jednom, po povratku sa rada,  Said Travačić je našao zaključana vrata svoje kuće, u koju je kao svoju ušao srpski pljačkaš, a Said se morao makar privremeno smjestiti kod u  komšiluk kod Kalabića. I ne samo što je tada izgubio kuću, već mu je oduzeta sva životna ušteđevina.

O svemu tome lično sam razgovarao sa više njih. Svaki od njih se više puta oprostion sa životom. Da bi se opisalo šta su sve doživjeli trebalo bi više stranica teksta. Izdvajam samo neke događaje, za koje treba da se zna.

Ubijstvo  inženjera Kasima Kahrića

Tragedija mog  velikog prijatelja Kasima Kahrića potresla je sve građane Bosanske Dubice. Jednoga dana, polovinom avgusta  95, po povratku iz Krepšića  sa radne obaveze, gdje je više mjeseci neprekidno kopao rovove, u svojoj kući je dočekan Kahrić Kasim, jedan od direktora Tvornice za hemijsku preradu kukuruza u šećere u Drakseniću, tučen i masakriran odsjecanjem dijelova tijela, a zatim ubijen. Bio je to jedan od najsposobnijih dubičlkih privrednika svih vremena, čovjek koji je vjerujući u suživot ostao u Dubici, nakon što je iz nje većina njegovih sugrađana  izbjegla ili protjerana. Kritične noći, Kasimova žena Mina je uhapšena i odvezena kamionom sa drugim zarobljenim muslimanima u pravcu Travnika. U njihovoj kući, nakon svirepog zločina, ostale su lokve krvi, dijelovi tijela, a satima su kroz noć odjekivali vapaji bespomoćnog Kasima. Gdje je završilo Kasimovo tijelo još se pouzdano ne zna. Postoji više verzija. Po  nekim indicijama njegovo tijelo je bačeno u neki seoski  bunar. Naručioci i počinioci ovog zločina dobro su poznati organima dubičke vlasti, ali do danas još niko nije odgovarao, niti je provedena istraga.  Ipak, neko će nekad o tome morati progovoriti. Kasimovo ubijstvo  imaju na svojoj savjesti  njegovi najbliži saradnici, koji su ga lažno uvjeravali  da je siguran i da ima gdje ostati.

Posavski koridor žila kucalica Rs

Svih godina rata, srpske agresije na BiH, Posavski koridor je bio od posebne strateške važnosti za Srbiju i njenu genocidniu tvorevinu Rs.  Nažalost, važnost tog koridora za  osvajačku strategiju srpskog okupara, bez kojeg Rs ne bi mogla ni nastati ni opstati, kasno je shvaćena u BiH, a kada je to ozbiljno shvaćeno, teško je bilo kontrolisati koridor i spriječiti konstantno snabdjevanje srpskih vojnih formacija u BiH oružjem, hranom i opremom iz Srbije, preko Rače. Kada su srpske vojne formacije operacijom “Koridor“, izvedenom od 14.6.1992 do 6.10. 1992.g. uspostavile kontrolu nad tim dijelom Posavine, nisu je do danas ispustili. Koridor je i danas aorta istog krvotoka Srbije i Rs.

Klasično roblje 21. vijeka

Dubički Bošnjaci, kao i drugi Bošnjaci okupiranih područja, bili su klasično srpsko roblje 21. vijeka, radili najteže fizičke poslove i trpili nepodnošljivu torturu srpskih okupatora. Neki od njih su ubijeni, a neki koji su preživjeli sve torture danas se liječe i  umiru od posljedica batinjanja i teških uslova života i rada. O svemu tome do danas se malo ili nimalo govorilo i  pisalo. Cilj ovog teksta je da nas potsjeti na lik i djela čestitih i časnih dubičkih građana:  r. Kasima Kahrića, r. Mehmeda Bećirevića, r. Hasana i Muje Ćoralića, r. Edhema Alijagića, Hamdije Cerića,  Adema Kalabića, Sakiba i Seada Hašića, Ismeta Palića, Mehmeda Lelića, Mirsada Kalabića, Fikreta Krivdića, r.  Fadila Arnautovića, Zlatka Bejtovića, r.  Juse Seferovića, Alijea Hašića, Mehe i Huseina Škorića, r.  Hašima  Ćejvana, Muharema Seleša, r. Adema  Subašića, Bašić  Muharema-Badže, Sakiba – Žutog , Zdenac Hasana… Rahmetlijama veliki rahmet, a živima duboko saosjećanje za njihove nevolje i stradanja. Država BIH je svih njih zaboravila, zaboravila njihova stradanja i boli, ali su ostali zauvijek u srcima dobrih ljudi, u srcima svih nas koji smo svjesni visoke cijene koju su morali platiti.

Činili su sve- oni drugi –  da ubiju istinu, a kada nisu uspjeli, pokušali su da ubiju nas, jer su shvatili da je istina u nama. Koliko su u tome uspjeli, pokazaće im duh vremena u kojem žive i koje dolazi.

Burlington, 11.11.2017                                                             Zijad Bećirević

 

Share Button