Wednesday , 25 April 2018
Blic Vijesti
Home » Blic vijesti » Sjećanje na bibliotekarku Angelinu Košćak, njenog muža Josipa i njihovog sina Mladena
Sjećanje na bibliotekarku Angelinu Košćak, njenog muža Josipa i njihovog sina Mladena

Sjećanje na bibliotekarku Angelinu Košćak, njenog muža Josipa i njihovog sina Mladena

 

Sjećanje na bibliotekarku Angelinu Košćak, njenog muža Josipa i njihovog sina Mladena

Živjeli ste u svojim snovima – sad živite u našim  srcima! Budućnost će da otkrije – što je prošlost pokušala da sakrije!

 

Angelina i njen sin Mladen

 

Sa koliko su ponosa, ljubavi, žara i patriotske odanosti očevi i majke ispraćali svoje sinove u Jugoslovensku narodnu amiju (JNA) nostalgično me ovih dana potsjetio  video zapis Ispraćaj Mladena Košćaka u JNA“ , koji je na FB postavila dubičanka Mensura Tuva Vojniković. Tog dana, te večeri, sada već davne 1986. godine srce dubičke bibliotekarke Angeline- Anđele Košćak  i njenog supruga Josipa, otpravnika vozova na Željezničkoj stanici Hrv. Dubica, bilo je ispunjeno ponosom, kucalo  snažno i ubrzano, jer su u svom sretnom braku odgojili poštenog , plemenitog i zdravog sina, i u prisustvu preko dvije stotine komšija, prijatelja, sugrađana, đaka i studenata ispraćali ga na odsluženje vojnog roka u Jugoslovensku narodnu armiju(JNA), za dobrobit i prosperitet jedine nam domovine SFR Jugoslavije.

Njihovog sina, dvadseteogodišnjeg  Mladena, JNA  je prigrlila u svoje skute dok je bila narodna,a ubila ga kad je izdala i ostavila svoj narod!

 

 

Sin u JNA bio je ponos porodice

SFRJ je imala tri svetinje , u koje su se  zaklinjali svi građani Jugoslavije: Tito – Partija-  Armija! Sin u JNA bio je snaga i ponos porodice, kad se ispraća, a  zebnja i radost kad se dočekuje.

Ispraćaj u vojsku oduvijek je na prostorima bivše Jugoslavije, posebno u Bosni, bio veliki događaj, ali je osamdesetih godina prošlog vijeka postao svojevrsna   manifestacija, neka vrsta manije, poseban jugoslovenski fenomen. Sin je bio ponos porodice, dika oca i majke, ponos sestre,  djevojačka čežnja. Slati sina u vojsku tada je značilo dati neki poseban doprinos društvu, doprinjeti njegovoj sigurnosti i napretku. Stasanje u vojnika počinjalo je od pionirskih dana, kroz prerastanje iz dječaka u omladinca, a sa predvojničkom obukom u vojnika. Vojska je bila doba sazrijevanja, a odsluženje roka znak zrelosti, koji daje pravo na ženidbu i stvaranje vlastite porodice. Pri ispraćaju u vojsku davati su savjeti “Budi dobar vojnik“. Na svim radio stanicama u emisiji želja danonoćno su emitovane pjesme za ispraćaj.  A vojnik se ponosio sa rodom koji je služio i vrstom u kojoj je odslužio. Poseban ponos je bilo biti graničar, braniti svaku stopu zemlje na braniku domovine. U toku služenja roka puštala se brada , brkovi, tetovirao lik djevojke na tijelu ili znak JNA na ramenu. Naravno, bilo je to i širenje  vojne i ratne doktrine, upozorenjem da “neprijatelj nikad ne miruje“.

