Wednesday , 23 May 2018
Blic Vijesti
Home » Jusuf Trbić » Prošlost u ogledalu
Prošlost u ogledalu

Prošlost u ogledalu

Piše : Jusuf Trbić

 

 

    “ Oni koji ne pamte prošlost osuđeni su da je ponavljaju”, napisao je davno filozof  Džordž Santajana ( George Santayana). Ta je rečenica varirana  do sada bezbroj puta, od akademija nauka do pijačnih razgovora, uvijek s izrazito negativnom konotacijom : ako ne pamtite sopstvenu prošlost, ponoviće vam se sve ono loše što vam se već dogodilo. U redu, ali šta je s onim dobrim?

Kad gledamo dugu prošlost Bosne i Bošnjaka lako možemo razlikovati ono što bismo poželjeli da nam se ponovi, od onoga što nikako ne bismo htjeli da nam se još jednom dogodi. Istina je da je ovoga drugog mnogo više, ali u prošlosti nije bilo sve tako crno kako nam je danas. I kako će nam, sve su prilike, tek biti. U svakom slučaju, istražujući našu istoriju i pokušavajući da afirmišemo ono što se danas zove kultura pamćenja, lako uočavamo i jednu i drugu vrstu istorijskih fakata.

Mnogi se sjećaju početka raspada Jugoslavije u devedesetim godinama prošlog vijeka. U dogovorenom kratkotrajnom sukobu u Sloveniji, koji je poslužio kao opravdanje za početak velikosrpskog pohoda, svjesno su žrtvovani životi pedesetak mladih vojnika JNA. U poznatom TV snimku jedan je mladić iz Bosne, nišaneći na nekoga tamo daleko,  ovako okarakterisao tu farsu : “ Oni se, kao, hoće da otcijepe, a mi im, kao, ne damo”. Mene to neodoljivo podsjeća na današnju situaciju u Bosni : Dodik bi, kao, htio da otcijepi svoj entitet, a sarajevski političari mu, kao, ne daju.

Jer, jasno je da je stvarno otcjepljenje RS-a i pripajanje toga entiteta Srbiji nemoguća misija. Nezamislivo je da neka država, kandidat ( ili član) Evropske unije pripoji sebi pola druge države ili samo da podrži podjelu svog susjeda, a da to ne naiđe na žestoke reakcije svijeta. Uvjeren sam da Srbija to ne želi, a da i sam Dodik zna dobro da je njegovo često prizivanje secesije pjevanje u vjetar. Pa, zašto to radi bez prestanka, i kako to da mu Vučić i srbijanski režim pružaju punu podršku? Odgovor je jasan : zato što je to dimna zavjesa koja krije mnogo opasnije namjere – pretvaranje polovine bosanske teritorije u isključivo vlasništvo Srba, homogenizovanih, osiromašenih, dezorijentisanih, ubijene pameti, spremnih da povjeruju da im svi drugi, a pogotovo komšije, rade o glavi, i da je mržnja jedini siguran zalog za budućnost. Pa, kad se, jednog dana, obje države nađu u ujedinjenoj Evropi, neće više biti granice među njima i Srbiji će ratni plijen, u vidu RS-a, sam pasti u krilo. Dakako, na tom putu Dodik se neće libiti ni manjih oružanih sukoba, da bi istjerao i ono malo Bošnjaka koji tu još žive, jer je posljednji popis pokazao da ih je više nego što to njegov režim može podnijeti.Tim prije što mu u tome snažnu podršku, doduše uglavnom verbalnu, pružaju Putin i Rusija, čiji je on glavni igrač na Balkanu, važniji i od Vučića.

U tom cilju režim u RS-u ( i ne samo ovaj Dodikov, već i oni prije njega), uporno se drže pravila da nikakav zakon, Ustav, potpis, obaveza, moral –nisu važni i sve je dozvoljeno, ako se radi za velikosrpsku ideju. Zbog toga se uporno pozivaju na Dejtonski sporazum, a krše sve njegove odredbe koje im nisu po volji, kao što krše i sopstveni entitetski ustav i zakone koji govore o ravnopravnosti građana i naroda, zbog toga već više od dvije decenije održavaju rigidni kleronacionalizam i grade društvo u kojem su  svi ne-Srbi pretvoreni u nepoželjne građane trećeg reda, zbog toga se, korak po korak, dograđuje pravoslavna država u kojoj je Crkva vrhovni lider, a sve što postoji ima svoje krsne slave, pa tu onda nema mjesta drugima i drugačijima. Zbog toga se nevjerovatnom upornošću Bošnjaci i Hrvati diskriminišu na sve moguće načine. Uprkos jasnim zakonskim i ustavnim odredbama o procentu zaposlenosti pripadnika ta dva naroda i ostalih, u skladu s popisom, o tome nema ni govora. Ni jednog Bošnjaka ili Hrvata, osim nekolicine Dodikovih pulena, nećete naći ni na jednom rukovodećem mjestu u entitetskim ustanovama, firmama i institucijama, uključujući i šefa portira ili čistača u komunalnom  preduzeću, ni jedno bošnjačko ime ( osim Meše Selimovića) nećete naći u nazivima ulica, institucija, bolnica, ali je tu mnoštvo imena ratnih zločinaca ili crkvenih ljudi, pa Bijeljina danas ima Ulicu Arkanove garde i bolnicu “Sveti vračevi”, Doboj ima bolnicu “Sveti apostol Luka” itd. Studentski dom na Palama dobio je ime jednog od dvojice najvećih masovnih ubica u Evropi novijeg doba  Radovana Karadžića, a veličanje ratnih zločina i zločinaca i negiranje genocida danas su dio uobičajenog političkog folklora u ovom tamnom vilajetu. Vrijeđanje Bošnjaka, ukidanje bosanskog jezika u školama, sistematska nacionalistička praksa u sudovima u RS-u na štetu “nepoželjnih”, mediji koji poznaju samo Srbe i srpstvo, svakodnevno ponašanje političara, od Dodika do Vučića, koji RS titulišu isključivo kao “srpski entitet” u kojem žive samo Srbi, i odnos Beograda i Zagreba, koji Bosnu smatraju svojom kolonijom, sve to je odavno stvorilo užarenu nacionalističku stmosferu u kojoj se i obični ljudi na ulici čude kad neki Bošnjak ili Hrvat progovore o svemu ovome. I osuđuju ga, dakako. Čuo sam mnogo puta kako za mene kažu :” Vidi šta radi, a mirno živi u RS-u.”  Naravno, nikad niko i ne pokuša pitati da li je možda istina to što ja govorim ili pišem. To se ne smije. Svojevremeno je i čuveni vladika Kačavenda, usred Dnevnika BN Televizije, rekao da “…nama ne treba da ovdje žive takvi kao Jusuf Trbić”. Još malo, pa takvi kao ja ne treba uopšte da žive. Vidjeli smo nedavno i žestoke reakcije na istup hrabrog i časnog biskupa Komarice, u čiju zaštitu, kao i u mom slučaju, nije stao niko od grlatih boraca za narodna prava.

