Wednesday , 26 September 2018
Blic Vijesti
Home » Aktuelno » Ko je ovdje normalan?
Ko je ovdje normalan?

Ko je ovdje normalan?

Piše : Jusuf Trbić       

           “Dođu, tako, vremena, kada pamet zašuti, budala progovori, a fukara se obogati” zapisao je svojevremeno Ivo Andrić. Danas se to na Balkanu zove tranzicija, koja se, za razliku od cijelog svijeta, izvodi na naš, balkanski način, kako je to davno uočio veliki pisac.  Kod nas je tranzicija kad se sve okrene na glavu, pa umjesto morala dobijemo nemoral, umjesto poštenja lopovluk, umjesto rada– prosipanje magle, umjesto znanja – diktaturu nepametnih, umjesto stvarnosti – falsifikovanu prošlost, umjesto istine – laž. Pamet je u ilegali, neznalice i bitange su na vlasti, fukara se dokopala onoga što smo svi zajedno decenijama stvarali. “Suština čitave stvari je da se i u RS-u, ali i u BiH provodi proces normalizacije nenormalnog”, kaže nedavno Mladen Bosić, jedan od čelnika Parlamenta BiH. “ Ovo je proces koji treba nenormalne stvari, poput otimačine i pljačke, predstaviti kao nešto što je normalno”.

Ako zamenarimo činjenicu da je i Bosić godinama bio na čelu stranke koja se svojski trudila da nenormalno pretvori u normalno, mora se reći da je čovjek u pravu. Kod nas je sav rad zamro, cvjeta samo neprekidna, žestoka i masovna proizvodnja laži, koja, poput vulkanskog pepela, prekriva naše živote. Čitava stvarnost postala je privid, u kojem se više ne zna ko su pošteni, a ko lopovi, ko zna znanje, a ko prodaje vazduh, odakle smo došli i kuda idemo, šta je dobro, a šta nije… Prekrajanje istorije kod nas je opštenarodni sport, rehabilituju se najcrnji fašisti, dobitnici Hitlerovih odlikovanja, koljači, rasisti, tvorci “nacističke Srbije” i “ustaške Hrvatske”, Draža Mihajlović i Milan Nedić, kardinal Stepinac i vladika Nikolaj Veliimirović, Budak i Kalabić… I niko u tome neće da zaostane, pa čak ni Bošnjaci, koji su, nakon Jevreja, procentualno najveće žrtve fašizma. I oni rehabilituju ljude poput Mustafe Busuladžića, ustaškog intelektualca, koji je likovao zbog istrebljenja Jevreja u Sarajevu, ili Huseina Rovčanina, koji je poginuo braneći odstupnicu čuvenom četničkom majoru Pavlu Đurišiću, najvećem Dražinom masovnom ubici Bošnjaka. A šta tek reći o posljednjim ratovima za Veliku Srbiju i Veliku Hrvatsku? Miloševićevi Srbi su se branili, napadajući sve oko sebe, branili su se iako njih niko nije napadao, niti se iko približio Čačku ili Banjoj Luci, makar s kamenjem u rukama. Branili su se ubijajući civile, žene i djecu, branili su se odvodeći nevine ljude u koncentracione logore, koje su formirali svuda po Bosni, tadašnjoj Srpskoj krajini i Srbiji, branili su se bombardujući s brda Sarajevo, puneći masovne grobnice, rušeći džamije, silujući i paleći, branili su se organizujući surovo etničko čišćenje, dok su, po njima,  žrtve ubijale same sebe i svoju djecu, same rušile svoje bogomolje i same se zatvarale u logore, branili su se mada nikome nije palo na pamet da napada Beograd, Šabac ili makar Bijeljinu. Tuđmanovi Hrvati ni sami nisu htjeli da zaostanu, a i jedni i drugi su tvrdili da spašavaju Evropu i svijet od krvoločnih bosanskih muslimana, koji su jedva uspijevali da sačuvaju sebe od potpunog uništenja.

Danas nastavljaju sprovođenje istog plana, samo političkim sredstvima, a tu su i novi Karadžić, koji se sad zove Dodik, i novi Boban, s novim imenom – Dragan Čović. Sve ostalo je isto. Samo što se, umjesto topova, koristi neiscrpna artiljerija laži, kojom uporno nastoje nenormalno prikazati kao normalno.

Čini se da im to, bar za sad, dobro ide od ruke.

Uzmite samo Dodika. Nema dana kad on ne izvali nešto što odmah zadevera il Bošnjake, il njegovu opoziciju. I svaki put ponavlja jedno isto : kako on poštuje Dejtonski sporazum, i to onaj izvorni, u njega se kune, s njim liježe i ustaje. Čak je lansirao nevjerovatnu vijest : da će se kandidovati za člana Predsjedništva Bosne i Hercegovine, one iste države koju ne priznaje, koje nema, koja je privremena tvorevima i težak balast za Srbe. Odmah je pojasnio da će, kad bude izabran za člana troglavog Predsjedništva, stolovati u Istočnom Sarajevu, na sjednice neće dolaziti, već će učestvovati telefonski, a prvi zahtjev će mu biti povratak izvornom Dejtonu.

