Wednesday , 23 May 2018
Blic Vijesti
Home » Jusuf Trbić » Pamet na raspustu
Pamet na raspustu

Pamet na raspustu

Piše : Jusuf Trbić

                    

                                    

Ne brinite, neće se Bosna raspasti, bar ne tako brzo. A otkud ja to znam? Pa, ovakva država savršeno odgovara političkim elitama na vlasti, jer nigdje u svijetu, od Eritreje do Bangladeša, oni ne mogu tako dobro živjeti od svog nerada, nigdje ne mogu činiti što im  je volja, a da za to nikome ne odgovaraju, i ama baš nigdje ne bi mogli biti na vlasti, tako polupismeni, sebični, pohlepni, nedogovorni, primitivni, nigdje osim u nesretnoj zemljici Bosni. Istina je da neki od njih, poput Čovića i Dodika, upiru svim silama da državu još više razdijele i pretvore je u nekakav savez feudalnih državica u kojima bi oni bili vladari do kraja svijeta, pa u tome imaju i podršku svojih gazda iz Beograda i Zagreba, ali, nisu ni oni toliko ludi da izvuku ruke iz meda i potčine se jačima od sebe. Jer, tim jačima bi lako moglo pasti na pamet da ih zamijene nekim drugim vazalima. Njihova vatrena retorika služi drugom cilju : homogenizaciji sopstvenog stada, koje će ih slijediti sve do provalije. Pa i dalje, ako treba.

Uz to, čitav narod im ide na ruku, jer je politika u zadnje tri decenije toliko isprala mozak ljudima, da oni sami svesrdno podržavaju vlastiti sunovrat. U ovom dijelu svijeta učinjeni su divovski koraci u sluđivanju naroda, pa više niko ne zna šta je dobro, a šta nije, šta je prava a šta izmišljena istorija, šta je istina, a šta laž, šta je moral, a šta nemoral. Srozavanje svih kulturnih i etičkih normi uzelo je toliko maha, da  postkonfliktna društva u ovom dijelu Evrope sve više liče na ludnice iz kojih su pobjegli čuvari i  kompletno osoblje, a vlast su preuzeli pacijenti koji su čitav sistem uredili po modelu svog mentalnog stanja. Pa se oni najluđi čine najpametnijima, a pametni se tretiraju kao potpuni ludaci, koje treba ekskomunicirati, da ne kvare narod.

Pogledajte samo šta i vlast i obični smrtnici misle o onome ko se, recimo, usudi skrenuti pažnju na lopovluk političara, na kupovinu diploma, slavljenje zločina i zločinaca, nepotizam, korupciju, nemoral u vlasti, bahatost naših lidera, primitivizam religijskih zajednica, ko ukaže na očigledne patriotske laži ili, ne daj Bože, predloži javno da se ukinu neke od privilegija političara. Oni gore odmah ga sasijeku, kazne, izvrgnu ruglu, dovedu na sud, proglase ga izdajnikom,  ocrne ga za sva vremena. Oni dolje šapuću da je čovjek u pravu, ali, šta mu je to trebalo…

U potopu turbo-folk kiča i istih takvih kulturnih vrijednosti, nenormalan je onaj ko ne sluša Cecu, Halida, Sinana, već klasiku ili bluz, lud je onaj ko ne prati skandal- novine već čita Saramaga ili, ne daj Bože, kritikuje religijsku praksu kod nas, nije “čist” onaj koji vrijedno uči, a ne traži načina da kupi ispite, diplome i titule, jer je to danas najjeftinije, pravi je izrod onaj koji ne navija ni za jedan nacionalizam, već se zalaže za kulturu i demokratiju ravnu onoj u Evropi. A čudovište je onaj ko neće da se javno svrsta u svoje etničko i vjersko krdo. Kad je umrla pjevačiva turbo-folka Dona Ares i oporukom obavezala porodicu da je sahrane bez vjerskog rituala, to je izazvalo pravu poplavu najprimitivnije mržnje koja se može zamisliti. I to pokazuje koliko smo mi nazadovali od Titovog vremena, u kojem nikad nije bilo takve masovne mržnje prema vjernicima, koliko je sad ima prema onima koji ne idu u crkve u džamije.

Nacionalizam je pretvorio građane u beznačajne djeliće jednog stroja, u ljude ispranih mozgova koji glasaju za one koji su im slični. Zapamtio sam iz srednje škole kako je svojevremeno na izbore u Engleskoj izašao Džon Stjuart Mil ( John Stuart Mill, 1806 – 1873), najuticajniji fiolozof 19. vijeka na engleskom govornom području i, po opštem mišljenju, jedan od najpametnih ljudi na svijetu toga vremena. U svom okrugu u gradu Londonu izgubio je glatko od nekog lokalnog mesara. Narod je i tada birao one koji su slični njemu. Narod je i u Srbiji birao Šešelja, jer je sličan njima, i u Bosni bira lopove, nepismene i korumpirane, jer je sličan njima. U jednom tekstu u Oslobođenju, lucidni Gojko Berić se pita kako je moguće da ljudi uporno glasaju za one koji šire siromaštvo, zatvaraju fabrike, primaju mito, i potkradaju poreske obveznike. I kaže : “ Pa, nadaju se da će ih oni zaposliiti, da će im djeci pokloniti diplome, da ih neće kažnjavati zbog nedozvoljenog parkiranja ili vožnje kroz crveno svjetlo, ukratko – da će ih pustiti da rade šta hoće.”  Da, glasaju za njih jer smatraju da je normalno to što oni rade, da su normalni ta nevjerovatna bahatost, ta otimačina, ta nepismenost, ta nekultura, sve ono što naše nesposobne, za kratko vrijeme obogaćene elite rade, čak i kad rade na štetu svakoga od nas. I što je dublja provalija u koju tonemo, čini se da su sve zamućeniji naša svijest i savjest. Nikoga tuđe rane ne bole, niko se, sem žrtava, ne bori za istinu, niko ne želi da zna za tuđu ubijenu djecu, za tuđu krv i suze, niko nepravdi ne kaže da je nepravda, niko zlo ne obilježava kao zlo, niko ne daje ni jednu kaplju znoja za dobrobit drugih. I nikoga nije briga za opšte dobro, svako gleda samo sebe. Kod nas najveći patrioti najviše potkradaju i ruše državu, najveći vjernici krše Božije zakone više od svih drugih, kod nas su sudije veći lopovi od onih kojima sude, a novokomponovani profesori nepismeniji su od svojih najgorih đaka.

