Wednesday , 25 April 2018
Blic Vijesti
Home » GENOCID »   Dirigent zločina
  Dirigent zločina

  Dirigent zločina

Piše : Jusuf Trbić

 

                                               „Sve što sam radio u ratu, ponovo bih radio“, izjavio je Tomislav Kovač, ratni ministar policije RS-a, kad je saznao da je Sud BiH potvrdio optužnica protiv njega za genocid u Srebrenici. Godinama već javnost se pita zašto nema optužnice za Kovača, jedinog generala policije RS-a, koji je bio glavni naredbodavac svih zločinačkih akcija policije, o čemu znaju i vrapci na granama u cijeloj BiH. Umjesto toga,  ovaj uticajni ratni i poslijeratni Karadžićev sljedbenik živio je godinama mirno, kao biznismen, vlasnik poznate firme «Aleksandrija», čiji se kolači nalaze i na rafama naših prodavnica, gostovao je na TV,  davao intervjue i živio kao da za rat nikad nije čuo. Čak je svjedočio kao svjedok Karadžićeve odbrane u Hagu, gdje je pričao kako on pojma nije imao šta se događa u Srebrenici, a o tome, kako je  tvrdio, ni Karadžić ništa nije znao. A u tom istom procesu je Miroslav Deronjić, osuđen za genocid, potvrdio da je njemu Karadžić, u prisustvu Jovice Stanišića, naredio : „ Miroslave, to treba pobiti. Sve što stignete“. U  Hagu je Kovač dao i ovakvu izjavu : „ Zločin u Srebrenici je najgore što se moglo desiti srpskom narodu“, dok je za počinioce rekao da su to „najveći neprijatelji Srba“.

Prije nekoliko godina proces protiv njega pokrenulo je pravosuđe Srbije, i to kao jedan od 15 prioritetnih slučajeva, od njih 60, u kojima je Tužilaštvo Srbije otvorilo istragu. Ali, od toga nije bilo ništa. Tada je istraživana  njegova uloga u genocidu Srebrenici, jer je Kovač u maju 1995. godine postavljen za komandanta Štaba za rukovođenje i komandovanje polcijskim snagama u operaciji zauzimanja Srebrenice. U javnosti se pojavio dokument iz Haga ( pod brojem 02163049) koji pokazuje da je Kovač, dan prije pada Srebrenice, svojom naredbom poslao u Srebrenicu specijalnu policijsku jedinicu, formiranu posebno za tu namjenu. Nju su sačinjavali pripadnici policije MUP-a RS sa područja Bijeljine, Sarajeva i Zvornika, policajci nekadašnje Republike Srpske Krajine, i, što je posebno zanimljivo, pripadnici policije Srbije, kao i jedna policijska četa iz kampa za obuku na Jahorini. Za komandanta te jedinice Kovač je imenovao Ljubišu Borovčanina, tadašnjeg zamjenika komandanta specijalne brigade policije RS-a, koji je u Hagu osuđen na 17 godina robije. U naredbi piše da se Borovčanin  s jednicom mora javiti načelniku štaba korpusa generalu Radisavu Krstiću, koji je zbog genocida osuđen na 35 godina zatvora.

Uz to, Tužilaštvo posjeduje i naredbe Tomislava Kovača, kojima je on na zadatke upućivao zloglasne «Škorpione», specijalnu jedinicu MUP-a Srbije, kao i odred «Plavi kajman», na područje Konjević Polja. Kovač je, uz to, optužen i za skrivanje dokaza o pogubljenju Srebreničana, a to je rađeno premještanjem posmrtnih ostataka žrtava u druge masovne grobnice. U toku cijelog rata Tomislav Kovač je bio osoba od izuzetnog povjerenja Radovana Karadžića i alfa i omega svih krvavih poslova srpske policije, osuđene u Hagu zbog genocida. Uz to, on je optužen i za zločine nad civilima zarobljenim  u Kasindolskoj ulici u Sarejvu, kao i za brojne zločine nad Bošnjacima  Ilidže i okolnih mjesta, koje je počinila policija pod njegovom komandom. Ovome želim da dodam i jedan slučaj iz Bijeljine, za koji je, bez ikakve sumnje, odgovoran Tomislav Kovač.

Kovač je imao radno mjesto u Bijeljini, i Bijeljina ga pamti po najvećem zločinu u ovom gradu, svirepom ubistvu 22 člana porodica Sarajlić, Sejmenović i Malagić, među kojima je bilo i sedmoro djece i osam žena. Direktni izvršioci su, uz pomoć domaće policije, bili pripadnici specijalne policijske jedinice «Pahuljice», kojom su komandovali isključivo Mićo Stanišić, tadašnji ministar MUP-a RS-a, i njegov zamjenik, Kovač. Stanišić je u Hagu oslobođen krivnje za ovaj zločin. Ostao je, dakle, Kovač, jer je naredba stigla sa samog policijskog vrha RS-a. I ostali su, naravno, oni koji su taj zločin pomagali, zataškavali i skrivali tolike godine, uključujući i tužioce bijeljinskog Okružnog tužilaštva i Tužilaštva BiH.

Inače, ovaj slučaj je, u vrijeme izvršenja,  dobio publicitet kad  je policija pokušala da krivicu baci na bijeljinske četnike, pripadnike Šešeljeve  Srpske radikalne stranke, a ovi napisali posebno saopštenje i natjerali tadašnjeg direktora Radija SIM Peru Simića da to saopštenje cijeli dan čita u svom programu. U saopštenju se navodi da je specijalna jedinica MUP-a Republike Srpske odvela 22 civila iz njihovih kuća i sve ih likvidirala, pa četnici traže da se o tome provede istraga i kazne počinioci i njihovi naredbodavci.