Svaki vojnik je upoznao pušku M-48 već u toku predvojničke obuke, a model M-70 je predstavljen kao svjetsko dostignuće. Svaki vojnik je morao čitati list „Front“, prisustvovati  časovima moralno političkog vaspitanja (MPV). Služenje vojnog roka počinjalo je davanjem svečane obaveze – da ćeš “čuvati Bratstvo -Jedinstvo naroda i narodnosti“, a ako treba dati i svoj život. U toku služenja susretali su se mladići iz različitih krajeva zemlje, različitih kultura, vjera,  zvanja i obrazovnih nivoa, često stvarali  prisna trajna prijateljstva, koja su se nastavljala i kroz budući tok života. Iz vojničkog života pamtile su  se i prepričavale razne dogodovštine.

Osamdesetih godina prošlog vijeka ispraćaji  u JNA  dobili su toliko na važnosti, da je postalo prestižno prirediti što veličanstveni ispračaj. Obično se to radilo vikendima, pod improvizovanim velikim šatorima u dvorištu pored kuće ili u restoranima i hotelima koji su imali velike sale. Pozivane su ili same dolazile, pomagale i participirale komšije, prijatelji, rodbina. Nikada nikom nije palo na pamet  da to doživljava ili gleda kroz nacionalnu prizmu. Najviše je bilo mladih. Pilo se, jelo, pjevalo i igralo do zore.  Svaki ispraćaj bio je veliki događaj za porodicu i susjedstvo.

Danas mnogi služenje vojnog roka smatraju suvišnom besmislicom i gubljenjem dragocjenog vremena u naponu snage. Ali bez obzira na sve , pjesme: „Jesen stiže, jabuke i dunje zriju, draga dragog prati u armiju“, Dođi dragi ,   „Čekam dragog iz armije“… pjevale su se u zanosu, oduševljenju, sa ljubavlju i čežnjom… Pa i danas nekad rado zapjevamo.

Ispraćaj u JNA Mladena Košćaka

Video zapis o ispraćaju Mladena Košćaka u JNA mene  i sve druge koji su ga gledali duboko je potresao. Gledamo sretna i radosna lica Mladenove majke Anđele, njegovog oca Jože, gledamo Mladena u cvijetu mladosti, u društvu raspjevanih vršnjaka, na krilima sreće. Koliko sreće, zadovoljstva, razdraganosti na njihovim licima, koliliko ljubavi u njihovim srcima?! Njihovoj kući, u njihov sretni dom, u njihovo dvorište, slio se te večeri cijeli grad… Lajići, Bašići, Lelići,…  Stotine lica u igri i pjesmi, kao jedna duša. Zdravica za sreću porodici Košćak, zdravica u čast njihova sina jedinca, koji odlazi u JNA da dadne svoju patriotsku ljubav svojoj domovini.

Angelina ili kako su je zvali Anđela bila je upravnik Gradske biblioteke duži niz godina. Nju je znao svako u obe Dubice, Hrvatskoj i Bosanskoj. Upoznao sam je odmah po njenom dolasku u Dubicu, možda sedamdesetih godina prošlog vijeka. Volio sam čitati i mnoge knjige sam pročitao po njenoj preporuci. Po prirodi posla koji sam obavljao, bio sam joj saradnik, podrška i oslonac u radu . U slobodno vrijeme Anđela je uživala u vožnji motora. I mene je podučavala vožnji. Udala se za Josipa, koji je bio otpravnik vozova na Željezničkoj stanici Hrvatska Dubica.  Jedno vrijeme su živjeli u staničnoj zgradi u Hrvatskoj Dubici. Vremenom su stekli sina Mladena i izgradili kuću u dubičkom predgrađu Parnice.

U vrijeme raspada Jugoslavije Mladen je studirao u Zagrebu, kao i moja djeca. Jednom prilikom, dok se još moglo iz Hrvatske doći u Bosnu, moja kćerka je došla da nas posjeti. Pričala je da je u autobusu kojim je doputovala bio i Anđelin sin Mladen. Negdje na Cerovljanima grupa naoružanih je zaustavila autobus i pozvala muslimane i Hrvate da iziću iz autobusa, postrojili ih i pregledali dokumente. Tada se ništa strašno nije dogodilo, ali jeste kasnije. Moja se kćerka pod vrlo teškim okolnostima vratila u Zagreb na dastavi studij, a Mladen je još ostao sa roditeljima.

