Tuesday , 17 July 2018
Blic Vijesti
Home » Aktuelno »      O genocidu je riječ
     O genocidu je riječ

     O genocidu je riječ

Piše : Jusuf Trbić

 

                                 

 

 

              U manjem bosanskom entitetu ponovo se, povodom 9. januara, nadigla tolika dreka i galama, da se od ne čuje nikakav glas razuma. Tako je prilično nezapaženo prošla pažnje vrijedna inicijativa Bošnjaka Sjeverne Amerike da se 9. januar počne obilježavati kao Dan početka genocida. U potpisu ovog javnog poziva su : Institut za istraživanje zločina genocida Kanada ( na čelu sa vrijednim Emirom Ramićem), Kongres Bošnjaka Sjeverne Amerike, Bosansko-američki institut i BZK “Preporod” Sjeverne Amerike. Da li ova inicijativa ima osnova, ili se radi o još jednom bespotrebnom političkom aktu?

Umjesto bombastične patriotske priče, kojom se obično pokrivaju ovakve teme, obratimo se činjenicama. A čak i one ovlaš i na brzinu izdvojene, bolje objašnjavaju cijelu stvar od gomile parola. Recimo : kako bilo koji datum može biti proglašen za Dan entiteta, ako s stim ne slažu predstavnici sva tri konstitutivna naroda i ostali građani? Jer, po ustavu države i oba entiteta, tri naroda i ostali ravnopravni su na cijeloj teritoriji BiH. Dakako, način odlučivanja u Narodnoj skupštini RS-a omogućava entitetskoj vlasti da donese kakav god hoće zakon, ali, u svakom društvu moraju postojati i nekakva moralna pravila, u skladu s običajima civilizovanog svijeta, koja valja poštovati. Uz to, Evropska povelja o zaštiti ljudskih prava sastavni  je dio Ustava BiH i njemu je nadređena, a ona eliminiše i pomisao na jednu ovakvu praksu. Političari u RS-u na ovakva pitanja odgovaraju prijedlogom da se raspiše referendum o tom pitanju, pa neka građani odluče. Da, ali ti isti političari s užasom bježe od bilo kakvog referendum na nivou države, i tu traže da se poštuje pravilo : jedan narod – jedan glas. Ako je do referenduma, neka se on raspiše za cijelu BiH, o bilo kom pitanju, pa i o novom zakonu o praznicima. Ali, ko će ih natjerati na to?

Oni se svakodnevno kunu u Dejtonski sporazum, a namjerno zaboravljaju sve što im se u tom sporazumu ne sviđa. Recimo, odredbu po kojoj se, u slučaju da se ne donese novi zakon, mora poštovati stari. Pošto nije nikad usvojen novi Zakon o praznicima, morao bi se poštovati stari, po kojem je 25. novembar Dan državnosti, a o 9. januaru nema ni govora. Ali, neće.  Može im se.

Zato valja razmotriti način na koji je Republika Srpska stvorena. Presude Tribunala u Hagu su nedvosmislene : i RS i HZ “Herceg-Bosna” stvorene su udruženim zločinačkim poduhvatom, kojim su rukovodili tadašnji režimi Srbije i Hrvatske, i te činjenice niko više ne može promijeniti. Uostalom, nebrojeni dokazi, dokumenti i izjave potvrđuju  da je postojao jasan dogovor Miloševića i Tuđmana o stvaranju Velike Srbije i uvećane Hrvatske na račun Bosne. Pokretač svih ratova bila je ideologija Velike Srbije, što niko razuman više ne dovodi u sumnju. A da bi se ta ideja ostvarila, postojao je samo jedan način : eliminacija nepotrebnog stanovništva sa teritorija predviđenih za “ državu za sve Srbe”, pri čemu je prepisan recept četnika Draže Mihajlovića iz Drugog svjetskog rata. Jasno je i zašto : kad se pogledaju rezultati posljednjeg popisa stanovništva uoči rata, lako je izračunati da bi, na teritorijama koje je trebalo pripojiti Srbiji, Srba bilo jedva nešto više od 52 posto, pa bi ta zamišljena država brzo bila pretvorena u fantomsku tvorevinu.  A da je eliminacija ne-Srba, koju je Dobrica Ćosić nazivao “ humanim preseljenjem stanovništva”,  jedini način da se stvori Velika Srbija – to niko nije ni krio, i to se može naći u mnoštvu zvaničnih dokumenata. Današnji srpski političari prave se gluhi na sve to, pa ih valja podsjetiti.

