Tuesday , 21 August 2018
Blic Vijesti
Home » Blic vijesti » Slike zločina
Slike zločina

Slike zločina

Piše : Jusuf Trbić

 

Da li smo dovoljno naučili iz onoga što nam se dogodilo u ratu protiv Bosne? Kad vidimo kako se u ovom vremenu nakon rata ponašaju mnogi Bošnjaci, ali i drugi na ovom brdovitom Balkanu, pitanje s početka teksta možemo formulisati i ovako : da li smo išta naučili iz onoga što nam se dogodilo? Za mnoge od nas, na žalost, odgovor je negativan.

Prošlo je više od dvije i po decenije od početka fašističkog pohoda na Bosnu, koji je u to vrijeme bio maskiran gustom maglom laži, mitova, ideloških obmana, vjerskih floskula i političkih smicalica, a ta se magla do sad samo pojačavala, raširila se  i pokrila čak i one neosporne istine koje su jasne cijelom svijetu, samo nama nisu. Ogromni stroj proizvodnje prošlosti i falsifikovanja stvarnosti radi bez prestanka sve ove godine, kao da mu ni malo ne smetaju brojni preživjeli svjedoci i nedvosmisleni dokazi svih vrsta, koje su sakupili i sud u Hagu, i domaći sudovi, i mnogobrojni istraživači i čuvari sjećanja. Branioci zločina su uporni, iza njih su države i državni aparati, religijski stroj i intelektualni krugovi, iza njih je i veliki dio naroda ispranog mozga i zamračene savjesti, oni štite sebe, svoju izmišljenu istoriju, svoju maniju veličine, svoje traume i svoje pristajanje na zlo. I učešće u tom zlu. Intelektualci, političari,  novinari i javne ličnosti, crkveni ljudi i zapuhani nacionalisti svih boja i fela, ali i obični ljudi na ulici, na pijaci, u kafani, brane svoje pravo da crno proglase bijelim, da zločin pretvore u humani čin, da laž preobuku u istinu, da svaku činjenicu izvrnu naopako i da se dive svojoj vještini laganja, uzdignutoj na pijedestal najvažnije aktivnosti u očuvanju onoga što oni smatraju otadžbinom. I u ratu i nakon njega naslušali smo se i nagledali toliko laganja i nemorala, da to prevazilazi sve skladišne prostore srca i uma normalnog čovjeka. Ali, smijemo li pristati na laž i dići ruke od svega?

Na moju žalost, svjedok sam nepodnošljive lakoće zaborava kojoj se, bez otpora savjesti, priklanjaju mnogi od onih koji su bili žrtve povampirenog fašizma na našim prostorima. Pozivi dželata da ostavimo prošlost iza nas, da prepustimo mraku sve što nam se dogodilo i okrenemo se budućnosti, služe samo jednom cilju : da  pripreme teren da se ponovi ono što smo jedva preživjeli. Sreo sam mnogo Bošnjaka i Bosanaca koji na svako pominjanje zla odmahuju rukom, što je bilo – bilo je, dosta više o tome, hajdemo malo na Facebook, daj nam  turbo-folk i Cecu, udri brigu na veselje, i – kako više možeš da se baviš time, priča o zločinima je postala dosadna. A u mojoj Bijeljini, u kojoj je početkom aprila 1992. godine i počeo krvavi ples nad Bosnom, zločini ne samo da nisu procesuirani i zločinci kažnjeni, već se sve okrenulo na glavu. Zvanična istina glasi : Bošnjaci su sami krivi što su stradali, sami su sebe ubijali i dobrovoljno se iseljavali, sami su odlazili u logore i molili Srbe da ih tamo zaštite, bili su sretni da sve što imaju poklone Vojkanu Đurkoviću i društvu, sami su srušili svoje džamije i pobili svoju djecu, a mirni Karadžićevi sljedbenici ne samo što ni mrava nisu zgazili, već su, jadni, samo branili svoju domovinu ( mada se još ne zna tačno koju) i svoja ljudska prava, koja su krvožedni Bošnjaci ugrožavali kad god su stigli. Srpskih zločina nije bilo, ni onih najmanjih. Uzalud naša mezarja, naše suze, naša krv koja se još nije osušila na pločnicima našeg grada, uzalud sve.

Bivši srpski borci ponovo su obilježili Dan odbrane i oslobođenja grada, uporno ponavljajući laži koje čovjeka svaki put ostave u nevjerici. Oni tvrde da su oslobodili grad od napada organizovanih muslimanskih ekstremista, Zelenih beretki, HOS-ovaca i ko zna kojih radikalnih mrzitelja srpstva, ali ne znaju reći šta je bilo s tim njihovim opakim neprijateljima, kad ni jedan jedini borac s oružjem u rukama nije ni ubijen, ni ranjen, ni priveden, ni saslušan, ni izveden pred sud, ni fotografisan, pa čak niko takav nije ni viđen. Umjesto toga, arkanovci su pobili desetine civila, pred svjedocima, a Krizni štab SDS-a je tada objavio i spisak stradalih. Taj spisak sadrži 40 imena ( mada je broj poginulih mnogo veći) i svi do jednog su civili, među njima i stari ljudi, žene i djeca. Bijeljina je u to vrijeme bila pod potpunom  kontrolom SDS-a, Bošnjaci su već bili istjerani s posla, grad opkoljen jedinicama JNA povučenim iz Slovenije i Hrvatske, tu su bili i srpska policija, i srpska Teritorijalna odbrana, i masovno naoružani narod, i razne paravojne jedinice i dobrovoljci, najzad i Arkanove profesionale ubuice, kao šlag na torti. Bijeljina je tih dana bila krvavi teatar, generalna proba zla, model zločina koji će kasnije biti primijenjen na svaki grad i opštinu koje su okupirale Karadžićeve i Mladićeve snage. Pitali smo javno, mnogo puta do sada, te navodne “oslobodioce” : ako ste tih dana “oslobodili” Bijeljinu, zašto ste nastavili da je “oslobađate” svakog dana i svake noći, sve do kraja 1995. godine, i pri tome pobili stotine civila, hiljade otjerali u logore i na prisilni rad, stotine žena silovali, hiljade porodica opljačkali, porušili sve džamije  i protjerali više od 30 hiljada Bošnjaka? I kako to da je baš 1. aprila “proradio” koncentracioni logor u Batkoviću ?

