Sunday , 17 June 2018
Blic Vijesti
Home » GENOCID » Kud plovi ovaj brod?
Kud plovi ovaj brod?

Kud plovi ovaj brod?

Piše : Jusuf Trbić

                          

Tamo gdje prestaje logika, počinje Bosna –  tako je nekako vrli mislilac neki opisao milu nam domovinu, i to prije podosta vremena. Od tada smo napredovali toliko, da se više nikakva, ni najčudnija logika ne može vezati za ime Bosne. Pa se činilo da smo ostvarili nekadašnju glasovitu devizu : NIŠTA NAS NE SMIJE IZNENADITI. Za nas više nije iznenađenje nikakva besmislica, izvrtanje istine, prodavanje muda za budrege, laganje preko svake mjere, ništa od onoga što sasvim  odudara od zakona i običaja svijeta, za nas je normalno da više vjerujemo svojim čobanima nego sopstvenim očima i ušima i da sliježemo ramenima na sve što kriminalna, korumpirana i nacionalistička vlast učini u svoju korist, a na štetu svih nas. Skoro osam decenija nakon Drugog svjetskog rata kod nas naknadno pobjeđuju fašisti, a još se nisu podmirili ni računi za Kosovsku bitku, hajduci su ponovo glavni pozitivci, a rovovi u glavama ljudi dublji su neko u Velikom ratu. Međunarodna zajednica na sve to sliježe ramenima, za nju je bitno da se balkanska urođenička plemena ne tuku i ne sijeku glave jedni drugima, sve ostalo će se već nekako srediti.

Mi smo, tako, jedina država u svijetu koja ima tri konstitutivna naroda i isto toliko predsjednika, u kojoj su mržnja i etnička podjela osnovni ustavni principi, a nejednakost ljudi zagarantovana najvišim zakonskim aktima. I to ne samo nejednakost između pripadnika različitih etničkih zajednica, već i unutar svakog od tri etnička korpusa. Tako, recimo, Bošnjaci i Hrvati koji žive u RS-u ne mogu biti ni kandidovani ni birani u Predsjedništvo BiH, kao ni Srbi u FBiH. Uprkos tome što je Evropska povelja o zaštiti ljudskih prava i osnovih sloboda sastavni dio Ustava BiH i njemu je nadređena. Pa ni Sud za ljudska prava u Briselu nije mogao da se ogluši na to, već je donio odluke u slučajevima Sejdić i Finci, Zornić i Pilav, koji nalažu izmjenu Ustava BiH tako da se obezbijedi ravnopravnost svih građana. Al džaba. Naši ni mukajet. To traje godinama, i – nikom ništa.

A nedavno je u Parlamentu BiH odigrana politička utakmica koja je ostavila bez riječi čak i one koji su mislili da ih više ništa ne može začuditi. Naime, poslanik SDP-a Denis Bećirović podnio je inicijativu da se konačno realizuje odluka Ustavnog  suda BiH i u četiri kantona s hrvatskom većinom obezbijedi ravnopravnost Srba s drugima. Sama činjenica da u ustavima tih kantona nije upisana ravnopravnost svih građana i naroda, izaziva nevjericu kod svih koji ne poznaju dovoljno bosanski apsurdistan. Kao i to da pravosudni sistem BiH nije u stanju da obezbijedi poštovanje čak ni odluka Ustavnog suda. Ali, pravo zaprepaštenje je izazvala stranka Milorada Dodika – SNSD – čiji su poslanici, zajedno s kolegama iz HDZ-a Dragana Čovića, glasali protiv toga. Oni koji su sačuvali makar mrvu zdrave pameti glasno su se pitali : kako je moguće da neko danas, u 21. vijeku, javno glasa za to da građani ne budu ravnopravni, samo zato što pripadaju različitim etničkim grupama, kao da je ovo doba fašizma? Da li je to moguće igdje u svijetu? I zašto predstavnici međunarodne zajednice i dalje razgovaraju s tim fašistima, kao da se ništa nije desilo?

Posebna zanimljivost je vezana za Dodikovce, koji se svakoga dana busaju u patriotska prsa i predstavljaju sebe kao zaštitnike svih Srba. Kao i 2000. godine, kad su u Ustavnom sudu BiH Srbi i Hrvati glasali protiv konstitutivnosti sva tri naroda na cijeloj teritoriji BiH. Oni su, dakle, protiv toga da Srbi budu ravnopravni s ostalima u cijeloj državi! Dakako, jasno je zašto su to uradili : i Dodik i Čović samo nastavljaju ratne politike Karadžića i Bobana, koji nisu priznavali Srbe van RS-a i Hrvate van Herceg-Bosne. Ali, da se za to glasa, javno i bez ustezanja, i da im ti otpisani Srbi i Hrvati ne jebu majku – to je teško shvatiti.

