Thursday , 26 April 2018
Blic Vijesti
Home » Dnevnik stare frajle » PAČENICA
PAČENICA

PAČENICA

Nermana BEGAGIC

Čekam u blizini njih dvije da Natalija završi i da se okrene meni. Ali, i kada se to desi, žena koja je bila sa njom, nastavlja da priča, mene ne gleda kao da ne postojim. Nastavlja da stoji na metar  od nas u vodi, dok mi Natalija mlazom iz šmrka umiva koljena, ona joj bez prestanka nešto govori. Visoka je i vitka, kratka prosjeda kosa okružuje duguljasto lice sa velikim mesnatim nosem iznad stisnutih usana, ispod kratkih ravnih obrva koje se jedva naziru previše blizu korjenu nos, dva dugmića – kao različak plave okice skupljene skoro u tačku. Po fizionomiji lica to je osoba koja voli da gura nos u tuđe živote i koja se odnosi procjenjivački prema svemu (špiclov bi rekli oko moje Zenice). Pokušavam razumjeti šta je to  tako značajno o čemu priča ali, i pored toga što ona ne prestaje cijelo vrijeme moga tretmana, slabo šta razumijem. Jasno mi je da će mi , ako je ne prekinem nekom upadicom i pokažem da nije njeno vrijeme, oduzeti svo vrijeme sa,  i mojim, terapeutom, tih tako dragocjenih 10 minuta razmjene. Ali ne uspijevam.  Kada isključi šmrk ,  terapeut, odlazeći, još uvijek  sa pažnjom usmjerenom na tu bedeviju, kaže “nije vam lako!”.  E to isto ponovim i ja ozbiljna lica, iako uopšte ne znam o čemu se radi. Sada je sav njen interes skoncentrisan na mene, počinje da meni govori bez zastoja i trajaće slijedećih podosta minuta.  Neugodno mi da je prekinem,  stoji preko puta mene u prevrućoj vodi bazena i žali se, udišemo paru isparavanja hlora oko sebe.  Uvijek tog istog izraza bespomoćne ovčice koji ne odgovara njenu liku, žali se na djecu, mlađa kćer odbija već 2 godine da se sa njom vidi, sin je napada često verbalno  i nipodaštava. Osjeća se ugrožena, žrtva je svoje nezahvalne djece, ikako im je “oduvijek sve davala”.  Muž je umro prije 8 godina, sinoć je, dok je pričala sa starijom kćeri koja ju je optuživala, u ruci držala muževu uramljenu sliku koju je u naletu nezadovoljstva razvalivši ram, skoro rastrgala. A njemu, baš toj slici,svako jutro po buđenju priča šta je sanjala,, pred spavanje kako je dan provela.!

Slušam je pozorno i pokušavam da sintetizujem impresije u govor:  “Unaprijed oprostite  gospođo, moram reći da mi izgleda da je u vama problem, ne u djeci. Nesrazmjerno  davanje koje niko ne traži, može da druge tuši, čini obaveznima, i to im je neugodno. Djeci često  stvara osjećaj krivice  kojeg pokušavaju da se riješe atakujući nas. Ili su onda, navikli da bez truda imaju  roba okrutni na svaki zahtjev, nekada jer im se, u suštini to vaše dobrovoljno robovanje za kap pažnje i ne sviđa. A, ako osjete da su slični nama onda mnogo njih pokazuje otpor, napadaju nas braneći se od sebe kojeg  ne vole. Treba ih pustiti, početi učiti živjeti nešto za sebe samo za sebe, treba se otkinuti od djece i sebi ugađati. Koliko imate godina, zar nije vrijeme da počinjete za sebe da postojite? “. “72!” odgovara i nastavlja “prije pet godina sam izgubila muža a kćeri i sin su sve bezobrazniji drskiji sa mnom. Iako sam zbog njihova odnosa prema meni nesretna, ja sam nastavila da im dajem, činim za njih  sve što mogu, očekujući da vide da sam dobra mama. ”

“Šta znači  kakva ste mama, nije ni važno više, sada kada su odrasli i otišli od nas, kome je više važno kakva je neka od nas mama? Spašavajte sebe! Vjerujem da ste i sa mužem bili isti, niste postojali za samu sebe nego robovanjem, koje možda i nije htio, tražili potvrdu svome značaju i nevidljivo njime upravljali. Osam godina kako je umro a vi mu raportirate šta ste radili u danu?! Pa vidite li da vi ni njega nećete da pustite?!To nije dobro ni za koga, posebno za vas, treba takvoj sebi stati u kraj i pustiti muža da definitivno umre a djeci da odlete”.

Žena se ne naljuti, zašuti malo,  gleda u mene kao da se slaže i odgovara “Ali ja to ne znam da ih ne vidim i da nisam blizu njima, nisam tako čvrsta”. “Dobro”, kažem i sliježem ramenima,”onda nastavite da dajete, da budete blizu njima, žrtvujte se ali ne tražite ništa zauzvrat, nazovite to ljubav, nikako žrtva i ne očekujte uzvraćanje!” . Utihnula je, a i ja sam, sada izlazimo zajedno iz bazena. Ustupam joj prvoj tuš i dok se oblačim gubim je iz vida.

Kada nakon 20 minuta otvaram vrata kabine obučena, ona stoji u uskom hodniku sa jednim od kineziterapeuta, visok korpulentan čovjek u crvenoj jakni, sluša je okrenutih mi leđa, sa rukama prekriženim na prsima. “Gospođa doktor”, kako je oslovljava, je sada u visokim kožnim ćizmama, skupoj jakni i hlačama. Dok oblačim cipele čujem njen glas kako ponavlja što i meni “Sinoć sam muževu sliku razbila kada me kći napala…” itd itd. “Bože, nije joj dosta!”, uzdahnem u sebi. Sve isto evo prepričava već treći puta u sat vremena, on je sluša i ubaci po koju riječ saosjećanja sa njenom boli ili osudu ponašanja djece. Asli joj to i treba!

Odmahujem smrknuta glavom, opet sam uletila u predstavu, nasjela tuđoj priči i sažalila se! Jer,u stvari, ovoj ženi, kao mnogo ljudi koje sam srela, bol je  sredstvo za ukrašavanje sopstvena lika,  imidža pačenice, ona PATI i svijet je oko nje zato pun prema njoj sažaljenja! U bici za vlast nad životima svojih bliskih ona ima oreol žrtve onih kojim je davala a da i ne traže, a oni, nezahvalnici (čak i sopstvena djeca) sliku katila. Ne volim ih, niti oni vole sebe ni ikoga,  ti koji davanjem vežu, patnja zbog neuzvraćanja je njihov sistem građenja potvrde i dokaza sopstvena postojanja.

E jesi budala, kažem si, ljuta na sebe, dok otvaram vrata auta da krenem sama u obilazak grada. U to vrijeme ne znam gdje su ni šta rade sinovi, ne znam šta su ručali, da li ih nešto sekira, ne pokušavam čak ni da saznam, ja sam to sa sobom, hvala Bogu, riješila.

NB, 12.mart 2018.

http://nermanabegagic.over-blog.com/2018/03/pacenica.html

Share Button