Na dubičkom području počinje se sa ratnim dejstvima već sredinom 1991. godine, podmetanjem eksploziva, palenjem objekata, terorom i ubijstvima. Prve žrtve srpskog  terora padaju u junu u hrvatskim selima Baćin, Cerovljani, Predore. Srpski ekstremisti u septembru 1991. ruše katoličku crkvu u centru Hrvatske Dubice, a Povorka mira sa 3.000 učesnika polazi iz Bosanske Dubice i pred ruševinama crkve poziva na mir. Poziv mirotvoraca niko ne sluša. Samo nekoliko dana kasnije, 20. septembra, uz gromoglasnu eksploziju  i tresak srušen je most Bratstvo-Jedinstvo između dvije Dubice, a 10. oktobra pada  i drugi most između Jasenovca i Bosanske Dubice. Svakoga vikenda nove paljevine, nove žrtve. Narod pokušava bijegom spasiti glavu. Konvoji prognanih Bošnjaka i Hrvata kreću ka Hrvatskoj.

Devetnaestog avgusta 1992.godine  Bosanskom Dubicom se proširila strašna vijest. Svi građani su prestravljeni i u panici. Pod još nerazjašnjenim okolnostima masakrirani su i ubijeni biblioterka Anđela, njen muž Joža i njihov sin Mladen u njihovoj kući u dubičkom prigradskom naselju Parnice. Njihovi leševi su nađeni tek nakon nekoliko dana na obli Une. Očevici  tvrde da je krvi bilo  po podu i zidovima. Njihovo ubijstvo spada u najstravičnija ubijstva počinjena u tom periodu od  strane Srba nad muslimanima i Hrvatima.

O tom ubistvu u” Historiji Bosanske Dubice“, autora Zijad Bećirevića, na str. 260 se navodi sljedeće: “ Među najstravičnija ubijstva tog perioda spada ubijstvo dubičke obitelji Košćak. Nakon svirepog mučenja i iživljavanja “klanjem na tanane“, ubijeni su u svojoj porodičnoj kući na Parnicama, nepun kilometar od centra grada, Anđela i Joža Košćak i njihov sin Mladen, student u Zagrebu. Pod kuće, i svi unutarnji zidovi (po pričanju očevidaca) bili su od krvi. Masakrirana tijela žrtava četničkog horora nađena su tek nekoliko dana kasnije na zapuštenim obalama r. Une. Taj zločin ostavio je prestravljen izapanjen čitav grad, čak i srpsko stanovništvo, jer je porodica Košćak bila mješovita (Anđela- Srpkinja, Joža-Hrvat), cijenjena i uvažavana u obe Dubice. Ovaj jezivi zločin se pripisuje grupi poznatog dubičkog karatiste „Topića“ i rezervnom milicioneru, prvom susjedu familije Košćak, poznatom pod nadimkom „Talijan“, koji je ranije radio kao vozač u dubičkom transportnom preduzeću „Autoprevoz“.

Sljepoća i zablude patriotske ljubavi 

Video zapis o ispraćaju Mladena Košćaka u JNA je jedinstven i znakovit, ali ne jedini, koji nam slikom i tonom govori o nama samima. Kakvi smo bili, a kakvi smo danas. Desetine i stotine lica koja sam znao u glavu. Bili su to cijenjeni i poštovani građani Bosanske Dubice. Iz tog snimka vidimo koliko smo se cijenili, voljeli i pazili.  Potsjeća nas  na to koliko je bilo  zajedništva i ljubavi među nama, koliko poštivanja, uvažavanja, podrške … ali nam mnogo toga  govori o našoj sljepoći i našim zabludama, koliko smo slijepo i odano  vjerovali u našu narodnu JNA. Nekima je bila više nego otac i majka. Ni u snu nismo mogli povjerovati da se može ikad, pod bilo kojim okolnostima, naša JNA okrenuti protiv svoga naroda. A ona to jeste. Biblioterka Anđela, njen mjuž Joža i njihov sin Mladen, svi mi koji smo ih tako voljeli,  bili smo taj narod, genetsko i vezivno tkivo te slavne armije.