Naravno, to je naišlo na žestoku reakciju. Svoje saopštenje, i to tajno, poslao je Tomislav Kovač. U saopštenju piše  (pravopisne i druge greške nisam ispravljao)  :

« Povodom saopštenja za javnost Srpske radikalne stranke za sjeveroistočnu Bosnu, objavljenog na Radio SIM 27.09. 1992.  u 14, 16, 17 i 18 sati, Ministarstvo za unutrašnje poslove Republike Srpske oglasilo se sljedećim saopštenjem :

  1. U noći između 24. i 25. septembra ove godine iz Bijeljine je nestao jedan broj lica muslimanske nacionalnosti. Za sada se ne raspolaže sa potpuno pouzdanim informacijama o broju nestalih i nastradalih, počiniocima i motivima, ali se ovaj događaj može dovesti u vezu sa masakrom Srba počinjenim istog dana u Milićima. Istraga je u toku.
  2. MUP Republike Srpske najenergičnije odbacuje optužbe Srpske radikalne stranke, da su to uradili pripadnici Specijalne jedinice koji su se tada nalazili na ratištima u Višegradu i MIlićima, gdje su spašavali srpsko stanovništvo od najezde ustaško-muslimanskih snaga.
  3. Ovakav nepromišljen čin jedne političke stranke nanio je veliku štetu Srpskoj državi i srpskoj politici. U teškom vremenu kada se vodi rat među narodima ovi i slični potezi više koriste neprijatelju nego srpskom narodu.

U Bijeljini 29.09.1992. godine – Pomoćnik ministra za unutrašnje   poslove

Tomo Kovač».

 

Šta reći na ovo sramno, lažljivo saopštenje u kojem nema ni riječi o žrtvama, o ubijenoj djeci, jer ubijanje bošnjačkih  žena i djece nije grijeh, ali je grijeh da se to objavi. Vjerujem da je svojim saopštenjem Kovač jasno potvrdio ko je bio režiser ovog zločina. A četnici su tada opkolili bijeljinsku Kasarnu, u kojoj su se nalazili pripadnici «Pahuljica», tražeći da oni budu uhapšeni i da im se sudi. S Pala su došli helikopteri i pokupili ih, cijeli grad je prevrnut naopako, a Tomo Kovač, koji je stolovao u tom gradu, nije znao ni gdje mu se specijalna policija nalazi, ni šta radi! Nije znao šta se desilo s civilima, ali je znao da je to opravdana odmazda za izmišljeni pokolj Srba! I znao je da istina nanosi štetu srpskom narodu i njegovoj politici.

Tomo Kovač je godinama živio mirno, okićen priznanjima, službenim i crkvenim. Nije mu mogao niko ništa.  Godinama je izbjegavao pravdu, kao i stotine njegovih kolega po zločinu. U Bijeljini, gradu u kojem je sve počelo, i to naočigled cijelog svijeta, niko još nije odgovarao za zločine, čak ni u slučajevima o kojima se sve zna. Nešto o tome govori i pismo koje je, prije nekoliko godina, advokat Duško Tomić poslao glavnom tužiocu Haškog tribunala Seržu Bramercu. U tom pismu Tomić upozorava  da se jedan broj osoba koje su učestvovale u ratnim dešavanjima nalazi na visokim sudsko-tužilačkim funkcijama u BiH i Republici Srbiji. Pa je naveo Slavka Savića, nekadašnjeg člana Kriznog štaba Zvornika, koji se tada nalazio na mjestu specijalnog tužioca u Tužilaštvu RS, Milivoja Mijića, ratnog  načelnika policije u Zvorniku, koji je u to vrijeme bio predsjednik Suda u Šapcu, a Marko Zekić bivši komandant jednog bataljona zvorničke brigade danas je, kako kaže Tomić, tužilac u Okružnom tužilaštvu Bijeljina. I ističe da je posebno interesantna uloga Biljane Simeunović, tužiteljice Tužilaštva BiH, koja je postala članica Visokog sudskog i tužilačkog vijeća, a koja je u ratnoj Bijeljini bila istražna sutkinja i prikrivala zločine, čak i one nad djecom.

Njima, svakako, treba dodati i ime glavnog tužioca u bijeljinskom Tužilaštvu, bivšeg  Mladićevog  ratnog  sudije Novaka Kovačevića, koji, zajedno sa svojim timom, nije uspio da otkrije ni jedan jedini zločin nad Bošnjacima, na cijelom području od Brčkog do Srebrenice, pa čak ni u gradu u kojem radi. Okružno tužilaštvo u Bijeljini  nije čulo ni za zločine arkanovaca u tom gradu u aprilu 1991. godine, ni za progone Bošnjaka, niti za rušenje džamija, među kojima je i najstarija, Atik džamija, koja se nalazi na dvadesetak metara udaljenosti od prostorija u kojima Kovačevićevi tužitelji rade. Ali su zato stigli da sude desetinama Bošnjaka za izmišljene zločine, za koje su oni, na kraju, oslobođeni, jer nije bilo nikakvih dokaza.

Pored takvih tužilaca i sudija mnogi zločinci mogu i dalje mirno spavati. Srećom, među njima više nije Tomislav Kovač.

 

 

 

Share Button