Tuesday , 21 August 2018
Blic Vijesti
Home » Poslijednje Vijesti » Tukli silovaili,pljackali i ubijali a jos nisu u zatvoru
Tukli silovaili,pljackali i ubijali  a jos nisu u zatvoru

Tukli silovaili,pljackali i ubijali a jos nisu u zatvoru

DOGAĐAJI KOJI NE SMIJU OSTATI ZABORAVLJENI, ZLOČINI KOJI NE SMIJU OSTATI NEKAŽNJENI!

 

Prilog istini o događajima vezanim za prvo ubijstvo u SFRJ u predvečerje raspada Jugoslavije

Na poziv zločinačkog srpskog vođe Slobodana Miloševića,  upućen sa Gazi- Mestana, u Bosnaskoj Dubici je 23. 8.1989. godine  ubijen dubički mesar Nezirević Sulejman- Suljo. Ubila su ga četvorica novopečenih dubičkih četnika, obučenih za takva djela u jednom od kampova Srbije: Maslić Željko, Bijelić Rodoljub- Rođo, Čurćija Mladen i Drinić Mladen. Dočekali su Sulejmana, oca troje djece, na jednom od dubičkih trgova, ispred Bifea “Kod Paule“, opkolili ga, oborili na pločnik, i udarajući ga rukama i drvenim klompama u glavu, prosuli mu mozak na cestu. Gosti bifea nemoćno su gledali. O agresivnim namjerama Srbije i pripremama koje su već bile u toku, nije se tada moglo ni slutiti.

Sulejman je ubijen samo zato što je bio musliman i išao petkom u džamiju.To ubijstvo bila je prva javna uvertira za „Balvan revoluciju“ i četnička divljanja, koja će u BiH od 1992-95 odnijeti 220.000 nevinih života i nanijeti zemlji i narodu neviđenu štetu.

U noći prije ubijstva, prema svjedočenju Dubičanca N.S., jedan od ubica –  Bijelić Rodoljub zvani Rođo, okružen saučesnicima u ubijstvu Čurćijom i Drinićem, hvalio se pred gostima Kafića “Kalipso“ da će sutra pasti jedna “turska glava“.

Iako je imalo veliki odijek, ubijstvo Sulejmana Nezirevića, prvo u  BiH, a vjerovatno i Jugoslaviji na pragu njenog raspada, bio je jasan nagovještaj i upozorenje Bošnjacima BiH, da im se nakon preživljenih deset sprema Jedanaesti genocid, ali to upozorenje nije ni shvaćeno ni prihvaćeno, ne samo u Bosanskoj Dubici gdje se dogodilo, nego ni u užem i širem okruženju, pa čak ni od Predsjednika R BiH Alije Izetbegovića. A kratko vrijeme po tom, u naletu srpskog šovinizma, život će izgubiti više stotina Dubičana, preko 3000 Prijedorčana,  na hiljade Sanjana, Ključana…,samo zato što su rođeni kao Bošnjaci.

 

Lojalnost Srpskoj BiH

 

Nije trebalo dugo čekati da se pojave prvi znaci koji su razumnim ukazivali na prave namjere srpskog zločinačkog  vođe Slobodana Miloševića.

 

Na jednoj od redovnih vojnoj vježbi XI Kozarske brigade, održanoj marta 1991. u dubičkim selima Knežici i Međuvođu, učesnike je pozdravio genaral  Ratko Mladić, nagovjestio promjene u JNA, oružje i opremu ostavio u posjedu srpskih vojnika, a oduzeo od Bošnjaka. Iz toga se već tada moglo jasno zaključit da JNA nije više armija svih naroda i narodnosti Jugoslavije, što se ne dugo po tom i pokazalo.U toku te vježbe vojnici Srbi, podržani od dijela oficirskog kadra, izazivali su i provocirali svoje saborce Bošnjake, pjevali četničke pjesme, otvoreno pokazivali netrpeljivost držeći se za ručku i pokazujući oštrice bajoneta .

Narednih dana i mjeseci učestale su vojne mobilizacije, ali ne samo sa ciljem jačanja vojne mobilnosti, već radi markiranja i eliminacije svih nesrba koji  se usude uskratiti  lojalnost tzv. Srpskoj BiH. Na sve kasnije pozive na mobilizacijske vojne vježbe, odazivao se sve manji broj Bošnjaka. Svi oni koji su došli do spoznaje da to nije ona narodna JNA, kojoj su se još ranije zavjetovali na vjernost, odustajali su prihvatajući na sebe veliki rizik za vlastitu egzistenciju, sigurnost i opstanak svoje familije, jer uskraćivanje lojalnosti značilo je već narednog dana ostati bez radnog mjesta, i doći na crnu listu srpskih neprijatelja.

Po istom modelu, na potpisivanje lojalnosti Srpskoj BiH pozvani su i milicioneri dubičke stanice milicije. Jednog dana odvedeni su u pratnji lojalnih kolega u zgradu Gimnazije, a njih desetak je odbilo potpisati lojalnost. Jedan od njih bio je i komandir milicije Lađarević. Svi koji tada nisu potpisali lojalnost, već u februaru 1992. su razoružani i poslani kućama.

A samo dan pred ovaj događaj, u dubičkom Kafiću “Pegaz“ pripadnici (para)vojne  formacije udarili su na komandira milicije Seada Lađarevića, samo zato što je bio musliman. To je izazvalo nevjericu i pojačalo  atmosferu straha, koji se već širio među građanstvom. O tom događaju danima je brujao čitav grad.