Nije to ni loše. Naprotiv. Jer, Dejtonski sporazum naglašava da BiH nastavlja postojati kao država, da su entiteti dijelovi njene unutrašnje strukture koji nemaju pravo na secesiju i mogu postojati samo u okviru države BiH. Pošto Dodik traži da se poštuje Dejtonski sporazum i državni Ustav, koji je njegov sastavni dio, valjda više neće davati izjave ( inače vrlo česte) poput one na nedavnoj proslavi Dana državnosti Srbije, kad je za govornicom rekao da “danas srpski narod ima dvije države – Srbiju i Republiku Srpsku.” Ubuduće će on morati da zastupa principe izvornog Dejtona, koji kažu da entiteti nisu države, da u BiH žive tri ravnopravna naroda i ostali, i to na cijeloj teritoriji i u dva multietnička entiteta, pa Republika Srpska nije “srpska država”, pa čak ni “srpski” entitet, već pripada podjednako ravnopravnim narodima i građanima koji u njoj žive. Nadam se da  će o tome obavijestiti i Aleksandra Vučića, da i on zna, red bi bio.

Kad bude poštovao Dejtonski sporazum, Dodik će saznati da entiteti, kao dijelovi države, nemaju državnu granicu, da se njihovi ustavi moraju uskladiti s Ustavom države, a da specijalne i paralelne veze sa susjednom državom mogu ići dotle dok to ne ugrožava suverentitet njegove države BiH. A o tome odlučuje Ustavni sud BiH. Kao član Predsjedništva  koji striktno poštuje Dejton, slaviće 25. novembar – Dan državnosti BiH, jer u Dejtonskom ustavu piše : sve dok se ne donese novi zakon u nekoj oblasti, mora se poštovati onaj stari. A novi zakon o praznicima nije usvojen upravo zbog protivljenja Srba. Kao poštovalac Dejtonskog sporazuma moraće zastupati stav da su odluke Ustavnog suda BiH konačne i obavezujuće, a pošto je taj isti sud ukinuo 9. januar, moraće i on to prihvatiti. Pogotovo što je i Visoki predstavnik tu odluku  potvrdio, a on je zvanični i konačni tumač Dejtonskog sporazuma. Kad bude član Predsjedništva svoje države, moraće poštovati i Evropsku konvenciju o zaštiti ljudskih prava i osnovnih  sloboda, koja je ugrađena u Ustav BiH i njemu jer nadređena, a po toj Konvenciji svako, pa i Bošnjaci, a posebno bošnjačka djeca, mogu svoj jezik zvati kako oni hoće, i to niko ne smije negirati. Pa će, valjda, to prenijeti i svom najboljem jaranu Čoviću, da učini to isto u kantonima s hrvatskom većinom, i da hitno ukine dvije škole pod jednim krovom, jer je i to kršenje pomenute Konvencije. Kao i pretvaranje RS-a u pravoslavnu kvazi-državu  i uvođenje krsnih slava svega i svačega jer je, po dejtonskom ustavu, BiH sekularna država u kojoj svi narodi i građani imaju ista prava. Moraće poštovati i ustavne odredbe o ravnopravnom zapošljavanju pripadnika sva tri naroda i ostalih, o ravnopravnom položaju vjerskih zajednica,  o uklanjanju vjerskih simbola iz javnih prostora i brisanju etničkih prefiksa u nazivima ustanova, o upotrebi sva tri jezika, o  vladavini prava, koja bi smjesta uklonila crkvu iz Fatine avlije, a ni Sveti Sava više ne bi mogao biti praznik svih škola. A, ako se za sve u BiH, na osnovu Dejtonskog sporazuma i Ustava,  traži dogovor tri naroda, kako to i Vučić često ponavlja, onda će to morati da važi za oba entiteta, jer oni nisu nikakve zasebne regije koje vise u zraku, već dijelovi jedne suverene države, dijelovi unutrašnje organizacije te države, koji mogu biti, a mogu i ne biti. Dakle, ne pripada RS srpskom narodu, već svima podjednako, i to mora da zna svako ko poštuje Ustav BiH.

U državi kojoj je temelj  Dejtonski sporazum ne može jedan Dane Malešević, ministar prosvjete RS-a, zabranjivati svaku saradnju sa institucijama iz drugog dijela države, jer po Dejtonu je sve ovo Bosna, i ono oko Laktaša, i ono u Hercegovini, i ono u Podrinju, sve što postoji unutar granica BiH.

A  kad sve to imam u vidu, čini mi se da i nije loše da nam Dodik bude na čelu države. Pod uslovom, naravno, da ne slaže, a onda optuži nas da smo bili nenormalni kad smo mu povjerovali.

 

 

 

Share Button