Thursday , 14 December 2017
Blic Vijesti
Home » Kultura » Zvižduk na mostu
Zvižduk na mostu

Zvižduk na mostu

Mostarska pozitiva 4

Zvižduk na mostu

Piše: Vida Sreta Žuljević, Ed.D.

Nagomilalo se za poslednjih par mjeseci toliko positive-glava boli. Odlučih zato makar nešto od toga staviti na papir neka ostane zabilježeno a i neka svijet postane sjajniji makar za tren dok čita ove retke. Vrijedno je makar samo zato što se nažalost, u našoj domovini pa tako i u  našem Mostaru, veoma često promovira i podstiče mržnja, nasilje, fašizam I nacionalizama kao  da  drugog i drugačijeg nema na načim prostorima.

Zato ovi sitni, naizgled nevažni  a zapravo veoma krupni I važni pozitivni primjeri iz svakodnevnog života dobivaju na značenju. Pa da krenemo…

Jedno avgustovsko  jutro žurim preko Bunurskog mosta izgrađenog tokom zadnjeg rata kad su “Starog” knock-nuli u Neretvu, idem a ne mogu da se otmem pogledu na smaragdnu ljepoticu Neretvu što se na prvim jutarnjim zrakama sunca ljeska prpošno dok žuri ka moru. Ta neuništena i neuništiva prirodna ljepota izmamljuje osmijeh na mom licu i radosno titranje u grudima.. Odjednom iza sebe začuh zviždukanje poznate pjesme na čije zvuke se plesalo sve one godine u mladosti prije rata. A voljela sam plesati… Moj muž, nekadašnji dugogodišnji prvi igrač u KUD-u  Abrašević je imao muziku, ritam i pokret u venama. Ne znam da li bih sa nekim osrednjim plesačem voljela/znala plesati ali s mojim mužem sam se osjećala sigurno i prepuštala se potpuno njegovom vođstvu tako da svaki ples pamtim kao posebni doživljaj. A bilo ih je u onom životu prijeratnom i te koliko za zapamtiti.

 


Kako hodam, tako moje noge hvataju ritam sa zviždukom iza mojih ledja i čini mi se da i moja stopala počinju hodati u tom ritmu I vode me u neko davno, divno vrijeme.  Nisu više godine za plesanje, pogotovo ne po mostu priznajem sebi trznuvši se, ali osjećam potrebu da se okrenem i da bar vidim ko je taj“virtuoz” tako umilnog I radosnog zviždukanja i kome je to ujutro u osam tako sve potaman da mu prirodno dođe da zviždukom na mostu započne dan. U trenutku dok razmišljam I dvoumim se da li da se okrenem,  mimoiđe  me čovjek, visok i koščat,  s rukama u džepovima tankog ljetnjeg sakoa, negdje mojih godina, procjenjujem. I dalje “Zvižduk u 8”  na njegovim usnama. Krajičkom oka uhvatim izraz njegovog lica. Mir i “rahatluk”  mu na licu. Sretan čovjek, zaključujem. U ovo ne baš sretno vrijeme, čovjek je pronašao mir i pozitivu u ovom lijepom danu, u smaragdnoj Neretvi, u tome da svojim  zviždukanjem usrećuje ne samo sebe nego i druge ljude, svoje sugrađane.Tako i ja osjetih dio njegove sreće. I dječak što ga nena/baka vodi za ruku preko mosta a on je zaustavlja I  sa širokim osmijehom na licu prati čovjeka što zvižduće te napunjen radošću pokušava “kopirati” zviždukanje. Mostarska pozitiva, mislim, i osmjeh na mom licu se učvrsti.… I tako dok ovaj jutarnji  “muzikant“ zamiče uz blagu stranu od mosta prema Cernici I još uvijek zvižduće, ja polako nastavljam svojim poslom ali napunjena pozitivom i radošću koju hitam podijeliti s ljudima oko sebe…Ovo radi kao val koji starta negdje na pučini mora pa lelujajući voda prenosi jedan valić ka drugome dok se ne napravi veliki I zapljusne obalu. Upravo to želim postići, da jedan mali trenutak radosti kojeg sam bila svjedok prenošenjem postane val koji će zapljusnuti srca mojih sugradjana I šire I napraviti sve ljude radosnim…