Dubički pokret mira

Ubrzano pogoršanje opšteg stanja  u SFRJ uticalo je na mnoge građane Jugoslavije, koji su iznad svega voljeli svoju zemlju i svoj narod, koji nikad nisu pitali ko je koje vjere, da učine više na stišavanju ratnih tenzija i očuvanju mira. Jedni od takvih mirotvoraca bili su dubičanka Vasvija Oreščanin  i njen suprug dr. Hazim. Kada su paravojne srpske snage počele harati po Bosanskoj i Hrvatskoj Dubici i širiti teror nad nesrpskim stanovništvom, porušile Katoličku crkvu u centru Hrvatske Dubice, Vasvija se stavila na čelo Pokreta mira i pokrenula protestnu povorku, u kojoj se okupilo blizu 3000 građana iz obe Dubice. Kolona mira krenula je iz Bosanske Dubice, prešla most na Uni, prošla kroz centar Hrvatske Dubice i zaustavila se pred ruševinama crkve, gdje je održan protestni miting. Protestnu povorku obezbjeđivali su milicioneri obe Dubice, a učesnici povorke su cijevi njihovog oružja okitili ružama. Bila je to simbolika nade i svojevrsna poruka zagovaračima rata da zastanu, stanu i razmisle. Ali vojni vrh JNA i srpski lideri oko njega, bil su toliko zasljepljeni nacionalizmom, da nisu vidjeli i ni vrhove svojih prstiju.

Stavljajući se načelo mirovnog pokretra Vasvija Oreščanin je ozbiljno ugrozila svoj život i život svoje porodice. Po mišljenju nekih, izvukla se “ispod noža“. Jer ne dugo po tom, 8.6.1991. pripadnici četničkih terorističkih pristrojbi, među kojima su bili Milenko Janjetović i Jovan Jerinić, napali su naselja  Hrvatske Dubice Baćin, Cerovljane, Predore i pobili više desetina civila.

Povodom mirovne inicijative  novinar Momo Joksimović obavio je u “Srpskom glasu“ intervju sa Vaskrsijom Babić, predsjednikom dubičkog SDS-e , u kojem se pobornici za mir tretiraju kao muslimanski extremisti.

Reakcijama i prijetnjama, koje su usljedile, Vasvija Oreščanin se nije dala zaustaviti. Put mirotvoraca nastavlja u dva smjera: jedno krilo pokreta s njom na čelu kreće Hrvatskoj , u Zagreb­-  Tuđmanu, a drugo ka Srbiji, u Beograd – Miloševiću. Drugo krilo usmjereno u Beograd do Tuzle predvodi komandir dubičke milicije Lađarević, svjestan da se izlaže velikom riziku, ali u snažnom uvjerenju da je to njegova sveta dužnost. Zar su manje rizikovali njegov did Jusuf i zet Salko, izvlačeći i spasavajući srpsku djecu iz kolone vođene u logor smrti Jasenovac, nakon Kozarske ofanzive? ( o čemu je snimljen film „Salko“ Op.ZB). U noći pred održavanje mitinga Lađarević se susreo sa oponentima Miloševićeva režima, Ivanom Đurićem, novinarom B92, Vesnom Pusić, predsjednicom Građanskog saveza, liberalom Čedomirom Jovanovićem, koji su ga pokušali ohrabriti i pripremiti za susret sa Miloševićem, do kojeg (naravno) nije došlo. Protestnom mitingu ispred ureda Slobodana Miloševića prisustvovalo je 15.000 mirotvoraca, ali se time  Miloševićeva ratna mašinerija nije mogla zaustaviti. To se pokazalo već pri povratku mirotvoraca, koji  su na putu kući morali proći brojne kontrolne punktove i barikade. Miloševićevi mediji su vrlo brzo i uspješno marginizirali zahtjeve i težnje mirotvoraca.

Ovim mirovnim aktivnostima Vasvija i Hazim Oreščanin Bosansku Dubicu stavljaju u žižu interesovanja i centar svjetskih zbivanja, što su se kasnije mogli uvjeriti prognani Bošnjaci i Hrvati, pri traženju azila u Njemačkoj, Švedskoj i drugim zemljama Evrope.

U kasnijem periodu, kada je sigurnost mnogih dubičkih Bošnjaka dovedena u pitanje, kada su osjetili da im je život ugrožen, jedini oslonac i podrška u bijegu bili su im Vasvija i Hazim Oreščanin. Preko njih se na dubičko područje uključio i veliki humanista Martin Fišer sa njemačkom humanitarnom organizacijom “Krig uberleben“ , sa kojom je iz okupirane Bosanske Dubice  tokom 92. i 93.g. izbjeglo preko 3000 Bošnjaka i Hrvata.

Razoružavanje Dubičkih nesrba

Nakon ovih događaja, tada aktuelni predsjednik opštine Bosanska Dubica Nikola Karan, sazvao je u sali SO-e sastanak sa “uglednim muslimanima“ od kojih je zatraženo da se proglasom oglase muslimanskim  i hrvatskim građanima i od njih zatraže da ilegalno posjedovano oružje predaju srpskim vlastima i pokažu lojalnost. Sastanku su prisustvovali načelnik SUPa- Milan Krnjajić, Ferijad Ljubijanac, Mulabdić Izet- Iko, Enis Hadžić, Ćoralić Mustafa i Hasan, Nina Obrvašić, … Tom prigodom  ispred Bošnjaka su za određene dijelove grada određeni zastupnici preko kojih se trebalo  kontaktirati sa dubičkim srpskim  vlastima.

Samo dan poslije u specijalnoj emisiji na dubičkom kanalu srpske TV građanima su se obratili: Uzeir Alijagić, bivši predsjednik opštine, Spahić  Rifet zvani Juma,  Krivdić Ejub i neki drugi ugledni Dubičani…Pozvali su građane Dubice koji ilegalno posjeduju oružje da ga odmah predaju srpskim vlastima i nastave miran život. Odmah nakon upozorenja, nesrbi su u Stanici milicije inspektorima SUP-a i pripadnicima Vojne policije iz Banja Luke predali nešto malo ilegalno posjedovanog opružja .

Nakon ovoga, načelnik policije Krnjajić Milan i predsjednik opštine Karan Nikola dali su putem lokalnih medija zvanično saopštenje da su nesrbi mirno vratili ilegalno držano oružje i da mogu mirno nastaviti život u opštini, a da im srpski organi garantuju bezbjednost. Međutim, stvarnost je bila sasvim drugačija. Odmetnuti četnici i povratnici sa ratišta, okuraženi time, uzeli su stvar u svoje ruke, i počeli upadati u kuće Bošnjaka i Hrvata, terorisati, pljačati, paliti. Činili su to najčešće za vrijeme policijskog sata, koji je zato i uveden. U tome su im se  postepeno  priključivali i davali podršku vojni policajci, Srbi uposlenici u  SUP-a i miliciji. Pod izgovorom da tragaju za ilegalno posjedovanim oružjem, koje nije vraćeno, nastavljeno je terorisanje korištenjem metoda kakve nije koristio ni Hitler.

