Wednesday , 23 May 2018
Blic Vijesti
Home » Aktuelno » Noć nad Bosnom
Noć nad Bosnom

Noć nad Bosnom

Piše : Jusuf Trbić

 

U Bosni se sve brže smrkava, rekao bi danas Danilo Kiš, da može da nas vidi. I zaista, raste noć nad Bosnom, gomilaju se tamni oblaci, i sa istoka i sa zapada počinje da grmi i sijeva, čini se da se ponovo sprema strašno nevrijeme. Sve više se govori i piše o tome da se vraćamo u devedesete godine, a one su prethodile krvavom ratu. Rijetki novinari upozoravaju da ne treba prizivati nove ratove, jer to onda ljude navikava na takve ideje i priprema  ih za ono najgore. Da, ali kad čovjek pogleda pažljivo oko sebe, teško je pronaći i najmanji razlog za optimizam.

Mi, koji pamtimo devedesete, složićemo se da je stanje danas mnogo gore nego tada. Tada smo još živjeli u vremenu jednakosti, bratstva i jedinstva, antifašizma, skoro pola vijeka su generacije ljudi vaspitavane u tom duhu, i malo ko je tada mogao povjerovati čak i u raspad zajedničke države, a kamoli u mogućnost bilo kakvog rata. A onda su političke elite, na čelu s Miloševićem i Tuđmanom, riješile da rasture Jugoslaviju, a da bi to mogli uraditi, oživjeli su nikad do kraja potisnuti nacionalizam. A s njim i etničku mobilizaciju,  prekrajanje prošlosti,  povratak fašizma i fašističkih ideja Velike Srbije i Velike Hrvatske,  upotrebu religije u političke svrhe,  plemensku identifikaciju, veličanje mržnje i zločina, uzdizanje laži kao načina života i stvaranje falsifikovane realnosti u kojoj se gube i razum, i moral, i ljudskost, i demokratija. A danas, četvrt vijeka  kasnije, sve je to podignuto na kvadrat. Škola, mediji, vjerske zajednice, politika i društveni sistemi odgojili su generacije mladih da prihvataju lažnu istoriju i lažne identitete, da mrze druge i drugačije i da se formiraju kao bezlične jedinke etničkih i religijskih čopora, u kojima vlada žestoko jednoumlje i dominira psihologija gomile. Da je, osamdesetih godina, neko nama govorio da treba da mrzimo ljude koji ne pripadaju našem etničkom stadu, bili bismo užasnuti, bar većina nas. Za današnje mlade ljude, koji ne pamte ta vremena, to je uobičajeno stanje svijesti, i njih bismo danas teško mogli ubijediti u suprotno. Beskompromisni etnonacionalizam nama je bio nepoznat, pa ipak su hiljade ljudi oduševljeno krenule da ubijaju one drugačije i ginu u ime mitova, lažnih vrijednosti i nezajažljivih ambicija vlastoljubivih lidera. Nakon dvije i po decenije nacionalističkog ispiranja mozgova, dobili smo generacije šovinista, koji su, kako kaže Gojko Berić, “ radikalniji od njihovih očeva, koji su se poklali u proteklom ratu”. Uz to, današnji političari, poput Dodika, otvoreno i svakodnevno pozivaju na

mržnju prema drugačijima, na plemensko okupljanje i otcjepljenje od sopstvene države, pa šta košta-nek košta, i ti njihovi pozivi su mnogo bezobzirniji i vatreniji nego onda. I ako smo mi tadašnji, nakon toliko godina zajedništva i sloge, tako lako prihvatili pozive krvožednih ratnih huškača, danas bi sve to išlo mnogo lakše, jer su ovdašnji ljudi toliko potpali pod uticaj etno-religijskih politika, da prihvataju sve i ne bi se pobunili ni da ih, sve jednog po jednog, zajašu i njihovi i tuđi čobani.

“ Danas trpimo svoju i tuđu mržnju, trpimo gaženje osnovnih ljudskih prava, trpimo siromaštvo i ponižavajuće nasilje, trpimo svoj i tuđi nacionalizam, vladavinu bezakonja i bahate, pohlepne i korumpirane političke ligarhije”, kaže Gojko Berić. “To nam je pravedna kazna za sve ono što smo, odlukom goleme većine, svojevremeno sami izabrali”.

Sjećam se dobro : već je bjesnio rat u Hrvatskoj, ja sam pisao o mogućnosti da se to proširi i na Bosnu, ali intimno, u duši, nikako sebi nisam mogao da predstavim kako bi to izgledalo. Tim prije što smo slušali javne pozive da sačuvamo mir, jer rata neće i ne može biti.  Uz to, rat je za mene bio sukob dvije vojske, a nigdje u mojoj blizini te druge vojske nije bilo. Da će neko krenuti da ubija civile, bez ikakvog razloga, bez ikakve njihove krivice – to nikako nisam mogao zamisliti. Tek kad sam odveden u Arkanov štab u Bijeljini, 2.aprila 1992. godine, i usput vidio mrtve civile na ulici i one koje su arkanovci ubijali u štabu – shvatio sam o čemu se radi. Kasnije, sakupljajući građu za moje knjige o ratnim zločinima, saznao sam za mnoštvo ljudi koji, su, kao i ja, vjerovali da  nisu nikome ni za šta krivi, i da njih neće dirati. I to su platili glavom. A čak i kad je krvavo kolo smrti počelo da se okreće sve brže, vjerovao sam, kao i drugi, da to svijet neće dozvoliti, da će nas međunarodna zajednica zaštititi, da toliku nepravdu neće niko dozvoliti…I svi smo se prevarili.