Dodikovci su to pokušali, preko volje, objasniti time što ne žele da Parlament BiH glasa o tome – mada se tako radi u svakoj državi na svijetu. A Staša Košarac, pametan kakvog ga je Bog dao, iznio je nevjerovatno objašnjenje :  “ …da je ovom inicijativom Bećirović htio da provuče tezu o ustavnoj ravnopravnosti srpskog i bosanskog jezika, što je za SNSD neprihvatljivo.” Zamislite, za SNSD je neprihvatljiva ustavna ravnopravnost srpskog i bosanskog jezika, koja je utvrđena Ustavom! Pa, što ne mijenjaju dejtonski Ustav kad je tako, umjesto da se u njega zaklinju svakoga dana?

I taman se to nekako stišalo, stigao je novi biser iz Dodikistana. U Banjoj Luci je održan Prvi forum dijaspore, na kojem je Dodik izjavio da Srbi iz RS-a, koji žive po svijetu, nisu bosanska dijaspora. “ Naša politika je jedinstvena srpska nacionalna dijaspora, u organizacionom smislu jedini zajednički predstavnik Srba iz RS i Srbije”. Za RS je ponovo rekao da je „država“, jer ispunjava tri bazična uslova za to, i dodao da taj bh. entitet „ne smije da odustane od ideje državnosti, koja nije uperena protiv bilo koga“. I to nije rekao slučajno. Jer, po međunarodnom pravu dijaspora ( od grčke riječi koja znači : rasutost, rasprostranjenost) jeste veća grupa ljudi koja živi izvan svoje države. Ali ne i izvan pokrajine, opštine, mjesne zajednice. A da bi još više naznačio državnost svoje regije, on je, za ovu priliku, RS i Srbiju predstavio kao zajedničku državu, pa su onda Srbi koji žive u inostranstvu, zapravo, dijapora te fantomske, a toliko željene Velike Srbije.

I to takođe nije slučajno. Jer, još 2006. godine Vlada Srbije je donijela Deklaraciju o proglašenju odnosa između otadžbine i rasejanja izuzetno važnim za državu (2006.),  što je potvrđeno Zakonom o dijapospori i Srbima u regionu  (2009.) i Strategijom očuvanja i jačanja odnosa matične države i dijaspore i matične države i Srba u regionu (2011. g.). Po tim važnim državnim dokumentima dijasporu Srbije čine Srbi ( ali ne i ostali građani Srbije) koji žive po svijetu, ali dijaspora nisu Srbi koji žive u regionu, preciznije : u Republici Srpskoj, u Crnoj Gori, Hrvatskoj i na Kosovu, jer su to planirani dijelovi Velike Srbije. U međuvremenu su nešto opali apetiti prema Hrvatskoj i Crnoj Gori, pa čak i prema Kosovu, ostala je Republika Srpska, kao “najveći ratni plijen Srbije u dvadesetom vijeku”, kako je to rekao Dobrica Ćosić, i nju valja sačuvati.

Kao što se vidi, oba režima, i Vučićev u Srbiji, i Dodikov u RS-u, vide manji bosanski entitet kao dio Srbije, i to ni malo ne kriju. Odavno se već, pod plaštom specijalnih odnosa, dozvoljenih Dejtonom, usaglašavaju spoljna i unutrašnja politika, bezbjednost, ekonomski i energetski sistemi, a sad se  najavljuje i objedinjavanje školskih sistema, u nacionalnoj grupi predmeta. Šta kažu na to bošnjački i bosanski političari, i šta kažu predstavnici međunarodne zajednice, danas, kad Dodik jasno, da jasnije ne može biti, najavljuje secesiju RS-a, naoružava policiju i paravojne formacije i dovodi Ruse, za koje sprema vojnu bazu u Zalužanima kod Laktaša? I uz to – otvoreno podržava stvaranje trećeg etniteta. Kako se vidi – šute i jedni i drugi na sve to. Za naše političare to više i nije čudno, njima je odavno vlastita stražnjica postala važnija od države. Ali, zašto Evropska Unija i Amerika tolerišu ruske poltrone, koji pred očima svijeta rade na podjeli države i izazivanju konflikata, pokušavajući da ostvare fašističku viziju velikih monoetničkih država, bez obzira na moguće žrtve, pri tome svjesno žrtvujući i svoje sunarodnike, i pravo i pravdu,  i mir u ovom dijelu Evrope? Mi, koji dugo pamtimo, pitamo se, ne bez straha : kud plovi ovaj naš brod, sa kojeg bježi ko god može?  I da li se to ponavlja, bar u nekom vidu, 1992. godina, kad su branitelji Bosne ostavljeni bez ičega, na milost i nemilost zločincima?

Tada nismo znali šta nam se sprema, danas se sve odvija pred našim očima. Hoće li normalni ljudi, kako god da se zovu i kojem god stadu da pripadaju, konačno otvoriti oči i vidjeti šta nam se dešava?

 

 

 

 

 

 

Share Button