Thursday , 26 April 2018
Blic Vijesti
Home » GENOCID »  Dodik vodi u rat
 Dodik vodi u rat

 Dodik vodi u rat

Piše : Jusuf Trbić

 

Eto nama opet vukova preko Drine. Noćnih. Nismo se još oporavili od svega što su nam napravili dnevni vukovi, od onoga s drvenom nogom, do Vuka bradatog Draškovića, a za vratom nam sjedi njihov potomak, vučić takoreći, mlad je i ko zna kad ćemo se njega kutarisati. Sad nam, eto dolaze i ti bajkeri, Putinovi lični prijatelji, zapravo  paravojna formacija, kojoj su Amerikanci nametnuli sankcije u decembru 2014. godine, zbog njihove krvave uloge u ratu u Ukrajini. To nije smetalo Dodiku da vođu Noćnih vukova Aleksandra Zaldostanova, zvanog Hirurg, nedavno odlikuje Ordenom časti. Ti ruski Noćni vukovi dobro su zadeverali ovdašnju javnost, jer je i bez njih stanje kod nas loše, da lošije ne može biti, samo su nam oni falili. Jer, još se pamte ruski dobrovoljci koji su ratovali u Mladićevoj vojsci, pamti se i da su prije tri godine dolazili   Kozaci u Banju Luku, a nedavno i nekakva paravojna formacija Srbska čast, usko povezana s ruskom braćom. Inače,  o umiješanosti Rusije u ovdašnja zbivanja i njihovom nastojanju da destabilizuju čitav region pričaju već i vrapci na granama u čitavom svijetu. Nedavno je čuveni časopis Newsweek napisao doslovno ovako : “ Bosna i Hercegovina se približava krvavom oružanom konfliktu”, a sve je bazirano na izvještaju pod naslovom “BiH u ruskom bloku za cijepanje”. Kako je navedeno, Rusija i Putin podržavaju Dodika i srpske separatiste da bi spriječili integraciju BiH u EU, a pogotovo u NATO, i u tom cilju Rusija naoružava vojsku Srbije, a u RS-u Dodik nabavlja oružje za policiju i neke druge bezbjednosne i zaštitarske formacije, kao i za rezervni sastav policije.  Newsweek piše da je za dvije godine u RS stiglo više od 4.000 automatskih pušaka, što je posve nesrazmjerno za policiju koja ima 5.000 policajaca. Emir Suljagić, bivši ministar vojske BiH, kaže da je to oružje vojnog tipa, a da postoje ozbiljni pokazatelji da Dodikov režim nabavlja i drugo, pa i teško naoružanje, uključujući i protiavionske rakete ruske proizvodnje. Kakve će to avione gađati Dodikova policija – ostaje da se nagađa.  Rusija ne samo što podržava to gomilanje oružja u rukama srpske policije i drugih sigurnosnih snaga, već obezbjeđuje svu vojnu i taktičku podršku, kao i pomoć raznim paravojnim srpskim nacionalističkim formacijama, o čemu govore dokumenti koje je objavio ovaj američki časopis. U tekstu se prenosi i izjava nekadašnjeg američkog visokog funkcionera u ministarstvu odbrane Majkla Karpentera : “Ako Moskva osjeti da je satjerana do zida, vjerovatno će Dodiku izdati nalog da pokrene referendum o nezavisnosti RS-a“. Tome u prilog idu i posljednje Dodikove izjave o tome da treba formirati treći entitet, a da RS treba da stvori svoju sopstvenu vojsku.

