Friday , 19 January 2018
Blic Vijesti
Home » Aktuelno » Cvjetna haljina krvlju obojena

Cvjetna haljina krvlju obojena

Nedzad Omazic, ‘Sandro’

 Cvjetna haljina krvlju obojena

Pise Selena Seferovic

 

Nedzad Omazic , knjizevnik i prevodilac iz Tuzle napisao je svoju novu knjigu ‘Sandro’ i posvetio  mladosti Tuzle ubijene od strane srbocetnickog agresora koji je ispalio granate sa Ozrena, 25 maja 1995 godine na Kapiju, korzo puno mladih ljudi zeljnih druzenja i prijateljstva u vrtlogu bosanskog rata 1992-95.

Autor nam svakim svojim redom iz knjige porucuje: zapamtimo njihova 71 imena:

Dedović Razija, Brguljak Alma, Hasanović Senada, Ramić Fahrudin, Marinovic Pera, Mustačević Saban, Sarajlić Edhem, Beganović Adnan, Bakalović Asmir, Dušić Suzana, Ćerimovic Almasa, Dapa Amir, Duzel Amir, Kurtalić Vesna, Memić Edisa, Ćajić Sanja, Rekić Nedim, Vuković Mustafa, Hujdurović Adnan, Ahmetašević Edina, Mehinović Amira, Kantor Franc, Slijepčević Asim, Kalesić Sandro, Hodžić Edin, Borić Indira, Mehanović Sulejman, Kurbašić Damir, Tadić Ilinka, Nuhanović Selma, Mehmedović Edin, Šišić Nihad, Čekić Amir, Okanović Indira, Bošnjaković Ilvana, Alispahić Admir, Rosić Jasenko, Bojkić Damir, Mujić Samir, Rahmani Rajif, Jahić Almir, Bucuk Lejla, Mujabašić Azur, Vantić Azur, Abuismail Suzana, Hasičić Šemsa, Salamović Senahid, Marković Nenad, Hakić Hamdija, Stjepanović Petar, Alagić Elvis, Atiković Lejla, Šišić Armin, Ponjavić Rusmir, Hidanović Alem, Dedić Zada, Kurbegović Vanja, Stojčić Jelena, Hrustanović Hasa, Hadžić Ago, Čaušević Selma, Mujanović Nešet, Milić Adrijana, Cirak Samir, Fatušić Muri, Murselović Elvir, Saimović Adnan, Sarajlić Jasminka, te još četiri osobe koje nisu identificirane.

Podsjetimo se da pocinioci ovog najveceg zlocina u historiji grada jos nisu osudjeni i privedeni pravdi, jos uvijek setaju nekim ulicama Beograda, Srbije ili ovdje kod nas Cikaga.

Imali smo cast  da upoznamo Nedzada Omazica na promociji njegove knjige ‘Moj prijatelj americki vojnik’, organizovanoj u Bosanskoj biblioteci u Cikagu prije nekoliko godina, u okviru  cijenjene regionalne biblioteke Conrad Sulzer, u prisustvu konzula nase BH ambasade i predstavnika i clanova nasih mnogobrojnih organizacija, kao i

mnogih Amerikanaca.

Potom je, na odusevljenje ucenika Aspira Haugan, ugledne  private skole u Cikagu, Omazic odrzao  predavanje o svom iskustvu prevodioca SFOR-a u Bosni i Avganistanu, o cemu je potom takodje objavio knjigu, prvo pravo svjedocanstvo iznutra o ratu koji Amerika vodi na tudjem tlu vise od 14 godina, dakle, najduzem od svih dosadasnjih.

Zatim se Omazic vratio svome gradu Tuzli i Bosni, i napisao jos nekoliko knjiga: o svojim cuvenim rudarima i nekim drugim bolnim, tabu temama, da bi nas prijatno iznenadio i ovom najnovijom knjigom koja se, iako nevelika po stranicama, cita bez daha, uz suze i razmisljanja,  ne ostavlja nas ravnodusnim.

Rijec je o  prici koja ce se morati pricati generacijama a  kroz prizmu malog djecaka Sandra Kalesica koji je zivio samo 881 dan, dakle, 2 i po godine, bio najmladja zrtva ovog gnusnog zlocina koji je imao za cilj da ubije zajednistvo u gradu poznatom po toleranciji svih svojih stanovnika, multikulturalizmu i visokim moralnim dometima koji mogu posluziti kao uzor svima u svjetu.