Septembar je bio jako “busy” za mnoge žitelje Mostara. Dolazi rodbina, dolaze prijtelji, odlazi se u goste, na more, na planinu. Živi se. Normala. Ne ugrabiš se ni opustiti nešto novo dodje na red. Zaborave se neke redovne , svakodnevne obaveze, rekla bih. Tako jedno jutro, telefon zazvoni i ja onako, sa rukama u tijestu, pokušam podići slušalicu.  Ne ide. Zamažem je pa spustim da operem ruke. Pogledam na broj s kojeg je poziv došao. Ne prepoznajem. Zvaće ponovo ako je nesto važno, pomislim, i taman što sam spustila ruke da nastavim mijesiti, zvoni ponovo.
“Dobro jutro gdjo. Žuljević, “ prijatan mlađi muški glas s druge strane pozdravlja.
” Dobro jutro,” odzdravljam , “izvolite.”
“Htio sam vas samo napomenuti da ovog mjeseca trebate ovjeriti radnu knjižicu u Zavodu za zapošljavanje. Ljeto je bilo pa mnogi ljudi zaborave, “ ljubazno završava osoba s druge strane.
Zahvalim se i  kažem kako sam negdje zaturila karton I da zato nisam došla.
“Pokušaću  se sjetiti gdje sam ga ostavila I donijeti na ovjeru, “obećajem, a  mladić me staloženo uvjerava, “ Ne brinite, samo dođite,  napisaćemo novi karton. Ugodan vam dan želim.”

Eh nije badava ona narodna “Lijepa riječ I željezna vrata otvara.” Kakve samo brige i terete lijepa riječ može potrati!  Nevjerovatno…Potkuhan hljeb je baš toliko vremena trebao da nakvasa koliko je meni vremena trebalo da se spremim i trknem do Zavoda, obavim posao i zahvalim se tom mladom čovjeku na profesionalnosti i ljubaznosti. Izlazim, a srce puno radosti i ponosa da u ovom našem Mostaru kojeg nazivaju i ovakim i onakim, prišivaju mu neslavne attribute , žive mladi ljudi koji znaju raditi svoj posao i to raditi ga profesionalno i s poštovanjem. Svaka čast, mladosti mostarska.

Početkom septembra u našem gradu se pod pokroviteljstvom MTM- Mostarskog Teatra Mladih i lokalne organizacije civilnog društva Agencije lokalne demokracije Mostar, održavao međunarodni festival teatra u zajednici Nove nade/New Hopes, koji je nastao u okviru projekta Caravan Next “Gradovi koje pokreće umjetnost.”

Glumilo se na nekoliko lokacija u gradu…mladi iz nekoliko zemalja pokazali šta mladost zna. U žiriju, glumac, veteran glumišta u bivšoj nam domovini, aktivan do dana današnjeg; zatim mladi novinar, koji izvještava o kulturnim zbivanjima u Mostaru i regiji, upućen u rad MTM I ostalih omladinskih teatara širom regije i zadnji član žirija, moja kćerka, profesorica engleskog jezika, nagrađivana u SAD za svoje spisateljsko umijeće, specifično vezano za kratku priču. Imaju pune ruke posla pa teško donijeti odluku. Svi dobri, kažu.Prilazimo HNK Mostar I na stepeništu ugledamo mladog glumca iz MTM. Javim mu se i koristim priliku da ga još jednom pohvalim za vrhunsko recitiranje pjesme g. Mensura Seferovića poznatog jugoslovenskog pisca, Mostarca, antifašiste I borca, pjesme koju je g. Mensur napisao kao sedamnaestogodisnjak u logoru u Italiji. Nezaboravan umjetnički akt mladog pisca i mladog glumca spojeni u jedan nezaboravan umjetnički doživljaj. Dino ustaje da me pozdravi i prosto mu neugodno da ga hvalim objašnjava mi da jako voli poeziju, voli glumu…pitam ga sta radi, je li završio školu .Kaže da jeste i da je počeo studirati informatiku ali “ne ide”. Voli glumu. Hoće da završi akademiju. Roditelji ne razumiju, kaže. Želi da volontira sa mladima …da ih “zarazi” ljubavlju za ovu granu umjetnosti, želi da glumi I na filmu. Nedavno je dobio angažman…sve mi je to nekako rekao u jednom dahu i s puno žara i entuzijazma…a ja ga slušala I divila se tom žaru u oku ovog mladića koji ni jednom nije rekao “Ali ne može se ovde u Mostaru ništa uraditi, moram ići vani” nego pričao o planovima, željama, viziji budućnosti baš ovde u našem Mostaru…a meni srce “K’o Hum” (brdo u Mostaru) …Bravo mostarska mladosti. Te večeri Dino nije glumio, ali je došao da podrži glumce, mlade iz Prijepolja koji su došli da učestvuju na Festivalu sa svojom predstavom. Došao je I da uči, jer kaze da se tako uvijek može nešto novo naučiti gledajući druge I drugačije. Pozitiva iz prve ruke, mislim. Zaželim Dini i ostalima ugodno veče I pridružim se društvu spremnom za pogledati još jedno umjetničko ostvarenje mladih ljudi. Samo naprijed mladosti, šapućem u sebi, samo naprijed!