Šta bi značio taj referendum ili proglašenje trećeg entiteta – to su jasno rekli ovih dana i Bakir Izetbegovići i Fahrudin Radončić, dvojica najistaknutijih bošnjačkih političara. To bi značilo – rat, rekli su i jedan i drugi. Radončić je dodao : “… svako mora znati gdje postoje linije ispod kojih nismo silazili ni 1992, niti ćemo to raditi sad”.  Naravno, srpski mediji i političari zdušno su osudili te izjave kao ratnohuškačke, ne navodeći ni jednom riječju ono što Dodik izjavljuje svakoga dana, ili otvorenu podršku Srbije svemu tome. Prije neki dan je Dodik ponovo izjavio da “Srbi više ne smiju da uđu u zabludu o multietničkim zajednicama”, a Ivica Dačić  je dodao da bi Srbija podržala pripajanje RS-a, ako bi se o tome dogovorila tri naroda. Nije valjda! Zamislite šta bi se dogodilo kad bi, recimo, Bakir Izetbegović rekao da bi Bosna podržala odvajanje Sandžaka ili Vojvodine od Srbije, ako bi se tamo narod tako dogovorio? Bio bi to prvorazredni međunarodni skandal. Ovako – to nije ništa, navikli smo.

Jedan od rijetkih srpskih političara u BiH koji se ne libi da stvari nazove pravim imenom, ministar bezbjednosti Dragan Mektić, izrekao je, čini mi se, najtačniju dijagnozu ovakvih poteza Dodikove vlasti. On je rekao  da politika u Republici Srpskoj  trguje strahom i da je povećan osjećaj nesigurnosti. Pozivajući se na pouzdane izvještaje, Mektić je za Reuters rekao da mladi Srbi prolaze vojne obuke u kampovima u Rusiji.

“Vjeruje se da su grupe, kao što su ‘Noćni vukovi’, koji će posjetiti Republiku Srpsku u sklopu svoje balkanske ‘turneje’, angažovale vlasti tog entiteta kako bi propagirale netoleranciju prema nesrbima ili umjerenim Srbima uoči oktobarskih izbora”, naveo je Mektić.

Njegovo Ministarstvo bezbjednosti iznijelo je podatak da u BiH postoji 14 paravojnih formacija koje slobodno djeluju, i to po zakonima ove zemlje. Nedavno je uzbunu opet izazvalo javno postrojavanje   ravnogorskih četnika u Višegradu, u gradu u kojem su isti ti četnici, u istim uniformama i sa istim znamenjima, počinili najbestijalnije zločine koji se mogu zamisliti, uključujući i masovno spaljivanje živih žena i djece. Četnici su tom prilikom hladno govorili kako su oni, zapravo, humanitarna organizacija ( tako su govorili za sebe i pripadnici Srbske časti) i bore se za svoje političke ciljeve, među kojima je glavni : odvajanje RS- od BiH. Ni manje, ni više.

Zaibretili se bosanski političari : te kako je to moguće, te što se to ne zabrani… Zaboravljajući činjenicu da su četnici kod nas odavno zakonski rehabilitovani.

Učinjeno je to najprije u Republici Srpskoj, i to još 5. decembra 1999. godine, kad je u Službenom glasniku RS objavljen Zakon o pravima boraca RS. U članu 2. toga zakona piše : “ Borac je, u smislu ovog zakona, i lice koje je učestvovalo u antifašističkoj i oslobodilačkoj borbi tokom 20. vijeka kao pripadnik srpske, crnogorske vojske, borac NOR-a, Jugoslovenske vojske ili vojske u otadžbini.” Srbija je nešto kasnije, 21. decembra 2004. godine, donijela Zakon o izmenama i dopunama Zakona o pravima boraca, vojnih invalida i članova njihovih porodica, kojim je izjednačila četnike i partizane, pa je ustanovljena i Ravnogorska spomenica 1941. godine, ista kao  Partizanska spomenica. Članom 15. tog zakona sva prava koja se odnose na pripadnike NOR-a prenijeta su i na četnike, bez obzira na to da li su osuđeni za zločine i šta su radili u ratu.