Nismo živjeli jedni pored drugih, kako se danas često govori, već smo istinski živjeli jedni s drugima. Imali smo svoje identitete, koje niko nije dirao, niti negirao. Komšinski smo dijelili dobro i zlo, pazili se i pomagali, obilazili se, učvršćivali prijateljstva kumstvima, ulazili s povjerenjem i ljubavlju u mješovite brakove… Naše kulture su se miješale, dopunjavale pozitivnom energijom, vjere dodirivale pa čak i prožimale, i nikom ništa nije smetalo. Nakon svega ostaje teško pitanje, koje traži nedvosmislen odgovor – ako smo se tako cijenili, poštovali pa i voljeli, kako smo se i zašto smo se tako brzo, kao po komandi, odmakli jedni od drugih, udaljili, zaboravili,  kako su se odjednom naše srpske komšije okrenule od nas, i protiv nas?!..

Bio bih sretan kada bih mogao samouvjerno reći da svi nisu takvi bili ni onda, a nisu ni danas, a kako to da kažem kad jučer čitam na FB argumentovan i samokritičan tekst Srbina Srđana Sušnice, koji otvoreno govori o zlu koje su Srbi učinili sebi i drugima, a  taj divan samokritičan tekst, sa časnim izuzetkom, dobio je brojne lajkove i pozitivne komentare samo od Bošnjaka, što ne može značiti ništa drugo nego da pred očima najvećeg broja Srba i dalje stoji crna koprena spletena od velikih zabluda, koprena koja im ne dozvoljava da progledaju, odagnaju zablude, prihvate istinu i odbace laži, koja su im nametnuli  bolesni umovi.

A na isti ili sličan način, kao i Angelinin sin Mladen, moja porodica i moje komšije, Srbi i Bošnjaci, i svi drugi, u jesen 1986. godine ispratili smo u JNA mog sina Armina. Pod improvizovanim šatorima postavljenim iznad cijelog dvorišta nisu mogli stati svi dobronamjerni učesnici ispraćaja. Sjedilo se po okolnim zidovima, na travi, igralo i pjevalo, pozdravljalo i nazdravljalo. I ne samo u mom dvorištu, i ne samo te jeseni, već svakog proljeća, svake jeseni,  kada je naša maladost odlazila da nas brani i čuva… Samo tada nismo shvatili da nas najviše treba braniti i čuvati od nas samih.

Sa Titom je umrla Jugoslavija

Sa Titom je umrla i Jugoslavija. Raspala se i JNA.  Ono godina , koliko su opstajali i živjeli nakon njegove smrti, bilo je nestajanje i umiranje. Bili smo uzor svijetu. Bili model izrastanja , model uspješnog života. Bili ponos “Trećeg svijeta“ i predvodnik u Pokretu nesvrstanih…

Kako je moguće da nešto što smo tako voljeli, uvažavali, poštovali, čime smo se ponosili, bili uvažavani i cijenjeni u svijetu, može da se samo tako lako i u kratkom vremenu okrene protiv nas, ali i protiv sebe?! Zar više niko nema želje ni potrebe, makar zbog nostalgije,  da  zapjeva  “Od Vardara pa do Triglava, od Đerdapa pa do Jadrana“?!…

Dok je Tito bio živ Jugoslavija je za mnoge u svijetu bila zemlja snova, lider u pokretu nesvrstanosti, sa armijom koja je važila za sedmu a po nekima četvrtu oružanu silu Evrope.  Gdje god smo zakoračili u svijet bili smo  prepoznavani, dočekivani i uvažavani kao Jugosloveni. Jugoslovenski pasoš je bio ključ za svaka vrata. I sve to su nacionalisti i separatisti  za  kratko vrijeme uspjeli da sruše i razore, pogaze historijske tekovine i bace ljagu na herojsku prošlost.