Danas više nemam nikakvih iluzija. Ne sumnjam ni malo da režim u Beogradu nastavlja svoju velikosrpsku politiku i da u tome ima snažnu podršku crkve, brojnih intelektualaca, medija i ogromnog broja građana i raznih organizacija i udruženja patriotske orijentacije, ali i podršku Čovićevog HDZ-a, ne sumnjam da je Dodik spreman da napravi, ako ne klasični rat, onda niz oružanih incidenata ograničenih razmjera, kojima bi ogradio njegov entitet od ostatka Bosne. I ne sumnjam da Putinova Rusija svemu tome daje snažnu podršku. Dodatni element ove zloslutne slagalice jeste ubrzano naoružavanje i Srbije i Hrvatske.

“Ovdje je već sve spremno za jedan hibridni rat”, kaže banjalučki sociolog i kolumnista Srđan Šušnica. “Čeka se samo  konkretna materijalna podrška i mig Vladimira Putina da Dodik gurne Balkan u jedan novi sukob. Ovu poruku treba da čitaju zapadni političari. A to je poruka da sa Dodikom nema dogovora i kompromisa.” Dodikov režim je već, neprekidnim agitovanjem i na razne načine, učinio aktuelnom ideju o secesiji RS-a, i to čini svakoga dana, a da ga u tome niko ne ometa – ni domaći političari, ni OHR, ni međunarodna zajednica. U Srbiji je sve snažnija ideja zamjene Kosova za RS, što Rusija podržava, pa se ono što Dodik radi savršeno u to uklapa. A on je do sad obezbijedio sve paralelne nivoe vlasti, sem spoljne politike, i već neko vrijeme  stvara sopstvene bezbjednosne strukture, besprimjernim jačanjem policije i zaštitarskih organizacija. Uz to, njegov režim mobiliše ratne veterane i paravojne formacije, a u planu je  otvaranje ruskih “humanitarnih” centara ( kakvih u Srbiji već ima više od 70), dopremanje oružja iz Rusije i otvaranje ruskih vojnih baza. I sve to naočigled međunarodne zajednice, koja se do sad oglašavala samo mlakim upozorenjima analitičara i ne mnogo uticajnih političara, i, dakako, pozivima na mir, na dijalog, na približavanje Evropi. Što ponovo neodoljivo podsjeća na devedesete godine. Uostalom, da je međunarodna zajednica, a pogotovo Amerika, željela da  BiH  bude funkcionalna i samoodrživa zemlja, to bi sigurno do sad bilo tako..

Ne želim da bilo kome remetim miran san, ali, zapitajmo se : ako znamo da je Dodik u izbornoj godini spreman na sve, pa čak i na najradikalnije poteze  (pogotovo ako se suoči s gubitkom vlasti), i da ga podržavaju i Srbija i Rusija, a Zapad, očigledno, ne želi mnogo da se miješa, šta će biti ako jedno jutro mediji objave da su policija RS-a, veterani i razne dobrovoljačke jedinice iz RS-a i Srbije blokirali međuentitetsku granicu, a da je Dodikova vlada pozvala UN da pošalje mirovne trupe na tu liniju, da bi se spriječili dalji sukobi? I ako međunarodna zajednica, nakon toga, ponovo pozove na dijalog i mirno rješavanje problema? Emir Suljagić primjećuje : “ Dok MUP RS kupuje borbena oklopna vozila, hiljade, ako ne i koju desetinu hiljada automatskih pušaka i municiju – sve iz Srbije – vrši zajedničku obuku sa ruskim specijalnim snagama, dotle MUP FBiH…nabavlja – 70 golfova”.

Najlakše je, naravno, reći da nikakvih sukoba ne smije biti, da situacija nije ista kao nekad, da Vučić iz Istanbula obećava mir i uzajamno poštovanje, da svijet to neće dozvoliti, da nikome nije do rata… Iskreno se nadam da je tako, jer znam da bismo mi, koji živimo u RS-u, bili sigurne žrtve. Ali, to i ne mora biti rat, bar ne onakav kakav je bio, možda samo “spontana akcija ograničenog dometa” ili kraći niz pojedinačlnih incidenata.  Za nas – dovoljno.  Sarajevski političari i novinari u Federaciji BiH misle da je sve to daleko od njih i da se ništa slično, valjda, ne može desiti. Ali, mi, koji živimo u manjem entitetu i makar malo poznajemo situaciju u Srbiji, znamo da  postoji ogromna masa sljedbenika velikosrpske ideje, koji bi se oduševljeno odazvali svakom takvom pozivu. O podršci majčice Rusije, beogradskog režima, crkve, intelektualaca i medija – ne treba ni govoriti.

Imaju li bosanski, a pogotovo bošnjački političari ikakav odgovor na ovo? I mogu li makar na kratko prekinuti svađe i borbe za fotelje i sopstvene interese, da bi vidjeli gdje smo i šta se radi u Bosni i oko nje? Ili će i dalje uporno gledati samo sebe u ogledalu moći, sve dok to ogledalo ne pukne i dok tamna noć ne prekrije i Bosnu, i nas,  i naše živote?

Share Button