Tako iz Sandrove price saznajemo da se rodio  pocetkom rata  u Bosni i Hercegovini, 26. decembra 1992, da su  mu roditelji iz mjesanog braka, da ima dva seta nena/baka i deda, (djed Suljo i nena-babica Sadija, strina Aida, amidza Braco Ibrahim, rodjaci Damir Dino, drugi djed Hamdo i baka Milica, tetka keka Ines .

 

Bilo mu je svejedno da li je nena ili baka jer su se obje trudile da mu udovolje, ugode, kao i djedovi, rodjaci, narocito roditelji, Majka posebno. Oni su voljeli podjednako i Slobodu  i splitski Hajduk, imali prijatelje sirom Jugoslavije, odlazili na more, djed bi zapjevao  nakon nekoliko casica rakije svoju omiljenu ‘Stani, stani Ibar vodo’.

Sandro je sa djedom Suljom igrao Domina, a sa djedom Hamdom ‘Covjece ne ljuti se.

Iako u toku rata, nane bi mu pravile tople lepinje od bijeloga brasna, a od zutog neki plocasti hljeb za njih, ili bi govorili da nisu gladni samo da bi Sandru vise ostalo.

Zimi bi pravili Snjeska Bjelica, ili bi ostajali u kuci kad bi granate padale po gradu, sve misleci prestace, njih zaobici… U medjuvremenu dajdza Dino se sam prijavio u BH armiju, tatin drug je poginuo u borbama,  djed Hamdo, iako uvijek obucen kao gospodin odlazio na radnu obavezu.

Potom je Sandro  prohodao, ne nosi vise pelene, sam jede, i voli da vozi tatinog golfa. Ponekad bi otisli i na sankanje kad ne gruha napolju. Sandro je zakljucio da pitu najbolje napravi nena, a hljeb baka, najvoljenija mu je krompirusa, iako tata voli burek sa mesom.

‘Svi se okupimo oko vrele tepsije, djed stavi kajmak na nju, razmaze ga pa onda nestrpljivo cekamo da se malo ohladi”.

Sandro nam prica da su obje njegove nena i baka biznis zene. Nena ima svoje preduzece u kojem je generalni direktor, a djed kaze da je to i u kuci, dok baka radi u cvjecari, okruzena najljepsim i najmirisnijim cvjecem.

I tu dolazimo do jednog od najvecih kvaliteta  knjige: iako opisuje bolnu temu, autor nas natjera  da se cesto  nasmijemo: ‘Ja sam jednom predlozio da bi se ona mogla zvati Cvjeta, ili mozda Ruzica, Ruza, Djula, Margarita, Ljiljana, Ljubica ili Violeta.

‘Moja tetka uvijek vodi racuna da lijepo izgleda. Sredila se, Ko spajz, rekla bi baka ( pitam se da li bi moji student danas razumjeli ovu metaforu, jer  ne znaju sta je spajz, onaj nas nekadasnji sa teglicama i zimnicom, dzemovima i sokovima koje su pravile nase mame.)

‘I djed i ja se sami oblacimo, bez icije pomoci’

‘Ne znam sta to znaci. pa pitam mamu  jesam li se ja nekad probudio mahmuran’

‘Nakon rucka povaljamo se na kauce i zaspimo kao macici’

‘Mogu li tate biti trudni’

Poslijednjeg dana Sandrovog zivota, svi troje su izasli na Kapiju da proslave maminu i tatinu godisnjicu braka. Stalno su se ljubili, pa se Sandro pitao:

‘Ne znam zasto se ljube ovoliko, pa jutros su vec cestitali godisnjicu braka jedno drugom. Mislim, nema potrebe’

Kad su presli u drugi kafic, gdje su Sandro i tatin drug Asmir lupali po stolu ‘kao da lupamo bubnjeve

Ni Carlos Santana nema ovakvu ritam sekciju’, kaze Asmir pa meni namiguje’

Potom se zacuo tresak i zavladala je smrtna tisina.

Hvala Nedzadu Omazicu sto je u svojoj knjizi ozivio  malog Sandra i uveo ga u nase domove i nasa srca. Za uvijek.

 

Share Button