Privođenjem u SUP ili posjetom kod kuća posebno teške batine tada su dobili: Vezirović Nuredin, Ogorinac Mustafa, Bilajac Alija, Veladžić Halid, Lelić Muharem- Hare. Sa nešto lakšim povredama prošli su: Hodžić Asim, Litrić Ibrahim, Haskić Hasan, Latić Omer, Omer-Truhlašin, Latić Mirsad, Bašić Murarem-Kare, Lelić Hasan zvani Kacar…Svi oni i mnogi drugi privođeni su ili su se morali sami javljati u kancelarije kod inspektora ili policajaca: Karan Vlade,  Medić Mirka, Karlica Mirka, Zlojutro Miloša, Garača Dragoljuba, gdje su bili maltretirani, zlostavljani, tučeni… Dok je pozvani išao u naznačenu kancelariju u hodniku su ga čekala trojica policajaca i udarali ga sve do ulaznih vrata, a često na isti način ispraćali nakon saslušanja. O ovom mi je pričao jedan od komšija, kojeg su lažno optužili (kao i sve druge), a to sam kasnije doživio i sam kad sam se morao svakih 8 dana javljati nekom kapetanu Draganu, pod optužbom da u kući krijem nekoliko” kuruza“ exploziva, koji mi je navodno donio sin iz Zagreba. Nisam tučen, ali svaki put kada sam odlazio na saslušanje, opraštao sam se od žene i matere, jer nisam bio siguran da ću se vratiti.

U batinjanu i zlostavljanju civila posebno su se isticali vojni policajci: Tubić Dragan sa Hadžibaira,  Budimir iz Aginaca, Krivda Zoran, Ul.  8. Marta, Rajčević Milanko iz ul. Nikole Luketića, Pekić Zoran, Ćibić Nebojša iz Leptihora – jedno vrijeme Komandir vojne policije, Kos Riste, Zec Ostoja iz Laktaša…U prostorijama Sportske dvorane teške povrede su zadobili: Ogorinac Muho, Purić Alaga…

Važno je napomenuti da niko od nesrba, ni pojedinačno niti grupno, ni do tada a ni kasnije, nije pružio nikakav otpor, nije ispalio ni jedan metak, niti izveo bilo kakvu akciju, kojom bi  dao povod i  izvao revolt i protuakciju.

Najodgovornija lica za počinjene zločine i zlodjela

Glavna ličnost dubičkog centra bio je Krnjajić Milan. U Dubicu je došao 1990.g. sa tačno određenim zadatkom. Od ranije je poznat kao “Zgonjaninov čovjek“, i kasnije čovjek od povjerenja Radovana Karadžića. Kratko vrijeme po dolasku u Dubicu oženio se dubičankom.

Krnjajić je bio gospodar života i smrti.  Bez njega se ništa nije moglo ni smjelo uraditi. Najodgovorniji je za zlostavljanje više od 1.000 građana nesrpske nacionalnosti, vršeno preko njemu podređenih i njima pridodatih policajaca, zaduženih prvenstveno za hapšenja, privođenja i batinanja.  A zlostavljanje, privođenje i batinanje, vršeno kontinuirano u zgradi  SUP-a, nastavljeno je i u Sportskoj dvorani, kada je u njoj otvoren Radni logor, kojim je uz pomoć vojnih policajaca upravljao inspektor SUP-a Karan Vlado, Krnjajićev šurjak.

Postoje opravdane sumnje da je Krnjajić sa Bijelić Rodoljubom- Rođom i izvjesnim Čomijem organizovao ubijstvo predsjednika dubičke opštine Nikole Karana, koji se otvoreno suprostavljao progonu muslimana. Prema zvaničnom saopštenju Karan jer umro od srčanog udara, ali u to malo ko vjeruje. Slično se dogodilo i Mili Toromanu, načelniku SUP-a, ranijem profesoru Školskog centra. Pogođen je snajperom u glavu pri izlasku iz kamiona, u Derventi (Plehanu) ili Gradačcu. I on je bio protivnik tvrde linije SDS-a , kojem je na čelu bio Vaskrsija Babić, ranije upravnik Zemljoradničke zadruge Bos.Dubioca i direktor ŠIP” Kozara“ Bos.Dubica. Toroman je pomogao jednom od lidera SDA Omeru Karabegoviću, Sekretaru SOFK, i njegovoj familiji da izbjegnu i spase  se od torture kojoj bi sigurno bili izloženi.

Jedan od najodgovornijih za zločine počinjene u Hrvatskoj i zoni djelovanja XI Kozarske brigade je Ćurguz Pantelija, koji je u dva mandata bio Predsjednik Udruženja boraca Rs, što dovoljno govori o njegovim “zaslugama“. Bio je više nego glasan, a od kada mu je stavljeno do znanja da se protiv njega i drugih priprema optužnica, ušutio se i maknuo u stranu. Čurguz je do rata bio činovnik u Službi interesnih zajednica. Ne smije se zaboraviti razorno djelovanje jedinica Ćurguz Pantelije i Sljepčević Milinka, trgovca sa Hadžibajra, na području Bosanske posavine, u gradovima Pakracu, Derventi, Odžaku, Gradačcu, gdje su komandovali artiljerijskim napadima i rušili stambene objekte, preduzeća, bolnice…U Pakracu i Lipiku sadejstvovale su im i jedinice Svetozara Trivanovića- Svete, nastavnika fizičkog vaspitanja. Pantelija je naređenja dobivao direktno od pukovnika srpske vojske Lisice. Usku saradnju imao je sa ubicom Bijelić Rodoljubom- Rođom, koji potiče iz istog sela.