U Bosni je Ravnogorski četnički pokret uredno registrovan u Ministarstvu pravosuđa, državnom, dakako, i tada nije bilo mnogo otpora od strane bošnjačkih političara. Treba li reći da mi  nemamo zakon o zabrani fašističkih i neofašističkih organizacija i simbola, zbog protivljenja predstavnika RS u državnom Parlamentu. Kad se prijedlog tog zakona našao na dnevnom redu, predstavnici RS su tražili da se iz njega izostave četnici, jer su već rehabilitovani. “ Četnički pokret je bio oslobodilački, a njegov vođa Draža Mihajlović je bio vođa otpora protiv fašizma”,  tvrdili su za skupštinskom govornicom. Istina, takvi zakoni su usvojeni i u Srbiji i u Hrvatskoj, ali do danas nije zabilježen ni jedan jedini slučaj primjene kaznenih odredbi. U Bosni nije usvojen ni zakon o zabrani negiranja, minimiziranja ili opravdanja holokausta, genocida i zločina protiv čovječnosti, jer su protiv toga ponovo bili srpski poslanici. “Taj zakon ne doprinosi pomirenju naroda”, rekli su. U Federaciji BiH su usvojene izmjene Krivičnog zakona koje se odnose na zabranu negiranja genocida i ratnih zločina potvrđenih pravosnažnim presudama stranih i domaćih sudova, ali po tome zakonu niko još nije sankcionisan. I to će se teško i desiti.

Dakle, nema načina da se zakonski zabrani djelovanje četnika i drugih paravojnih foprmacija, a vlast BiH je uspjela zabraniti ulazak u zemlju Zaldostanovu i Srbijancu Saši Saviću, vođi te organizacije za Balkan. I to je nešto, reklo bi se. Ali, ostaje pitanje čemu sve to vodi, sva ta retorička priprema rasturanja države, koja ne nailazi ni na kakvu reakciju pravosuđa. U Sarajevu je kažnjena strana državljanka koja je pokazala srednji prst u pravcu kolone automobila u kojoj je bio i Bakir Izetbegović, ali državni tužioci ne nalaze ništa sporno u otvorenom i brutalnom rušenju ustavnog poretka države od strane Dodika, Čovića i njihovih sljedbenika, u negiranju odluka Ustavnog suda BiH, u ozakonjenoj i neskrivenoj diskriminaciji po etničkoj osnovi, u divljanju fašističkih i paravojnih formacija, u naoružavanju policijskih i paravojnih jedinica… Izdvajam još jednu nedavnu, vrlo zanimljivu uzjavu Ivice Dačića, ministra inostranih poslova Srbije : “Da li su otklonjeni problemi zbog kojih su izbili ratovi na Balkanu? Nisu. Ovo je samo intermeco između nekih novih sukoba, ne zbog Srba, već zbog nerešenih pitanja na Balkanu. Ako velike sile to ne shvataju, one prave problem”. Profesor Ivo Banac, vrsni poznavalac političkih prilika na Balkanu, u intervjuu za portal Avangarada objašnjava sve to na vrlo jednostavan način : “: Srbija se nedvojbeno sprema za rat. Njena politika – izrečena ili prešutna – da “problemi zbog kojih su izbili ratovi”, a to su, da se ne varamo, srpska traženja za uspostavljanjem države koja će obuhvatiti sve Srbe – još uvijek je državna doktrina. Razlog tomu je u činjenici da je promjena režima nakon pada Miloševića stala na pola puta. Nije se diralo u ideologiju velikosrpstva, jer se to i u SAD-u i u Europi činilo prezahtjevnim, čak nepotrebnim. Slično se razmišljalo i među Miloševićevim domaćim oponentima, među kojima je uvijek bio i lijep broj dosljednijih velikosrba. A onda je došao Putin i dao svaku potporu velikosrpskoj državnoj ideologiji”.

Sigurno je da Putin i Rusija neće oklijevati da izazovu sukobe u Bosni zbog svojih političkih ciljeva. A kakvi će ti sukobi biti? Emir Suljagić kaže za Oslobođenje : “ Greška koju ljudi često prave jeste  da, kad govorimo o nasilju, obično misle na posljednji rat koji je vođen, ali to bi izgledalo potpuno drugačije i mnogo više će ličiti na neku kombinaciju hibridnog i pravog rata kakav se sada vodi u Ukrajini. Ali, i dalje će posljedice biti tragične”.