U Bijeljini je, recimo, već 19. septembra 1991. godine, pet i po mjeseci prije bosanskog referenduma o nezavisnosti, proglašena Autonomna regija sjeveroistočne Bosne, kao “ neodvojivi dio SFRJ i sastavni dio federalne jedinice BiH koja će se pripojiti Jugoslaviji”, kako piše u osnivačkom aktu. U to isto vrijeme proglašene su i ostale srpske autonomne regije, koje će se pripojiti Srboslaviji, među njima i SAO Sjeverma Bosna, sa sjedištem u Doboju, i Romanijsko-birčanska SAO, u kojima ni jedna jedina opština nije imala srpsku većinu. U cijeloj Posavini Srba je bilo samo 20 posto. Kako je moguće da manjina stanovništva odlučuje o takvim stvarima, a da se većina ni malo ne pita? Moguće je, jer su velikosrpski ideolozi davno prije toga donijeli plan o etničkom čišćenju  (što je samo eufemizam za genocid) na tim prostorima. U tom  procesu formirana je tzv. Skupštine srpskog naroda, koja je ( 11. decembra)  u svakoj opštini u kojoj je bilo Srba, makar da su i u izrazitoj manjini, proglasila srpske skupštine, dakle zakonodavne organe sastavljene samo od Srba, što je svima ostalima bio jasan znak šta se sprema. Već 9. januara 1992. godine, mjesec i dvadeset dana prije bosanskog referendum o nezavisnosti,  ta je Skupština usvojila Deklaraciju o proglašenju Srpske Republike, ne obazirući se na to što su Srbi na velikom dijelu tog prostora u manjini. A krunski dokaz planiranog etničkog čišćenja, to jest genocida, uslijedio je proglašenjem Ustava Srpske Republike, objavljenog u Službenom glasniku 16. marta 1992. godine. Dovoljno je pogledati samo nekoliko stavki tog Ustava, da bi se jasno vidjelo o čemu se radi. Već u prvom članu kaže se da je Srpska Republika “država srpskog naroda i građana koji u njoj žive.”  Član 2. govori o njenoj teritoriji, a član 3. je savršeno jasan : “ Republika se nalazi u sastavu savezne države Jugoslavije”.  Odredbe tog Ustava dobile su praktični oblik u poznatom dokumentu o šest strateških ciljeva srpskog naroda, usvojenom 12. maja 1992. godine u Banjoj Luci. Prvi i najvažniji od tih ciljeva jeste – “državno razgraničenje od druge dve nacionalne zajednice.” Kad je to čuo, i general Mladić je izašao za govornicu i rekao : “ Ja ne znam kako će gospodin Krajšnik i gospodin Karadžić objasniti svijetu. To je, ljudi, genocid.”

I bio je, naravno. Velikosrpsko vojevanje svelo se na masovno i bestijalno ubijanje i progon civila, u čemu su Karažićevi sljedbenici ostvarili izuzetne rezultate. Za razliku od borbi na frontu, u kojima nije bilo ni traga nekada opjevanog “srpskog junaštva”. Na skoro 70 posto teritorije BiH, koju su velikosrpske snage, zahvaljujući jedinicama i oružju JNA, okupirale i prije početka oružanih dejstava, etnički su očišćeni svaki grad i svako selo, strategijom zločina nad nemoćnima, masovnim jamama, koncentracionim logorima, progonima, mučenjima, pljačkanjem, deportacijama, ponižavanjem svih vrsta, planskim silovanjima, urbicidom, rušenjem svih džamija ( ni jedna jedina nije ostala na teritoriji RS-a), svim vrstama zločina koje ljudski um može smisliti. Sve to ima samo jedno ime – etničko čišćenje, to jest genocid.  Ideologija koja je to pokrenula i oblikovala bila je ideologija krvi i tla, ideja o jedinstvenim pravima izabranog naroda, uključujući i pravo na zločin, borba za životni prostor i stvaranje velike države samo za jedan, izabrani narod, a sve to ima samo jedno ime – fašizam. Pa, ako Karadžićevi sljedbenici mogu to nazivati “odbrambeno-otadžbinskim ratom”, mi treba, kako su to predložili mostarski borci, da rat za spas Bosne nazovemo pravim imenom :  narodnooslobodilački antifašistički rat.

I zato podržavam prijedlog Bošnjaka koji žive u Americi. Jer, dovoljno je pogledati šta piše u Konvenciji Ujedinjenih nacija o sprečavanju i kažnjavanju zločina genocida. Genocidom se smatra : “ubijanje članova neke grupe, nanošenje ozbiljnih tjelesnih i mentalnih oštećenja članovima grupe, namjerno nametanje grupi životnih uslova sračunatih da ih dovedu do fizičkog uništenja u cjelini ili djelimično…”  Konvencija precizira da ne mora cijela grupa ( etnička, vjerska itd) biti kompletno uništena, da bi se takvo nasilje okvalifikovalo kao genocid.  Dovoljno je utvrditi da je većina pripadnika te grupe, zločinima, eliminisana s nekog područja, s jasnim planom i namjerom. Bezbrojni dokumenti, od kojih smo neke pomenuli,  haške presude i mi, koji smo preživjeli užasni velikosrpski zločinački pohod, dovoljni smo svjedoci. Republika Srpska je stvorena genocidom, najstrašnijim zločinom, i na zločinu se održava.

I zato bi ubuduće trebalo da se, makar u Srebrenici, svakog 9. januara obilježi Dan početka genocida u Bosni. Dostojanstveno, civilizovano i istrajno. Da se zna, i da se ne zaboravi.

Share Button