Na ta pitanja nikad nismo dobili odgovore ni od njih ni od političara, ni od medija, ni od crkvenih ljudi, ni od Okružnog tužilaštva. Ni od običnog naroda, uz časne izuzetke.

I zar treba da šutimo na sve ovo? Da prepustimo zaboravu našu prošlost i sadašnjost, naše mrtve i žive, da se odreknemo domovine i budućnosti da ne bismo uvrijedili one koji su nas ubijali i da ne bismo iznervirali Bošnjake  kojima je važniji njihov mir od istine, domovine, naroda i života? I zar je sve to važnije strancima koji žive hiljadama kilometara daleko od nas, nego nama?

Ron Haviv je jedan od tih ljudi. Svojim ratnim fotografijama i svojim radom on je rat protiv Bosne učinio planetarno poznatim, a njegova najpoznatija fotografija, snimljena u Bijeljini, postala je simbol stradanja civlila pod naletima novog fašizma. To je fotografija koja je na najjasniji mogući način opisala taj rat : arkanovac pod punom ratnom spremom, šutira čizmom u glavu  tek ubijenu ženu, koja leži pod njegovim nogama, zajedno s još jednom ubijenom ženom i njenim mrtvim mužem. On to čini lako, ležerno, kao da šutira konzervu coca-cole, s cigaretom u ruci i sunčanim naočarima u kosi, svjestan svoje nadmoći i prava da ubija bez odgovornosti, on zna da ga fotografišu i kao da poručuje svijetu : vidite šta radim, može mi se. Pa, nakon Bijeljine, nastavlja da ubija i šutira mrtve glave po cijeloj Bosni, ne brinući se ni malo da li će ikada ikome polagati račune zbog toga. Ron Haviv je napravio mnogo fotografija u toku ratova na Balkanu i širom svijeta, zbog toga je zaslužio priznanje grada Sarajeva, ali i više od toga. Zaslužio je zahvlanost svih nas, jer njegove su fotografije najrječitiji dokaz onoga što nam se desilo. Recimo, koliko bi ljudi u svijetu znalo za zločine u Bijeljini da nije bilo njega? U Sarajevu je, u okviru kulturološkog programa “Modul memorije”, 23. po redu, koji istrajno njeguje kulturu sjećanja, otvorena izložba do sad nepoznatih radova ovog svjetski priznatog umjetnika pod naslovom “ Shadow of Memory”  (Sjenka sjećanja). Jedan dio izložbe posvećen je Bijeljini. Tekst o njemu u Dnevnom avazu od 1. aprila ove godine nosi naslov : Vječni glas ubijenih. I zaista : da nije ovakvih i sličnih svjedočanstava, da nema tekstova i knjiga o zločinima, kako bi se čuo glas žrtava? Te  žrtve bi ućutale zauvijek, njihov glas bi prekrila grobna tišina i njihov vapaj za istinom i pravdom progutala bi crna zemlja. Imamo li pravo na ćutanje?

Sam Ron Haviv ovako je objasnio pravljenje ove izložbe :

“Dok provodim više vremena s “novim” radom, prisiljen sam ponovo doživjeti ono što sam bio zaboravio. To me podsjeća da svaki pojedini trenutak, bilo da je fotografisan ili ne, ima pravo da ga se vidi, osjeti i razumije. Kako je vrijeme promicalo, uspomene nastavljaju živjeti ispod površine, čekajući da budu probuđene i ponovo viđene. Sada je vrijeme da rasvijetlimo moje sjene iz prošlosti”.

Slavni fotoreporter redovno dolazi u Bosnu i neumorno podsjeća na zlo u kojem su stradale tolike hiljade ljudi. Upoznao sam ga u Bijeljini 2005. godine, u vrijeme kad je, kao gost Sarajeva, obilazio mjesta na kojima je snimio svoje najslavnije fotografije. Dugo smo razgovarali, zabilježio sam njegu priču i objavio je u mojim knjigama o zločinima, a on mi je poklonio veliku, fascinantnu  knjigu svojih fotografija, čiji je naslov : “Blod and honey” . U prevodu : Krv i med. Na turskom jeziku bal je krv, a kan –med. Na prvoj stranici napisao mi je posvetu : “ Za Jusufa. Nadam se da će ovaj moj rad ispričati svijetu nešto od vaše priče. S ljudima poput vas Bosna će preživjeti. April 5, 2005. S poštovanjem, Ron”.

I ja nastavljam, sviđalo se to kome ili ne. U prvim danima aprila ostao sam čudom živ, i čini mi se da nekome nešto dugujem. A najviše – zavičaju. I dug vraćam onako kako znam i kako mogu, jer mislim da je to moja ljudska dužnost. I da je to jedini način da se suprotstavimo zlu koje nas je prekrilo i koje prijeti da će nam uzeti sve : i prošlost, i budućnost, i domovinu, i sjećanje, i ljudskost. Živim u Bijeljini i pišem o tom zlu, srećem na ulici zločince o kojima pišem, i ne osvrćem se, trpim napade jednih i ravnodušnost drugih, i idem dalje.

Pa dokle stignem

Share Button