Na listi najodgovornijih za počinjene zločine na području Bosanske i Hrvatske Dubice je 57 lica. Njihova imena navedena su u knjizi „Historija Bosanske Dubice“, autora Zijada Bećirevića, na strani 281 i 282. Samo neka od tih imena su: Slobodan Borojević, Sekretar NO u SO-e, Zlojutro Miloš, rukovodilac akcije hapšenja i odvođenja civila u Banjalučki logor “Manjača”, Ćibić Dragan, raniji sekretar OKSK-a, Milić Milan, strateg i realizator rušenja svih muslimanskih objekata i kuća na 4 vode, Karan Vlado, inspektor SUP-a i Upravnik Radnog logora…..

Naravno ni oni, kao ni paravojne formacije ili tzv. privatne vojske nisu ništa radili na svoju ruku. Sve što se u Dubici događalo i dogodilo dirigovano je iz jednog  ili više povezanih centara, upravljano iz jednog štaba, s tim što je svaka formacija imala tačno određene zadatke.  U to smo se svi imali prilike uvjeriti.

Zijadu, donesi 5.000 maraka!

Mada su nama muslimanima telefoni bili blokirani,  jedne večeri moj telefon je zazvonio. Iznenađeno, sa velikim uzbuđenjem, podigao sam slušalicu. Pomislio sam da nas zovu djeca, od kojih glasa nije bilo skoro godinu. Sa druge strane začuo se oštar zapovjednički glas: „Zijadu imaš 15 minuta da pred gostionu Eni doneseš 5.000 maraka!“ Koliko god da me zahtjev šokirao, toliko me i otrijeznio. Ulio u mene neku prkosnu hrabrost. “Da ja imam te pare, ne bih ovdje bio ni tri dana!“ – odgovorio sam mirno, u jednom dahu. Odgovorio i spustio slušalicu. Tek nakon toga obuzeo me paničan strah. Svi smo u gradu znali, a mnogi na vlastitoj koži  osjetili, šta slijedi iza takvih poziva.Te noći nisam spavao ni ja, ni moja Hatemina, ni mati. Čekao sam naš kraj, osmatrajući s prozora u dječijoj sobi prilaz našoj kući. Prolazile su minute duge kao godine, prolazili sati. Kad je zora zarudila san me svladao. Niko nije došao. Kasnije sam saznao da te noći nisam samo ja pozivan, i po otkucaju zidnog sata koji je ostao zapažen, i glasu koji je pozivao, utvrdili smo da je poziv upućivan iz Policijske stanice i sa velikom vjerovatnoćom utvrdili ko je zvao.

Naravno, ucjenjivački telefonski pozivi nisu upućivani samo iz Policijske stanice. Telefonski razgovori u službi PTT prisluškivani su i ranije, što je bila javna tajna. Postoje saznanja da su, u uslovima pojačang terora na nesrbima Bosanske Dubice, prisluškivanje razgovora, zastrašivanje i upućivanje prijetnji, prijetnje sa zahtjevom da se donese novac, u zgradi PTT preko odgovornih lica orgaznovali Vlado Karan, šurjak načelnika Krnjajića i Dušan Kotaran, koji prijateljuju od dana kada su se bavili rukometom. Posebno je tragi-komično to, što su se mnogi ucjenjeni građani, često puta žalili Duji Kotaranu i od njega tražili zaštitu, ne znajući da je njihov novac, koji im je pod prijetnjom iznuđen, završio u njegovom i Vladinom džepu.

Hvatanje i likvidacija Kozarčana

Kada je  30.4.1992. u ruke četnika pao Prijedor, a 24.5.  skršen otpor Kozarčana i počinjen masakr nad muslimanima Kozarca i okolnih sela , jedan broj preživjelih, da bi spasili život i izbjegli progon u prijedorske logore Trnopolje, Keraterm, Omarsku, pokušali su preko dubičkog područja prebjeći u Hrvatsku. Izbjegle Kozarčane dočekivale su i hvatale  jedinice XI Kozarske brigade i pripadnici  rezervnog sastava milicije. Tom prilikom su mnogi uhvaćeni, odvedeni u logore ili  pobijeni.

Postoje indicije da je Izviđačko-diverzanska jedinica Svete Trivanovića, nastavnika fizičkog vaspitanja, sadejstvovala Sljepčevićevoj pri pokolju muslimana u Kozarcu i odvođenju civila u logore Omarska, Keraterm, kao i tajne logore u Bos.Dubici.

Jedno od mjesta prikupljanja uhapšenih bio je Manastir Moštanica, koji je i danas mjesto sastajanja i dogovora lidera Republike srpske. Ranije su česti  gosti Manastira bili Radovan Karadžić i Boris Tadić, bivši predsjednik Srbije, a sada je Milorad Dodik i njegovi bliži saradnici.

Prema izjavama očevidaca, tih dana D. Čibić je doveo tri  svezana Kozarčana u SUP-a, a viđeno je i dijete staro oko 10 godina, kojima se tada gubi svaki trag.

Oko podjele bogatog plijena iz Kozarca i likvidacije civila došlo je do sukoba između Pantelije Ćurguza i Dušana Kotarana, što je (kako se u Dubici javno govorilo) Kotarana koštalo glave.

O hapšenju, premlaćivanju i ubijanju civila, koji su nakon pada Kozarca bježali preko planine Kozara i dubičkih sela prema Hrvatskoj, više znaju: Babić Predrag, privatni ugostitelj iz ul. Mire Cikote i bliži rođak Vaskrsije Babića, predsjednika SDS-e, Rade Pralica, komandant bataljona XI Lake prijedorske brigade, rezervni policajci i oficiri bezbjednosti ( za takve stvari obučavani u Pančevačkom centru za obuku): Željko Sljepčević, Barudžija Ilija, Babić- vlasnik  ugostiteljskog objekta „Arkada“…

Do sada je u rejonu Banjsko-turističkog centra Mlječanica otkrivena samo jedna masovna grobnica 2000-te godine sa 8 bošnjačkih tijela, ali se opravdano pretpostavlja da ih u području baraka Preduzeća “Šumarija” ima više, i taj teren bi trebalo  detaljno ispitati. Više saznanja o tome imaju Trubarac Raćo iz Međuvođa, Kotaran Dušan, Leptihor, trgovac iz Verije Čika, a posebno vlasnik ugostiteljskog objekta “Žana” u Međuvođu, koji je za vrijeme akcije čišćenja Prijedora od muslimana snabdjevao grupe koje su vršile likvidacije u barakama “Šumarije” u Mlječanici, u kojima su ranije boravili radnici zaposleni na eksploataciji drveta.