Banjalučki sociolog i kolumnista Srđan Šušnica je u tekstu na portal Al jazeere još određeniji : “”Ovdje je već sve spremno za jedan hibridni rat. Čeka se samo konkretna materijalna podrška i mig Vladimira Putina da Dodik gurne Balkan u jedan novi sukob. Ovu poruku treba da čitaju zapadni političari. A to je poruka da sa Dodikom nema dogovora i kompromisa”. I kaže : “ Sasvim je dovoljan prostorno ograničen oružani sukob i nasilje niskog intneziteta, u kombinaciji sa propagandom kampanjom “alternativne istine”, mekom moći, demonstracijama, radikalizacijom mladih, omasovljenjem neofašističkih grupa, separatističkim akcijama i međunarodno-pravnom i “humanitarnom” podrškom nekog velikog igrača. To je definicija hibridnog rata i njega RS režim provodi protiv Bosne korak po korak posljednjih četiri-pet godina, uz podršku Rusije, ali i zvaničnog Beograda i vladinih i nevladinih proruskih frakcija u Srbiji. Ove tekovine genocida i agresije u Bosni i Hercegovini velikosrpski nacionalizam će braniti i po cijenu dovršenja rata bilo kojim drugim, a raspoloživim sredstvima.

Da bih bio potpuno iskren, ne mislim da je Republika Srpska jedno veliko ništa. Mislim da je RS bila, jeste, ostaće i nikada neće biti ništa drugo do velika masovna grobnica”. Tako kaže Šušnica.

Jedno je jasno : u zabludi su oni koji misle da se Dodik naoružava i organizuje paravojne formacije samo zato da bi zaplašio opoziciju i narod u RS-u, jer svako zna da bi bilo kakva masovnija akcija protiv Srba izazvala žestoku reakciju Srbije, ali i svih Srba s obje strane Drine. Što ne znači da se situacija ne bi iskoristila za obračun sa onima koji predstavljaju ozbiljnu smetnju režimju.  Ali, taj režim je odavno obezbijedio armiju svojih glasača, koje je kupio zapošljavanjem u javnom sektoru i na druge načine, a  pokazao je već da je spreman da vlast brani svim sredstvima i da ne preza od kupovine poslanika i glasača, krađa na izborima, prevara svih vrsta… Na ruku im ide i odlazak mladih i svih onih koji za njega ne bi glasali. Dodiku je, u takvim prilikama, obezbijeđena pobjeda na izborima. Sva dosadašnja i buduća retorika mržnje, najave otcjepljenja, pljuvanje po BiH, diskriminacija, negiranje bosanskog jezika, naoružavanje…sve je to upereno isključivo protiv Bošnjaka koji žive u RS-u. Oni su sigurna meta, napad na njih ne samo što bi dobio podršku Srbije i Rusije, već i svih onih u međunarodnoj zajednici koji poprijeko gledaju na islam i muslimane. Uz to, to bi dodatno homogenizovalo bosanske Srbe. Vidjeli smo već uoči agresije na BiH šta je u stanju da napravi srpska propaganda. Zamislite ovakvu situaciju : nekakva grupa vehabija ili sličnih radikalnih muslimana, preobučenih ili plaćenih, napadne nekoga ili nešto važno za RS.  Kakva bi bila reakcija vlasti i “ spontano” okupljenih branilaca – vjerujem da je jasno svima. U tim okolnosti, proglašenje nezavisnosti RS-a, uz punu podršku Srbije i Rusije, bilo bi sasvim izvjesno. Jasno je i šta bi bilo s ono malo Bošnjaka koji još žive u RS-u. Ali, teško je pretpostaviti kakav bi na sve to bio odgovor bosanskih političara, okupiranih borbom za vlast i sopstvene interese, i međunarodne zajednice  koja na muslimane ionako gleda poprijeko.

Spas bi mogao biti samo u jednom : u okupljanju svih bosanskih snaga i jednoj razumnoj, proevropskoj, racionalnoj politici koja će Bosnu približiti evro-atlantskim integracijama. Pitanje je samo : da li smo mi sposobni i spremni za to?

 

 

 

 

Share Button