I džaba se rijetki uspravni ljudi trude da narodu otvore oči, da mu kažu šta je crno, a šta bijelo, šta nam rade političke varalice i šta nam donosi teror religija, džaba ukazuju na to kako nas nedoučeni provincijski politički umovi upropaštavaju, dok se sami bogate preko svake mjere, i kakav ponor za sve nas otvaraju etnička podjela i otrovni nacionalizam. Uzalud su i glasovi iz svijeta, i pozivi na reforme i biranje drugih vezira umjesto ovih sadašnjih. “ Problem nije u Dodiku, Izetbegoviću ili Čoviću, kao što se to možda čini “prosvjetiteljima” iz Evropske unije” kaže Gojko Berić, “ on je izraz većinske kolektivne svijesti tri etnički podijeljena društva, pri čemu dva od njih nisu pretjerano zainteresovana za jedinstvenu državu. U tome su korijeni naše višegodišnje krize, za koju je teško naći spasonosno rješenje. Zato stidljivi pristup vladajuće garniture nužnim reformama više liči na krečenje urušene kuće, nego na njeno renoviranje.”

Uz sve ovo, zemlju masovno napuštaju mladi i školovani ljudi, oni koji bi mogli biti pogonsko gorivo društvenih promjena. Ostaju oni koji su se “uhljebili”, ostaju politički podobni i poslušni, oni koji liče na svoje etno-konfesionalne gospodare. Oni koji će uvijek raditi ono što im se kaže.

Nedavno se i u Kongresu SAD-a razgovaralo o Bosni. Iznijeto je mnogo oštrih ocjena, a naubjedljiviji je bio poznati analitičar i stručnjak za Balkan Kurt Bassuener. Kako navodi Vildana Selimbegović, on je ustvrdio da je u osnovi političkih odnosa u Bosni kriminal vlasti. “ Kako bih bio otvoren, moram reći da je politička elita u BiH veza između politike, biznisa, organiziranog kriminala i medija, i to u sve tri etničke skupine. Njihovi glavni interesi su u cilju kako da zadrže sve što pokradu. Kako da ostanu na položaju da nastave krasti i mogu li izbjeći svaku odgovornost, bilo onu političku, bilo onu zakonsku? Sistem koji je tamo to im dopušta.” On je potvrdio ono što svako od nas zna – da izbori ne mijenjaju ništa. I dodao : “ Ono na čemu sadašnje političke elite u BiH poentiraju jeste sposobnost da stvore stmosferu straha, te kupovanje društvenog mira za finansijsku potporu, a što im daje mogućnost daljeg rada onako kako su zamislili”.

Ali, zar je Kurt Bassuener rekao išta što nam je nepoznato?

Međunarodna zajednica, više zbog sebe, a manje zbog nas, ograničava se na čuvanje opostojnosti države Bosne, jer zna da bi sve druge opcije donijele veće ili manje more krvi, usred Evrope. Svima je jasno da je pod ovim komadom neba uvijek  bilo dovoljno ludaka koji bi mogli započeti sukobe, a evropska pravila poštovanja granica garancija su da se tako nešto, bar na širem planu, neće dogoditi. Sve ostalo prepušteno je, na žalost, nama samima.

To znači da propasti nećemo, ali spasa nam nema.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

Podsjećajući se na Osnovna načela usaglašena u Ženevi 8. 9. 1995. godine i u Njujorku 26. 9. 1995. godine, Bošnjaci, Hrvati i Srbi, kao konstituentni narodi (u zajednici s Ostalima), i građani Bosne i Hercegovine ovim utvrđuju Ustav Bosne i Hercegovine.

Jako je vidljivo, da u tom slučaju Bosna i Hercegovina ima 5 (pet) ustavotvornih elemenata: Bošnjake, Hrvate, Srbe, Ostale i građane BiH. Ona je u Daytonu zamišljena kao  balans između etničkog i građanskog koncepta. Zašto onda svima lažete da je ovo zemlja tri konstitutivna naroda koji trebaju imati viši stepen prava, kada Bosna i Hercegovina po Daytonu to nije?

 

Ljubodrag Stojadinović ( Peščanik) : ljudi uvereni da imaju neku moć mašaju se oružja u dva slučaja: kad imaju previše snage. Kad imaju premalo pameti. Ili u pogubnoj simbiozi ovih neodoljivih pogodnosti.

Share Button