  Od ponosa – do razočarenja :Armija koju ništa nije moglo iznenaditi

JNA je stvorena  u toku II Svjetskog rata, preciznije  22.12.1941. u mjestu Rudo, pod nazivom NOVJ –Narodno oslobodilačka vojska Jugoslavije.  Od 1.3.1945. zvala se JA – Jugoslovenska armija, a od  22. decembra 1951. se zvala  JNA. Njen vrhovni komandant od osnivanja pa do svoje smrti 1980. bio je Josip Broz Tito. JNA je stvarana od običnog čovjeka, seljaka, radnika, intelektualca, od ljudi koji su došli od svojih plugova, iz fabrika, iz školskih klupa, pa je tako postala narodna.

JNA su bile oružane snage svih naroda i narodnosti, svih građana i radnih ljudi SFRJ, utemeljene na bratstvu – jedinstvu svih jugoslovenskih naroda i narodnosti, ideološki oslonjena na SKJ. Sačinjavale su je Vidovi: kopnena vojska, ratno vazduhoplovstvo, protivavionska odbrana, ratna mornarica, Rodovi: pješadija, artiljerija, artiljerijske- raketne jedinice protivvazdušne odbrane, oklopne jedinice, inžinjerija, ABH odbrana, veza, granične jedinice i vazdušno osmatranje, javljanje , navođenje, i Službe: tehnička, građevinska,intendantska, saobraćajna, vazduhoplovno-tehnička, organi bezbjednosti, vojna policija, sanitetska služba, veterinarska služba, finansijska, administrativna, pravna, geodetska, muzička, informativna.  Uz JNA je postojao i sistem opštenarodne odbrane i društvene samozaštite. Vojna obaveza je u početku bila 2 godine, u mornarici 3, a poslije je smanjena na 1 godinu. Stalno naglašavano geslo JNA  bilo je “ništa nas ne smije iznenaditi”, što se pokazalo kao fraza.

Krajem 80-tih  JNA je imala 220.000 ljudi stalnog sastava pod oružjem, a mobilizacijom je mogla narasti na 1,5 milion boraca.  Govorilo se da je JNA četvrta vojna sila Evrpe iza SSSR, V.Britanije i Francuske. Tih godina imala je 2.000 tenkova, 1,5 hiljadu oklopnih transportera i borbenih vozila, 100 ratnih i pomoćnih brodova, preko 500 borbenih aviona i helikoptera, na hiljade topovskih cijevi različitog kalibra, nekoliko lasera zemlja-zemlja dometa 100 km Frog-7, 3 razorna raketna sistema. Imala je hemijsko oružje i bila pri izradi prve Yu atomske bombe.  Aerodrom Željava (Objekat 505)  kod Bihaća, građen od 1956 do 1968,  imao je tri galerije sa svim sadržajima, u koje se moglo smjestiti 58 aviona. Bio je to jedini objekat te vrste u Evropi.

JNA je iznikla iz naroda i postala narodana, a nada se okrenula protiv tog istog naroda,od kojeg je postala,  koji je rodio. Kao kad dijete odraste, osili se i okrene protiv majke koja ga je rodila.