U decembru  2014.g.,  po nalogu Suda za ratne zločine, iskop je vršen i u dubičkom naselju Jošik, na putu za Klekovce, uz potok kod kuća Šabića. Pretpostavljalo  se da se tu nalaze dvije grobnice sa tijelima ubijenog brata i majke  Munevere (68) Emina Latića, ali ništa nije nađeno niti je ikad dato zvanično saopštenje o tom iskopu.

Za zločine na Dubičkom području pokrenuta samo 4 procesa

Niko nije osuđen i niko ni jednog dana nije odležao za ubijstvo:  Nezirević Sulejmana, Hazima Dautovića-Majkija, Lađarević Smaila, Edite Hilić, gluhog Hilmije Sifinog, Antuna Marića, Čustić Alije i njegovog unuka, za tri člana porodice Hafizović, tri člana porodice Košćak, Kasima Kahrića, prijedorčana Izetagić Muhameda i njegovog sina Amija, Jusufa Kučkoviča i njegova dva susjeda, Bejtović Ibrahima Mateke,… i desetine drugih. I danas se traga za nestalim: Jajčanin Jusufom-Jukom, Selimom Kočan, Džemilom Krivdić, Enverom Hatićem…

Do sada su za zločine počinjene na području obe Dubice pokrenuta samo 4 procesa.  Prvi je bio protiv Kotarana, koji je uhapšen u Švedskoj, ali po drugom osnovu.

Osnovni sud Prijedor je 6.2. 2012. g. bez suđenja amnestirao Stojana Zgonjanina za ubijstvo Hazima Dautovića – Majkija, počinjeno 13. 8. 1992. u kafiću “Kalipso“. Zgonjanin se čak nije ni pojavio u sudnici. S pravom se vjeruje da je oslobađajućoj presudi kumovala Predsjednica Okružnog suda Banja Luka, snaha Marka i Bose  Zgonjanin.

Okružni sud B. Luka je u maju 2013. osudio na 6 g. Milenka Konjevića za ubijstvo Remzije Hajdarevića ( bio star 19 g ) počinjeno 31.8.1992.g. To je jedini zločin počinjen na području Bosanske Dubice, koji je sankcionisan.

Za zločine počinjene 1991. u Hrv. Dubici na Skelištu, Baćinu (likvidacija 75 civila) u Riječkom sudu  osuđeni su u otsustvu pripadnici SAO Krajin e – Milenko Janjetović, Momčilo Kovačević, Veljko i Stevo Radunović dobili po 20 g. a Stevan Doboš, Branko Dmitrović, Slobodan Borojević po 15 g. Nije poznato da li je iko od osuđenih priveden na izdržavanje kazne, jer borave u inostranstvu.

Tužilaštvo BiH je tek 2013-te godine podnijelo optužnicu protiv: Ćurguz Pantelije, ranijeg predsjednika Boračke organizacije Rs, Pralica Rade, Slijepčević Željka i Dragana Petkovića,  pripadnika i zapovjednika 11. Dubičke lake pješadijske brigade ( koja je djelovala u sklopu širokog sistematičnog napada Vojske Rs)  zbog hapšenja,  mučenja i likvidacije pet zarobljenika s područja Kozarca  i  Kozaruše: Talić Samira (1969), Bešić Hirzada (1969), Bešić Nusreta (1970), Kulenović Muamera (1963),Mahmuljin Edina (1967), ali je i ovaj proces, kao i većina drugih, gurnut u fijoku i zataškan. Optuženi su komandovali jedinicama XI lake Kozarske brigade JNA, koja je 27. Juna 1992. godine u selu Sjeverovci zarobila 11 a streljala ovih pet Kozarčana.

Predstavnici R Tužilaštva BiH E. H. i  E.B. su jula 2016. godine posjetili  Bosansku Dubicu i kontaktirali sa određenim licima u cilju pripreme tužbe, pozvali neke svjedoke u Sarajevo radi davanja izjave, ali je do sada sve ostalo na tome. Očito da su organi tužilaštva dali prioritet drugim zadacima, što u dobroj mjeri marginizira dubičke žrtve i obeshrabruje porodice žrtava i građane u iščekivanju pravde.

Ženski logor Duboki potok

Prema nekim saznanjima, u području zvanom “Duboki potok”, udaljenom svega 3 km od centra Bosanske Dubice, nalazio se ženski logor, gdje su muslimanke dovožene i silovane. Pretpostavlja se da je i sa ovim logorom upravljao Karan Vlado, upravnik Radnog logora Sportska dvorana. Neke od silovanih žena su o ovom otvoreno govorile. O tome više zna privatni ugostitelj sa Hadžibaira Tamamović Pero.

Eliminacija komandira milicije Seada Lađarevića

Od završetka Drugog svjetskog rata, sastav dubičkog SUP-a i milicije činili su skoro isključivo Srbi. Za sve te godine na prste ruke bi se moglo nabrojati koliko je Bošnjaka i Hrvata radilo na značajnijim poslovima u  SUP-a. Načelnik SUP-a nikad nije bio musliman, a u svega dva-tri slučaja Bošnjak je bio komandir milicije. Ranije je to bio Medić Mujo, a  pred krizu u Jugoslaviji ta čast je pripala mladom i popularnom djubičancu Seadu Lađareviću, poznatom pod nadimkom Bedi.

Lađarević je bio uljudan, obrazovan, stručan i  društven. Bavio se sportom i bio sportski trener. Sa svakim je bio prijatelj i nikad ni skim nije imao razmirica i sukoba. Potiče iz dobre i poštovane dubičke porodice. Jedina mana bila mu je što je bio Bošnjak i našao se na teškom i odgovornom radnom mjestu u najgore vrijeme.