Posjet vrtiću Sunčani Most početkom oktobra bio je nabijen pozitivnim emocijama od prvog koraka prvenstveno zbog toga što sam, kao Baka pričalica došla prvi put u posjetu i što su djeca  bila oduševljena novinom kao i pričom Mala crvena koka koju sam prvo ja njima ispričala a onda su oni uz pomoć lutaka I maski prepričavali  I glumili tu istu priču. Kasnije, iz razgovora sa direktoricom vrtića gđom Biljanom Čelan koja mi je u kratkim crtama objasnila kako je integrativni dječiji vrtić “Sunčani Most” otvoren 2002.g. kao projekat austrijske neprofitne organizacije “Diakoniewerk” i kako osim što je vrtić jedinstven primjer multikulturalizma, budući da ga pohađaju djeca svih nacionalnosti, ova predškolska institucija je i jedina u gradu koja dosljedno sprovodi modern i inovativne pristupe radu s djecoms poteškoćama u razvoju.

Vrtić “Sunčani Most” jedan je od najsvjetlijih primjera zdravog, neopterećenog rada sa djecom u postratnom Mostaru. Tim mladih stručnjaka svojim profesionalizmom I predanim radom nastoji otkloniti sve moguće barijere koje pred mostarsku djecu stavljaju duh vremena I dnevna politika, pričala je direktorica s vidnim ponosom na sve uposlene i na sve što je do sada urađeno. Ja sam joj, oduševljena njenim pozitivizmom I entuzijazmom (u smislu da se sve može kad se hoće), obećala redovni dolazak u vrtić kao Baka pričalica i pomoć u sprovođenju novih projekata koji će doprinijeti ostvarenju ideje zajedništva u ovom našem divnom gradu kojeg destruktivna politička svakodnevnica uporno želi podijeliti i nazvati propalim slučajem. Mostarska pozitiva pobjeđuje jer još postoje ljudi koji vjeruju u nju, kao jedini put u budućnost.

Nedavni sistematski pregled koji obavljam godišnje jednom kao što sam to radila i za života u SAD-a mi je pokazao neke nejasnoće koje sam trebala potvrditi  s mojom porodičnom doktoricom i možda sa još jednim specijalistom. Ti pregledi i razgovori su rezultirali operacijom. No, nije to o čemu želim pisati. Moj dolazak u bolnicu u 18:00 sati je bio malo “smotan” jer glavna vrata nisu bila otvorena pa sam pronašla neki sporedni hodnik i našla vrata kroz koja sam pomalo bojažljivo, pomalo zbunjeno  provirila. Pojavila se m.sestra  I s prijatnim smješkom na licu upitala me upravo o tome, “Jeste li se to izgubili” Rekla sam joj da jesam I da mi je doktorica rekla da dodjem u to vrijeme. Predstavila sam se. M.sestra me prigrlila i potapšala po ramenu, “Ne brinite. Sve će biti u redu,” rekla je.  I bilo je u redu. I više od toga.I doktorica Vila-Humačkić, I svo osoblje su se maksimalno potrudili da ostanak u bolnici I operacija ne budu neugodno, traumatično iskustvo . Poslije nekoliko dana pronašla sam načina da se zahvalim kako m.sestri Jasni posebno tako i drugima kojima nisam znala ime, kao i općenito svima s kojima sam došla u kontakt. Svaka čast, za ovaj pozitivni primjer koji treba da služi kao ponos ovog naseg grada. Samo tako nastavite.
Čitatelju se ove stvari koje opisujem mogu činiti nevažne ili pak uobičajene toliko da nisu vrijedne spomena. Mogu se učiniti podrazumijevajuće…Da, ali …Ove sitne stvari postaju jako, jako važne  kad se iščupaju iz konteksta sivila koje ovom gradu svjetlosti i ljepote, zajedništva I multikulturalne istorije/historije pokušavaju nametnuti kao imidž sadašnjice…imidž negative koja se pokušava proturiti kao imidž Mostara. Dovoljno je pročitati nekoliko udarnih članaka na postojećim vodećim medijskim portalima I vidjeti da je taj trend negativiteta potpuno preopkupirao glasila a time se, dobro je poznato,  manipulira i razmišljanje i osjećaji javnog mijenja što je opet čini mi se  (iz perspective političkog laika) u službi nastupajućih izbora. Upravo zato i sitne pozitivne stvari koje se svakodevno događaju u raznim sferama života, dobivaju značaj i važno ih je istaknuti.

Srdačan pozdrav do slijedećeg javljanja iz Mostara, grada svjetlosti I positive.

Vida Sreta Žuljević

 

Share Button