Cijepanje JNA po etničkim šavovima počelo je po donošenju Ustava 1974, kada su nadležnost nad jedinicama ONO i DS  dobile republike, što im je poslužilo kao jezgro za stvaranje nacionalnih armija. Početkom raspada SFRJ dolazi do krađe oružja JNA: Nestalo je 170 tenkova, 142 oklopna vozila, 15.000 pušaka, itd.  U vrijeme raspada razoružana je TO BiH, ukinuta komanda u Sarajevu i prenesena u Beograd. Kada se raspala, od jedinica JNA koje su ostale u BiH, nastala je Vojska Rs, a od jedinica u Hrvatskoj  vojska Republike Srpske Krajine. Početkom 1992. sva ratna tehnika je povučena i data Srbima. Tada je Vojska Rs došla u posjed 24 aviona, 20 helikoptera, 531 tenka, itd. Nasljednica JNA – Vojska Jugoslavije (VJ) je  već 1991. počela angažovanje vojnika po ugovoru, a pozivani su dobrovoljci, koji  su u toku agresije na BiH predstavljeni kao paravojne formacije.  VJ  je od 1992.g.  najavljena kao profesionalna.

Izranjanje  na površinu paravojnih formacija “Srpska čast” na svečanoj paradi povodom protuzakonitog  obilježavanja Dana Rs 9. Januara još jednom potvrđuje ono što je mnogima dugo poznato, da tzv.  paravojne formacije nisu ni bile niti  su sada neke privatne odmetnute vojske (kako su ih tretirali tokom agresije na BiH), već specijalizovane  oružane snage Srbije i Rs za tačno određene zadatke po tačno utvrđenoj strategiji. Dok su ostali vojni obveznici bili obavezni javiti se jedinici kojoj pripadaju, pripadnici paravojnih četničkih grupa nisu imali tu obavezu, već su harali po naseljima, pljačkali, ubijali, i bili uvažavani i povlašteni od srpskih vlasti. Iako zvaničnici tvrde da u BiH nema paravojnih formacija, ako postoje da su to pojedinci, malo ko u to vjeruje, jer smo svjedoci svakodnevnih četničkih  istupanja. U njedrima Rs stvaraju se jake “rezervne” snage, ma kako ih zvali. One će, kao u vrijeme agresije, biti spremne da dejstvuju i na sebe prime individualnu odgovornost, stvarajući time prostor regularnim sngama da nesmetano djeluju u zacrtanom pravcu.

Spomenik porodici Košćak

Dubičani Bosanske i Hrvtske Dubice, i pored svih nedaća koje su ih zadesile,  nisu zaboravili porodicu Košćak. Nisu zaboravili svoju bibliotekarku Anđelu, otpravnika vozova Jožu, studenta Zagrebačkog univerziteta Mladena. Nisu zaboravili njihovu finoću i njihova djela.

Spomenik zahvalnosti, ljubavi i sjećanja

Na  inicijativu i uz agažovanje Mensure Tuve Vojniković  dana 19. Avgusta 2017. godine, na 25-godišnjicu smrti Angeline, Josipa i Mladena, sredstvima brojnih individualnih donatora na dubičkom Gradskom groblju Urije  podignut im je spomenik zahvalnosti, ljubavi i sjećanja. Otvaranju je prisustvovao veliki broj građana, od kojih su mnogi za tu prigodu doputovali iz dalekih krajeva svijeta.

Sjećanje na naše mrtve, na vrijeme provedeno s njima, snaži naš moral, jača naša uvjerenja i obnavlja međusobnu ljubav. Prošlost i naše najmilije ne smijemo ostaviti u prošlosti, inače se ne bi mogli razlikovati od mrtvih.

Sjećanje na porodicu Košćak nam govori zašto vrijedi živjeti. Neka je mir i spokoj na njihovim dušama. S pravom vjerujemo da su njihove duše u rajskoj dolini.

Živjeli ste u svojim snovima – sad živite u našim  srcima! Budućnost će da otkrije – što je prošlost pokušala da sakrije!

Burlington, 15. Januara 2018                                      Zijad Bećirević

 

Share Button