Već prvih kriznih dana, u kojima su se mogli prepoznati ciljevi i nastojanja Srba, komandir milicije Lađarević postao je trun u oku srpskim extremistima i nacionalistima. Pod njegovom komandom nisu mogli činiti zlodjela, za koja su mnogi bili spremni. Strpljivo su čekali priliku da mu podmetnu. Prilika im se pružila u septembru 1991. g., isti dan kad je srušen most koji je povezivao Bosansku i Hrvatsku Dubicu. Tog dana Maslić Željko, Čurćija Mladen, Drinić Mladen (ubice Sulejmana Nezirevića,Op. ZB) i nekoliko Martićevaca slavili su rušenje mosta u kafiću “Pegaz“, kada su komandir Lađarević i milicionar Gojić naišli u patrolu. Po pričanju brojnih posjetilaca, koji su se u to vrijeme zatekli u restoranu, odmah su skočili na njih, oborili  ih na pod, a Maslić je uz psovke i prijetnje Seadu prislonio cijev pištolja na sljepočnicu i trebalo je samo malo da opet padne krv muslimana.  U kritičnom momentu, priskočio je  jedan od gostiju, Boro Orelj, konobar Ugostiteljskog preduzeća “Knežpoljeturist“, odgurnuo Maslića  u stranu i spriječio krvoproliće.

Nakon napada na Lađarevića u “Pegazu“, u znak protesta,  pred njegovu kuću su izašli brojni prijatelji i drugovi Srbi sa sportskih terena, a jedna grupa učesnika otišla je u SUP-a kod načelnika Krnjajića da traži zaštitu od paravojnih grupa koje su (često u saradnji sa sa insajderima iz tzv. Vojske Rs, MUP-a i pojedinim uticajnim ekstrenim Srbima), harale gradom.

Ali već narednih dana, u najstrožijem centru grada, u svojoj kući na obali Une, napadnut je omiljeni dubički građanin Berberović Hidajet, trener NK “Borac“. Prije upada u kuću napadači su ubili kućnog psa, a Hidajeta na smrt  pretukli. Nađen je bez svjesti, a ispod njega bila je lokva krvi. Prebačen je helikopterom i spasen mu je život, ali sa teškim posljedicama. Zbog povreda mozga morao je ponovno učiti čitati i pisati. Ovaj napad vlasti su pokušale predstaviti kao odmazdu zbog pogibije Mile Toromana, ranijeg načelnika SUP-a, kako bi  otklonili otvorene sumnje da je Toroman ubijen od svojih.

Time nije okončana agonija komandira milicije Seada Lađarevića. Iste noći , prema pričanju komšija, pred njegovom kućom su se zaustavili crni džip i mercedes (prepoznat kao ranije otet od Omera Veladžića-Hadžije), iz njih izjurili Maslić i grupa Martićevaca, pa  pojurili u Seadovu kuću, sa namjerom da ga likvidiraju, ali kako ga tamo nisu našli, brzo su se povukli. Na vrijeme upozoren od komšije, Sead je iskočio kroz prozor i pobjegao kroz susjedno dvorište. Jedno vrijeme se krio se kod prijatelja, dok nije uz pomoć RSUP prebačen sa porodicom u Prijedor, a odatle u Sarajevo.

Odmah, nakon ovog pokušaja, usljedio je drugi. Po pričanju komšije Ahmeta Porića, pred Seadovom kućom se zaustavio crvrni kombi, iz njega iskočio jedan uniformisani čovjek i ispalio zolju, koja je prošla krov kuće i eksplodirala na krovu komšije Demirovića.  A samo par minuta kasnije, na opšte iznenađenje komšija, u Seadovom dvorištu su se pojavile milicijske patrole , a s njima načelnik Krnjajić i predsjednik opštine Nikola Karan. Te iste noći raketirana je kuća još jednog uvaženog  dubičkog građanina Mulabdić Izeta – Ike,  vrlo uspješnog direktora IGP “Una“. Postoje opravdane sumnje da su to uradili Maslić Željko i Petković Mićo zvani Ćomi.

A kakvu su sigurnost, prava i slobode mogli imati dubički  građani, Bošnjaci i Hrvati, u sredini u kojoj komandir milicije nema nikakve sigurnosti, u kojoj četničke grupe, uz znanje ili podršku vlasti, haraju i rade šta hoće? Obično petkom, a kasnije u svako doba, kao u “Kiklopovoj pećini, u nekoj Bošnjačkoj kući  eksplodira mina, sukne plamen, neko na smrt  bude pretučen, silovan, ubijen, masakriran. Takva svakodnevnica  trajala je od ljeta 1991. do jeseni 1995.godine.

Sead Lađarević, bivši komandir Dubičke milicije, sa svojom falilijom sada živi  u Švedskoj, gdje je završio DIF i radi kao nastavnik. Vjeruje se da u Švedskoj živi oko 200 dubičkih familija, a oko 20 ih je  gradu Halmstadu, gdje pored Lađarevića žive Kaltaci, Ćehajići, Harbaši, Arslanovići, Varmazi…

Podignut nišan Dubičkim šehidima

U toku agresije na BiH, po podacima Istraživačkog centra Sarajevo (IDC) zaključno  sa 9. 12.2009.g, na dubičkom području evidentirane su 282 direktne žrtve svih narodnosti. U operaciji “Una“ dijelu operacije „Oluja“ , koja se dogodila 18.9. 1995.g., život  je izgubilo 46 građana, prvenstveno Srba.

Pedeset sedam Bošnjaka su šehidi, od kojih se 6 još vode nestalim.