Ova današnja “mirovna” faza borbe za Veliku Srbiju vodi se pod geslom brige za “ jedinstveni srpski duhovni prostor”, koji je, zapravo, isto ono što je Milošević nazivao “ jedinstvenim srpskim etničkim prostorima” – šifra za Veliku Srbiju. Posljednja dva koraka na tom putu su najava Deklaracije o zaštiti Srba, koja se odnosi isključivo na Srbiju i RS ( to je za Vučića, Dodika i intelektualne krugove s obje strane Drine jedinstven srpski prostor) i izjednačavanje školskih programa u grupi nacionalnih predmeta, što mi se čini posebno opasnim. I do sad su djeca u školama u RS-u učena da ne pripadaju državi Bosni i da treba da mrze i nju i sve koji nisu Srbi, ali sad će to biti mnogo sistematičnije. Sad će djeca rasti kao građani druge države i njihove veze s ostatkom vlastite države, koje su i do sad bile sasvim  tanke, potpuno će nestati.

Kakva je na sve ovo reakcija bošnjačkih i bosanskih političkih stranaka, intelektualaca, medija, kakav je njihov odgovor? Na Dodikovo bacanje prašine u oči i pričama i secesiji, odgovor je : to se ne može uraditi bez rata, a patriote ove zemlje će…. Niko ne kaže koje patriote, kako, kojim sredstvima, ko će ih podržati i na koji način… Umjesto da ustanu i svim snagama se odupru ujednačavanju školstva u Srbiji i RS-u, ukidanju bosanskog jezika, pravoslavizaciji entiteta i vladavini religije u cijeloj BiH, umjesto  da pomognu Bošnjacima i Hrvatima da se vrate i ostanu, a oni da formulišu svoju politiku tako da ideji multietničke Bosne privuku  i “svoje” i “tuđe”,  oni prosipaju šuplje fraze o tome kako je Bosna opstala hiljadu godina, pa će, vala, i sada… Umjesto da formiraju makar labavi probosanski front i odrede granicu ispod koje niko ne smije ići  (kao što su učinile srpske stranke), oni državu ne vide dalje od svojih kancelarija i fotelja, umjesto da propagiraju ideju evropske, građanske, sekularne države otvorene za sve, oni se bezglavo bacaju u vode etničke podjele, homogenizacije svog naroda, samoorijentalizacije, turkofilstva i vraćanja u srednji vijek.

Umjesto da, po svaku cijenu, obezbijede zajednički nastup na izborima u manjem entitetu, oni se ponovo svađaju i dijele po linijama sopstvenih interesa.

E, tu se sjećam i jednog primjera iz prošlosti, za koji bi bilo dobro da nam se ponovi. Naime, kad se, nakon Prvog svjetskog rata i formiranja Kraljevine, održani prvi izbori za Ustavotvornu skupštinu ( 28.11.1920.), u Bijeljini su udružene sve političke snage Muslimana, u okviru Jugoslovenske muslimanske organizacije. Muslimansko stanovništvo je tada masovno izašlo na izbore, pa je JMO dobila skoro isto toliko glasova koliko  i najjača stranka – Savez težaka ( preko 25 posto), iako su Muslimani u ukupnoj populaciji učestvovali sa manjim procentom – 22,4 posto. To znači da je JMO osvojila više glasova nego što je bilo glasača – Muslimana. Danas u Bijeljini izađe na izbore manje od jedne trećine Bošnjaka, a o jedinstvu svih političkih faktora može se samo sanjati.

Eto, ponekad bi bilo dobro da nam se ponešto iz prošlosti vrati. Ili da mi, svi zajedno, ove naše sadašnje lidere pošaljemo u prošlost, gdje im i jeste mjesto.

 

 

 

 

Share Button