U martu 2016. Dubičanka  Azra Nahić, koja živi u SAD,   pokrenula je akciju da se u ćaršijskoj džamiji postavi nišan dubičkim šehidima, stradalim u danima agresije na BiH. Njenu inicijativu je odmah prihvatila Amra Sevlić, nastanjena u Švedskoj i odmah dostavila ukupan predračunski iznos, ali joj je refundiran, jer su ostali Dubičani i drugi podržali akciju i izrazili želju da učestvuju. Akcija je uspješno provedena i na Šehidski nišan upisana su imena 53 šehida : Čustić Alija, Hafizović Kadire, Hafizović Ćima, Hamulić Lamija, Hilić Edita, Latić-Bećirević Munevera, Cerić Azemina, Cerić Samira, Ramić Samka, Sarač Atifa, Šahinović Ismet, Bejtović Ibrahim, Bilajac Hilmija, Cerić Hamza, Čaušević Idriz- Irli, Čustić Amir, Hadžić Bekir, Dautović Hazim, Hafizović Adem, Hafizović Rezija, Hašić Muris, Hašić Nijaz, Kahrić Kasim, Kaltak Ferid, Lađarević Smail, Mulalić Hajra, Ogorinac Hasib, Okanović Emir, Orahovac Halil, Čustić Senad, Čaušević Uzeir, Subašić Ernes, Čaušević Rasima, Osmančević Mustafa, Hajdarević Remzo, Salkić Husein, Skenderović Ahmet, Šahinović Rasim,Trožić Senad, Topić Tahir, Tabaković Ibrahim, Mušić Muris, Jajčanin Jusuf-Juka, Hatić Enver, Kočan Selim, Krivdić Đemil, Kugić Asim, Lelić Muharem-Hare, Šerić Mehmed- Kepo, Ljubijankić Bećir- Bećo, Šahinović Rasima, Ramić Samka..  te Latić Habiba, Eminagić Nafiza i Bageta. Molimo dragog Allaha da im učini ugodno mjesto u Džennetu.

Aktivnost četničkih grupa na dubičkom području

Okončanjem agresije na BiH i zaključenjem Dejtonskog mira, naivno se vjerovalo da su paravojne formacije nestale sa područja Rs. Izmjenjeni su samo uslovi njihovog opstanka. Izvršen je samo njihov preustroj i transformacija. Dio je ostao u sastavu regularnih policijskih snaga, dio u rezervnom sastavu milicije, dio uključen u u službe sigurnosti i  četnički pokret, dio  poslan u inostranstvo kratkoročno ili na duže sa specijalnim zadatkom, a dio inkorporiran u razne organe, uduženja i nevladine organizacije. Koliko je to tačno  pokazale su učestale smotre četničkih hordi širom Rs posebno Podrinja, a ovih dana su nas na to potsjetili i pripadnici „Srpske časti“ na paradi  9. Januara  o.g. posvećenoj Danu Rs. Sve ove formacije su i danas dobro opremljene i naoružane i spremne na znak za akciju.

O naoružavanju Srba i paravojski brinuli su i dijelili im oružje: Borojević Slobodan, Krnjajić Milan, Karan Nikola, Krnjajić Simeun, Tubica Milenko, komandni kadar u opštini, Vaskrsija Babić, predsjednik SDS-e. Neki od njih prepoznati su na licu mjesta a time i upoznati sa streljanjem hrvatskih civila u Hrv. Dubici na Krečanama, kada su streljani majka i brat Mace, supruge Keče Dušana,ranijeg predsjednika IO SO-e.

U toku agresije na BiH na području dvaju Dubica djelovalo je više četničkih grupa. Tretirane su kao paravojne formacije, iako su bile dio okupacionih snaga, obučene za specijalna dejstva, sa kojima se upravljalo iz centara. Bile su gospodari života i smrti na području svoga djelovanja. Oponašali su Arkanove tigrove, Šešeljovce, Škorpione…Bili su originalni u nasilju i svireposti.  Ni srpske žene nisu sjedile skrštenih ruku. Bilo ih je vrlo ekstremnih. Participirale su na više načina. Neke su bile uključene u dobrovoljačke jedinice RSK kao Kninđe. Posebno su bili opasni, destruktivni i aktivni u provođenju terora Martićevci. Pored zadataka koje su dobivali, imali su slobodu i za samostalna dejstva. Upadali su u nesrpske kuće, pljačkali, ucjenjivali, zlostavljali, podmetali požare, minirali i raketirali objekte, vršili tihe likvidacije nesrpskih lica, ubijali, masakrirali, silovali. Za njihova djela je znala policija, kao i Komanda XI Kozarske brigade, koja je tokom dejstava i sama transformisana i zamjenila zvijezdu petokraku kokardom.

Svi mi koji smo doživjeli i osjetili na svojoj koži djelovanje četničkih grupa, znamo da one postoje i danas, jer ih prepoznajemo i osjećamo po instiktu. Isto tako, znamo da su u njihovom sastavu bili mladi, silovni i opasni, po svemu vojni obveznici,  koji nisu ni pozivani na vojne mobilizacije, ali su istupali kao obučena  vojna formacija,  sarađivali sa vojskom i policijom i bili stalno u policijskoj stanici. Znala se zona njihova djelovanja…Obzirom da ih niko još nije identifikovao, markirao i prozvao za ono što radili, oni i dalje postoje u nekoj prilagodljivoj formi, uvijek spremni da nastave gdje su stali.

Svoju grupu su imali Stevo Radunović i Jerinić. Mnogo puta nisam mogao zaspati, zbog njihovih rafala ispaljivanih podno mojih prozora. Oni se dovode u vezu sa brojnim zločinima u obe Dubice. Neki od njih su: otmica i likvidacija lica po imenu „Srećko , ubijstvo Nikole Volarevića, građevinskog inspetora dubičke opštine, Vučičević Milana, zapovjednika policijske stanice u Hrv. Dubici, palenje i  pljačka hrvatskih kuća u Hrv. Dubici, Uštici, palenje i pljačka muslimanskih kuća i vikendica u području Leptihor, Verija, Krivdića brdo.

U palenju kuća u Hrv. Dubici isticali su se dubičani Bosanske Dubice – Petković Mićo, Gogić Mirko, Vlajsević Mido…Oni su u sadejstvu sa Borom Jaćimovićem i Krnjajić Draganom na lijevoj obali Une u Hrv. Dubici zapalili kuću Hašić Junuza i Namke, Suada Mumćehajića, a požar su sa dubičke pijace gledali brojni Dubičani. Vlajsević je lično učestvovao u podmetanju eksploziva pod Ćaršijsku džamiju u ul. M.Tita u Bos.Dubici. Sve ove paljevine intenzivirane su dolaskom u Bos.Dubicu Krnjajić Milana, člana Šešeljeve srpske radikalne stranke.

U činenju zločina nad Bošnjacima i Hrvatima u obe Dubice bila je posebno aktivna grupa poznatog dubičkog karatiste Topića (prije rata predsjednik kluba “Omladinac“ u Međeđi), koji su među prvima počeli paliti i pljačkati, a prema nekim  saznanjima odgovorni su za ubijstvo i masakriranje tročlane mješovite hrvatsko-srpske porodice Košćak. U ovaj zločin umješan je i rezervni dubički policajac poznat po nadimku “Talijan“, ranije  vozač dubičkog “Autoprevoza“, inače prvi komšija porodice Košćak. „Talijan“ je sa Jaćimović Borom palio kuće u Hrvatskoj Dubici i zlostavljao nesrbe. Teške povrede nanio je Ćustić Isaku.

U prigradskom naselju Jošik djelovala je grupa koju su sačinjavala tri bratra Vujčić“, koji su u tom naselju imali i svoje porodične kuće. Već prvih dana izvršili su napad na muslimansko-hrvatsko naselje „Sanjani“ u Jošiku, opljačkali sve kuće, naselje etnički očistili, skidali do gola žene muslimanke, tukli ih i silili da obavljaju molitvu na svinjskoj koži. Među njima se po svireposti posebno isticao Slobodan zvani Bobo, od ranije poznat po kriminalnim radnjama.

Pored grupe braće Vujčić u Jošiku je djelovala i Gunjevačka grupa, koju su sačinjavali Miljanović Miloš zvani Kercija, Prica Mirko, Grahovac, Kondić, Miljanović zvani Kidžo, Milorad zvani Banana, svi iz dubičkog sela Gunjevci. Iz ulice Petra Pecije, gdje su kontrolisali kretanje, pljačkali, zlostavljali, ubijali,  protjerali su preko 2.000 muslimana i etnički potpuno očistili područje, u kojem su živjeli  doseljenici iz Bihaćko-Cazinske Krajine. Dana 1.7.1992.  masakrirali su pa ubili muslimane Šahinović Huseina, Skenderović Ahmeta i Hajdarević Remziju. Zapalili su džamiju u ul. Petra Pecije i pokušali ubiti hodžu Salku Spahića, koji se spasao bijegom. Sa ovom grupom su pod prisilom sadejstvovali i neki muslimani.

U ubijanju civila posebo je bila aktivna grupa „Siporex“. Pretpostavlja se da su pripadnici grupe likvidirali civile, među kojima poznatog prijedorskog golmana Izetagić Muhameda i njegovog sina Amija, privatnog ugostitelja, koji su autobusom dovezeni iz prijedorskog logora Omarska do mjesta Bukova kosa, na putu Dubica- Prijedor i tu streljani.

Počinioci zločina na vrijeme zbrinuti

Najsvirepiji zločinci, koji su počinili najsvirepije zločine, za koje su postojali svjedoci i dokazi, odmah pred zaključenje mirovnog ugovora poslani su u svijet o trošku i uz dalju finansijsku podršku Srbije. Svi koji su izrazili želju da odu vani dobili su solidnu otpremninu, obećana im dalja fin. podrška i određeni im zadaci koje će obavljati u inostranstvu. Oni koji nisu željeli vani, osigurani su i zbrinuti u sredinama koje su i sada sigurno utočište. Najveći broj njih i sada slobodno šeta u gradovima i selima gdje su činili zločine i prkosi žrtvama i familijama žrtava. Jedno od tih  mjesta  je nesumljivo i Bosanska Dubica, koja je uz to i zbjeg za zločince s drugih područja. Sigurno utočište dugo vremena imala je i Monika Karan, “Žena monstrum“, iz zloglasnog logora Luka u Brčkom.

Širenje mržnje i netrpeljivosti

Najveći uticaj na širenje mržnje i netrpeljivosti imala je Televizija Rs, posebno lokalna TV mreža i radio stanica Kozarska Dubica. Pod uticajem njihove propagande su počinjena mnoga zlodjela i izvršena ubistva. Među prvima u BiH, Dubičani su vlastitim sredstvima finansirali gradnju kablovske mreže, ne sluteći da će mreža biti korištena prvo u funkciji njihova istrebljenja. Da spriječe uticaj drugih medija i nastave uspješnije širiti laži, srpske vlasti su već 11.2.1992. zauzele relej na Kozari i time blokirali sve nepoželjne medije. Pored regionalnih novina, u širenju propagande i dezinformacija aktivno se bavio novinar Banjalučkog “Glasa“ Momo Joksimović, urednik prijedorskog “Kozarskog vijesnika“  Mile Mutić, a za beogradske medije javljali su se Simo Brdar i profesor matematike u Školskom centru Marko Ručnov, čovjek koji je odrastao uz muslimane i u muslimanskim kućama bio rado prihvaćen stalni gost. Javni mediji su više nego uspješno ostvarivali zadatak, koji im je bio da huškaju,  daju svoju (određenu) verziju događaja i kod srpskog stanovništva razvijaju netrpeljivost prema drugim nacionalnostima.

Koliko su te informacije bile otrovne, dovoljno je pročitati kraći citat sa prve stranice knjige “Božiji ugodnici“ dubičkog pisca Rajka Lukača, rođenog u dubičkom selu Međeđa, a nastanjenog u Beogradu, u kojem se nakon povratka Turaka sa Knešpolja, gdje su 1875. vojevali, uz prolog  „Početak bune protiv dahija“ / ­ “Čim se nebesa smrače“,   kaže :

„Ahmo Šerić nađe u pustoj kući dijete iznemoglo od gladi. Dadne mu ljeba i dok on iziđe da vidi konja, druge merhametlije isjeku dječačića na komade. Vrati se i nađe glavicu da se kotrlja i mrtva ljeb njegov žvače”.

Stravični događaji, samo naznačeni u ovom tekstu, njihovi nosioci  i izvršioci,  ne smiju nikad biti zaboravljeni! Agresori na BiH i počinioci teških zločina u BiH i na dubičkom području ne smiju ostati nekažnjeni!

Burlington, 21. Januara 2017                                       Zijad Bećirević

Share Button